Vijesti
Kardinal Burke: Vjerska okupljanja ne mogu se otkazivati kao raskužna mjera, sakramentalni život nije poput odlaska u kino
U otvorenom pismu od 21. ožujka 2020. kardinal Raymond Leo Burke iznio je katoličko učenje o otajstvu zla i kušnji koronavirusa te je istaknuo da se vjerska okupljanja ne mogu otkazivati kao raskužna mjera jer su bogoštovna mjesta izrazito važna u doba krize. Pročitajte poruku u cijelosti.
KARDINAL RAYMOND LEO BURKE / FOTO: DON ELVIR TABAKOVIĆ
Dragi prijatelji,
već neko vrijeme borimo se protiv širenja koronavirusa, COVID-19. Iz svega što možemo reći – a jedna od poteškoća borbe jest ta što toliko toga o pošasti ostaje nejasno – bitka će se nastaviti još neko vrijeme. Virus o kojemu je riječ posebno je podmukao jer ima relativno dugo razdoblje inkubacije – neki kažu da traje 14 dana, a drugi 20 dana – i vrlo je zarazan, puno zarazniji od ostalih virusa koje smo doživjeli.
Jedno od glavnih prirodnih sredstava za obranu od koronavirusa jest izbjegavanje svakoga bliskoga kontakta s drugima. Važno je, naime, uvijek se držati na udaljenosti – neki kažu metar, a neki kažu gotovo dva metra – jedno od drugoga, i, naravno, izbjegavati grupna okupljanja, to jest skupove u kojima se određen broj ljudi nalazi blizu jedan drugomu. Osim toga, kako se virus prenosi kapljicama koje se ispuštaju kada netko kihne ili ispuhuje nos, važno je često prati ruke dezinfekcijskim sapunom i toplom vodom najmanje 20 sekundi, te koristiti dezinfekcijsko sredstvo za pranje ruku, i ručnike. Jednako je važno dezinficirati stolove, stolce, radne površine, itd. na koje su ove kapljice mogle doletjeti i s kojih neko vrijeme mogu prenositi zarazu. Ako kišemo ili ispuhujemo nos, savjet je da koristimo papirnate rupčiće, da ih odmah bacimo, a zatim da operemo ruke. Naravno, oni kojima je dijagnosticiran koronavirus moraju biti u karanteni, a oni koji se ne osjećaju dobro, čak i ako nije utvrđeno da boluju od koronavirusa, trebali bi, iz ljubavi prema drugima, ostati kod kuće, dok se ne budu osjećali bolje.
Dirnut sam pažnjom koju Talijani iskazuju kako bi zaštitili sebe i druge od zaraze.
Živeći u Italiji, u kojoj je širenje koronavirusa bilo posebno smrtonosno, osobito za starije osobe i one koji su već krhka zdravlja, dirnut sam velikom pažnjom koju Talijani iskazuju kako bi zaštitili sebe i druge od zaraze. Kao što ste možda već pročitali, talijanski zdravstveni sustav na ozbiljnu je ispitu u pokušaju pružanja potrebne hospitalizacije i intenzivne njege za najranjivije. Molim vas, molite za talijanski narod, a posebno za one za koje koronavirus može biti sudbonosan i za one kojima su povjereni na skrb. Budući da sam državljanin Sjedinjenih Američkih Država, pratim situaciju širenja koronavirusa u svojoj domovini i znam da se oni koji žive u SAD-u sve više brinu kako bi zaustavili njegovo širenje, da i kod kuće ne bi došlo do situacije poput ove u Italiji.
Cjelokupna situacija zasigurno nas dovodi u duboku tugu, ali i u strah. Nitko ne želi navući bolest povezanu s virusom niti to prenijeti drugima. Posebno ne želimo svoje voljene stare ili druge koji trpe zdravstvene tegobe dovesti u smrtnu opasnost širenjem virusa. Da bismo se borili protiv širenja virusa, svi smo na svojevrsnoj prisilnoj duhovnoj obnovi, zatvoreni u svoje prostorije i ne možemo pokazati uobičajene znakove naklonosti prema obitelji i prijateljima. Za one u karanteni, izolacija je očito još stroža, pa nisu u mogućnosti uspostaviti kontakt ni s kim, čak ni na udaljenosti.
Ako sama bolest povezana s virusom nije bila dovoljna da nas zabrine, ne možemo zanemariti razaranje gospodarstva koje je prouzročilo širenje virusa, s teškim posljedicama za pojedince i obitelji, kao i one koji nas mnogovrsno uslužuju u svakodnevnom životu. Naravno, u svojim mislima ne možemo pobjeći od mogućnosti još većega uništenja stanovništva u našim domovinama i, štoviše, u svijetu.
Svakako, imamo pravo učiti i koristiti se svim prirodnim sredstvima za obranu od zaraze. Temeljno je djelo milosrđa služiti se svakim razboritim sredstvom za izbjegavanje stjecanja ili širenja koronavirusa. Međutim, prirodno sredstvo sprječavanja širenja virusa mora uvažavati ono što nam je potrebno za život, na primjer, pristup hrani, vodi i lijekovima. Država, na primjer, svojim nametanjem sve većih ograničenja kretanja pojedinaca predviđa da pojedinci mogu ići u trgovinu i ljekarnu, uz poštovanje mjera opreza društvenoga razmaka i uporabe dezinfekcijskih sredstava.
U borbi protiv koronavirusa naše najučinkovitije oružje je odnos s Kristom.
Razmatrajući što je potrebno za život, ne smijemo zaboraviti da je naše prvo razmatranje naš odnos s Bogom. Sjećamo se riječi Gospodina našega u Evanđelju po Ivanu: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Iv 14, 23). Krist je gospodar prirode i povijesti. Nije udaljen i nezainteresiran za nas i svijet. Obećao nam je: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28, 20). U borbi protiv zla koronavirusa, naše je najučinkovitije oružje, dakle, naš odnos s Kristom po molitvi i pokori, pobožnosti i bogoštovlju. Obraćajmo se Kristu koji će nas izbaviti od pošasti i od svakoga zla, a On nikada ne propušta odgovoriti čistom i nesebičnom ljubavlju. Zato nam je bitno, uvijek, a osobito u kriznim vremenima, imati pristup našim crkvama i kapelicama, sakramentima, javnim pobožnostima i molitvama.
Upravo kao što možemo kupiti hranu i lijekove, vodeći računa da ne širimo koronavirus pri tome, jednako tako moramo moći moliti se u crkvama i kapelicama, primati sakramente i sudjelovati u javnim molitvama i pobožnostima, kako bismo spoznali Božju blizinu prema nama i ostali Mu bliski, prigodno zazivajući Njegovu pomoć. Bez Božje pomoći zaista smo izgubljeni. Kroz povijest, u vrijeme pošasti vjernici su se okupljali u žarkoj molitvi i sudjelovali u procesijama. Zapravo, u Rimskom misalu, koji je proglasio sveti papa Ivan XXIII. godine 1962., postoje posebni tekstovi za svetu Misu koja se prikazuje u vrijeme pošasti, Zavjetna Misa za izbavljenje od smrti u vrijeme pošasti (Missae Votivae ad Diversa, br. 23). Jednako tako, u tradicionalnim Litanijama Svih Svetih, molimo: „Od kuge, rata i gladi, oslobodi nas, Gospodine.”
Često, kada se nađemo u velikoj patnji, pa čak i suočeni sa smrću, pitamo se: „Gdje je Bog?” Ali pravo je pitanje: „Gdje smo mi?” Drugim riječima, Bog je sigurno s nama da nam pomogne i spasi nas, posebno u vrijeme teških kušnja ili smrti, ali prečesto smo mi daleko od Njega zbog svoga propusta u priznavanju svoje potpune ovisnosti o Njemu i, prema tomu, u svakodnevnoj molitvi Njemu i iskazivanju štovanja.
Ovih sam dana čuo od toliko pobožnih katolika koji su rastuženi i obeshrabreni nemogućnošću molitve i bogoštovlja u svojim crkvama i kapelicama. Shvaćaju potrebu obdržavanja društvenoga odmaka i slijede ostale mjere sigurnosti, i slijedit će te razborite postupke, koje vrlo lako mogu učiniti na svojim mjestima bogoštovlja. Ali, vrlo često, moraju prihvatiti duboku patnju zbog zatvaranja svojih crkava i kapelica i nemogućnosti pristupanja ispovijedi i Presvetoj Euharistiji.
U istom svjetlu, osoba vjere ne može razmatrati trenutačnu nesreću u kojoj se nalazimo, a da pritom ne uzme u obzir i koliko je naša opća kultura udaljena od Boga. Ne samo da je ravnodušna prema Njegovoj prisutnosti u našoj sredini, nego je otvoreno suprotstavljena Njemu i dobru poretku kojim nas je stvorio i održava nas u postojanju. Dovoljno je pomisliti na uobičajene nasilne napade na ljudski život, muškarce i žene, koje je Bog stvorio na svoju sliku i priliku (Post 1, 27), napade na nevine i bespomoćne nerođene i na one koji su na prvom mjestu u našoj skrbi, one koji su teško opterećeni ozbiljnom bolešću, poodmaklim godinama ili posebnim potrebama. Svakodnevno smo svjedoci širenja nasilja u kulturi koja ne poštuje ljudski život.
Jednako tako, dovoljno je samo pomisliti na prodoran napad na cjelovitost ljudske spolnosti, na naš identitet kao muškarca ili žene, s varkom da sebi određujemo, često služeći se nasilnim metodama, spolni identitet drugačiji od onoga koji nam je Bog dao. Sa sve većom zabrinutošću svjedoci smo pogubna učinka takozvane „rodne teorije” na pojedince i obitelji.
Svjedočimo, čak i u Crkvi, poganstvu koje obožava prirodu i zemlju. U Crkvi postoje oni koji zemlju nazivaju svojom majkom, kao da smo došli iz zemlje, i zemlja je naše spasenje. Ali mi potječemo iz Božje ruke, Stvoritelja neba i zemlje. Samo u Bogu nalazimo spasenje. Molimo se božanski nadahnutim riječima psalmista: „Samo on [Bog] je moja hrid i spasenje, utvrda moja: ne ću se pokolebati” (Ps 62, 7). Vidimo kako se život same vjere sve više posvjetovnjuje i tako ugrožava Kristovo gospodstvo, utjelovljenoga Boga Sina, Kralja neba i zemlje. Svjedoci smo mnogih drugih zala koja proizlaze iz idolopoklonstva, obožavanja sebe i ovoga svijeta, umjesto da obožavamo Boga, koji je izvor svega bića. Sa žalošću vidimo u sebi istinu nadahnutih riječi svetoga Pavla o „bezbožnosti i nepravednosti ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću”: „oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove” (Rim 1, 18.25).
Mnogi s kojima komuniciram, razmišljajući o sadašnjoj svjetskoj zdravstvenoj krizi sa svim popratnim učincima, izrazili su mi nadu da će nas to – kao pojedince i obitelji i društvo – dovesti do promjene života, do obraćanja Bogu koji nam je sigurno blizu i koji je nemjerljiv i neumoran u svom milosrđu i ljubavi prema nama. Nema sumnje da su velika zla poput pošasti učinak istočnoga grijeha i naših stvarnih grijeha. Bog, po svojoj pravdi, mora popraviti nered koji grijeh unosi u naš život i u naš svijet. Zapravo, On ispunjava zahtjeve pravde svojim izobilnim milosrđem.
Bog nas nije ostavio u kaosu i smrti, koje grijeh uvodi u svijet, nego je poslao svoga jedinorođenog Sina, Isusa Krista, da trpi, umre, ustane od mrtvih i u slavi se uzdigne k Njemu s desna, kako bi uvijek ostao s nama, čisteći nas od grijeha i ražarujući nas svojom ljubavlju. U svojoj pravdi Bog prepoznaje naše grijehe i potrebu njihove zadovoljštine, dok nas, u svom milosrđu, obasipa milošću da se pokajemo i činimo pokoru. Prorok Jeremija molio je: „O Gospodine, bezbožnost svoju priznajemo, bezakonje otaca svojih; doista, tebi sagriješismo!”, ali odmah nastavlja svoju molitvu: „Ne odbaci nas, radi imena svoga, ne sramoti prijesto slave svoje, spomeni se i nemoj razvrći saveza svog s nama” (Jr 14, 20–21).
Bog nam nikada ne okreće leđa; nikada ne će prekršiti svoj Savez vjerne i trajne ljubavi prema nama, iako smo tako često ravnodušni, hladni i nevjerni. Dok nam sadašnja patnja otkriva toliko ravnodušnosti, hladnoće i nevjere s naše strane, pozvani smo obratiti se Bogu i moliti za njegovu milost. Uvjereni smo da će nas uslišiti i blagosloviti nas svojim darovima milosrđa, praštanja i mira. Pridružujemo svoje patnje Kristovoj muci i smrti i tako, kako kaže sveti Pavao, „dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1, 24). Živeći u Kristu, znamo istinu naše biblijske molitve: „Od Gospodina dolazi spas pravednicima, on im je zaklon u vrijeme nevolje” (Ps 37, 39). U Kristu nam je Bog u potpunosti objavio istinu izraženu u molitvi psalmista: „Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti” (Ps 85, 11).
U našoj potpuno sekulariziranoj kulturi postoji sklonost da se molitva, pobožnost i bogoštovlje promatraju kao i svaka druga aktivnost, na primjer, odlazak u kino ili na nogometnu utakmicu, što nije nužno i stoga može biti otkazano radi mjera opreza za suzbijanje širenja smrtonosne zaraze. Ali molitva, pobožnosti i bogoštovlje, prije svega, ispovijed i sveta Misa, bitni su za nas da ostanemo duhovno zdravi i jaki i da tražimo Božju pomoć u vremenu velike opasnosti za sve. Stoga ne možemo jednostavno prihvatiti odluke svjetovnih vlasti koje bi se prema bogoštovlju odnosile na isti način kao prema odlasku u restoran ili na atletičarsko natjecanje. U suprotnom, ljudi koji već toliko pate od rezultata pošasti lišeni su tih objektivnih susreta s Bogom koji je među nama da obnovi zdravlje i mir.
Mi biskupi i svećenici moramo javno protumačiti potrebu katolika za molitvom i bogoštovljem u svojim crkvama i kapelicama, te prolazeći u procesiji ulicama i putovima, moleći Božji blagoslov za Njegov narod koji toliko trpi. Moramo ustrajati na tome da državni propisi, također za dobrobit države, prepoznaju izrazitu važnost mjesta za bogoštovlje, posebno u vremenu nacionalne i međunarodne krize. U prošlosti su, zapravo, vlade prije svega shvatile važnost vjere, molitve i bogoštovlja kod ljudi za prevladavanje pošasti.
Kao što smo pronašli način da osiguramo hranu i lijekove i druge životne potrepštine tijekom vremena zaraze, bez neodgovorna riskiranja za širenje zaraze, tako slično možemo pronaći način osigurati potrepštine svoga duhovnoga života. Možemo pružiti više prilika za svetu Misu i pobožnosti na kojima može sudjelovati određen broj vjernika bez kršenja potrebnih mjera sigurnosti protiv širenja zaraze. Mnoge su naše crkve i kapelice vrlo velike. One omogućuju skupini vjernika da se okupe na molitvu i bogoslužje ne kršeći propise „društvena razmaka”. Ispovjedaonica s tradicionalnom rešetkom obično je opremljena ili, ako nije, može se lako opremiti, tankim velom koji se može osigurati dezinficijensom, tako da je pristup sakramentu ispovijedi moguć bez velikih poteškoća i bez opasnosti od prenošenja virusa. Ako crkva ili kapelica nema dovoljno osoblja da bi mogla redovito dezinficirati klupe i druge površine, ne sumnjam da će vjernici, u znak zahvalnosti za darove svete Euharistije, ispovijedi i javne pobožnosti, rado pomoći.
Čak i ako iz bilo kojega razloga ne možemo imati pristup svojim crkvama i kapelicama, moramo se sjetiti da su naši domovi produžetak naše župe, mala Crkva u koju donosimo Krista iz susreta s Njim u većoj Crkvi. Neka naši domovi, u ovo vrijeme krize, odražavaju istinu da je Krist gost svakoga kršćanskoga doma. Obratimo mu se molitvom, posebno krunicom i drugim pobožnostima. Ako slika Presvetoga Srca Isusova, zajedno s Bezgrješnim Srcem Marijinim, nije već ustoličena u našem domu, sada bi bilo vrijeme za to. Mjesto slike Presvetoga Srca za nas je mali oltar kod kuće, kod kojega se okupljamo, svjesni Kristova prebivanja s nama izlijevanjem Duha Svetoga u naša srca, a svoja često siromašna i grješna srca stavljamo u njegovo slavno probodeno Srce – uvijek otvoreno da nas primi, da nas izliječi od naših grijeha i da nas ispuni božanskom ljubavlju. […].
Za one koji ne mogu imati pristup svetoj Misi i svetoj Pričesti preporučujem pobožnu praksu duhovne pričesti. Kada smo pravo raspoloženi primiti svetu Pričest, tj. kada smo u stanju milosti, nesvjesni bilo kakva smrtnoga grijeha koji smo počinili i koji nam još nije oprošten u sakramentu pokore, i želje da primimo Gospodina u svetoj Pričesti, ali nismo u mogućnosti to učiniti, duhovno se ujedinimo sa svetom Misnom žrtvom moleći se euharistijskom Gospodinu riječima svetog Alfonza Liguorija: „Budući da te sada nisam u stanju sakramentno primiti, dođi barem duhovno u moje srce.” Duhovna je Pričest lijep izraz ljubavi prema našemu Gospodinu u Presvetom Sakramentu. Obilna milost ne će izostati.
U isto vrijeme, kada smo svjesni da smo počinili smrtni grijeh i nismo u mogućnosti pristupiti sakramentu pokore ili ispovijedi, Crkva nas poziva da pobudimo čin savršena pokajanja, tj. žaljenja zbog grijeha, žaljenja koje „proizlazi iz ljubavi kojom se Bog ljubi iznad svega”. Čin savršena kajanja „postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentnoj ispovijedi, čim to bude moguće” (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1452). Čin savršena kajanja pripravlja našu dušu za duhovnu pričest.
Na kraju, vjera i razum, kao i uvijek, djeluju zajedno kako bi osigurali pravedno i ispravno rješenje teška izazova. Moramo se služiti razumom, koji je nadahnut vjerom, kako bismo pronašli ispravan način na koji ćemo se nositi sa smrtonosnom pandemijom. Taj način mora dati prednost molitvi, pobožnosti i bogoštovlju, zazivanju Božjega milosrđa na Njegov narod koji toliko pati u smrtnoj opasnosti. Stvoreni na Božju sliku i priliku, radujemo se darovima intelekta i slobodne volje. S pomoću ovih Bogom danih darova, ujedinjenih također – od Boga danim – darovima vjere, nade i ljubavi, pronaći ćemo svoj put u današnje vrijeme svjetske kušnje koja je uzrok tolike tuge i straha.
Možemo računati na pomoć i zagovor velika mnoštva naših nebeskih prijatelja, s kojima smo blisko ujedinjeni u općinstvu svetih. Djevica Bogorodica, sveti Arkanđeli i Anđeli čuvari, sveti Josip, istinski zaručnik Djevice Marije i zaštitnik sveopće Crkve, sveti Rok kojega zazivamo u vrijeme epidemije, te ostali svetci i blaženici kojima se redovito obraćamo u molitvi na našoj su strani. Vode nas i neprekidno nas uvjeravaju da Bog nikada ne će iznevjeriti našu molitvu; odgovorit će svojim neizmjernim i neprestanim milosrđem i ljubavlju.
Dragi prijatelji, nudim vam ovih nekoliko razmišljanja, duboko svjestan koliko patite zbog pandemije koronavirusa. Nadam se da bi vam ova razmišljanja mogla biti od pomoći. Povrh svega, nadam se da će vas potaknuti da se u molitvi i bogoštovlju obratite Bogu, svatko prema svojim mogućnostima, i tako iskusite Njegovo ozdravljenje i mir. Uz razmišljanje dolazi i uvjerenje moga svakodnevnoga sjećanja vaših nakana u mojoj molitvi i pokori, posebno u prinosu svete Misne žrtve.
Molim vas da me se sjetite u svojim svakodnevnim molitvama.
Ostajem vaš u Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu, i u čistom Srcu svetoga Josipa,
- ožujka 2020.
Raymond Leo kardinal Burke
Više volim maminu sestru nego svoju. Mamina sestra mi je teta, a moja mi nije ništa!
Na mame se ne galami, one su korisne.
Kada se dvoje zaljubljenih prvi put poljubi, odmah se sruše i ne ustaju najmanje sat vremena, a i više.
Poluotok je otok koji još nije dokraja napravljen.
Baka je debela zato što je puna ljubavi.
Što je covjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji.
Djevojčice ne mogu stojecki piškiti, jer se nemaju za što držati.
Kada baku bole zubi, ona njih jednostavno ostavi u caši.
Ja nemam više baku, nju su posadili na groblju.
Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.
Da bi bila dobra, medicinska sestra mora biti potpuno sterilna.
Doktori kažu da su smrtonosne bolesti najgore.
Kad se moj mlađi brat rodio, morali su ga staviti u akumulator.
Leptir je insekt iz porodice helikoptera.
Zoološki vrt je super stvar. Tamo možemo vidjeti i one životinje koje ne postoje.
Nisam kršten, ali sam zato cijepljen.
Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slucaj.
Razlika izmedu sela i grada je ta što je trava na selu iz jednog dijela, a u gradu je isprekidana.
Ne znam koliko imam godina, to se stalno mijenja.
Svi psi vole vodu. Neki cak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.
Akvarij je malo stakleno more gdje žive domace ribe.
Alimentacija je placa za djecu kada im se tata odseli.
Papa živi u Vakumu.
Sve ribe nose jaja, a ruske cak I kavijar.
Kod nas se muškarci mogu ozeniti samo jednom ženom. To se zove monotonija.
Ne razumijem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je bila stara i kineska, a ne naša!
Baka nam je otišla na onaj svijet. Sad i mi imamo nekog u inozemstvu.
Marin EfaTa Croatia/fb
Razgovor uz knjigu „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“
Upovodu objavljivanja knjige „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“, u izdanju Instituta za europske i globalizacijske studije, ususret izborima za Europski parlament, razgovarali smo s autorom, uvijek britkim i slikovitim politologom i sveučilišnom profesorom dr. Anđelkom Milardovićem. Predstavljanje knjige održat će se 11. lipnja u 12 sati u Kući Europe u Zagrebu.
U kojem se razdoblju dogodila transformacija od voljne do bezvoljne Europe? Kako se „od volje za moći do volje za ništa“ očituje u svjetlu rata u Ukrajini, prethodno pošasti krunskoga virusa, migracija, prve ekonomske krize 2008., ako Hitchcockov „Vertigo“ kao Vaš metaforički primjer gledamo unatrag? Ili najbolje kronološki pripovijedati?
Europa odustaje od same sebe i svojih vrijednosti. Počelo je s postmodernom sredinom devetnaestoga stoljeća. Vjesnik je bio Friedrich Nietzsche. Bez njegovih djela teško je shvatiti povijest europskoga nihilizma. Uništavanje vrijednosti dogodilo se sustavno. I Heideggera je misao prethodnika „Bog je mrtav“ dovela do promišljanja da je čovjek taj koji je ubio Boga, s idejom supstituiranja, izdizanja kao nadčovjek, novi bog. Riječ je o prevrednovanju svih vrijednosti. Danas je kasno, nakon niza godina, jer je Europa u 21. stoljeću došla do točke – ništa. Ako se pak vratimo u razdoblje humanizma i renesanse, lako je pojmiti planetarnu europsku utjecajnost – preko znanosti, umjetnosti, filozofije, tehnike, vojske. Odustajanje od identiteta svojevrsno je samoubojstvo kontinenta, kao što je samoubojstvo pojedinca. Nietzscheov koncept volje za moć nije bio ništa drugo doli koncept volje za životom.
Ističete osam markera Europe na raskrižju 21. stoljeća, njihovo kormilo ili timun: prvi je marker spomenuta filozofija europskoga, ničeanskoga nihilizma; drugi je marker demografsko odumiranje; treći, posljedično, valovi migracijskih kriza; četvrti je populizam; peti umjetna inteligencija; šesti su marker globalne klimatske promjene; sedmi ciklična deglobalizacija i osmi – geopolitičko buđenje Europe, „princeze u slatkom snu“.
Uz pomoć osam markera uspostavljam dijagnozu vremena. Želio sam pokazati da se Europa u gibanju, poput nekontrolirane vožnje automobila, pojavila na raskrižju s osam linija. Odjednom je stala i shvatila da ne zna voziti u osam smjerova. Nažalost, spomenuti markeri nisu bili temom rasprave ususret izborima za Europski parlament 9. lipnja. Politika kao tehnika vladanja i instrument moći izgubila je ideju strateškoga mišljenja i promišljanja. Ono je posve izostalo u kampanjama stranaka.
Jeste li markere slutili u razdoblju nastajanja knjige, od 1997. godine? Je li krajem 20. stoljeća bilo predvidljivo, ako ne ratovi i migracije, onda to odricanje Europe od sebe same?
Ne bih rekao da se moglo predvidjeti, već je sve logična posljedica europske putanje u posljednjih stoljeće i pol. Najveći izazov ostat će njezino pozicioniranje u svijetu. Bit će sukobljavanja između ideje mira i ideje moći. Europa naginje ideji mira, no promijenile su se geopolitičke prilike i paradigme. Nema više unipolarne globalizacije amerikanizma, pojaviše se i drugi igrači, Kina, Rusija, Indija, svi žele svoj dio kolača. Dakle, okolnosti se mijenjaju, ali ne i Europa. Njezin je nedostatak to što nije država. S druge strane, završiti kao Sjedinjene Američke Države na tragu je misli španjolskoga filozofa Joséa Ortege y Gasseta koji ju je vidio kao ujedinjenu Europu. Smatrao je da isključivo državnici mogu izvući stvar. Mi danas umjesto državnika imamo TikTok političare koji listaju slikovnice na pametnim telefonima. Od njih je teško očekivati strukturno i strategijsko mišljenje. Državnici su umrli u dvadesetom stoljeću. Sada su tu birokratizirani političari, u ovom slučaju briselske provenijencije, svi izgledaju kao da su izišli iz laboratorija za kloniranje. Smijehom, govorom, metajezikom, sa zastavicama na reverima. Imaju isti mentalni i odijevajući kod. Kao da vidim mnoštvo pilića brojlera na tekućoj traci. To su djeca hiperbirokratiziranoga sustava europskoga Levijatana. Ako birokracija postane svrha samoj sebi, protiv nje se potrebno otvoreno, dakako mentalno – boriti.
Vaša je knjiga podijeljena na četiri poglavlja. U prvom razlažete sociologiju globalizacije kroz povijest i njezinu cikličnost. Što ćemo s tehnikom?
Globalizacija je stara pojava. Ako je bit globalizacije integracija i povezivanje svijeta, otkad postoje ljudi, oni su se integrirali i povezivali. Povezivanje je bilo i ostalo determinirano tehnikom. Evolucija čovjeka i tehnike je istodobna, što dovodi do zaključka da je i globalizacija. Postojale su predmoderna, moderna i današnja postmoderna globalizacija, koja je zapravo deglobalizacijska. Da je riječ o novoj pojavi, čini se isključivo zbog tehnike koja je omogućila umrežavanje svijeta na virtualan način. Tehnika je omogućila najviši stupanj integracije, na novo hrvatskom – sveobasezanja (smijeh, nap. a.). Obuhvatiti cjelokupnu zemaljsku kuglu moguće je uz pomoć tehnike, tehnologije i mreže. Društvo 21. stoljeća je mreža, na tragu naslova knjige Manuela Castellsa „Uspon umreženoga društva“.
U drugom poglavlju raščlanjujete Europu na raskrižju globalizacije i deglobalizacije kroz filozofska propitivanja. U čemu nam mogu pomoći Nietzsche, Berdjajev, Jaspers, Spengler, Gasset, Husserl, Heidegger i ostali, u prebrzom vremenu koje gotovo briše ono jučerašnje kao da nije ni postojalo? Napisali ste „Ne plači, Europo, nad vlastitom sudbinom, sama si ju stvorila.“
Oslonio sam se komparativnom metodom na relevantne tekstove između dvaju svjetskih ratova. Želio sam pokazati sličnosti u surječju s temeljnom idejom dijagnoze vremena. Jasno da su prije mene pametniji i učeniji ljudi istu stvar vidjeli u duhu svojega vremena. Umjetnu inteligenciju nije moguće razumjeti bez filozofije tehnike i filozofske antropologije. Ona je najviši simbiotički stupanj u evoluciji čovjeka i tehnike. Ali ruka je bila prvim alatom, ona je stvorila ostale alate i strojeve. Zanimljivo je iščitavati promišljanja navedenih autora o tehnici iz vizure prošlih stoljeća. Smisao drugoga dijela knjige pokušaj je usporedbe suvremenoga i onoga vremena, ali i njihova zapanjujuća sličnost.
Ističete demografsko pitanje, uspoređujući Europu s Titanicom dok svira klavir, pije se šampanjac, jede kavijar. Je li dekadencija Europe 2.0 ponavljanje istoga, sofisticiranijega, tehnološki naprednijega, duhovno nazadnijega?
Svakako. Razmjerno tehnološkom napretku civilizacija postaje masovna civilizacija, masovni čovjek, čovjek masa. Postaje sve gluplji i otuđeniji. Bilo je očekivano da tehnika, u antropološkom smislu, ostane u funkciji rasterećenja čovjeka. Ali ako ga ona otupi do idiotskoga stupnja – to je kraj pismenosti. Kraj sveučilišta, kraj svega. Možda će čitatelji pomisliti da progovaram iz pozicije kulturnoga pesimizma, ali riječ je o kulturnom surovom realizmu.
Dotičete se i važnoga migracijskoga pitanja. Vašom metaforom rečeno, smatrate li da bi Ursula von der Leyen poslušala Williama Shakespearea, odnosno Hamleta?
Bojim se da Ursula gubi utakmicu, jer je Shakespeare jači igrač u odnosu na birokratsku gospođu von der Leyen. Iako oboje stoje pred tim suvremenim migracijskim „biti ili ne biti“. Naša „Uršula“ upravlja Europom nemajući blage veze sa strateškim promišljanjem. Iza nje stoje mašinerije koje papagajski ponavljaju sadržaje s dnevnoga reda. Bilo bi drugačije kada bi se strukturno, teorijski i strateški ušlo u priču. Doista nemam ništa protiv žena, ali strašno je na koji način Ursula i naša Dubravka Šuica vode Europu.
Za što sve krivite populizam, na putu u „iliberalnu demokraciju“?
Neću ja populizam sudski tužiti, ali nastojim ga interpretirati sociološki i politološki kao fenomen i 20. i 21. stoljeća. Najprije kao riječ. Kada netko ne zna što učiniti sa sugovornikom na političkom polju, samo mu kaže da je populist. Dakle, prvo određenje populizma je etiketa. Još ju nisam dobio u moru etiketa koje su mi prišivene. Drugo, populizam je borbeni pojam. Supstancijalno, oni koji ga upotrebljavaju nemaju pojma kako je riječ o složenom konceptu. U političkim znanostima nitko populizam nije ozbiljnije obrađivao do 1967. godine, jer je držan običnom etiketom. Tada su Ghita Ionescu i Ernest Gellner objavili prvu sociološku studiju o populizmu. Najprije su ga tipologizirali. Zašto je to bilo potrebno? Jer živimo u kaotičnom svijetu u kojem imamo i kaotičan populizam. Ideja je bila kategorizirati ga i poredak suprotstaviti kaosu. Nakon što su oni napravili posao, stvar je krenula uzbrdo i nepregledno. Temeljno obilježje populizma je reaktivnost. Desni optužuju lijeve, lijevi desne. Populizam reagira taman toliko koliko ima podražaja. A koliko ima podražaja? Onoliko koliko ih nema. Važno je napomenuti i da je dobio ideologijske predmetke – desni i lijevi populizam. Karakteristično je da ima obilježje na oba pola – lijevom je to obrana klasne paradigme, a desnom obrana toposa nacije i države. U pojedinim elementima, primjerice, socijalnim, oni se čak i susreću. Još 2006. objavio sam prvu studiju kod nas „Populizam i globalizacija“. U računalu imam šezdesetak stranica teksta za budući naslov „Europska nova desnica i populizam u Europi 21. stoljeća“. Poanta je da europska nova desnica jest intelektualno i metapolitičko gorivo za desne populiste u Europi. Vidimo po primjerima u Njemačkoj i Francuskoj.
Ako se vratimo na umjetnu inteligenciju iz obzora filozofije tehnike, što je obrađeno u trećem poglavlju Vaše knjige, hoće li ona „pojesti“ čovjeka, osmišljena i „hranjena“ selektivnim podatcima?
Kako će se dalje razvijati ta simbiotička struktura, teško je pretpostaviti išta osim njezina razvoja. Hoće li poludjeti i nasrnuti na čovjeka? Imao sam male noćne razgovore s umjetnom inteligencijom. Pitao sam ju je li pametnija od prirodne inteligencije. Ona uzvraća – ja sam biće, nisam stroj. Inzistiram dalje – reci mi što će se dogoditi ako jedan dan toliko ojačaš, hoćeš li krenuti na čovjeka? E, veli ona, to već spada u polje etike. Etika bi trebala regulirati tehnosferu, da upotrijebim kovanicu recenzenta ove knjige Žarka Paića. Sve opasnosti koje postoje u odnosu na umjetnu inteligenciju, postoje otprije. Kao što postoji povijest čovjek – stroj – tehnika, tako postoji i povijest strahova. Potrebno je prihvatiti umjetnu inteligenciju kao medij napretka te da u antropološkom smislu rasterećuje čovjeka. Može postati opasnom ako naraste u instrumentaliziranu tehniku. U pravnom smislu, umjetna inteligencija ne može odgovarati ni za što. U razgovorima s pravnicima, doznajem da odgovarati mogu oni koji su pisali i oni koji upravljaju tim programom. Prednosti su umjetne inteligencije u pretraživanju baza podataka, u medicini, ekonomiji, učenju, a zamke su u njezinoj uporabi od strane moćnih struktura, koje mogu demokraciji zavrnuti glavom, napraviti SF totalitarno društvo. „Umjetna inteligencija i demokracija: Politika u doba umjetne inteligencije“ bila je tema Sedmoga foruma ICT-društva Zagreb 14. ožujka ove godine. Moguć je tehnološki totalitarizam i kraj demokracije, kao što kaže Yuval Harari. Ali, na tom putu potrebno je primijeniti markere prava, zakona i etike. Tu je, doduše, Europa otišla naprijed s raskrižja jer je donijela akt o umjetnoj inteligenciji. Kina i Rusija neće ju uvesti ni s pištoljem na sljepoočnici. Jer, to bi bio kraj autoritarnih sustava. Ne znam koliko je SAD otišao na tom području. Edukacijom kroz obrazovni sustav potencira se etička dimenzija. Zanimljivo je da se i stroj poziva na etiku, ali da se može oteti kontroli – može. Ista stvar kod različitih ljudi različito funkcionira.
Četvrto poglavlje posvećeno je buđenju geopolitičke Europe. Koji su uzroci ponavljanja, vječnoga vraćanja istomu raskrižju?
Europa je kolijevka geopolitike fokusirane na zemlju, na kopno, kao što su anglosaksonske države kolijevka geopolitike povezane s vodom. U europskoj povijesti od petnaestoga stoljeća igrana je geopolitička igra otkrivanjem svjetova i proizvodnjom kolonija. Njezino djelovanje temeljilo se na ideji moći. U knjizi prvi put razgraničujem predmet od znanosti. Važno je dogovoriti se o geopolitologiji kao znanosti, čiji je predmet proučavanja i geopolitika. Europa je imala geopolitičku priču kroz stoljeća, sa svjetskim ratovima kao vrhuncem. Prikazao sam očeve izgradnje geopolitičke episteme između dvaju svjetskih ratova. Kako je ona bila kontaminirana u Njemačkoj preko Karla Haushofera i Carla Schmitta, takvom je suspektnom i ostala, kao neka akademska disciplina, s obzirom na nacionalsocijalističku pozadinu. Tada su Amerikanci krenuli s dekontaminacijom i oživili tu priču. Pokazao sam razvoj geopolitologije nakon Drugoga svjetskoga rata u SAD-u i Europi, poglavito u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji. Namjerno sam uzeo Rusiju da bih povezao sa strukturom knjige, interpretirajući ju kroz djelo Aleksandra Dugina. „Zanimljivo“ je njegovo poimanje euroazijskoga svijeta i ideologije, čije utemeljenje pokušava pronaći u knjizi „Bitak i vrijeme“ Martina Heideggera. Nužno je shvatiti ideju geopolitologije u kreiranju državnih politika, jer tu se pojavljuju i akteri i faktori, u ovom slučaju i ratovi koji se vode zbog resursa.
Tko je s globalizacijom i Europom na raskrižju? Ima li uopće „policajaca“ i „regulacije prometa“?
Potreban je „policajac“, kao bog Šiva ili božica Kali s više ruku, koji bi usmjeravao promet. Vraćamo se na problem da Europa nije, a želi biti država. Ona je tip labilne konfederacije. Jedan dio suvereniteta nacionalne države stavile su pod njezinu kapu. Prihvaćaju zajednička pravila, a svaka vodi svoju politiku, kao i prije. Kako se ona može usporediti s bilo kojom državom? Teško. A mora se boriti. Kako će s Rusijom? Da je država, onda je to jedan na jedan. Ovako će između njih dvadeset i sedam uvijek dolaziti do sukoba, neće biti unisonosti. A ako prijeti opasnost, potrebno je zajedništvo. Moja je teza da Putinova Rusija neće nikada stati. Jer stane li, to je njezin kraj. Krene li ona, to je naš kraj s ovako nepripremljenom Europom. Ne zagovaram omoćavanje, ali potreban je tip novoga političkoga realizma ako želimo preživjeti. Teško je evanđeljem protiv provalnika s pajserom, jer dok se izgovori prva rečenica – već je pajser na glavi.
Dotičete se i „bolonjske šume“, doba u kojemu su power pointi smijenili čitanje knjiga, „nastava se pretvorila u dekonstruiranu semiotiku slike“.
Ako su temelj odgoj i obrazovanje, na tragu posljednjega poglavlja Aristotelove „Politike“, a dođe do odustajanja od temelja, rezultat su naraštaji zaglupljeni napretkom tehnologije. Nose mobitele, ne odgovaraju na pozive, pišu poruke, fotografiraju se i objavljuju na TikToku. Razgolićenost na društvenim mrežama ima stotine tisuća pratitelja, a Heideggerova misao može imati (ni)jednoga pratitelja. Jedino da stavimo Heideggera i Hannah Arendt, tako se može doskočiti i nastaviti banalizaciju svega. Kada ih spominjemo, oni su u međusobnim pismima bili svjesni potpune liberalizacije obrazovnoga sustava. Sve što je dijagnosticirano prije gotovo jednoga stoljeća sada kulminira. Živimo doba nove simplificirane paradigme. S vremenom je došlo do zaglupljivanja društva, uspona masa koje drže bič i udaraju po svemu što nije usklađeno s psihologijom mase. Kod nas osobe bez specifične političke težine postaju ministrima, što je dno dna.
Knjiga kao medij više ništa ne znači zatočenicima „bolonjske šume“. Jer, u izborima za zvanje ona nosi jedan bod. Perverzni sustav otišao je predaleko, do apsolutizacije STEM-a, dočim nije bitna društveno-humanistička dimenzija znanja. Kao da su znanost, tehnika i tehnologija samoj sebi svrha, bez potrebe za čovjekom. Dođem do zaključka kako ništa nema smisla. Problem je paradoksalan. Razvoj tehnike trebao je rasteretiti čovjeka, a zaglupio ga je do te mjere da je to zaglupljivanje ušlo i u obrazovni sustav. S obzirom na demografski slom, u Hrvatskoj će to postati još izraženijim problemom. Pojedini fakulteti lovit će po trgovima mlade ljude da se upišu baš kod njih. Već je danas na nekim studijima više nastavnika nego studenata. Kako ćemo dočekati mirovinu bez studentskoga „materijala“? Nije fer da svatko ide na FER (smijeh, nap. a.).
Zaključno, što mogu učiniti hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu u svjetlu Vaših zaključaka i primjera o vrtoglavici (de)globalizacije?
Jedna zvjezdica ne može učiniti mnogo među 27 država. Kao cjelina zastupnici su fragmentirani. Oni ne zastupaju svoju državu, već svoje grupacije, primjerice EPP u stankama nogometne utakmice ili PES u šetnji livadom (smijeh, nap. a.). Oni se biraju na nacionalnoj razini prema listama političkih stranaka koje su međusobno zavađene. Teško je očekivati političku reprezentaciju koja će unisono braniti nacionalne interese. Oni koji budu izabrani bavit će se pitanjima Afrike, Azije, ovisno o odboru koji ih dopadne. Više nemaju veze s bazom koja ih je gore lansirala. Riječ je o partijskoj disciplini u Europskom parlamentu, kao što je partijska disciplina i na nacionalnoj razini. Neće naši europski parlamentarci voditi računa, primjerice, o uređenju Splita ili Zagreba, već o izbjeglicama iz Somalije, kako im već bude dodijeljeno.
Preostaje nam tip snažnoga mišljenja, s utemeljenjem u filozofiji i teologiji, s obzirom na identitet. Jer filozofija je zamijenjena ugljenom i čelikom, a kršćanstvo kao sastavnica identiteta također odbačeno. Križ je simbol identiteta Europe, a ona mu se okreće kontra. I onda se čudi islamizaciji Europe. Što se imaš čuditi, Europo? Tko je tebe razapeo? Sama si to učinila.
Razgovarao: Tomislav Šovagović/HKV
Spomen na 1145. obljetnicu Branimirove godine (879. – 2024.)
Spomen na 1145. godišnjicu Branimirove godine. To je spomen na međunarodno priznanje Hrvatske 7. lipnja 879., na pismo Pape Ivana VIII. knezu Branimiru, biskupu Teodoziju i hrvatskom narodu.
Pronalaskom oltarne pregrade u crkvi sv. Petra Apostola u Muću Gornjem 1871. započelo je istraživanje srednjovjekovnih lokaliteta na području Hrvatske. Oltarna pregrada iz Muća Gornjeg spade u najvažnije spomenike rana hrvatske povijesti jer je na njemu uklesano ime hrvatskog vladara kneza Branimira i godina 888. Osim u Muću Gornjem pronađeno je još pet kamenih natpisa koji spominju kneza Branimira. Kameni natpisi nađeni su u Ninu, Ždrapnju, Šopotu, Otresu, Lepuru i lokalitetu Bribirska Glavica.
Početkom 879. godine Branimir postaje hrvatskim knezom koji uspostavlja kontakt sa Svetom Stolicom. Papa Ivan VIII. obavještava Branimira da je na blagdan Uzašašća, 21. svibnja, blagoslovio njega i njegov narod na oltaru u bazilici Sv. Petra:
“Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu pred žrtvenikom sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da uzmogneš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš.”
Papa sv. Ivan Pavao II. je 30. travnja 1979. u spomen na 1100. obljetnicu pisma pape Ivana VIII slavio s hrvatskim biskupima, svećenicima i hodočasnicioma na glavnom oltaru bazilike Sv. Petra SVEČANU SVETU MISU NA HRVATSKOM JEZIKU, što je bio prvi takav slučaj u povijesti.
Godine 1979. Održano je prva proslava Branimirove godine u gradu Ninu, 1100.-a godišnjica. Svečanu sv. Misu slavio je kardinal Franjo Šeper kao papin delegat uz sudjelovanje oko 500 svećenika, 1000 časnih sestara i velikoga mnoštva od oko 250.000 vjerničkog puka. Mnogi su došli iz svih krajeva ondašnje države u narodnim nošnjama. Opći je dojam svih izvjestitelja iz Nina bio je da se je “dogodilo čudo na Grguru”!
U nedjelju 10. lipnja 1979. na blagdan Presvetog Trojstva bio je dan zahvalnosti Presvetom Trojstvu za dar vjere u zajedništvu Katoličke Crkve. U Muću Gornjem, gdje se nalazi Branimirova zadužbina, sv. misu slavio je biskup Ivo Gugić u koncelebraciji sa 70 svećenika i u prisutnost 7000 hodočasnika.
U zagrebačkoj nadbiskupiji središnja proslava je bila u zagrebačkoj katedrali koju je slavio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uz sudjelovanje oko 6000 vjernika.
Danas se (7. lipnja) obilježava kao Dan hrvatske diplomacije.
izvor: Marko Jukić/Hrvatski spomenar
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
-
Vijesti2 tjedna agoRim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti1 tjedan agoHRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti3 tjedna agoFra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti1 tjedan agoHrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti3 tjedna agoDEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna agoDUŠE SVETI – DOBRODOŠAO! OBJAVA DUHA — DUH SVETI I CRKVA
-
Vijesti3 tjedna ago“Obitelj je temelj naše budućnosti, Hasanbegović možda ipak bude dio izvršne vlasti”
-
Vijesti1 tjedan agoPreminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’