Društvo
Ima nešto jako loše u hrvatskom karakteru kad je Hrvatska četvrta država svijeta u iseljavanju: naš mentalitet!
Razlozi emigracije (Ne „migracije“; migriraju životinje koje ne žive unutar političkih granica, ljudi emigriraju ili imigriraju, već prema tome da li napuštaju državu u kojoj žive, ili su pridošlice.
Foto: Hrvatske izbjeglice u Siriji
Koristeći termin „migracija“, Novi Svjetski Poredak želi konceptualno dokinuti naravno pravo legitimne kontrole određenog nacionalnog teritorija.) su:
- Teško objektivno stanje u nekoj naciji.
- Mentalitet građana države zahvaćene tim procesom.
S kojim zemljama se poredi Hrvatska po ovom pitanju? Sa Venezuelom i Haiti, koji je prednjače. Tu je i BiH, koja također znatno odstupa po uvjetima života od postojećih u dvije spomenute nacije. No, hrvatski slučaj je još značajniji po kontrastu situacije spram Venezuele i Haiti, i njima sličnim zemljama.
Dovoljno je samo kratko baciti pogled na situaciju spomenutih država za uvidjeti da Hrvatska ima neki drugi, mnogo teži problem: problem mentaliteta njenih građana, koji je glavni krivac za teško demografsko stanje koje trpi. Venezuela? Samo 2018. bilo je 23047 ubojstava u toj naciji, sa stopom od 81,4 na svakih 100.000 žitelja. Ta stopa je u Hrvatskoj 1.1 (u BiH vrlo slično, 1.2), dakle skoro osamdeset puta manja. Neusporedivo je i zdravstveno pitanje. U Venezueli ljudi umiru u bolničkim hodnicima za hitnu pomoć u neviđenim postocima; nedostaju osnovni ljekovi, česti su prekidi struje, nema najosnovnijih sredstava za najobičnije intervencije. Situacija u „miru“ je jednom rječju kao u vatri ratnog perioda.
Nezaposlenost je prešla 33%, dok oni koji rade zarađuju na primjer 8 dolara mjesečno, kao ovaj bolničar:
Nije puno bolja situacija na spomenutom Haiti. Praktična nepostojanost državnih institucija, ali i necivilizirani mentalitet znatnog djela pučanstva odraža se „reguliranjem“ otpada: u biti ne postoji, do mjere da skoro cijela država ide u jednu vrstu otpada:
Kako mještani i same institucije postupaju sa okolišem, slika je svega ostalog. Ali, bitno je potcrtati sljedeće: situacije u ovim nacijama nisu samo posljedice vanjskih faktora, već i unutrašnjih. Također i mentaliteta njihovih građana. U Venezuelu se posebno uvukla moda socijalizma, optužujući za sva zla vanjske faktore, američki imperijalizam, i sl. Ti faktori mogu postojati, ali bez aktivne suradnje vlastitih žitelja njihova učinkovitost je mnogo manja. Slično i na Haiti: krivi su bili bjelci za kolonizaciju, ali vladavina crnaca kroz decenije i decenije dovela je samo do nezapamćene dekadencije. Ponovno su uvedeni običaji, čak i pseudoreligija vračanja, afričkog porijekla. Sotonizam je narastao do zabrinjavajuće prisutnosti. Prije tridesetak godina predsjednik je bio bivši svećenik, sljedbenik „teologije oslobođenja“, i vlast sličnih samo je produbila ropstvo.
Vanjski uvjeti, dakle, nisu nezamarljivi, ali su u uskoj vezi sa mentalitetom članova izvjesne nacije. Stoga, razmišljanja Stjepana Šterca ukazujući na struktrualne probleme Hrvatske, tražeći u njima razlog teške demografske situacije u Hrvatskoj, nisu u glavnim crtama na pravom putu. Jer gdje postoji izvjesna sličnost – između ostalog, potpuno neopravdana – između Hrvatske i žalosnih država koji je prednjače u iseljavanju, jest upravo u mentalitetu njenih građana: i jedni i drugi zahvaćeni su valom pesizizma koji im predstavlja napuštanje domovine kao jedinu opciju.
Dok panika i obeshrabrenje mogu biti razumljivi u Venezueli, Haiti i sličnim zemljama, nemaju za to opravdanje kod Hrvata. Ne prelazeći preko činjenice da su Venezuela i Haiti mnogo više napučene, i napuštanje čak i nekoliko milijuna njihovih građana ne će opustošiti zemlju. Kod Hrvata prema tome slučaj je mnogo teži. Jer postoji nešto vrlo loše u nama kad ne znamo cijeniti, do žrtve ako je potrebno, jednu od najljepših zamalja svijeta. Mnogima od nas najljepšu i najdražu. Po riječima, bez daljeg. Ali nismo u stanju to potvrditi djelom. Ne, nije istina da mi (općenito govorim) ljubimo naš dom. Kad bismo ga ljubili, bili bismo spremni trpjeti za njega, ako je potrebno. Dok poredeći hrvatsku situaciju sa venezuelanskom, trebali bi se stidjeti svaki put kad bi rekli da nam je „teško“; jedna uzrečica koji je postala skoro obavezni žargon tolikih Hrvata.
Ne, nisu nama krivi ni Srbi, ni Muslimani, ni skrivena i preobučena „Udba“, i sl. Kriv je naš nedostatak skromnosti, naša neobuzdana ljubav za bogatstvom, dobrim kolima, kućama, provodima, glupim isprsavanjem. U narodu koji se većinski izražava kao katolički, stidno je uvjeriti se manjak skromnosti njegovih članova. Materijalne postavke i razlozi su konstantno na prvom mjestu.
To je dakle stvar koju svi mi moramo preispitati: naš način života, i hijerarhija naših vrijednosti. Da li su Bog, Crkva (barem za tolike koji vjeruju), obitelj i Domovina na prvom mjestu, ili tamo „gdje ne će smetati“ nakon što su zadovoljene druge potražnje.
To treba preispitati svaki pojedinac na prvom mjestu; onda roditelj, spram svojoj djeci. Koji im odgoj prenosiš? Onda Crkva, pa tek onda Država. Kome će Država upravljati, kad je bolestan mentalitet njenih građana?
Samo kad taj mentalitet ozdravi, tek onda će i Hrvatska i Hrvati ugledati više svjetla.
I, ne opravdavaj se: nema Hrvata koji ne može na ovom polju više učiniti. Od sebe samog, preko svoje obitelji, preko udruga i socijalne aktivnosti. Puno posla te čeka. Ponudi svoje ruke, i umori se slatkim umorom.
Milenko Bernadić
Poveznice:
Venezuela, zemlja najvećeg nasilja na svijetu
Situacija okoliša na Haiti-ju
Zdravstveno stanje u Venezueli
Stjepan Šterc, Hrvatska četvrta zemlja po iseljavanju
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.
Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.
Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:
https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom
Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)
Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.
Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.
Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.
Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.
Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.
Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.
12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.
Dr. Marko Jukić
-
Vijesti2 tjedna ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti3 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti1 tjedan ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti6 dana ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti2 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
“Obitelj je temelj naše budućnosti, Hasanbegović možda ipak bude dio izvršne vlasti”
-
Vijesti5 dana ago
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’
-
Vijesti7 dana ago
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?