Morski psi su strojevi. Strojevi koji nikad ne zakažu i koji su savršeni. Oni nikad ne spavaju. Oni nikad ne staju. Brzi su, opasni i u vodi im nema premca. S nekoliko reda zubi, oštrih poput najoštrije britve, su strah i trepet svih sedam mora. A što se tiče konstitucije …
Pa, u vezi toga se može slobodno reći da se nisu promijenili još od vremena dinosaura.
Samo su se još usavršili.

Napadi morskih pasa su rijetki. U prosjeku bude nekoliko na godinu, s oko 4 do 5 smrtnih slučajeva sveukupno na svijetu.
Za usporedbu, više smrti uzrokuju nilski konji i zmije nego morski psi. I morski psi, zapravo, ne vole jesti ljude. Mi njima jednostavno nismo, hm, fini. Njima je naše meso bljutavo i masno i ne odgovara im za probavu. A napad se dogodi ako je životinja uznemirena ili ako je baš jako znatiželjna. Napad morskog psa se u 99.99 % slučajeva svodi na jedan ugriz, za probu. I tada on u 99.99 % slučajeva odlazi, nezainteresiran baš za taj ” obrok “.
Ipak, jačina i obujam ugriza su ti koji su presudni, te žrtva često doslovno iskrvari zbog toga.

A oni koji kažu da su preživjeli napad morskog psa jer su bili snalažljivi … Mo’š mislit! Nisu oni preživjeli zato što su bili snalažljivi, nego zato što se ovom vladaru morskih prostranstava baš i nije taj dan nešto klopalo.
Samo i isključivo zato.
Jer, iskreno, morski pas je nenadmašeno čudo prirode.

A sad pročitajte priču o najvećem napadu morskih pasa u povijesti. Naravno, ako ovog ljeta budete na našem lijepom Jadranu, nemojte se plašiti. U Jadranskom moru ih ima jako, jako malo. I jako, jako rijetko napadaju ljude.

” Bili ste na Indianapolisu? Što se dogodilo? “
” Japanska podmornica nam je sprašila dva torpeda u bok. Vraćali smo se s Tiniana na Leyte. Upravo smo bili donijeli bombu za Hiroshimu. U moru je bilo 1100 ljudi. Potonuli smo za 12 minuta. Nakon pola sata, pojavio se morski pas. Tigar, dugačak 4 metra. Znate li kako to znate u moru? Izmjerite od leđa do repa. A onda dodate još toliko. No, mi nismo znali. Jer, naša misija je bila toliko tajnovita da nitko nije ni znao gdje smo. Proglasili su nas nestalima tek pred kraj tjedna. Morski psi bi došli već u ranu zoru, pa smo se stiskali u male grupe. Kao u bitkama koje možete vidjeti na starim kalendarima. Poput one kod Waterlooa. Kad bi se morski pas približio, mi bismo počeli lupati i udarati i vrištati. Ponekad bi morski pas otišao. A ponekad ne bi otišao. Ponekad bi vas pogledao ravno u oči. Morski pas ima beživotne oči. Crne, nalik onima kod lutke. Kad vam priđe, ne čini vam se da je živ. Dok vas ne ugrize. A crne oči se zakolutaju u bijelo. A onda čujete prodorno vrištanje. Ocean postane crven. Usprkos svom komešanju, samo nastavljaju dolaziti. Rastrgaju vas na komadiće. Već prvog jutra smo izgubili skoro 100 ljudi. Ne znam koliko je bilo morskih pasa. Možda 1000. Ne znam ni koliko je ljudi bilo. Umiralo ih je po šestero na sat. U četvrtak ujutro sam naišao na prijatelja, Herbyja Robinsona iz Clevelanda. Igrač bejzbola, vođa palube. Mislio sam da spava. Htio sam ga probuditi. Stalno se klatio gore-dolje. Glavom prema dolje. Pa, bio je pregrižen napola, ispod struka. U podne petog dana nas je ugledao zrakoplov Lockheed Ventura. Spustio se niže i ugledao nas. Bio je to mladi pilot. Mlađi od gospodina Hoopera. Ugledao nas je i tri sata poslije došli su velikim zrakoplovom po nas. Tad sam se najviše plašio. Čekao sam svoj red. Više nikad neću staviti prsluk za spašavanje.
Od 1100 članova posade, preživjelo nas je 316. Morski psi su pojeli ostale, 30. srpnja 1945. godine. “

Tko god je gledao film ” Ralje ” slavnog filmskog majstora Stevena Spielberga, zasigurno mu je u sjećanju ostao ovaj dio filma, gdje iskusni ribar Quint priča šerifu Brodyju i oceanografu Hooperu zašto je posvetio život lovu na ove opasne grabežljivce.
Iako u filmu monolog ribara Quinta nije 100% povijesno točan, ipak se može reći da je pogriješo jako malo.

USS Indianapolis je bila teška krstarica koja je sudjelovala u Drugom svjetskom ratu i prošla teške bitke na Pacifiku, a preživjela je i izravan udar kamikaze tokom bitke za Okinawu.
No, najveću tragediju je Indianapolis upisao 30. srpnja 1945. godine kad su ga pogodila dva japanska torpeda japanske podmornice I-58.
Brod je imao 1196 članova posade. U trenutku pogotka i potonuća, poginula su 302 člana posade, a u moru su se našla točno 894 mornara.
I tu počinje priča.

Kako je brod potonuo za jedva 12 minuta, nije bilo vremena da se izda nikakva konkretna zapovijed. U more je pobacano nekoliko čamaca za spašavanje i nekoliko splavi. I to je to. A većina mornara na sebi uopće nije imala prsluk za spašavanje.
A nije bila poslana niti ikakva SOS poruka, budući da nije bilo vremena. A to je i ono najvažnije za početak priče.

USS Indianapolis je bio na tajnom zadatku dostave atomske bombe za Hirošimu. Vladala je stroga radio-šutnja. Štoviše, u svim knjigama se vodilo da Indianapolis uopće nije niti isplovio!
Danas se zna da je brod potopljen u Filipinskom moru, oko 400 km od kopna.

More je bilo prepuno ranjenih i uplašenih američkih mornara. A nije dugo trebalo čekati da buka i krv privuku neželjene goste – morske pse. I to jedne od najagresivnijih. Ako ne i najagresivnije, morske pse tigrove.

Zamislite sad da se kupate u moru i da odjednom ugledate peraju morskog psa? Kako biste se osjećali dok bi ta peraja kružila oko vas? Kako biste se osjećali, ne znajući želi li vas ili nekog drugog? Lagano kruži oko vas i onda zaroni. Pa se opet pojavi iza vas i tako dok vas ne zgrabi. Ili dok ne ode.
Zamislite sad koliki je to stres. Užas jedan.
Ja sam uvjeren da bih napunio gaće u sekundi.

Ne zna se točno koliko je morskih pasa bilo odjednom. Neki kažu da ih je bilo 50, neki da ih je bilo oko 500. Ali, najtočniji broj koji se uzima u obzir je oko 150 morskih pasa.
Iskreno, samo jedan jedini bi izazvao paniku, a onda možete samo zamisliti kakvu paniku je izazvalo 150 morskih pasa duljine u prosjeku oko 3 i pol metra!

Kako je i sam Quint u filmu rekao, mornari su se organizirali u grupe od pedesetak ljudi i tako pokušali odbijati napade. Plan je bio, čim bi netko vidio morskog psa, da svi počnu vrištati, urlati i lupati po vodi. Ponekad bi napadač otišao. A ponekad ne bi otišao. Tad bi se samo začuo vrisak nekog nesretnika i voda bi se krvavo zapjenila.
Tada bi nastao tajac, pa bi se nakon nekoliko minuta sve ponovilo. I tako iz dana u noć i iz noći u dan.
Preko dana bi nesnosna žega pržila brodolomce. Vode za piće nema. Hrane nema također. Lijekova za ranjenike isto nema. Najgore je zacijelo bilo preživjelim članovima posade iz strojarnice broda. Oni su gotovo svi bili opečeni gorućim uljem i naftom. A morska voda im je još samo pojačavala tu bol i patnju. Agonija je velika i strah od smrti je sveprisutan.
A morski psi su samo još pojačavali taj strah. Ako su uopće imali što više za pojačati…

Zamislite da vi i nekoliko vaših prijatelja doživite brodolom negdje nasred oceana. Najbliže kopno je oko 400 km, a poziv za pomoć niste stigli uputiti. A, igrom slučaja, eto, niste nikome rekli gdje i kada idete. Iz marine ste, recimo isplovili na svoju ruku. Imate, kao, neko manje plovilo i svoj vez i ne morate se nikome javiti prilikom isplovljavanja. I dogodi vam se brodolom. Plovilo potone, a vi i vaše društvo ostanete na pučini usred ničega.
Sigurno se ne biste osjećali bajno. Sunce vas prži, pitke vode nemate, a morsku ne smijete piti inače ste si odmah presudili. Sunce vas prži po cijelom tijelu. Koža vam je izgorjela. Gladni ste. More iz vas izvlači snagu.
I onda odjednom ugledate peraju na cca desetak metara od vas.
Priznajte da bi vas spopao čisti užas.

Zacijelo je tako bilo i mornarima s Indianapolisa…

Morski psi ne odlaze. Neprestano kruže i napadaju. Nekad samo ugrizu i odu, ostavivši nesretnika u mukama. A nekad ga zagrizu cijelog i povuku u dubinu. Nekad bi se samo pojavili i otišli odmah dalje, a nekad bi peraja nestala u vodi prije nego bi ju itko i vidio. A nakon toga opet vrisak, krvavo zapjenjeno more i očaj. Preživjeli mornari ove tregedije se slažu bez imalo pogovora da je to bio najveći strah kojeg su ikad u životu iskusili.

Tek peti dan nakon potonuća, poručnici Gwinn i Colwell su posve slučajno nadletjeli tim područjem i ugledali masu ljudi u moru. Tad su alarmirali sve koji su u blizini, a jedan izviđački hidroplan, kojim je upravljao natporučnik Adrian Marks, je sletio na površinu mora i na taj hidroavion su se svi ukrcali.
A, nakon što su došli i ostali brodovi, organiziran je transport u prve bolnice.

Na brodu je bilo 1196 ljudi. U torpediranju ih je poginulo 302. U moru su se zatekla 894 čovjeka.
Peti dan je spašen 321 čovjek, a preživjelo ih je točno 316.
Dakle, stradalo je 578 ljudi, što je skoro polovina posade broda. Mora se naglasiti da nisu morski psi pobili ovih 578 nesretnika. Većina ih je pomrla od dehidracije i od trovanja morskom vodom ( koju su u očaju pili ). Opet, uzima se u obzir da je od morskih pasa izravno stradalo oko 250 ljudi.
To je ujedno bio i najveći zabilježeni napad morskih pasa u povijesti.

Nikad prije ni kasnije se ni približno slično takvo što nije dogodilo.

Olupina broda Indianapolis je pronađena prije skoro tri godine, 19. kolovoza 2017. od strane suosnivača Microsofta, Paula Allena, na dubini od 4 800 metara. I zanimljivo je da je pronađena oko 40 km od pozicije na kojoj je i prijavljeno potonuće nakon spašavanja. I to do podatka se došlo tako što su uzete sve zabilješke izjava, je se otkrilo zašto olupina se nije moglo prije pronaći. Jer, Indianapolis je plovio, zapravo, brže nego je i rečeno u prvim izjavama.

Zanimljivost za kraj.

Kapetan japanske podmornice I-58, koja je torpedirala i potopila Indianapolis, je imao uistinu krajnje zanimljiv životopis.

Kapetan korvete Mochitsura Hashimoto je bio vješt i iskusan pomorski časnik. No, taj čovjek jednostavno nije imao sreće. To jest, bolje rečeno, njegovi neprijatelji su imali preveliku sreću.
Ili bi torpedo zakazao, ili bi neki kvar bio ili već što ne.

I onda je došao taj dan, 30. srpanj 1945. godine. Hashimoto je opazio Indianapolis i išao je na sve ili ništa. Sad je ” njegov i Božji “.
I ispalio je dva torpeda, jedan za drugim, u razmaku od nekoliko sekundi.
I oba su pogodila točno kamo su i trebala. Prvi ravno u sredinu, a drugi točno u krmu.
Precizniji pogodak nije mogao postići nikako!

I Indianapolis je počeo tonuti. Hashimoto je očekivao da će takav kolos potonuti za najmanje pola sata. No, pogodci su bili tako dobro usmjereni da je brod potonuo za doslovno 12 minuta. Rupe u oplati broda i samo oštećenje je bile jednostavno preveliko da se plovilo ikako održi na površini.
I brod je potonuo.

Nakon rata, Hashimoto je neočekivano postao svjedok. I to u suđenju preživjelim časnicima Indianapolisa.
Naime, njima se sudilo da nisu poduzeli sve mjere koje su mogle spriječiti brodolom. I malo je nedostajalo da završe na robiji. I onda se pojavio Hashimoto.

Prethodno saznavši što se dogodilo nakon potonuća, mirno je slušao cijeli slučaj, a potom je svjedočio. I njegovo svjedočanstvo je bilo ključno za oslobađajuću presudu.
On je izjavio da je vidio da brod plovi cik-cak linijom, kako je i zapovijeđeno, te da je uistinu vladala radio-šutnja. Kao i to da su pogodci bili suviše precizni i suviše razarajući, te da havariju ne bi ništa moglo spriječiti.

Nekoliko godina nakon toga, Hashimoto je postao šintoistički svećenik, te je svaki dan u hramu izmolio jednu molitvu za duše mornara koji su skončali zbog toga što im je potopio brod.

Hashimoto je umro 2000. godine, u dubokoj starosti u 91. godini života.

Potonuće Indianapolisa je bila zacijelo jedna od najgorih pomorskih ratnih havarija u povijesti. Po mojem mišljenju, odmah iza potonuća njemačkog broda Wilhelm Gustloff.
I ono što su mornari preživjeli tokom tih pet dana je jednostavno neopisivo. Ali, ako ćemo gledati malo dublje i ako ćemo ubaciti u priču smisao takozvane poetske i Božje pravde, nekako je i pošteno. Znam da grozno zvuči.
Ali, sjetite se s početka priče što je taj brod prevozio i za koju namjenu.

Ipak, bilo kako bilo, do dana današnjeg, ovo je bio i ostao najveći zabilježeni napad morskih pasa na ljude ikada u povijesti – piše u PovpravaIstina.