Udba je pobila u inozemstvu više svojih disidenata i političkih emigranata čak i od KGB-a. Udba je bila stroj za ubijanja na najzvjerskiji način. O tome je zborio Ion Pacjepa, general zloglasnog Ceausescova Sekuritatea i njegov najbliži suradnik, koji je koncem sedamdesetih prebjegao u SAD jer je odbio ubiti urednika radija Slobodna Europa.

Ključni pripadnici tog okrutnog ubilačkog stroja i državnog totalitarnog sustava za monstruozne likvidicaije nevinih ljudi kojeg “hvali” Pacjepa, bili su i Josip Perković i Zdravko Mustač, za koje od “lex Perković – Milanovića” neki hrvatski generali, na čelu s nesretnim Antom Gotovinom, traže amnestiju zbog doprinosa Domovinskom ratu.

Ova farsa ima mnoštvo lica koja je nemoguće izdvojiti na ovako kratkom prostoru, evo samo nekoliko.

ULOGA CEAUSESCUA

Prvo, za prve demokratske izbore nije zaslužan Račan, već spomenuti Ceausescu. Račan je, u previranjima devedesete, jednim okom škiljio na Bukurešt. Da tadašnje vlasti SRH nisu vidjeli ubijeno tijelo rumunjskog diktatora i njegove žene, ne bi im iz stražnjice u glavu došlo da je Jugoslavija, kao i cijeli komunistički projekt, propao.

Slike mrtvog Ceausescua bile su im okidač da čim prije raspišu demokratske izbore. Ne iz ljubavi prema demokraciji ili odurnosti prema totalitarizmu, već iz brige za vlastito dupe, bojeći se Ceausescuove sudbine. Postadoše najednom demokrati pod prisilom, nisu imali izbora. Nešto slično kao što je drug Tito najednom postao antifašist tek nakon što je prekršen fašističko (nacistički) – komunistički pakt Ribbentrop – Molotov.

Drugo. Isto je s udbašima koji ne svojom iskrenom odlukom, već silom povijesnih prilika nestanka ideologije i sustava za kojeg su radili i ubijali, prelaze na stranu novonastalih država i “daju svoj doprinos”. Tako je i s “doprinosom Domovinskom ratu” od strane Perkovića i Mustača o kojem nesretni Gotovina i generali trkeljaju.

Radilo se o postjugoslavenskom prestrojavanju udbaša iza kojeg nije stajalo uvjerenje, već pragma i nužnost: nisu imali drugog izbora niti niše u koju se skloniti, već se staviti na raspolaganje novonastalim državama, pa i RH. Nisu išli oni spašavati Hrvatsku, već sebe i svoju zločinačku prošlost, Hrvatska je za njih bila kolateralna šteta koju je trebalo iskoristiti.

Ponajprije u kontekstu pretvorbe i privatizacije, a potom i u zaposjedanju svih ključnih institucija, od pravosuđa preko medija do sveučilišta. Bilo je to vrijeme pragmatičnih konvertita koji zapravo nisu htjeli dubinske promjene (lustracija) već kozmetičke: Evo vam glupi narode država, mi ćemo i dalje voditi kolo u ključnim institucijama vlasti, ekonomiji i nevladinom sektoru.

Epilog je i danas vidljiv: država teritorijalno oslobođena, a institucije i dalje okupirane kadrovima koje simboliziraju Perković i Mustač, pa i notorni odvjetnik Nobilo, bivša komunistička tužibaba, poput hrpe današnjih ljudi u pravosuđu.

Zato hrvatsko pravosuđe nije procesuiralo, niti će, nijedan udbaški zločin. To je učinilo njemačko pravosuđe, a za obitelj Ševo koje je Udba ubila kod Venecije, uključujući i njihovu devetogodišnju djevojčicu, procesuiranje su tražili talijanski parlamentarci!? Takvih svirepih udbaških ubojstava bilo je na stotine po cijelom svijetu.

I ova inicijativa hrvatskih generala na čelu s Antom oboljelog od štokholmskog sindroma, zapravo je u funkciji obrnute lustracije koja traje još od vremena kada je Račan došao na vlast i iz svih institucija i službi pomeo sav hrvatski kadar. Obrnuta lustracija znači pretvoriti zločince u heroje i “zaslužne ljude”, a heroje u zločince, pa su ti isti i nesretnom Gotovini pakirali. Ta rehabilitacija udbaša, obrnuta lustracije, kao zaslužnika stvaranja Hrvatske ima i svoju “znanstvenu” ofenzivu.

Hrvoje Klasić tako je napisao knjigu panegirika Miki Špiljku kao “revolucionaru i državniku”. A njegov je sin Vanja danas enormno bogat čovjek, veliki hrvatski poduzetnik i investitor, novcem koji je zaradio metodom koju je baš Đureković opisao u knjizi “Crveni menadžeri”. Zato je Đureković i dobio sjekiru u glavu, a klan Špiljak Klasićev panegirik.

LONČAREVA MLADUNČAD

Tvrtko Jakovina pak piše panegirik – knjigu o Budimiru Lončaru “Od Preka do vrha svijeta”, koji je, prema pisanju britanske povjesničarke Carole Hodge, kada su i njena zemlja i SAD bile za embargo na oružje napadnutoj Hrvatskoj, odigrao ključnu ulogu jer je odluka donesena, citiram ju, “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije Budimira Lončara”.

U arhivu UN-a stoji da je Lončar presudno utjecao da se uvede embargo Hrvatskoj, kada ju je njegova JNA masakrirala. Potom, isti taj Lončar u Hrvatskoj, koju nije želio i protiv koje je radio, postaje ključni savjetnik predsjednika Mesića i Josipovića.

Lončareva mladunčad pak danas u medijima i na fakultetima drma interpretacijama novije hrvatske i jugoslavenske povijesti.

Kolikogod to izgledalo paradoksalno, no inicijativa generala na čelu s nesretnim Gotovinom za amnestiranjem Perkovića i Mustača, zapravo ima logike u smislu car je gol: Udbaši su Hrvatsku stvorili po svojoj mjeri, okupirali sve ključne institucije hrvatskog društva, a od uspostave države milijun Hrvata je nestalo ili pobjeglo glavom bez obzira od ove udbaške prćije.

No otkud Gotovina u cijeloj priči, pitaju se mnogi u šoku? Jednostavno, pročitajte onu rečenicu iz Evanđelja o mrvicama koje padaju s gospodareva stola.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija