‘OVO JE PREKRASNA I BOGATA ZEMLJA, A STVARNOST IDE DRUGIM PUTEM’ Interview s Josipom Jovićem za Direktno.hr, djelomično prenosimo…

Josip Jović dugogodišnji je hrvatski novinar i publicist, rođen u Imotskom. Diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 1974. godine. Novinarstvom se počeo baviti 1978. godine.  

Autor: Andrea Latinović

Pisao je političke komentare, kolumne, razgovore, izvještaje, reportaže u Imotskoj krajini, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, Vjesniku, Danasu, Panorami, Trnu, Novom listu, Slobodnoj BiH, na HRTV-u, u hrvatskim programima radio postaja u Melbourneu, Clevelandu i Berlinu… Danas objavljuje u Hrvatskom tjedniku.

U trima novinama bio je glavnim urednikom- Imotska krajina, Slobodna Dalmacija, u kojoj je tu dužnost obnašao dva puta i u Panorami.

Dva puta je (koncem osamdesetih i početkom devedesetih) dobio nagradu Zlatno pero HND, te nagradu za životno djelo Županije splitsko-dalmatinske.

Objavio je deset knjiga: Dogmi usprkos, Rađanje Hrvatske, Iskušenje slobode, Muke po Daytonu, Sudbonosci, Život po protokolima, Lijepa naša kolonijo, Hrvatsku mi moju, Memento/Suprotiva i Vrijeme u meni i ja i vremenu.

S Jovićem razgovaramo o sadašnjem trenutku u kojemu su mediji, ali i društvo općenito, jer je, osim po oštrom i često neugodnom ”peru” poznat i po izravnosti u izričaju i komunikaciji.

Cijeli se život bavite pisanom rječju i novinarstvom. Jesu li posljednjih desetak godina mediji na najnižim granama ikada? Pod time mislim na medije u modernoj hrvatskoj državi.

Teško mi je to kategorički tvrditi. Medije općenito karakterizira banalnost, slaba pismenost i pristranost. Više nema razlike između novina koje su nekada zvalo žutima i tzv. ozbiljnih novina. Ozbiljne novine donose vijest kako je Maja Šuput trgom prošetala u novoj haljini, a Suzana Mančić se pojavila u kupaćem kostimu, ili kako je Severina kupila nove cipele.

Ljubavna romansa između Petra Graše i Hane Huljić praćena je minuciozno iz dana u dan, sve do prve bračne noći. Nitko nije propustio objaviti fotografiju Zdravka Mamića i njegove trideset godina mlađe ljubovce. Članci izgledaju kao da su  lektori u štrajku. I naravno, svi za nekoga, ili za nešto navijaju, čast izuzecima.

Političko novinarstvo postalo je propagandno novinarstvo. Ne zna se ni tko su pravi vlasnici. Nacionalne televizijske kuće i glavne novinske kuće u rukama su stranaca, što je posebna dimenzija cijelog niza problema. Postoji snažna financijska ovisnost o Vladi, a Vlada opet na svoj način kupuje pojedine, uglavnom utjecajnije medije.  

Što se, zapravo, dogodilo s našom profesijom? Nazivaju nas ”dnovinarima”, što je krajnje odvratno.

Nekada se znalo kazati: e, pa to ti piše u novinama. Danas čujete: ma, to piše u novinama. Vjerovalo se svemu onome što je pisalo, danas se ne vjeruje ni kada se piše istina. Dogodilo se da novine i televizije nisu u rukama novinara, nego nekih moćnijih domaćih i stranih igrača, kojima je to dopunska djelatnost, kao sredstvo krupnijih političkih i financijskih interesa.

Redakcije i novinari pali su u ovisnost, u siromaštvo, moraju vezati konja gdje im gazda kaže. Postoje, ipak, kolege koje čuvaju čast svoje profesije i vlastitu čast.

Zapravo, ima li joj uopće spasa, posebice u svjetlu toga da bi nas mogla zamijeniti i umjetna inteligencija?

Sretna je okolnost da u političkom smislu ipak postoji pluralizam. Tehnika komuniciranja ima svoje blagotvorne učinke. Nemoguć je baš apsolutni monopol. Svatko može pokrenuti portal, lokalnu televiziju, jasno ako ima novca. Novinarstvo kao takvo neće nestati.

Crno se piše tiskanim, papirnatim medijima, budućnost, očito, pripada digitalnom i slikopisnom novinarstvu i, nemojmo zaboraviti, neuništivom radiju.

Umjetna inteligencija možda može stvarati glazbu, može slikati i projektirati kuće, ali sumnjam da može pisati. Za to je ipak potrebna duša, duh, emocija. Mada često nailazimo na članke kao da ih je robot pisao.

Kaže se da mediji imaju publiku kakvu zaslužuju- zar je moguće da u publici više nema onih koji žele ozbiljne, analitičke sadržaje? Ili takva publika jednostavno nema novca za kupnju?

To stoji, ali se može kazati i obrnuto, kako publika ima medije kakve zaslužuje, kao što narod ima vlast kakvu zaslužuje. Živimo u vremenu slabe kulture čitanja, u vremenu brzih i jednostavnih informacija, u vremenu svakojakih manipulacija, trke za zaradom i preživljavanjem, možda je i kupnja novina postala luksuzom. 

Vjerujem ipak kako postoji još uvijek publika koja želi takve sadržaje o kojima govorte, ali i ti nekada ozbiljni mediji pribjegavanjem jeftinom senzacionalizmu, gube tu vrstu čitatelja.

Pratite kontinuirano politiku, čak ste prije tri godine ušli i u Domovinski pokret i nakon samo dvadeset dana ga napustili. Zašto?

To mi je pitanje pomalo bolno. Bolno iskustvo i osjećaj kako sam pogriješio. Pridružio sam se toj inicijativi na na poziv Miroslava Škore, još je bila udruga, formalno nisam bio član stranke. Sudjelovao sam u izradi programa, nudio neke ideje, vjerovao kako možemo, ne osvojti vlast, ali doći u poziciju utjecati na nju, biti neka vrsta korektiva u nekim aspektima državne politike.

Krivo je krenulo kada su Domovinski pokret neki ljudi iz drugih propalih stranaka i neki samostalni strijelci izvan stranaka iskoristili za vlastite ambicije, za osvajanje mandata. Možda su poneki bili i ubačeni da DP razbiju iznutra. Sve se razvodnilo i vidimo kako je sve završilo. Od šesnaest izabranih s liste u klubu se ostala samo šestorica. Nestao je i sam Škoro.

I opet nešto o medijima. Protiv samoga Škore, kojega uopće ne idealiziram, niti branim, vođen je od same najave osnivanja stranke neviđen, sramotan komplot. Te udbaš, te svirao u omladini, te žena Srpkinja, te kupio parking uz bolnicu… Pokrenute su čitave TV emisije, koje su se slobodno mogle nazvati Anti-Škoro.

Ne, Domovinski pokret nije smio doći u poziciju nekog važnog političkog aktera. HDZ ga se strašno bojao, jer je zadirao u njegovo biračko tijelo. Kada je sve prošlo tako kako je prošlo, više nisam vidio smisao svog angažmana i vratio sam se novinarstvu.     

Ali, ne u Slobodnu Dalmaciju u kojoj ste godinama pisali i koju ste uređivali?

Kada sam se pridružio DP, prekinuli su suradnju. To sam čak i razumio. Rekli su tada kako će to trajati dok sam tamo s tom strankom. Napustio sam stranku, ali mi se više nisu javljali. Zapravo su jedva dočekali da me se riješe.

Glavni pečat toj novini, čiji udarni komentatori sustavno vrijeđaju vlastite čitatelje i koja se prodaje u sedam tisuća primjeraka, udaraju ”Smojina dica”, kako sami sebe nazivaju. Ali, to su Smojina mladojugoslavenska politička djeca u tradiciji splitske Orjune. Mene su izbrisali iz sadašnjosti, ali i iz sjećanja.

Evo, u povodu osamdesete obljetnice izlaženja objavljen je niz predstavljanja novinara, dopisnika, suradnika, urednika, čitatelja, tehničkih crtača, itd., koji su ostavili nekog traga za sobom. Mene se nisu sjetili, iako sam dva puta bio glavnim urednikom i to s najvećom nakladom u povijesti novine, pisao godinama udarne komentare, s Joškom Čelanom onih osamdesetih bio posve usamljen u kritici i suprostavljanju jugounitarizmu i srpskoj agresiji, bio smjenjivan i zabranjivan. A bolje da mi se i nisu javili, jer na razgovor ne bih ni pristao, niti bi objavili ono što bih morao kazati i što sada Vama govorim.

Da spomenem i to, bila je nedavno gala svečanost u povodu te obljetnice na koju su došli direktori i vlasnici Hanza medija i  pola Vlade s premijerom na čelu. Dobra ilustracija odnosa politike i medija. Trenutno pišem za Hrvatski tjednik, list zaista nezavisan i bez ičijih donacija. Obilježen je kao revizionistički, ali revizionizam, s obzirom koliko su nam lagali i što su nam sve prešućivali svih proteklih desetljeća, nasušna je potreba.       

Mislite li da novinari i urednici mogu biti i članovi političkih stranaka, a da to ne utječe na njihovu objektivnost?

To da novinari ne mogu biti članovima stranaka, s nekog građanskog stanovišta, sa stanovišta ljudskih prava, zvuči kao diskriminacija u odnosu na druge profesije. Slažem se, međutim, da to može utjecati na njihovu objektivnost, iako sve ovisi o osobi novinara. Tu treba razlikovati informacije, vijesti, izvješća i slične vrste, u kojima bi novinar morao biti objektivan.

No, kada je riječ o komentarima, oni su ionako slobodni i subjektivni pa to je li netko član stranke, ili nije, samo je formalno pitanje. Nitko niti ne skriva svoje političko opredijeljenje, svjetonazor, ili sklonost. Neki od najistaknutijih kolumnista otvoreno su, primjerice, agitirali za Možemo. Udarna informativna emisija na HTV ideološki je, i to projugoslavenski, snažno obojena.

Jutarnji list u svojoj deklaraciji piše: političko usmjerenje socijademokratsko i liberalno, a Večernji: centralno. Smjer Slobodne je, to doduše ne piše, ali se podrazumijeva: narodnooslobodilačka borba, ili mosorski partizani. U četiri dnevna lista od četrdesetak komentatora samo su dvoje, ili troje konzervativno-nacionalne orijentacije, a i njih jedva podnose i čekaju da nestanu, što je obrnuto vrijednosnim orijentacijama čitatelja.   

Je li Hrvatska država tužnih, razočaranih i prevarenih građana?

Teško je dati neki generalni odgovor. Ima svakako puno tužnih, razočaranih, prevarenih, nesretnih, neuspješnih, siromašnih, ali ima, doduše puno manje,  i veselih, očaranih, sretnih, uspješnih, bogatih. Ali, sve je ipak relativno i nije linarno. Možda su najnesretniji oni koji imaju najviše.

Kada vidim kako se ljudi raduju kada pobijedi reprezentacija, onda sam siguran kako većina ljudi ove zemlje, unatoč svemu, dijeli sreću i ponos što postojimo kao slobodan narod, kao samostalna država.  

Jeste li ikada mislili da bi trideset godina nakon rata, suvremena Hrvatska mogla ovako izgledati?

Priželjkivao sam kako ćemo izgraditi autocestu od Splita do Zagreba, kako ćemo biti dijelom europskih integracija, kako nećemo morati ići u kupovinu u Trst i slično, kako ćemo moći slobodno misliti i govoriti.

Ali, nikako nisam ni očekivao niti priželjkivao, recimo, da će mafija vladati zemljom- u najnovijoj velikoj HEP-aferi sve je jasno, a svi se prave nemušti i nitko ništa, kao, ne zna- da će stranka koja je bila inspiratorom agresije postati važan dio vlasti, da će jugofanatizam i kroatofobija biti tako žilavi, da ćemo praktički izgubiti suverenost i kolonizirati zemlju u ekonomskom, političkom i moralnom smislu.  

Tko je obezvrijedio našu sadašnjost, ali i budućnost?

Ali, tko drugi nego svi oni koji su proteklih desetljeća, posebice nakon odlaska Franje Tuđmana, ali već i u njegovo vrijeme, vodili ovu državu. Bilo je među njima i nedobronamjernih i pokvarenih i nesposobnih i bahatih.

U cijelom tom razdoblju izdvojila se jedna nova politička klasa nezavisno od stranačke pripadnosti, koja se incestualno reproducira, samozadovoljna i posve odvojena od naroda, bez svijesti i odgovornosti spram povijesti koju je ovaj narod prošao.

Što ćemo govoriti o odgovornosti dvojice vodećih ljudi koji se samo svađaju i ne mogu se dogovoriti ni oko čega, što ćemo o odgovornosti zastupnika koji niti ne sjede u saborskim klupama i jedino im je važno nešto reći i to kada ih snimaju kamere, što li o odgovornosti nekompetentnih ministara i župana, čija je glavna kompetencija poslušnost. I tako redom.

Poguban je autoritarni, satrapski, odnosno, namjesnički mentalitet onih na vrhu. A ni narod nije sasvim nevin. U njemu se miješaju hajdučki i ropski mentalitet.

Pored svega toga, očito je postojanje tzv. ‘duboke države’, odnosno, djelovanje onih struktura u politici, medijima pa i gospodarstvu, koji vuku korijenje i nasljedstvo iz starih, uvjetno rečeno, predhrvatskih i protuhrvatskih vremena, koji nikada nisu prihvatili ideju hrvatske samostalnosti, koji sustavno rade protiv nje, koji je optužuju za fašizaciju, koji rade na novim podjelama prema starim ključevima, koji udaraju na njezine simbole, koji tvrde kako je Hrvatska promašen projekt i koji su već dotjerali do toga da javno, otvoreno i expressis verbis traže njezino uništenje.

Kako objašnjavate činjenicu da veliki dio građana smatra da HDZ ne vodi dobro državu, a onda po istraživanjima, a kasnije i na izborima, dobije najveći postotak?

Pa zato što se HDZ u svijesti ljudi još uvijek, ali i sve manje veže uz Franju Tuđmana i uz nastanak države, zato što državna televizija, koja ima najveći medijski utjecaj, služi kao HDZ-ov PR, a tako je bilo uvijek i s drugim vladama i premijerima kada je ova TV u pitanju, jer je tako ustrojen, zato što se Plenković može hvaliti nekim relativnim uspjesima zanemarujući probleme, zato što on uvjerljivo govori i rukama i jezikom, dobro izgleda i dobro kotira u europskim uredima, zato što je puno ljudi egzistencijalno ovisno o HDZ-ovoj vlasti, zato što izborna pravila vladajući podređuju sebi i zato što se u oporbi ne vidi stvarna alternativa.

Tko pametan može Sandru Benčić, ili Peđu Grbina zamisliti kao predsjednike Vlade? Na zadnjim izborima oko vodstva države okupila se većina u strahu i panici koju je posijala epidemija. Sada nikako ne isključujem promjene, ali one su teoretski moguće samo u slučaju zajedničkog nastupa Možemo i SDP-a, odnosno, Domovinskog pokreta, koji se sada donekle konsolidirao i Mosta, uz uvjet da istaknu neku respektabilnu ličnost, ili cijelu momčad, koja bi mogla voditi zemlju.

Ali, ni jedno ni drugo nije na vidiku. No, tko zna? Dugo je još do izbora, a moguće su svakojake pa i one sada nezamislive koalicije i prije i naročito poslije izbora.   

U čemu je problem kod te desne koalicije?

Obično se misli kako je riječ o taštinama, osobnim ambicijama, egomaniji, mesijanstvu i kalkulacijama. Ali, očito je, osim toga, kako se netko trudi unijeti razdor.

A tzv. ljevica, ima li je? Ili je prevladala ona radikalna, koja provodi woke ideologiju?

Ima više od dvadeset posto birača koji su skloni ljevici, ma što to značilo. Stara ljevica je ostala u okvirima titoizma, nova je na titoizam i antifašizam, navrnula homoseksualizam, pobačaje, imigracije, transspolnost, feminizam, transhumanizam i svakakva druga čuda modernizma i neoliberalizma, koja su u sukobu ne samo s tradicijom, nego s čovjekom i njegovom prirodom i prirodom uopće.

Optimist, ili pesimist po pitanju daljnjega razvoja Hrvatske?

Kaže se kako je sve u našim rukama, imamo bogata povijesna iskustva, i pozitivna i negativna, ovo je prekrasna i potencijalno bogata zemlja, sve je više mladih, domoljubnih i školovanih ljudi. To su razlozi optimizma.

A opet, stvarnost kao da ide nekim svojim putem. Mlade obitelji napuštaju zemlju, već masovno dolaze ljudi iz nekih drugih  kultura, društvo se sve više raslojava, a ni u okruženju nije baš veselo.

BiH bi se uz vjerojatne sukobe sutra raspala čim bi se povukli međunarodni upravitelji, Srbija i Kosovo su u permanentnom sukobu, velikosrpska ideologija nije mrtva.

I još dalje, ratuju Rusija i Ukrajina, nuklearni rat nije nemoguć, ratovi se ne vode samo između država, nego i unutar samih država.   

Direktno.hr