“Bog mi je dao dvije ruke; ja sam jednu ruku koristio za udaranje, a drugu za obranu, umjesto za davanje i primanje. Tog dana sam pao na koljena i u svom srcu čuo glas koji mi je govorio da moram voljeti druge kao što drugi vole mene”, svjedoči Tim Guénard u svojoj šokantnoj životnoj ispovijesti.

Šokantna životna ispovijest Tima Guénarda ispripovijedana u knjizi ‘Jači od mržnje’ upoznaje nas s potragom jednog ranjenog izgubljenog djeteta za ljubavlju i životom u punini. Napušten od majke, zlostavljan od oca, Tim je nakon dugog boravka u bolnici svoje djetinjstvo prepuno nasilja, bijesa i mržnje proveo u raznim institucijama, od sirotišta do popravnih domova i ulica Pariza. Svoju priču je podijelio i s gledateljima Tv2000it koja je sljedeći intervju objavila na svom YouTube kanalu:

Knjiga započinje scenom napuštanja, par bijelih čizama se udaljava od dječaka. Čije su to čizme?

To su čizme moje majke koja me je jednog dana napustila… Imao sam 2, 2 i pol godine. Sljedećeg dana pronašla me je policija i kontaktirala moga oca, jer moji roditelji nisu više živjeli zajedno. Od tog trenutka o meni se brinuo otac. No, on je mnogo pio i u takvim stanjima nije znao što radi. Jednom me je isprebijao jače nego inače te sam završio u bolnici i tamo ostao više od tri godine. Nitko me u te tri godine nije posjetio, mnogo sam se dosađivao, mnogo sam promatrao, izgledalo mi je kao da stojim pred izlogom ljubavi, jer sam gledao ljude koji su primali posjete. Stoga sam jednog dana sam sebi izmislio jedan posjet. Pronašao sam komadić ukrasnog papira sa slikom medvjedića koji maše. Ja sam ga potajice promatrao u toaletu svaku večer. Činilo se kao da me pozdravlja. I kad bih legao u krevet uzeo bih taj komadić poklon papira koji kao da me je pozdravljao za laku noć. U te tri godine sam i mnogo vježbao, jer sam morao ponovno stati na noge. Svi su liječnici bili pod dojmom i pitali me odakle mi ta silna volja da ponovno prohodam. Ja im nisam otkrio svoju tajnu, no moja je volja dolazila iz bijesa i gnjeva, htio sam stati na noge kako bih ubio svog oca. I nakon tri godine imao sam sreće ponovno prohodati, no tada sam završio u sirotištu, a zatim u popravnom domu. Nisam baš bio jednostavno dijete, bio sam vrlo hirovit, prema nekima i pomalo lud, no nisam bio lud, ja sam sanjao ljubav, ali katkada san o ljubavi nije dovoljan.

Što je to ‘tržnica siročadi’?

Svakog četvrtka poredali bi siročad kada su dolazili potencijalni mame i tate; gledali bi i odabirali najslađu djecu koja su se činila mirnija. Ja sam ih promatrao, jer svaki put kad bi nekoga izabrali, taj bi izišao kroz vrata uzdignutih ruku; bilo je lijepo gledati ih kako su osvojili zgoditak na ‘lutriji ljubavi’.

Niste nikada bili izabrani?

Ne, nikad, ali nije mi žao. Istina, sanjao sam o tome, ali snovi su luksuz.

Nasilje i napuštanje koje ste pretrpjeli pretvorilo se u bijes kojemu ste ‘dali oduška’ u popravnom domu. Više puta ste mu se vraćali?

Nekoliko godina sam živio na ulicama Pariza, policija me nije uspijevala uloviti. Spavao sam ispod desnog stupa Eiffelova tornja, u spremištu za bicikle, a moji jedini prijatelji su bili delinkventi, pljačkaši banaka, od njih sam učio. Ali na ulici sam dobio i jedan veliki dar; spavao sam po garažama koje su bile pune miševa, a kad više nisam mogao tamo boraviti lutao sam ulicama i jednog dana susreo čovjeka koji je čitao novine. Bio je beskućnik. On mi je svaki dan naglas čitao novine. Nakon nekog vremena upitao sam ga što znači taj znak nalik vilama, našto mi je odgovorio da je to slovo ipsilon. Od tada sam u nekoliko mjeseci naučio čitati. Za mene taj čovjek nikada nije bio uličar, klošar, za mene je bio messer Leon. Tumarajući tako jedne noći naišao sam na jednu odbačenu knjigu u smeću. Uzeo sam je i pod uličnim svjetlom kroz cijelu tu noć sam pročitao svoju prvu knjigu. Ujutro sam pomislio: ‘Pa i ja sam normalan, i ja znam čitati.’ I to dugujem Big Bossu.

Čini se kao da ste već bili odrastao čovjek, a zapravo ste bili još dijete i nitko Vas nije tražio osim policije…

Da, tražila me je sva policija u Francuskoj. (smijeh) Dugo su me tražili. Noći sam provodio u jednoj policijskoj uvali, ali svjetla nisu dopirala do tog mjesta, pa me nisu uspijevali pronaći. Sviđala mi se ideja da me policija traži, bilo je to poput dječje igre, samo ja sam se ‘igrao’ s policijom. Bježao sam, a oni su me lovili, adrenalin te dobro ugrije kad je hladno. (smijeh)

No, ipak su Vas uhitili u dobi od 17 godina?

Da, jednog dana kad baš ništa loše nisam učinio i odlučio sam nebježati policija me je pronašla i odvela u policijsku postaju. Tamo sam upoznao svog prvog suca, jedan od onih koji je imao povjerenja u mene. Htio sam pobijediti u životu, imati izbora. Čuo sam, naime, pametne ljude koji govore da zlostavljana djeca ponekad nastavljaju zlostavljati, djeca rastavljenih roditelja imaju istu sudbinu, i kad osjetiš da gubiš povjerenje, čini ti se da nemaš izbora. No jednog dana policajac mi je iščupao jednu vlas kose i otišao. Ja sam trčao za njim jer sam htio da mi vrati tu vlas, no on mi je rekao: ‘Vidiš, ova tvoja vlas ima svoj DNA, jedinstvena je.’ Tako sam i ja jedne večeri u svojoj sobi iščupao jednu svoju vlas i razgovarao s njom. Rako sam: ‘Ti si moja DNA, jedinstvena si kao i moj otisak prsta, kao i moje tijelo, ja sam jedinstven.’ Tada sam shvatio da ću vjerojatno dobiti priliku. Izišao sam iz zatvora, ali nisam imao majku, pa sam pomislio da bih si mogao ukrasti neku majku. Tada sam upoznao još jednog suca, zapravo sutkinju, i vjerovao sam da je ta žena moja druga prilika. Postao sam kamenoklesar, to je posao koji mi je ona ponudila, a kad si siromašan, ne odbijaš ništa. Koju godinu kasnije vratio sam se k njoj s diplomom kipara. Ona me je pogladila po glavi i rekla mi: ‘Ponosna sam na tebe!’ Na neki način ja sam kradljivac, ukrao sam majku, dao sam joj diplomu kako bih joj pokazao svoju zahvalnost. A sada sam vjernik, na neki način ukrao sam i vjeru nekome tko je već vjerovao. No, Big Boss mi je na put stavljao uvijek dobre ljude, prvo messer Leon, zatim taj dobri policajac, a onda i sutkinja koja je vjerovala u mene. To mi je pomoglo da slijedim put ljubavi.

Od tada se Vaš život promijenio, upoznali ste i druge ljude kao što je Jean Marie…

Da, Jean Marie je još jedan životni dar; on je bio običan dječak koji je imao oca i majku, no za mene je bio poput izvanzemaljca, govorio mi je gotovo bizarne stvari, na primjer da je Bog došao radi siromašnih. A ponekad sam mu i ja davao bizarne odgovore; govorio sam mu da je Bog onda često na godišnjem odmoru. Jean Marie je i činio neobične stvari, naime volontirao je pomažući osobama s invaliditetom, a ja sam si mislio da sigurno puši nešto vrlo jako kad radi takve stvari. (smijeh) Govorio mi je i da moli za mene, a ja sam mu odgovarao da ne osjetim ništa. Tako sam jednog dana odlučio osobno se uvjeriti u to što je činio. Bio je to moj prvi susret s osobama s invaliditetom, ljudima koji su me tretirali kao normalnog i to je promijenilo moj život. Jedan dječak s invaliditetom me je upitao kako se zovem. Gledao me u oči i stavivši mi ruku na srce rekao: ‘Ti si dobra osoba, ljubazan si!’ I zatim me je pozvao da pođem s njim vidjeti Isusa. Ja sam rekao: ‘Može, zašto ne!’ Nisam to isprva shvatio, pomislio sam na jednog svog prijatelja iz Portugala koji se zvao Jesus.

Dakle, počeli ste upoznavati osobe koje su Vam mijenjale perspektivu, ali u sebi ste još uvijek osjećali veliku mržnju, bijes i gorčinu i istovremeno ste trenirali kako biste postali vrhunski boksač. Htjeli ste se osvetiti i ubiti oca, je li tako?

Puno sam u životu vježbao, osobito sam trenirao borilačke sportove, boks, hrvanje i slične discipline, jer moj otac je bio snažan čovjek i ja sam htio biti jači od njega, to je bio moj cilj. Nisam ni pomislio da ću jednog dana živjeti bez bijesa.

A onda ste jednog dana susreli jednog sasvim drugačijeg čovjeka, malenog i mršavog oca Thomasa Philippea.

Otac Thomas je bio vrlo važan svećenik u mom životu. Putovao sam 75 kilometara kako bih ga susreo, pozdravio bih ga i stisnuo mu ruku, a on bi me pozvao da uđem, našto bih ja rekao: ‘Doviđenja!’ Uzeo bi me za ruku i pitao: ‘Želiš li Isusov oprost?’ No ja godinu dana nisam htio razgovarati ni s Bogom ni sa svećenikom. Ali odlazio sam tamo i gledao ga u oči, gledao kako se moli, bilo je to doista lijepo.

Nikada Vas ništa nije tražio, ali ipak Vam je nešto poklanjao?

Da, on je vjerovao u mene prije mene samoga. Jednog dana sam došao k njemu jer sam se želio krstiti i poveo sam sa sobom jednu domaću životinju. Rekao sam da prije mene želim da krsti nju. On me nije tretirao kao luđaka. Otišao je po sve potrebno, a zatim pročitao blagoslov sv. Franje Asiškog. Nije me izgrdio, već je odmah našao rješenje.

I tako se bijes koji ste osjećali prema svom ocu malo pomalo otopio…

Da, danas više ne osjećam bijes, ali trebalo je vremena. Otišao sam u Belgiju jer me tamo nitko nije poznavao i tamo pomagao osobama s invaliditetom. Svećenik mi je rekao da me sama Gospa poslala, našto sam mu otvoreno rekao tko sam. Dao mi je priliku i tu u radu s osobama s invaliditetom moje život se posve promijenio.

Na 21. rođendan dogodilo se nešto vrlo važno za Vas?

Da, tog dana dječak koji je bio na samrti poklonio mi je čestitku. Njegovo je tijelo bilo posve iskrivljeno i on je tu čestitku od pet redaka pisao dva dana boreći se s pisaćim strojem. Nije čak mogao držati na mjestu stolac na kotačiće, jer mu se tijelo stalno gibalo te se pomicao dva metra unazad. I poklonio mi je taj veliki dar. U tom trenutku sam osjetio ogroman bijes, jerBogmi je dao dvije ruke, a ja sam jednu ruku koristio za udaranje, a drugu za obranu, umjesto za davanje i primanje. Tog dana sam pao na koljena i u svom srcu čuo glas koji mi je govorio da moram voljeti druge kao što drugi vole mene, i gledati ih kao što oni mene gledaju. I tu se moj život počeo mijenjati. Dao sam si nekoliko dana, rekao sam ako ne funkcionira neću više pokušavati promijeniti se. Počeo sam kucati na vrata pristojnih obitelji i postavljati im nezgodna pitanja. I tu se moj život mijenjao. Konačno sam upoznao dobrog prijatelja koji je živio u lijepoj kući i imao lijepu obitelj. A ja sam mu postavljao neprikladna pitanja jer sam htio odgovore. Jednog dana me je pozvao u svoju kuću na ručak, njegov otac se ljubazno obraćao njegovoj majci i gledao ju dok je ona posluživala, a ja nisam mogao ni jesti, bio sam bez daha za stolom, pa sam nakon toga morao otići u restoran nešto pojesti. Kad sam vidio tu obitelj i sam sam poželio imati jednog dana takvu. Danas kad svojoj ženi i sinu kažem da ih volim kradljivac sam, jer sam to jednom čuo. Čuo sam oca koji kaže sinu: ‘Ponosim se tobom!’ Ljubav nije nešto što se nauči, već nešto što se imitira, što se gleda, što se može osjetiti.

Kad ste živjeli u sirotištu prolazili ste često pored jedne lijepe bijele kuće, i obećali ste si da ćete jednog dana oženiti djevojku iz te kuće. Je li bilo tako?

U sirotištu je bilo mnogo djece, ali samo dvoje nas nismo nikada dobivali darove niti smo imali posjete. Tako sam jednog dana za vrijeme šetnje rekao da ću oženiti jednu od kćeri koja živi u toj bijeloj kući. I tako godinama kasnije…

Upoznali ste Martine…

Da, doista sam je upoznao, to su Božje šale…

Susreli ste ponovno svoga oca?

Da, ali prije oca sam prvo pokušao kontaktirati majku, iako me je napustila. Ona nije bila spremna. Nije bilo kako sam zamislio, bila je dosta starija, a ja sam je pamtio vrlo jasno kao mladu. Volim svoju majku usprkos svemu. Moleći krunicu za krunicom shvatio sam da je moja majka kao Presveta Djevica. Rekla je ‘da’ životu. Nije me mogla podizati, ali mi je darovala život. Biblija kaže da je četvrta zapovijed ‘poštuj oca i majku’ ne kaže ‘voli oca i majku’. Ja imam 51 godinu i moleći krunicu za krunicom shvatio sam da je moja majka poput Vaše i majki svih ovdje prisutnih, i ona je rekla ‘da’ životu. S ocem je također bilo drugačije, nisam ga odmah prepoznao, a prije no što sam oprostio ocu trebao sam oprostiti samome sebi. Ono što me je najviše ranilo s mojim ocem nije toliko nasilje koliko moje sjećanje kojega sam bio talac, stalno me je podsjećalo da sam patio, da mi je nanosio bol. A oprost je poput putovanja balonom, ako se želiš visoko uzdići i daleko otići moraš se osloboditi tereta. Oprostiti ne znači zaboraviti, već naučiti živjeti s vlastitom pričom.

Danas živite u Lurdu sa suprugom i četvero djece i imate poljoprivredno imanje, bavite se pčelarstvom, oprostili ste svom ocu i majci, nanovo ste rođeni. Kako ste uspjeli?

Oprost je svakodnevna borba, jer ima dana kad smo u formi i tada je lako praštati; sutradan međutim nije tako i treba početi iz početka. To je kao množenje, ne vrijedi samo jedanput. Ni ja nisam savršen otac i muž, i ja moram tražiti oprost za ono što učinim pogrešno. Nisam samo žrtva. Veliki dar koji nam je dao Big Boss je sakrament pomirenja. I kad njemu daješ svoje siromaštvo ono ti više ne pripada. Davanje je davanje, ponovno uzimanje je krađa. I tako treniram novi sport, razmjenu s Big Bossom. Sve skrivene svakodnevne borbe s alkoholom i drogom koje iznova počinju svakog jutra vodim govoreći: ‘Big Boss, Tvoj sluga ustaje, pomozi mu da ti preda sve svoje slabosti.’ A svake večeri također kažem: ‘Hvala ti Bog Boss!’ I u znaku križa koji stavljam na sebe prisjećam se četiriju osoba koje sam susreo tog dana. Osobe koje mi pomažu da idem naprijed, da liječim svoje rane.

Pripremili: HKM