Connect with us

Vijesti

(Kako) preživjeti socijalizam!?

Published

on

Nedavne ankete otkrile su da rastuća većina mladih Amerikanaca gleda pozitivno na socijalizam (ili barem na njegovu ružičastu koncepciju) i negativno na kapitalizam. Pretpostavljamo da su tim mladim ljudima demokrati isprali mozak ili su fascinirani celebrity aktivistima tipa prosvjednika protiv himne Colina Kaepernicka i kongresnice Alexandre Ocasio-Cortez — i kod velike većine je upravo to slučaj. No, šokantno, nova anketa Axios/Momentive pokazuje da je čak i među republikancima broj 18- do 34-godišnjaka koji pozitivno gledaju na kapitalizam pao s 81% 2019. godine na 66% danas.

Kako je Amerika došla do točke u kojoj se strast prema socijalističkoj revoluciji širi poput šumskog požara među mladima? Najnoviji dokumentarac bavi se ovim uznemirujućim trendom i iznosi čvrst slučaj da socijalizam neizbježno (i brzo) dovodi do raširene ekonomske bijede i gubitka osobnih sloboda, dok slobodno tržište neizbježno dovodi do raširenog prosperiteta. Preživjeti socijalizam, u produkciji Patriotske zaklade Tea Party i Ground Floor Videa, redatelja Lukea Livingstonea i scenarista Jakea Towera, premijerno će se prikazati na Film festivalu Anthem u Rapid Cityju, saveznoj državi Južnoj Dakoti u petak, 23. srpnja. Prikazat će se uz projekte poput filma Shelbyja Steelea, Što je ubilo Michaela Browna? i dokumentarca Thomas Sowell: Zdravi razum u nerazumnom svijetu te kratke prezentacije dugo očekivanog biografskog filma o Ronaldu Reaganu s Dennisom Quaidom u naslovnoj ulozi.

Poster za film djelo je antiprogresivnog zajedljivca Saboa, konzervativnog uličnog umjetnika koji stoji u pozadini brilijantnih kampanja usmjerenih protiv rasnog huškača Jussieja Smolletta i reklamnih panoa koji su kritizirali Hollywood zbog štićenja pedofila u svojim redovima:

U 62-minutnom dokumentarcu Preživjeti socijalizam uglavnom se pojavljuju atraktivni i artikulirani mladi patrioti poput Morgan Zegers, osnivačice i izvršne direktorice Mladih Amerikanaca protiv socijalizma; poznate komentatorice Candace Owens; i Scotta Presslera, gay konzervativnog aktivista koji je preuzeo inicijativu za volontersko čišćenje urbanih centara pod vodstvom demokrata diljem Amerike u kojem je prikupljeno više od 105 tona smeća. U dokumentarcu također sudjeluju istaknuti mislioci i hrabri novinari poput Andyja Ngoa, česte mete Antife, kao i stvarni preživjeli iz socijalizma koji iz svojih sumornih osobnih iskustava mogu posvjedočiti da socijalizam ne ublažava, već nameće patnju.

Zegers ističe da mladi ljevičari danas rado koriste iskrivljeni jezik, poput uhu ugodnog termina “demokratski socijalizam”, kako bi uvjerili sebe i druge da njihov brend blagog komunizma nije poput onog koji je, samo u posljednjem stoljeću, iza sebe ostavio 100 milijuna mrtvih i još bezbroj njih u krajnjoj bijedi. Idealistički mladi ljudi koje privlači ideja o stvaranju utopijskog društva (i ideja o pregršt besplatnih stvari koje magično pruža brižna, dobrotvorna vlada) misle da će ovaj put socijalizam dovesti do svijeta savršenog sklada i slobode od neimaštine.

Zapravo, kao što jedna žrtva propale socijalističke države Venecuele priznaje u filmu, “Obećali su nam poštenu i pravednu raspodjelu bogatstva, ali na kraju dana sve što smo dobili bila je poštena i pravedna raspodjela siromaštva.” Kao što jedan drugi dvojac preživjelih iz socijalizma ističe kasnije u filmu, socijalizam uvijek završava na isti način: u bijedi, redovima za hranu i koncentracijskim logorima.

“Demokratski socijalizam vidi bogate i korporacije kao zle jer iskorištavaju ostatak zemlje… a rješenje su veći porezi, više regulacija i veća socijalna država”, rekao je u filmu David Azzerod, profesor na Hillsdale koledžu. Kongresmen iz Arizone Andy Biggs dodaje kako mladi ljudi često ne shvaćaju da “kad govorite o socijalizmu, to znači regulacija gotovo svakog aspekta svakog pojedinog ljudskog života. To je autoritarna vlada.”

Lee Edwards, ugledni suradnik Fondacije Heritage, primjećuje da pod socijalizmom “Nema privatnog sektora, nema privatnog vlasništva… nema mjesta za slobodno tržište”. On također objašnjava, kao odgovor na česti argument da onaj pravi demokratski socijalizam nikad nije isproban, da je “bio isproban u tri prilično različite demokracije”: u izraelskim kibucima, u novoj nezavisnoj Indiji pod Nehruom i pod vladavinom Laburističke stranke u Velikoj Britaniji nakon Drugog svjetskog rata. Na kraju tridesetogodišnjeg kolektivizma, Izrael je napustio eksperiment i morao posuditi 1,5 milijardi dolara od SAD-a kako bi platio svoj dug. Na kraju svog tri desetljeća dugog zagrljaja sa socijalizmom u Indiji, polovica stanovništva živjela je u siromaštvu. Nakon trideset godina socijalističkih politika u Ujedinjenom Kraljevstvu, Britanija je stekla ne previše laskavu reputaciju “bolesnika Europe”. No, u samo pet godina nakon što je konzervativna Margaret Thatcher preuzela kormilo i privatizirala industriju, Britanija je bila jedna od najbogatijih zemalja na svijetu.

Preživjeti socijalizam pozabavio se i temom ljevice koja indoktrinira školsku djecu s osjećajem straha i žurnosti oko spašavanja planeta od zlog kapitalizma te iskorištava djecu kako bi agitirali za socijalističke promjene. Candace Owens, ne birajući riječi, naziva ovu taktiku “pedo-politikom”. No, pod stvarnim socijalizmom, djeca ne spašavaju planet, već služe — kao što je to bio Mike Gonzalez, stariji suradnik Fondacije Heritage, koji je odrastao na komunističkoj Kubi — kao osmatrači dok njihovi roditelji ilegalno razmjenjuju robu na crnom tržištu. “Svatko u komunističkom režimu razumije da je potlačen”, navodi Gonzalez u dokumentarcu.

Film se potom prebacuje na raspravu o načinu na koji ljevica koristi politiku identiteta kako bi podijelila i vladala, stvarajući napetosti u društvu koje dovode do sve češćih zahtjeva za redistribucijom bogatstva — poput rasnih agitacija marksističkih revolucionara pokreta Black Lives Matter. Novinari poput suradnika časopisa FrontPage Michaela Vaduma i Andyja Ngoa pojavljuju se u filmu kako bi razgovarali o tome na koji način ulično nasilje Antife funkcionira u ovom pokušaju rušenja kapitalizma. A profesor Azzerod identificira intelektualni utjecaj kulturnog marksista Herberta Marcusea, čiji esej iz 1965. godine o “represivnoj toleranciji” današnjoj ljevici pruža opravdanje za cenzuru i politično nasilje nad desnicom.

Osobito snažno svjedočanstvo protiv socijalizma u filmu predstavljaju bivši Venecuelanci Oskar Arreaza i njegova supruga, koji opisuju brzinu kojom je njihova prosperitetna zemlja propala pod vlašću pokojnog autoritarnog čudovišta Huga Chaveza — i kako Amerikanci ne bi smjeli misliti da se to nikad ne može dogoditi ovdje. “Vi shvaćate da vaša zemlja, vaša demokracija počinje nestajati jer nemate nikakvo pravo boriti se za svoju slobodu, za svoje vrijednosti”, rekla je gospođa Arreaza. Par je pobjegao u Ameriku dok je još mogao. Kad ljudi poput ovih upozoravaju Amerikance o našoj budućnosti ako se radikalizam lidera poput Ocasio-Cortez i doživotnog komunista Bernieja Sandersa ne zaustavi, trebamo sjesti i pažljivo saslušati — i poduzeti mjere.

Prepun dinamičnih snimaka Amerike pod opsadom socijalističkih revolucionara, Preživjeti socijalizam donosi nam alarmantnu poruku, ali film ipak završava s inspirativnom notom, sa snimkama svojih mladih konzervativnih komentatora koji nadahnjuju mnoštvo govoreći o tome kako Američki san još uvijek živi za one koji su voljni naporno raditi za njega i za sve koji cijene svoju slobodu. Aktivisti poput Zeger, Owens i Preslera te filmovi poput ovog šalju mladim Amerikancima poruku nade koju neće čuti nigdje drugdje u našoj kulturi kojom dominira progresivizam; da je socijalizam korozivna laž, da su slobodno tržište i privatno vlasništvo temeljni za osobne slobode i prosperitet te da je Amerika i dalje zemlja mogućnosti.

PIŠE: Ivan Toth /Konzerva.hr

Advertisement

Vijesti

Postoji li đavao?

Published

on

Kako bi odmorio oči od kindlea, sinoć sam po kući tražio neku knjigu ‘tvrdih korica’ za lagano čitanje prije spavanje. Na polici sam naišao na Obred od Matta Baglioa pa sam pomislio, ajde film nije bio tako loš pa ako je pisano prema istinitom događaju moglo bi biti zanimljivo- i dakako bolje od filma.

Sigurno ste upoznati s pričom o egzorcistu, ali ono što me zapanjilo na samom početku knjige jest razdoblje kada glavni lik dobije poziv od biskupa da pohađa tečaj za egzorciste u Rimu, a u to doba, dakle nakon Drugog vatikanskog koncila, došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovno ili ne.

Sve do 1960.-ih u Crkvi gotovo da nije bilo nikoga tko nije vjerovao u to da je đavao zli duh, tj. pali anđeo, da ga je stvorio Bog i da ima stanovite moći i slobodnu volju.

Čitajući daljnje retke nisam se mogao oteti dojmu kako slični argumenti u raspravama koje se odvijaju danas između liberalne i konzervativne struje u Crkvi imaju istu pozadinu u ovom ključnom pitanju – dakle, postoji li đavao ili ne?

Autor knjige nam daje objašnjenje:

U ranoj se Crkvi na đavla gledalo kao na vođu silna mnoštva demona udruženih u borbi protiv „zajednica vjernih“ koju su predstavljali apostoli i ostali Kristovi učenici. Sv. Augustin će kasnije o ovomu sukobu govoriti u terminima borbe između „dva grada“ nastale u vrijeme kada je Bog stavio anđele na kušnju. Kao posljedica toga kršćani su morali biti stalno na oprezu i čuvati se ovoga neprijatelja koji je činio sve ne bi li uništio čovječanstvo i time se osvetio Bogu. Najvažnije oružje kojim se đavao koristio u ovome ratu bile su razne vrste napasti; u posebnim okolnostima, međutim, kao što piše u Novom zavjetu, đavao je mogao i izravno napasti čovjeka, i to na način da zaposjedne njegovo tijelo. U takvim je slučajevima jedini lijek bio egzorcizam.
O važnosti istjerivanje zloduha jasno svjedoče prvi obredi krštenja pri kojima su budući krštenici neko vrijeme bili svakodnevno podvrgnuti formalnu izgonjenju zloduha i tom su se prilikom morali odricati Sotone (pri obredu krštenje od vjernika se i danas traži odricanje od Sotone).

Unatoč golemoj važnosti istjerivanje zloduha u ranoj Crkvi, između „liberalnih“ i „konzervativnih“ teologa 1960-ih došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovce. Budući da Crkva pristupa definiranju istine pomoću dvaju različitih elemenata – pomoću božanske objave (Biblije) i pomoću predaje (koja tu objavu tumači) – obje su se strane u sukobu služile mješavinom povijesnih i biblijskih dokaza, nastojeći dokazati da su u pravu.

Liberalima nije išlo u glavu da je Crkva spremna i dalje vjerovati u postojanje nevidljivih duhova“ ili da je đavao „osoba“, pogotovo nakon što je napredak znanosti i ljudskoga uma jednoznačno pokazao da je osnova za ova vjerovanja odavno zastarjela. „Ne možemo se koristiti električnom rasvjetom i radijom te očekivati pomoć od suvremene medicine kada smo bolesni“, pisao je Rudolf Bultmann 1969., „i istodobno vjerovati u duhove i u čudesa o kojima govori Novi zavjet.

Polazeći od Biblije, analizirali su svetopisamske odlomke u kojima se spominje đavao i istaknuli njihovo alegorijsko značenje – držeći ih književnom doskočicom kojom su se pisci evanđelje poslužili u želji da istaknu moć što je zlo ima nad svijetom. I dok Isusovo djelovanje jasno svjedoči da je barem on vjerovao u postojanje đavla, đavlovu su opstojnost odbacivali kritičari poput Herbert Haaga, Basavan Iersela i Henrya Ansgara Kellya, koji su tvrdili da je on jednostavno bio onodobni ekvivalent suvremenomu stručnjaka za publicitet koji je jednostavno riječima prenosio svoju poruku kulturno zaostalu društvu.

Konzervativcima se činilo da ovakva tumačenja ne samo što iskrivljuju Sveto pismo, već da u potpunosti zanemaruju davnašnju tradiciju koju su utvrdili apostolski oci. Ako Crkva nikada u prošlosti nije izrekla svoj stav o postojanju đavla koji bi obvezivao sve kršćane, razlog tome jest taj što to nikada nije ni trebala učiniti; Crkva nikada nije sumnjala u to da đavao postoji. Osporavati ovaj nauk, isticali su oni, znači dovesti u pitanje vjerodostojnost Crkve kao takve. Ako je Isus doista Sin Božji, u što svi kršćani vjeruju, zašto bi on svoje učenike doveo u zabludu zapovijedajući im da izgone zloduhe ako takva bića ne postoje?

U međuvremenu, iako je obrana vjere pozivanjem na tradiciju bila u suglasju s naučavanjem crkvenih otaca, u čemu su posebno prednjačili konzervativci, sve je veći broj svećenika držao njihova stajališta srednjovjekovnim i zastarjelim te protivnima duhu vremena – donosi QuoVadisEcclesia.

Na kraju je pobijedilo ovo drugo shvaćanje budući da je sve veći broj svećenika vrijeđalo ne samo rasprostranjeno prihvaćenje modernističkoga svjetonazora, već i stanovita vrsta egzistencijalnoga relativizma koja je uzela maha kao posljedica Drugoga vatikanskog sabora: iako nisu odbacivali službeno naučavanje Crkve, većini se svećenika ovakav pristup đavlu činio sporednim pitanjem na koje „ozbiljan i trijezan“ svećenik ne bi smio gubiti vrijeme. Obistinila se, zaparavo, Baudelaireova čuvena rečenica: Đavao je na koncu uvjerio čovječanstvo da više ne postoji.

Continue Reading

Vijesti

“NEKA BERLIN IZGORI!” Ovako su Hrvati dočekali nogometne mađioničare

Published

on

Poslušajte himnu koju je 50 tisuća Hrvata pjevalo na stadionu u Berlinu prije utakmice Brazil – Hrvatska.

18 godina poslije, očekujemo istu podporu, pa da cijeli svijet vidi kako se navija za hrvatsku reprezentaciju.

Neka Berlin izgori – kaže se u komentaru fb profila Kratki korner.

Continue Reading

Vijesti

IDEALNO ZA LJEVICU I HDZ Hrvate očito ne zanimaju izbori za EP

Published

on

Hrvate očito ne zanimaju izbori za Europski parlament: Znatno lošija izlaznost nego što je bila prije pet godina

Mjereno postotcima, Gospić je u nedjelju prijepodne imao najbolji odaziv na europske izbore, u sjedištu Ličko-senjske županije glasovala 12,4 posto, s druge strane, u Bjelovaru,  Rijeci i Dubrovniku to je učinilo manje od sedam posto birača.  

Foto: icv

Generalno gledano, hrvatski birači pokazali su u nedjelju prijepodne slabo zanimanje za europske izbore. Od mogućih 3 milijuna 731 tisuću birača do 11, 30 sati glasovalo ih je nešto više od 254 tisuće, odnosno 7, 69 posto, objavilo je Državno izborno povjerenstvo (DIP).

 To je slabije u odnosu na izbore od prije pet godina, kada je Hrvatska bila među zemljama s najlošijim odazivom u Europi, a kada je u isto vrijeme glasovalo 9, 93 posto birača.

 Dobar odaziv u Gospiću, vjerojatno, se može pripisati činjenici da njegovi birači, njih oko 10. 500, danas, osim 12 europarlametaraca biraju i gradonačelnika i njegova zamjenika.

 Ličko-senjska županija po odazivu prednjači među županijama, do podneva je glasovalo 12 posto Ličana, slijedi ju Karlovačka županija (9 posto) i Grad Zagreb (8, 77).

Najmanji odaziv je u Međimurskoj (šest posto), Virovitičko-podravskoj (6, 57 posto) i Brodsko-posavskoj (6, 64 posto).

 U istočnoj Australiji, na biračkim mjestima u Canberri, Sydneyu i Melbournu izbori za 12 hrvatskih europarlamentaraca su završeni u 11 sati po hrvatskom vremenu. Ta su mjesta, naime, otvorena u subotu u 23 sata po hrvatskom, odnosno u 7 sati po lokalnom vremenu.

Izborni dan proteče uredno, a izborna šutnja krši se neusporedivo manje nego na nedavnim parlamentarnim izborima, rekao je za Hrvatski radio član i glasnogovornik DIP-a Slaven Hojski. 

Pritužbe na kršenje uglavnom se odnose na objave na društvenim mrežama, poruke mejlovima, a neki su se građani pritužili da su im jutros u poštanske sandučiće ubačeni letci nekih kandidata.

DIP će to obrađivat idućih dana i tjedana i vidjeti što je, a što nije kršenje izborne šutnje i što će dalje proslijediti DORH-u, rekao je Hojski.

Brojni političari požurili su na birališta gdje su ih čekali predstavnici medija. Uglavnom su dolazili u pratnji partnera, a neki su tom prilikom dali kratke izjave u kojima su pozivali građane da obave svoju dužnost i odazovu se na izbore.

Komentar: Ova situacija se čini idealna za velike stranke i lijeve ekstremiste koji imaju dominantmo lijeve medije i baze aktivista.

Sada razni fred-ovi mogu bez otpora kao u Francuskoj, pisati deklaracije za ubijanje nerođene djece kao ljudsko pravo, kroz EU parlament…

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved