Connect with us

Vijesti

Ivica Šola: Kako zaštititi žene od zaštitnika žena?

Published

on

Samo su dvije stvari u životu neizbježne, smrt i Krešimir Macan. Smrt iz bioloških razloga, Macan iz tehnološko-medijskih. Svaki dan, otvoriš bilo koju televiziju, eto ti Macana, ponekad garniranog sa Žarkom Puhovskim ili sličnom medijskom posvudušom opće prakse, stručnjakom za sve. Otvoriš radio, eto ti opet Macana, odeš na društvene mreže opet eto ti Macana. Čim otvoriš bilo koji medij, zagarantirana vam je dnevna overdoza Kreše Macana.

Kažu, Macan zna pametno govoriti, naravno da zna, ali kao “komunikacijski stručnjak” ima jedan veliki problem, ne zna pametno šutjeti. Najveći izostanak pametne šutnje Kreši se dogodio kada je veličanstveni doček hrvatskih nogometaša nakon osvojenog srebra u Rusiji zajedno s kolegom vidio kao “pokušaj ustaškog državnog udara koji nije uspio”. I dok je pola milijuna Hrvata na ulicama Zagreba prštalo od sreće i pozitive, Kreši se tko zna otkud ukazalo pola milijuna ustaša, što nijedan svjetski medij i novinar nije primijetio, samo veseli narod popraćen pozitivnim domoljubnim nabojem.

No eto, to je za Krešu i njegovog pajdu bio valjda ustaški dernek. Tako je, kao “nezavisni stručnjak” odmah Plenkoviću ponudio ostavku na mjesto savjetnika i, kao “nezavisni stručnjak”, kakav je bio i kod Račana, ostao bez nezavisnih devet tisuća kuna honorara za svoje nezavisne usluge. Krešo zna pametno govoriti, ali ne zna pametno šutjeti iz samo njemu znanih razloga jer, zasigurno, morate biti dobro ideološki zadojeni i isključivi da u tako pozitivnom i povijesnom događaju vidite ustaše i revival Drugoga svjetskog rata.

OPROŠTENO I ZABORAVLJENO

No Kreši se sve oprašta i zaboravlja. Tako začuđuje gromoglasna šutnja zagovornika borbe protiv nasilja nad ženama i Istanbulske konvencije nakon što je u “Otvorenom” izabranu saborsku zastupnicu Karolinu Vidović Krišto nazvao spodobom, spodobom koju on uopće “ne želi slušati”, samo zato što mu je rekla isto što i Nino Raspudić na RTL-u, da on nije nikakav “nezavisni” stručnjak, ali na Ninu nije primijenio verbalno nasilje, valjda zato što je muškarac, a Karolina je žena. Sapienti sat!

Nazvati nekoga spodobom je čin apsolutne dehumanizacije osobe, u ovom slučaju žene, dok ni voditelj niti žena, Dalija Orešković, također zagovornica “Istanbulske”, nije stala u obranu kolegice od ovog teškog verbalnog nasilja. Naime, prema Hrvatskom jezičnom portalu spodoba je “lik koji tek sliči ljudskom biću, poružnjena ljudska prilika, utvara”. Šute i B.a.B.e., šute sve feministice, šuti i Jelena Veljača.

Ova potonja pak kada je zaštita žena od nasilja u pitanju zapravo je razotkrila da te “Istanbulke” dijele žene na one koje treba zaštititi od tipova poput Kreše Macana, i žene kojima “tako i treba” jer nisu njihovog “naprednog svjetonazora”.

Tako je Veljača, nakon što se Obersnel nasilno obrušio na vijećnicu Ivonu Milinović samo zato jer je upozorila na financijske muljaže projekta Europske prijestolnice kulture, napisala i dodatno zakucala napadnutu vijećnicu: “Frapirana činjenicom da moram odjednom pred samom sobom birati između manijaka koji je u svom osmom gradonačelničkom mandatu toliko osokoljen da si dopušta ispade bijesa i nekontrolu frustracije na nivou kojih se ne bi posramio bilo koji socijalno neprihvaćeni zlostavljač, i žene koja je toliko umobolno desno”, pa nastavila zajedno s Obersnelom cipelariti Ivonu Milinović davši joj titulu “Pavelićeve ljubavnice”.

Očito su za razne Veljače žene koje ne pripadaju njihovu svjetonazoru, a koji je sasvim legalan i legitiman, žene drugog reda ili, kako bi Macan rekao spodobe, ili po Veljači “umobolne”.

NAPADI NA ČASNE

Na tom tragu nikada nisu reagirali na sustavno medijsko i fizičko nasilje prema dr. Željki Markić i njezinim volonterkama koje su po štandovima dobivale batine, kao što nisu reagirali ni na fizički nasrtaj lijevog aktiviste na dr. Ružicu Ćavar pri čemu joj je slomljena ruka.

Mislav Bago, pak, kao i Macan ne ispričavši se, šalje poglavaricu sestara Svetog Križa u 3pm. Nakon što je koronavirus ušao u samostan u Đakovu, kao i u mnoge samostane u susjednoj Italiji, sestre, čiji je red kroz povijest i danas dao nemjerljiv doprinos ne samo Đakovu, već cijeloj Domovini, u dobrotvornom, kulturnom i odgojno-obrazovnom smislu, izložene su na dnevnoj razini takvom verbalnom nasilju i bljuvotinama da ih jednostavno ne mogu izreći. A da ne govorim o stigmatizaciji ovih časnih (!) žena, redovnica, samo zato što imaju koronavirus, i to ne svojom krivnjom, kao i mnogi drugi zaraženi.

No nitko, kao i u slučaju Krišto, Markić, Milinović, Ćavar… od tih silnih Veljača, Borićki, Sarnavki… da bi stao u obranu od nasilja nad časnim sestrama i bljuvotinama koje se šire medijima i društvenim mrežama, pri čemu su sestre samo povod da se istrese mržnja prema Katoličkoj crkvi kao takvoj. Sve te Veljače, da žive tisuću života, neće toliko dobra napraviti narodu i Domovini te gladnima u Africi i drugdje, koliko sestre Svetoga Križa. Zato ih i napadaju.

No neka se to dogodilo i događa, da Macani i Veljače pokažu svoje pravo istanbulsko lice u zaštiti žena. Ali kako zaštititi žene od Macana i Veljača?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Advertisement

Vijesti

Postoji li đavao?

Published

on

Kako bi odmorio oči od kindlea, sinoć sam po kući tražio neku knjigu ‘tvrdih korica’ za lagano čitanje prije spavanje. Na polici sam naišao na Obred od Matta Baglioa pa sam pomislio, ajde film nije bio tako loš pa ako je pisano prema istinitom događaju moglo bi biti zanimljivo- i dakako bolje od filma.

Sigurno ste upoznati s pričom o egzorcistu, ali ono što me zapanjilo na samom početku knjige jest razdoblje kada glavni lik dobije poziv od biskupa da pohađa tečaj za egzorciste u Rimu, a u to doba, dakle nakon Drugog vatikanskog koncila, došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovno ili ne.

Sve do 1960.-ih u Crkvi gotovo da nije bilo nikoga tko nije vjerovao u to da je đavao zli duh, tj. pali anđeo, da ga je stvorio Bog i da ima stanovite moći i slobodnu volju.

Čitajući daljnje retke nisam se mogao oteti dojmu kako slični argumenti u raspravama koje se odvijaju danas između liberalne i konzervativne struje u Crkvi imaju istu pozadinu u ovom ključnom pitanju – dakle, postoji li đavao ili ne?

Autor knjige nam daje objašnjenje:

U ranoj se Crkvi na đavla gledalo kao na vođu silna mnoštva demona udruženih u borbi protiv „zajednica vjernih“ koju su predstavljali apostoli i ostali Kristovi učenici. Sv. Augustin će kasnije o ovomu sukobu govoriti u terminima borbe između „dva grada“ nastale u vrijeme kada je Bog stavio anđele na kušnju. Kao posljedica toga kršćani su morali biti stalno na oprezu i čuvati se ovoga neprijatelja koji je činio sve ne bi li uništio čovječanstvo i time se osvetio Bogu. Najvažnije oružje kojim se đavao koristio u ovome ratu bile su razne vrste napasti; u posebnim okolnostima, međutim, kao što piše u Novom zavjetu, đavao je mogao i izravno napasti čovjeka, i to na način da zaposjedne njegovo tijelo. U takvim je slučajevima jedini lijek bio egzorcizam.
O važnosti istjerivanje zloduha jasno svjedoče prvi obredi krštenja pri kojima su budući krštenici neko vrijeme bili svakodnevno podvrgnuti formalnu izgonjenju zloduha i tom su se prilikom morali odricati Sotone (pri obredu krštenje od vjernika se i danas traži odricanje od Sotone).

Unatoč golemoj važnosti istjerivanje zloduha u ranoj Crkvi, između „liberalnih“ i „konzervativnih“ teologa 1960-ih došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovce. Budući da Crkva pristupa definiranju istine pomoću dvaju različitih elemenata – pomoću božanske objave (Biblije) i pomoću predaje (koja tu objavu tumači) – obje su se strane u sukobu služile mješavinom povijesnih i biblijskih dokaza, nastojeći dokazati da su u pravu.

Liberalima nije išlo u glavu da je Crkva spremna i dalje vjerovati u postojanje nevidljivih duhova“ ili da je đavao „osoba“, pogotovo nakon što je napredak znanosti i ljudskoga uma jednoznačno pokazao da je osnova za ova vjerovanja odavno zastarjela. „Ne možemo se koristiti električnom rasvjetom i radijom te očekivati pomoć od suvremene medicine kada smo bolesni“, pisao je Rudolf Bultmann 1969., „i istodobno vjerovati u duhove i u čudesa o kojima govori Novi zavjet.

Polazeći od Biblije, analizirali su svetopisamske odlomke u kojima se spominje đavao i istaknuli njihovo alegorijsko značenje – držeći ih književnom doskočicom kojom su se pisci evanđelje poslužili u želji da istaknu moć što je zlo ima nad svijetom. I dok Isusovo djelovanje jasno svjedoči da je barem on vjerovao u postojanje đavla, đavlovu su opstojnost odbacivali kritičari poput Herbert Haaga, Basavan Iersela i Henrya Ansgara Kellya, koji su tvrdili da je on jednostavno bio onodobni ekvivalent suvremenomu stručnjaka za publicitet koji je jednostavno riječima prenosio svoju poruku kulturno zaostalu društvu.

Konzervativcima se činilo da ovakva tumačenja ne samo što iskrivljuju Sveto pismo, već da u potpunosti zanemaruju davnašnju tradiciju koju su utvrdili apostolski oci. Ako Crkva nikada u prošlosti nije izrekla svoj stav o postojanju đavla koji bi obvezivao sve kršćane, razlog tome jest taj što to nikada nije ni trebala učiniti; Crkva nikada nije sumnjala u to da đavao postoji. Osporavati ovaj nauk, isticali su oni, znači dovesti u pitanje vjerodostojnost Crkve kao takve. Ako je Isus doista Sin Božji, u što svi kršćani vjeruju, zašto bi on svoje učenike doveo u zabludu zapovijedajući im da izgone zloduhe ako takva bića ne postoje?

U međuvremenu, iako je obrana vjere pozivanjem na tradiciju bila u suglasju s naučavanjem crkvenih otaca, u čemu su posebno prednjačili konzervativci, sve je veći broj svećenika držao njihova stajališta srednjovjekovnim i zastarjelim te protivnima duhu vremena – donosi QuoVadisEcclesia.

Na kraju je pobijedilo ovo drugo shvaćanje budući da je sve veći broj svećenika vrijeđalo ne samo rasprostranjeno prihvaćenje modernističkoga svjetonazora, već i stanovita vrsta egzistencijalnoga relativizma koja je uzela maha kao posljedica Drugoga vatikanskog sabora: iako nisu odbacivali službeno naučavanje Crkve, većini se svećenika ovakav pristup đavlu činio sporednim pitanjem na koje „ozbiljan i trijezan“ svećenik ne bi smio gubiti vrijeme. Obistinila se, zaparavo, Baudelaireova čuvena rečenica: Đavao je na koncu uvjerio čovječanstvo da više ne postoji.

Continue Reading

Vijesti

“NEKA BERLIN IZGORI!” Ovako su Hrvati dočekali nogometne mađioničare

Published

on

Poslušajte himnu koju je 50 tisuća Hrvata pjevalo na stadionu u Berlinu prije utakmice Brazil – Hrvatska.

18 godina poslije, očekujemo istu podporu, pa da cijeli svijet vidi kako se navija za hrvatsku reprezentaciju.

Neka Berlin izgori – kaže se u komentaru fb profila Kratki korner.

Continue Reading

Vijesti

IDEALNO ZA LJEVICU I HDZ Hrvate očito ne zanimaju izbori za EP

Published

on

Hrvate očito ne zanimaju izbori za Europski parlament: Znatno lošija izlaznost nego što je bila prije pet godina

Mjereno postotcima, Gospić je u nedjelju prijepodne imao najbolji odaziv na europske izbore, u sjedištu Ličko-senjske županije glasovala 12,4 posto, s druge strane, u Bjelovaru,  Rijeci i Dubrovniku to je učinilo manje od sedam posto birača.  

Foto: icv

Generalno gledano, hrvatski birači pokazali su u nedjelju prijepodne slabo zanimanje za europske izbore. Od mogućih 3 milijuna 731 tisuću birača do 11, 30 sati glasovalo ih je nešto više od 254 tisuće, odnosno 7, 69 posto, objavilo je Državno izborno povjerenstvo (DIP).

 To je slabije u odnosu na izbore od prije pet godina, kada je Hrvatska bila među zemljama s najlošijim odazivom u Europi, a kada je u isto vrijeme glasovalo 9, 93 posto birača.

 Dobar odaziv u Gospiću, vjerojatno, se može pripisati činjenici da njegovi birači, njih oko 10. 500, danas, osim 12 europarlametaraca biraju i gradonačelnika i njegova zamjenika.

 Ličko-senjska županija po odazivu prednjači među županijama, do podneva je glasovalo 12 posto Ličana, slijedi ju Karlovačka županija (9 posto) i Grad Zagreb (8, 77).

Najmanji odaziv je u Međimurskoj (šest posto), Virovitičko-podravskoj (6, 57 posto) i Brodsko-posavskoj (6, 64 posto).

 U istočnoj Australiji, na biračkim mjestima u Canberri, Sydneyu i Melbournu izbori za 12 hrvatskih europarlamentaraca su završeni u 11 sati po hrvatskom vremenu. Ta su mjesta, naime, otvorena u subotu u 23 sata po hrvatskom, odnosno u 7 sati po lokalnom vremenu.

Izborni dan proteče uredno, a izborna šutnja krši se neusporedivo manje nego na nedavnim parlamentarnim izborima, rekao je za Hrvatski radio član i glasnogovornik DIP-a Slaven Hojski. 

Pritužbe na kršenje uglavnom se odnose na objave na društvenim mrežama, poruke mejlovima, a neki su se građani pritužili da su im jutros u poštanske sandučiće ubačeni letci nekih kandidata.

DIP će to obrađivat idućih dana i tjedana i vidjeti što je, a što nije kršenje izborne šutnje i što će dalje proslijediti DORH-u, rekao je Hojski.

Brojni političari požurili su na birališta gdje su ih čekali predstavnici medija. Uglavnom su dolazili u pratnji partnera, a neki su tom prilikom dali kratke izjave u kojima su pozivali građane da obave svoju dužnost i odazovu se na izbore.

Komentar: Ova situacija se čini idealna za velike stranke i lijeve ekstremiste koji imaju dominantmo lijeve medije i baze aktivista.

Sada razni fred-ovi mogu bez otpora kao u Francuskoj, pisati deklaracije za ubijanje nerođene djece kao ljudsko pravo, kroz EU parlament…

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved