Uspon Érica Zemmoura, djeteta alžirskih židovskih useljenika foto: BBC

Sljedeći predsjednički izbori u Francuskoj održat će se u travnju iduće godine, a međunarodni mediji već su zabrinuti da bi pobjednik mogao postati čovjek po imenu Éric Zemmour. On “potresa francusku predsjedničku utrku prije nego što je uopće počela”, upozorava BBC.

Među Zemmourovim uznemirujućim stavovima su: njegova izjava da je “Francuska potopljena migrantima” i da su francuski mediji “propagandna mašina koja mrzi Francusku”. Drugim riječima, on u očima korporativnih medija čini one najneoprostivije stvari: usuđuje se reći istinu o određenim neugodnim temama.

Za Financial Times, Zemmour je “anti-imigracijski polemičar” kojeg “kritičari vide” (da, to jeftino retorično izmicanje) “kao opasnog provokatora u stilu Donalda Trumpa” (jer, uostalom, četiri godine Trumpa dokazale su ga ‘opasnim… provokatorom” — “zvijezda TV talk-showa koji se buni protiv muslimana, imigracije, feminizma, kriminala i navodnog propadanja Francuske”. Poput Trumpa, Zemmour se “usredotočio na teme koje privlače veliki broj birača — osobito imigraciju i kriminal — i zapakirao ih na načine koji pogoduju viralnom širenju njegove poruke.” I tako korporativni mediji uokviruju govorenje istine kao cinično prikupljanje podrške i glasova.

U Guardianu možete pročitati kako Zemmour “tvrdi da su stranci zauzeli čitave četvrti u Francuskoj”. Kao da banlieues, no-go zone za nemuslimane, nisu utvrđena činjenica! Neki dan je glavni francuski rabin Haim Korsia, koji je poznat po svojoj “predanosti međuvjerskom dijalogu”, nazvao Zemmoura — Židova koji zajedno sa svojom suprugom pohađa sinagogu — antisemitom.

To je način na koji članovi establišmenta konspiriraju kako bi povukli cordon sanitaire oko onih koji odbijaju ponavljati elitnu ortodoksiju. Onda je tu i Hans-Georg Betz, profesor na Sveučilištu u Zurichu koji proučava “desničarski populizam”. On optužuje Zemmoura da je “opsjednut islamom”. Da, baš kao što su njemački Židovi 1930-ih godina bili opsjednuti nacizmom. Za Betza, Zemmour

bljuje ad nauseam sve poznate antiislamske klišeje koji su u novije vrijeme stvorili političko blagostanje radikalnih desničarskih poduzetnika… Ovi klišeji pretpostavljaju da islam nije samo religija, već također i politička ideologija i kao takva totalitarna; da su temeljna načela Zapadne kulture i civilizacije, poput demokracije, slobode religije i mišljenja, ravnopravnosti muškaraca i žena ili odvojenost crkve od države u osnovi u sukobu s islamom; i da se islam radi o pokornosti te je stoga nespojiv s liberalnom demokracijom.

Smiješno je kako čak se i sada, dok natpis na zidu (naškraban na arapskom krvlju nevjernika) postaje sve lakši za čitanje, akademici poput Bertza osmjehuju islamu i prikazuju ljude poput Zemmoura da “bljuju… klišeje” u svrhu stjecanja svog “političkog blagostanja”. Da, isti klišeji koji su Pimu Fortuynu i Theu van Goghu donijeli političko blagostanje. Sve što Bertz izjavljuje u svom podrugljivom predstavljaju Zemmourovih mišljenja objektivno je točno: islam jest totalitaran; on je nepomirljiv sa Zapadnim načelima; on se radi o pokornosti. Većina Francuza se slaže: kao što je Robert Spencer neki dan ovdje izvijestio, dvije trećine njih vjeruje da će njihova nacija “definitivno” ili “vjerojatno” doživjeti proces potpune islamizacije koju Zemmour i drugi nazivaju “Velikom zamjenom” — koncept koji akademske elite odbacuju kao ekstremističku fantaziju.

Zemmourovi pogledi možda su u skladu s onima većine njegovih sunarodnjaka, ali oni se dramatično razlikuju od stavova trenutačnog predsjednika. Naravno, u listopadu prošle godine, Emmanuel Macron je dospio na naslovnice s govorom u kojem je “islamistički separatizam” nazvao egzistencijalnom prijetnjom Francuskoj Republici i obećao čitav niz novih inicijativa u svrhu rješavanja tog problema. Nekoliko tjedana kasnije, džihadističko ubojstvo učitelja Samuela Patyja u pariškom predgrađu izazvalo je nacionalni bijes i navelo Macrona da pojača svoja obećanja. A opet, kad je Financial Times napisao da se planira boriti protiv “islamskog ekstremizma”, Macron je odgovorio pismom u kojem je objasnio da je on zabrinut radi “islamističkog ekstremizma”, koji je okarakterizirao kao iskrivljenje religije mira.

Potom je, ranije ove godine, došao Macronov razvikani “Zakon protiv separatizma”, koji je čelnica Nacionalnog okupljanja (bivša Nacionalna fronta) Marine Le Pen odbacila kao “bez zuba”, te njegova apsurdna “Povelja načela za islam u Francuskoj”. Slabašnost Macronovih anti-“islamističkih” nastojanja naglašena je u travnju otvorenim pismom koje je potpisalo više od tisuću pripadnika francuske vojske, upozoravajući da se muslimanskim banlieusima upravlja u skladu s “dogmama koje su u suprotnosti s našim ustavom”. Nije ni čudo što je podrška Zemmouru posljednjih nekoliko tjedana porasla s 5,5% na 17%, pri čemu je nadmašio ljevičara Jean-Luca Mélenchona, kandidata desnog centra Xaviera Bertranda, pa čak i samu Le Pen, smjestivši se tik iza Macrona, koji uživa podršku 23% građana.

Tko je Éric Zemmour? Rođen 1958. godine od židovskih roditelja iz Alžira, studirao je na Sciences Po, jednoj od francuskih “grandes écoles”, da bi potom postao novinar, kolumnist, TV komentator i autor knjiga s naslovima poput Le livre noir de la droite (Crna knjiga ljevice), Une certaine idée de la France (Određena ideja Francuske) i Destin français (Francuska sudbina). Njegova jadikovka iz 2014. godine Le Suicide français (Samoubojstvo Francuske) bila je masivni bestseler. Također je pisao romane, političke biografije i polemiku o feminizaciji Zapadnog društva. Usput je nekoliko puta optužen zbog iznošenja objektivnih činjenica i zbog raznih primjera navodnih “kleveta” ili “poticanja na mržnju”.

Zemmourova nova knjiga La France n’a pas dit son dernier mot (Francuska još nije rekla svoju posljednju riječ), kolekcija je članaka izvorno objavljenih između 2006. i 2020. godine. Prva stvar koja je jasna kad je počnete čitati jest da on nije uobičajeni francuski političar. Jedan od njegovih pristaša rekao je Guardianu da je velik dio njegove privlačnosti to što “on uopće nije poput klasičnog političara… on govori jasno i nema politički korektan jezik političke klase. Francuskom narodu je dosta trenutačne političke klase.” Zvuči poznato?

Pogrešno je opisivati Zemmoura kao opsesivnog mrzitelja islama. On također mrzi i EU. On mrzi sve što je pridonijelo propadanju Francuske. Dirljivo je čitati Francuza koji toliko strastveno voli svoju zemlju. Za sebe kaže da je odrastao kao obožavatelj DeGaulla, diva, ali da je svoju odraslu dob proveo u Francuskoj koju su vodili patuljci. I gledajući SAD i Veliku Britaniju, on vidi sličan pad: “Ljudi Brexita su isti kao Trumpovi ljudi. Oni su se iz istih razloga oslobodili svojih starih progresivnih odanosti: zemlja koju više ne prepoznaju; posao koji više ne mogu pronaći.” Za précis Zemmourove filozofije, evo njegove pronicljive liste Deset zapovijedi “naše nove religije”:

1. Rasa ne postoji, ali postoje rasisti.
2. Samo bijelci su rasisti.
3. Identitet — bilo etnički ili seksualni — ne bi trebao biti fiksni.
4. Jedina misija škola je borba protiv nejednakosti.
5. Muškost je toksična.
6. Islam je religija ljubavi.
7. Kapitalizam i patrijarhat tiraniziraju žene i uništavaju planet.
8. Ne postoji francuska kultura, samo kulture u Francuskoj.
9. Imigracija je prilika za Europu.
10. Francuska ne može ništa bez Europe.

Listajući Zemmourovu knjigu, potražio sam zabilješke iz nekih tragičnih dana posljednjih godina u Francuskoj. Na dan 7. siječnja 2015. godine, dvojica džihadista masakrirala su 20 ljudi u pariškim uredima satiričnog tjednika Charlie Hebdo, koji je objavio karikature Muhameda. Zemmour otvara svoj dio tog datuma telefonskim pozivom policije koja mu govori da će od sada — sviđalo se to njemu ili ne — biti pod policijskom zaštitom. Barem jednom, kaže nam ironično, ne želi izigravati buntovnika. Također, iako je Charlie Hebdo rulja, ili su barem bili, hrpa ljevičarskih šezdesetosmaša, a njegova ga je knjiga La suicide francaise utvrdila kao jednog od njihovih najžustrijih protivnika, on može cijeniti šezdesetosmaški duh koji je rodio Charlie Hebdo kao “veličanstvenu eksploziju libertarijanskog hedonizma u društvu koje je još uvijek bilo pomalo uštogljeno, posljednji plameni rimbaudovske i nadrealističke pobune.”

Zatim, 15. travnja 2019. godine, Notre Dame nestaje u plamenu. Zemmour, u šoku i u suzama, sugerira da “Francuska ponovno otkriva da je kršćanska zemlja”. Također, “da je zemlja ljepote”. Zapravo, tvrdi on, “Francuska je žena”, a “uništenje francuskog identiteta započelo je pljačkom” njezine ljepote. Stoga je “obrana i čuvanje tragova francuske ljepote obrana i čuvanje francuskog identiteta”. Neki bi se mogli uznemiriti ovakvim maštovitim formulacijama. Ali čini mi se da je romantični patriot koji spašavanje svoje zemlje smatra viteškim činom bolji od sivog tehnokrata koji je spreman upravljati postupnom islamizacijom njegove zemlje.

A što je s Trumpom? Na dan 6. prosinca 2016. godine, mjesec dana nakon američkih izbora, Zemmour na zabavi upoznaje stariju ženu. Udana za bogatog Amerikanca, ona je pomogla Trumpu osvojiti ženske glasove i ima poruku za Zemmoura: Francuska, baš kao i SAD, mora očistiti svoje staje. Ali gdje je Trump koji bi obavio taj posao? Ona i njezini francuski prijatelji, kaže ona, mjesecima su radili na tome. Razmatrali su sve glavne francuske izvršne direktore. “Nismo mogli nikoga pronaći.” Ali konačno im je sinula istina. “Vi”, rekla je Zammouru, “ste francuski Trump”.

Da, čini se da je on doista najbliža stvar Trumpu koju Francuzi imaju. On me također dosta podsjeća na Pima Fortuyna, koji je ubijen nekoliko dana prije izbora 2002. godine koji bi ga vjerojatno učinili nizozemskim premijerom. Ali Zemmour još više podsjeća na drugog nizozemskog patriota, Thea van Gogha — pisca, filmaša i pripovjedača koji je ubijen 2004. godine na prepunoj amsterdamskoj ulici. Poput van Gogha, Zemmour je svestran čovjek, sretni ratnik, pjesnik, grubi ulični borac s neograničenim nagonom i ne može ne reći istinu. Čak su i njihovi stilovi pisanja slični — oni iznose svoja mišljenja otvoreno, duhovito, bezobzirno, bez eufemizma ili okolišanja, ali, da, s ponekom hiperbolom. (Što se, kao i u Trumpovom slučaju, kategorički razlikuje od drskih laži establišmentskih političara.)

Poput van Gogha, Zemmour je očigledno zaljubljen u svoju zemlju i njezinu povijest i kulturu, ponosan na njezinu ulogu u napretku civilizacije i ljudske slobode te posjeduje staromodno uvjerenje da je njegova patriotska dužnost — dužnost prema povijesti zemlje kao i njezinoj budućnosti — suprotstaviti se očitoj egzistencijalnoj prijetnji njezinoj slobodi. Ukratko, čini se da je on prava stvar. Da, možda je već prekasno za spašavanje Francuske. Ali bolje umrijeti u gloire nego u déshonneur.

Bruce Bawer /Konzerva.hr