Jeste li se ikada zapitali, zbog čega iz ciklusa u ciklus vaša kupovna moć sve više opada? Zašto kada odete u dućan, za primjerice 100 kn, svake godine možete kupiti sve manje i manje stvari.

Razlog je taj što su bankarske elite, osmislile briljantnu prevaru, pomoću koje novac sve više gubi na vrijednosti a samim time opada kupovna moć, i progurali su ju uz blagoslov vaše korumpirane vlasti. E upravo tu prevaru, sam odlučio pojasniti vam do njenih najsitnijih detalja.

Vjerujem da je svatko od vas do sada imao prilike u medijima čuti izraz „bankarski proizvod“, ali niste znali šta to konkretno znači i vjerojatno ste se pitali kako to banka uopće može nešto proizvesti.

Iako na prvi pogled djeluje kao jeftin marketinški trik, sa ciljem da stvori iluziju kako banke stvaraju nekakvu novu vrijednost (nema veze što uopće ne plaćaju PDV kao druge firme), ovaj termin nehotice otkriva pravo stanje stvari. Banke zaista nešto proizvode, a to nešto je novac i to ne bilo koji, već tzv. žiralni, knjižni ili bezgotovinski za koji većina ljudi ni ne zna da postoji, a kamoli kako nastaje.

Svaki kredit koji podrazumijeva bezgotovinski transfer novca, recimo stambeni kredit, krediti za auto ili potrošački krediti, znajte da ga privatne banke same stvaraju i to doslovno iz zraka. Da stvar bude gora, takav privatno emitiran novac trenutno čini skoro 2 od 3 trećine likvidne kunske mase. Bezgotovinski novac banka kreira i prilikom odobravanja gotovinskih (keš) kredita, ukoliko je gotovina koju pozajmi, prethodno položena na neki tekući ili sličan prolazni račun.

Novac koji banke same stvaraju „potezom pera“ ili u moderno doba tipkanjem po tastaturi, je specifičan po tome što nije fizički prenosiv i ne možete ga staviti u džep, novčanik ili kofer, jer nema supstancu (predstavlja puku evidenciju ili svjedočanstvo o dugu na bankovnom računu), ali je zato jednako likvidan i tražen kao da se radi o novčanicama i kovanom novcu, jer ljudi naivno vjeruju da sredstva koja imaju na tekućem računu predstavljaju drugi naziv za gotovinu (njen ekvivalent ili ogledalo).

Međutim, to je daleko od istine. U realnosti, gotovina i tekući računi predstavljaju zasebne, različite vrste novca, koje stoje rame uz rame čineći zajedno M1 agregat – likvidnu novčanu, tj. kunsku masu. Ovaj agregat je jedini bitan, ostali imaju samo statistički značaj, ali bankari više od svega vole ovakve trikove i terminološke pomutnje da bi mogli neometano nastaviti sa svojim „biznisom“, ostavljajući laike i neupućene u uvjerenju kako su bankarstvo i ekonomija za običan puk, suviše komplicirani.

Da bi kreirale ovu posebnu vrstu (bezgotovinskog) novca, potpuno nepoznatu široj javnosti, komercijalnim bankama nisu potrebni nikakvi tiskarski strojevi, već samo pravo na vođenje tekućih i drugih prolaznih računa pravnim i fizičkim osobama, čijom zloupotrebom postižu isti efekt – kreiraju svjež, dodatni novac u vidu kredita (duga), koji, da čitava stvar bude gora, obično završava u rukama krajnjih potrošača.

Prolazni računi su oni računi sa kojih se vrše tekuća plaćanja, tj. uplate i isplate u svakodnevnim transakcijama. Upravo su oni ključ za razumijevanje čitave podvale, one koja bankarima omogućava da koristeći svoje diskrecijsko „pravo“, sami stvaraju novac iz zraka svaki put kada pozajme nekome novac. Jer za bankare, stvaranje novca i izdavanje kredita su jedna te ista operacija,

Postoje dvije osnovne „tehnike“ kojima se banke služe kako bi kreirale (praktično krivotvorile) svjež novac. Prva se zove monetizacija aktive. Sama rječ aktiva ukazuje na neku imovinu ili potraživanje, ali ono što banke tretiraju kao svoju aktivu je puki ugovor o kreditu (vaš dug, tj. potpis da ćete novac vratiti u budućnosti), dok monetizacija označava ništa drugo do štampanje ili elektronsko emitiranje novca (kredita) iz zraka.

Klijent sav sretan dobije robu, dok novac obično niti ne vidi jer on legne na račun izdavača, a ni na kraj pameti mu nije da je upravo njegov potpis kreirao do tad nepostojeći novac koji se svakodnevno i mimo znanja javnosti pušta u opticaj kroz potrošnju što konstantno generira sve veću inflaciju.

Ono što banke rade je suštinski identično štampanju novca od strane Centralne banke, samo što umjesto državnih obveznica koje tada potpisuje Vlada (kao svjedočanstvo o dugu), komercijalne banke kao pokriće uzimaju ugovor o kreditu zaključen između nje i klijenta i što Centralna banka može emitirati novčanice i kovani novac, dok obične banke stvaraju isključivo bezgotovinski novac na tekućim i drugim prolaznim računima.

U oba slučaja ceh ove gigantske prevare plaćaju privreda i stanovništvo. U slučaju kada državu zadužuje korumpirana Vlada kao agent bankara, račun se ispostavi i utjera kroz poreze, koncesije, deložacije i rasprodaju imovine. A kada kredite uzimaju direktno fizička i pravna lica, reket se ubire kroz kamate na privatno emitiran, krivotvoreni novac.

Drugi način je tzv. multiplikacija depozita koja se često poistovjećuje sa frakcijskim bankarstvom. Međutim, frakcijsko bankarstvo kao termin jednostavno znači da je privatnim bankama dopušteno da same stvaraju bezgotovinski novac i da su u obavezi da drže izvjesnu minimalnu rezervu u vidu novčanica i kovanog novca u odnosu na onaj koji same kreiraju, tj. krivotvore na bankovnim računima.

Ovo je bitno, jer javnost i posljedično klijenti banke misle da su to jedine vrste novca u opticaju, te kada dođu na šalter logično očekuju da budu isplaćeni ovakvim opipljivim novcem – kešom. Po uzoru na ono što su nekada radili zlatari krivotvoreći banknote, današnje banke iz iskustva znaju koliko novčanica i kovanog novca moraju imati u rezervi da bi pred klijentima održale iluziju o likvidnosti.

Ovo varira od zemlje do zemlje, zavisno od toga koliko se u jednom društvu koristi gotovina. Ako slučajno promaše u procjeni, onda se međusobno ispomažu, pa jedna drugoj posuđuju gotovinu, što ne biste očekivali od onih koji su navodno konkurenti. Ako ni to nije dovoljno, u pomoć priskače Centralna banka kao neka vrsta posljednjeg utočišta, jer samo ona ima mogućnost tiskati novac (keš).

Eco kako zapravo u praksi funkcionira ta multiplikacija depozita? Dakle, bilo kakva gotovinska uplata na vaš tekući račun ima za rezultat da banka sada posjeduje fizičku gotovinu, plus u isto vrijeme se stanje na računu povećalo za recimo 1000 kuna kolika je bila uplata. E sad, iako taj novac nije oročen, banka uzima sebi za pravo da ih pozajmi nekom drugom klijentu, ali pritom „zaboravi“ izbrisati stanje na vašem tekućem računu.

Znači, banka ne samo što je otuđila novac koji nije smjela, ona u isto vrijeme radi nešto mnogo gore, efektivno kreira dupli ili dodatni novac zavisno od visine rezerve koju pritom primjenjuje. Da bi prikrila jedno kriminalno djelo i prevaru, ona poseže za drugim. Ako je rezerva npr. 10%, banka pozajmi 900 kuna u kešu, plus ostavlja nepromijenjeno, tj. lažno stanje (1000 kn.) na tekućem računu za koji je ta gotovina inicijalno bila vezana. Znači, čim takne takvu gotovinu (bez obzira na iznos), banka automatski krivotvori i stvara žiralni novac, što proizlazi iz same prirode tekućih i drugih prolaznih računa.

Kod oročenih računa gdje su sredstva, takoreći umrtvljena i van opticaja, tako nešto nije moguće, pa ni ovi računi nisu toliko interesantni bankarima, jer ne dozvoljavaju takve vrste zloupotreba. Dakle, kao i u slučaju monetizacije aktive i ovdje banka kreira svjež bezgotovinski novac „iz ničega“, s tom razlikom što sada pretvara gotovinsku uplatu svog klijenta u bezgotovinska sredstva plaćanja, tako što njegov keš pozajmi nekom drugom klijentu, a stanje na tekućem računu ostavlja nepromijenjenim.

Kada takva gotovina poslije uđe u opticaj i promjeni ko zna koliko ruku, pa opet završi u toj ili nekoj drugoj banci, cijeli postupak se ponavlja, a novčana masa u opticaju raste. Za banku je samo bitno da ima dovoljno keša da isplati tekuće klijente, tj. one koji trenutno imaju potrebu za gotovinom, što banke iz iskustva znaju, tj. procjenjuju. Sve druge klijente, kada bi istovremeno nagrnuli na šaltere zahtijevajući keš novac, banka ne bi mogla isplatiti sve i da hoće. Ali to se krije od javnosti, te se zato i kaže da se bankarski sistem bazira „na povjerenju“.

Pošto se sa njih vrše bezgotovinska plaćanja, bankarski tekući računi se u praksi ponašaju isto kao i opipljivi novac, tj. keš. Nikakve razlike sa aspekta likvidnosti tu nema. I jedno i drugo predstavlja medijum razmjene, nešto oko čega se svi drugi bore da bi razmijenili svoju robu i usluge, dok bankari za to vrijeme krivotvore novac i sve mirno promatraju, gledajući kako se rijeka novca u vidu kamate slijeva svakog trena.

Ili ako se ne slijeva, jer su ti isti bankari sve živo zadužili, pa zatim obustavili ili pooštrili uvjete kreditiranja namjerno izazivajući nelikvidnost u društvu, onda banka ima pravo da vam zapljeni imovinu. Pošteno, zar ne?

Inače, postoji čitav niz termina koji bankari koriste kao paravan za njihove kriminalne aktivnosti. Kreiranje „depozita“ je jedan od njih. Depozit se ne kreira, to je pilanje naopako. Depozit se jedino može položiti u banku od strane njenih klijenata. Ono što banka kreira je bezgotovinski novac na način kako sam prethodno pojasnio, i koji se koristi kao svojevrsno oružje za porobljavanje bilo kog društva koje to dozvoli.

Obzirom na količinu neosviještenosti, „zdravo za gotovo“ pristupa, nevjerojatne korupcije u medijima i obrazovnom sistemu, nije ni čudo što tako nešto prolazi već desetljećima, a ponegdje i duže. Metoda je toliko efikasna i izrabljivačka, da niti jedna okupacijska vojska se ne može niti približiti“. Ono što smatram najbitnijim jest dijagnosticiranje samog problema, jer kako se uopće boriti, ako ne znaš tko ti je neprijatelj i kakvim prljavim trikovima i lažima se služi?! Michael Poulsen foto: moneycrachers