Kardinal Robert Sarah povjerio je Settimu Cielu sljedeće razmišljanje o trenutnom stanju zbunjenosti u Crkvi, sa „skandalom malenih“ koji je dodatno pogoršan nedavnom izjavom Dikasterija za nauk vjere „Fiducia supplicans“, sablazni od koje će nas, kako je Isus rekao, samo “istina osloboditi” (Iv 8,32).
U dobi od 78 godina, kardinal Robert Sarah rođen je i odrastao u Gvineji, studirao je teologiju u Rimu i biblijske studije u Jeruzalemu, bio je župnik u jednom selu u savani, zatim biskup Conakryja, glavnog grada, gdje je bio neumorni branitelj vjerske i građanske slobode pod neumoljivom diktaturom, idući tako daleko da riskira vlastiti život.
Pozvao ga je u Rim 2001. godine Ivan Pavao II. kao tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda, a 2010. godine Benedikt XVI. imenovao ga je kardinalom, koji ga je imenovao predsjednikom Papinskog vijeća “Cor Unum” za potporu stanovništvu u nevolji. Dana 23. studenoga 2014. papa Franjo imenovao ga je prefektom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, te dužnosti je razriješen 20. veljače 2021. godine.
Robert Sarah je jedan od pet kardinala koji su potpisali “dubia” predstavljenu Papi prošlog ljeta, dobivši odgovore koje su prvi smatrali nedostižnima.
Autor je brojnih djela objavljenih na više jezika, s velikim duhovnim utjecajem, i jedna je od najvažnijih ličnosti afričke Crkve, kojoj daje glas u ovom tekstu.
*
BOŽIĆNA PORUKA
Robert Sarah
Rim, 6. siječnja 2024., na svetkovinu Bogojavljenja Gospodinova
Na Božić je Knez mira za nas postao čovjekom. Svakom čovjeku dobre volje donosi mir koji dolazi s Neba. “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem, ali ga ne dajem na način svijeta” (Ivan 14,27). Mir koji nam Isus donosi nije prazan oblak, to nije svjetovni mir koji je često samo dvosmislen kompromis, dogovoren između interesa i laži svake osobe. Mir Božji je istina. „Istina je snaga mira jer otkriva i ostvaruje čovjekovo jedinstvo s Bogom, sa samim sobom, s drugima. Istina jača mir i izgrađuje mir“, poučavao je sveti Ivan Pavao II [1]. Utjelovljena Istina došla je nastaniti se među ljudima. Njegovo svjetlo ne smeta. Njegova riječ ne sije zbrku i nered, nego otkriva stvarnost svega. On JEST istina i stoga je on “znak proturječja” i “otkriva misli mnogih srdaca” (Luka 2:34).
Istina je prvo od milosrđa koje Isus nudi grešniku. Hoćemo li zauzvrat moći činiti djelo milosrđa u istini? Rizik je velik za nas da tražimo svjetski mir, svjetsku popularnost koja se kupuje cijenom laži, dvosmislenosti i suučesničke šutnje.
Ovaj svjetski mir je lažan i površan. Jer laži, kompromisi i zabune rađaju podjele, sumnje i rat među braćom. Papa Franjo je to nedavno podsjetio: “Đavao znači “razdjelnik”. Đavao uvijek želi stvoriti podjele. » [2] Đavao razjedinjuje jer „u njemu nema istine: kad govori laž, iz vlastitog srca govori, jer je lažac i otac laži“ (Iv 8, 44).
Upravo su zbrka, nedostatak jasnoće i istine te podjele uznemirile i zamračile ovogodišnje božićno slavlje. Neki mediji tvrde da Katolička crkva potiče blagoslivljanje istospolnih zajednica. Oni lažu. Oni obavljaju posao razdjelnika. Neki biskupi idu u istom smjeru, siju sumnju i sablazni u vjerničkim dušama tvrdeći da blagoslivljaju homoseksualne zajednice kao da su legitimne, u skladu s prirodom koju je Bog stvorio, kao da mogu dovesti do svetosti i ljudske sreće. Oni samo rađaju pogreške, skandale, sumnje i razočaranja. Ovi biskupi zanemaruju ili zaboravljaju ozbiljno Isusovo upozorenje protiv onih koji sablažnjavaju malene: „Ako tko sablazni jednoga od ovih najmanjih koji vjeruju u mene, bolje bi bilo da mu se objesi mlinski kamen o vrat i da ga bace u dubine morske” (Mt 18,6). Nedavna izjava Dikasterija za nauk vjere, objavljena uz odobrenje pape Franje, nije uspjela ispraviti te pogreške i stvoriti istinu. Štoviše, zbog nedostatka jasnoće, samo je pojačao zbunjenost koja vlada u srcima, a neki su ga se čak uhvatili kako bi podržali svoj pokušaj manipulacije.
Što možemo učiniti pred zbrkom koju je razdjelnik posijao unutar Crkve? : “Mi se s vragom ne svađamo!” – rekao je papa Franjo. Ne pregovaramo, ne vodimo dijalog; ne pobjeđuješ ga pregovarajući s njim. Pobjeđujemo đavla sučeljavajući ga vjerom s božanskom Riječju. Tako nas Isus uči braniti jedinstvo s Bogom i među sobom od napada razdjelnika. Božanska Riječ je Isusov odgovor na đavlovu kušnju. » [3] U logici ovog učenja pape Franje ni mi ne polemiziramo s razdjelnikom. Nemojmo ulaziti u raspravu o Deklaraciji “Fiducia supplicans”, niti o raznim povratima kojih smo vidjeli da se množe. Odgovorimo jednostavno Riječju Božjom i Učiteljstvom i tradicionalnim naukom Crkve.
Kako bismo održali mir i jedinstvo u istini, usudimo se odbiti raspravljati s razdjelnikom, usudimo se odgovoriti na zbunjenost Božjom riječju. Jer „živa je, naime, Božja riječ, djelotvorna i oštrija od svakoga dvosjeklog mača, prodire do razdvojenosti duše i duha, zglobova i moždine, može prosuditi osjećaje i misli srce” (Heb 4,12).
Poput Isusa pred Samarijankom, usudimo se govoriti istinu. “U pravu si kad kažeš: nemam muža jer si imala pet muževa, a ovaj kojeg sada imaš nije tvoj muž. U ovome govorite istinu. » (Ivan 4, 18) Što biste trebali reći osobama uključenim u homoseksualne zajednice? Poput Isusa, odvažimo se na prvo milosrđe: objektivnu istinu djela.
U Katekizmu Katoličke Crkve (2357) možemo stoga ustvrditi: „Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji doživljavaju isključivu ili prevladavajuću seksualnu privlačnost prema osobama istoga spola. Poprima vrlo različite oblike kroz stoljeća i kulture. Njegova psihološka geneza ostaje uglavnom neobjašnjena. Temeljeći se na Svetom pismu, koje ih predstavlja kao ozbiljne pokvarenosti (usp. Post 19,1-29; Rim 1,24-27; 1 Kor 6,10; 1 Tim 1,10), Tradicija je uvijek izjavljivala da su “djela homoseksualnost su intrinzično poremećeni” (CDF, decl. “Persona humana” 8) . Oni su u suprotnosti s prirodnim zakonom. Oni zatvaraju spolni čin daru života. Oni ne polaze od prave emocionalne i spolne komplementarnosti. Ne mogu dobiti odobrenje ni pod kojim okolnostima.”
Svaki pastoralni pristup koji ne podsjeća na ovu objektivnu istinu ne bi uspio u prvom djelu milosrđa koje je dar istine. Ova objektivnost istine nije u suprotnosti s pažnjom koja se pridaje subjektivnoj namjeri ljudi. Ali ovdje se treba prisjetiti majstorskog i konačnog učenja svetog Ivana Pavla II.:
“Prikladno je pažljivo razmotriti točan odnos koji postoji između slobode i ljudske naravi i, posebno, mjesto ljudskog tijela sa stajališta prirodnog prava. (…)
“Osoba je, shvaćajući svoje tijelo, u potpunosti povjerena samoj sebi, i upravo je u jedinstvu duše i tijela subjekt svojih moralnih djela. Zahvaljujući svjetlu razuma i potpori vrline, osoba otkriva u svome tijelu znakove upozorenja, izraz i obećanje dara sebe, u skladu s mudrim nacrtom Stvoritelja. (…)
„Nauk koji moralni čin odvaja od tjelesnih dimenzija njegova vršenja protivan je učenju Svetog pisma i Tradicije: takav nauk oživljava, u novim oblicima, neke drevne zablude protiv kojih se Crkva oduvijek borila, jer smanjuju ljudsko osoba na čisto formalnu ‘duhovnu’ slobodu. Ova redukcija zanemaruje moralni značaj tijela i ponašanja povezanih s njim (usp. 1 Kor 6,19). Apostol Pavao izjavljuje da ‘ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni bludnici, ni bludnici, ni lopovi, ni lakomci, ni pijanice, ni psovnici, ni iznuđivači neće baštiniti kraljevstva Božjega’ (1 Kor 6). , 9-10) . Ova osuda, koju je formalno izrazio Tridentski sabor, smješta među ‘smrtne grijehe’ ili ‘zloglasne prakse’ određena specifična ponašanja čije dobrovoljno prihvaćanje sprječava vjernike da sudjeluju u “obećanoj baštini. Doista, tijelo i duša su neodvojivi: u osobi, u dobrovoljnom činitelju i u namjernom činu, oni ostaju ili se gube zajedno.” (“Veritatis splendor” 48-49)
Ali Isusov učenik ne može tu stati. Suočen sa ženom preljubnicom, Isus u istini čini praštanje: “Ni ja te ne osuđujem, idi i ne griješi više. » (Iv 8, 11) Nudi put obraćenja, života u istini.
Deklaracija “Fiducia supplicans” piše da je blagoslov umjesto toga namijenjen ljudima koji “traže da sve što je istinito, dobro i ljudski vrijedno u njihovim životima i njihovim odnosima bude uloženo, iscijeljeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga” (n. 31). Ali što je dobro, istinito i ljudski valjano u homoseksualnoj vezi, koju Sveto pismo i Predaja definiraju kao ozbiljnu i “intrinzično poremećenu” izopačenost? Kako takvo pisanje može odgovarati Knjizi mudrosti koja kaže: “Nemirne misli odvode od Boga, a moć, kad je ispitana, zbunjuje budale.” Ne, Mudrost ne ulazi u zlu dušu, ne stanuje u tijelu ovisnom o grijehu. Jer Duh Sveti, učitelj, bježi od prijevare” (Mudr 1,3-5). Jedina stvar koju treba tražiti od ljudi koji su u neprirodnoj vezi jest da se obrate i prilagode Riječi Božjoj.
S Katekizmom Katoličke Crkve (2358-2359) možemo dodatno pojasniti govoreći: „Značajan broj muškaraca i žena pokazuje temeljne homoseksualne sklonosti. Ta sklonost, objektivno poremećena, za većinu njih predstavlja izazov. Moraju biti dočekani s poštovanjem, suosjećanjem i osjetljivošću. Izbjeći će se svaki oblik nepravedne diskriminacije prema njima. Ti su ljudi pozvani vršiti volju Božju u svom životu, a ako su kršćani, sjediniti sa žrtvom križa Gospodnjega poteškoće na koje mogu naići zbog svog stanja. Homoseksualne osobe su pozvane na čistoću. Krjepostima majstorstva, koje odgajaju nutarnju slobodu, katkad potporom nezainteresiranog prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, mogu i moraju se postupno i odlučno približiti kršćanskom savršenstvu. »
Kao što je podsjetio Benedikt XVI., „kao ljudska bića, homoseksualne osobe zaslužuju poštovanje (…); ne bi ih trebalo odbaciti zbog toga. Poštovanje ljudskih bića apsolutno je temeljno i odlučujuće. Ali to ne znači da je homoseksualnost ispravna. Ostaje nešto što je radikalno suprotno samoj biti onoga što je Bog izvorno želio. »
Riječ Božja prenesena Svetim pismom i predajom stoga je jedini čvrsti temelj, jedini temelj istine na kojemu svaka biskupska konferencija mora moći graditi pastoralnu službu milosrđa i istine prema homoseksualnim osobama. Katekizam Katoličke Crkve nudi nam snažnu sintezu, on odgovara na želju Drugoga vatikanskog koncila „da dovede sve ljude, kroz sjaj istine Evanđelja, da traže i prime Kristovu ljubav koja je iznad svih . » [4]
Moram zahvaliti biskupskim konferencijama koje su već obavile ovo djelo istine, posebno onima iz Kameruna, Čada, Nigerije itd., čije odluke i čvrsto protivljenje Deklaraciji “Fiducia supplicans” dijelim i podupirem. Moramo potaknuti druge nacionalne ili regionalne biskupske konferencije i svakog biskupa da učine isto. Pritom se ne suprotstavljamo papi Franji, ali se odlučno i radikalno suprotstavljamo herezi koja ozbiljno narušava Crkvu, Tijelo Kristovo, jer je protivna katoličkoj vjeri i Tradiciji.
Benedikt XVI. istaknuo je da je “pojam “homoseksualnog braka” u suprotnosti sa svim kulturama čovječanstva koje su nasljeđivale jedna drugu do danas i stoga označava kulturnu revoluciju koja se suprotstavlja cjelokupnoj tradiciji čovječanstva do danas”. Vjerujem da je Afrička Crkva toga jako svjesna. Ne zaboravlja bitno poslanje koje su joj povjerili posljednji Pape. Papa Pavao VI., obraćajući se afričkim biskupima okupljenim u Kampali 1969., izjavio je: “Nova Patria Christi Africa: Nova domovina Krista je Afrika”. Papa Benedikt XVI. je u dva navrata Africi povjerio golemu misiju: da bude duhovna pluća čovječanstva zbog nevjerojatnih ljudskih i duhovnih bogatstava njezine djece i njezinih kultura. Rekao je u svojoj propovijedi 4. listopada 2009.: “Afrika predstavlja golema duhovna “pluća” za čovječanstvo koje se čini u krizi vjere i nade. Ali ova “pluća” se također mogu razboljeti. A trenutno ga napadaju najmanje dvije opasne patologije: iznad svega, bolest koja je već raširena u zapadnom svijetu, naime praktični materijalizam, povezan s relativističkom i nihilističkom mišlju […] Takozvani “prvi” svijet je ponekad izvozio i nastavlja izvoziti otrovni duhovni otpad koji kontaminira stanovništvo drugih kontinenata, uključujući afričko stanovništvo” [5].
Ivan Pavao II podsjetio je Afrikance da moraju sudjelovati u Kristovoj muci i muci za spasenje čovječanstva, “jer je ime svakog Afrikanca upisano na raspetim Kristovim dlanovima” [6].
Njegova je providonosna misija danas možda podsjetiti Zapad da je muškarac ništa bez žene, žena je ništa bez muškarca i oboje su ništa bez ovog trećeg elementa koji je dijete. Sveti Pavao VI. istaknuo je “nezamjenjiv doprinos tradicionalnih vrijednosti ovog kontinenta: duhovne vizije života, poštivanja ljudskog dostojanstva, osjećaja za obitelj i zajednicu” (“Africae terrarum” 8-12) . Crkva u Africi živi na toj baštini.Zbog Krista i vjernosti njegovu nauku i njegovoj životnoj pouci, nemoguće joj je prihvatiti neljudske ideologije koje promiče dekristijanizirani i dekadentni Zapad.
Afrika ima izraženu svijest o nužnom poštovanju prirode koju je stvorio Bog. Ne radi se o slobodoumlju i društvenom napretku kako tvrde zapadni mediji. Pitanje je spoznaje jesu li naša spolna tijela dar mudrosti od Stvoritelja ili besmislena, čak umjetna stvarnost. Ali ovdje nas opet upozorava Benedikt XVI.: „Kada se odreknemo ideje stvaranja, odričemo se veličine čovjeka. » Crkva Afrike je na posljednjoj sinodi snažno branila dostojanstvo muškaraca i žena koje je Bog stvorio. Njegov glas često ignoriraju, preziru ili smatraju pretjeranim od strane onih čija je jedina opsesija ugoditi zapadnim lobijima.
Crkva Afrike je glas siromašnih, jednostavnih i malenih. Odgovoran je za naviještanje Božje riječi zapadnim kršćanima koji, budući da su bogati, obdareni višestrukim vještinama u filozofiji, teološkim, biblijskim i kanonskim znanostima, vjeruju da su razvijeni, moderni i mudri u svijetu. Ali “Božja je ludost mudrija od ljudi” (1 Kor 1,25). Stoga ne čudi da su afrički biskupi, u svom siromaštvu, danas navjestitelji te božanske istine naspram moći i bogatstva pojedinih episkopata na Zapadu. Jer “što god je ludo na svijetu, to je Bog izabrao da posrami mudre; Bog je izabrao ono što je slabo u svijetu da posrami ono što je jako. Što je na svijetu bez rođenja i što je prezreno, to je Bog izabrao; što nije, to je Bog izabrao da uništi ono što jest, da se nijedno tijelo ne hvali pred Bogom” (1 Kor 1,27-28). Ali hoćemo li ih se usuditi poslušati tijekom sljedećeg zasjedanja Sinode o sinodalnosti? Ili bismo trebali vjerovati da će, unatoč obećanjima da ćemo slušati i poštovati, njihova upozorenja biti ignorirana kao što vidimo danas? “Čuvajte se ljudi” (Mt 10,22), kaže Gospodin Isus, jer bi se sva ova zbrka, koju je pobudila Deklaracija “Fiducia supplicans”, mogla ponovno pojaviti pod drugim suptilnijim i skrivenijim formulacijama na drugom zasjedanju Sinode o sinodalnosti. , 2024., ili u tekstu onih koji pomažu Svetom Ocu u pisanju Posinodalne apostolske pobudnice. Nije li Sotona tri puta kušao Gospodina Isusa? Morat ćemo biti na oprezu s manipulacijama i projektima koje neki već spremaju za ovo sljedeće zasjedanje Sinode.
Svaki nasljednik apostola mora se usuditi ozbiljno shvatiti Isusove riječi: „Neka vaša riječ bude da ako je da, ne ako je ne. Sve što se dodaje dolazi od Zloga« (Mt 5,35). Katekizam Katoličke Crkve daje nam primjer takve jasne, oštre i hrabre riječi. Bilo koji drugi put neizbježno bi bio skraćen, dvosmislen i varljiv. Ovih dana čujemo toliko govora koji su toliko suptilni i zaobiđeni da na kraju potpadaju pod ovo prokletstvo koje je izrekao Isus: “Sve ostalo dolazi od Zloga.” Izmišljamo nova značenja za riječi, proturječimo, krivotvorimo Sveto pismo tvrdeći da smo mu vjerni. Na kraju više ne služimo istini.
Dakle, da ne upadam u ispraznu naklapanja o značenju riječi blagoslov. Očito je da možemo moliti za grešnika, očito je da možemo od Boga tražiti njegovo obraćenje. Očito je da možemo blagosloviti čovjeka koji se malo-pomalo obraća Bogu da ponizno isprosi milost istinske i korjenite promjene u svom životu. Molitva Crkve nikome se ne odbija. Ali nikada se ne može zloupotrijebiti da postane legitimizacija grijeha, strukture grijeha ili čak neposredne prilike za grijeh. Skrušeno i skrušeno srce, čak i ako je još daleko od svetosti, mora biti blagoslovljeno. Ali sjetimo se da, usprkos odbijanju obraćenja i tvrdoći, iz usta svetog Pavla ne dolazi nikakva riječ blagoslova, nego ovo upozorenje: “Svojim okorjelim srcem, koje se ne želi obratiti, gomilate gnjev protiv sebe. za onaj dan gnjeva, kada će se objaviti pravedni sud Božji, koji će nagraditi svakoga po djelima njegovim” (Rim 2, 5-6) .
Na nama je da budemo vjerni onome koji nam je rekao: “Ovo sam došao na svijet: svjedočiti istinu. Svaki koji je od istine sluša moj glas” (Ivan 18,37). Na nama je kao biskupima, kao svećenicima, kao krštenima da sa svoje strane svjedočimo istinu. Ako se ne usuđujemo biti vjerni Božjoj riječi, ne samo da izdajemo Njega, nego izdajemo i one kojima se obraćamo. Sloboda koju moramo donijeti ljudima u istospolnim zajednicama leži u istini Božje riječi. Kako bismo se mogli usuditi natjerati ih da povjeruju da bi bilo dobro i da Bog želi da ostanu u zatvoru svojih grijeha? „Ako ostanete vjerni mojoj riječi, doista ste moji učenici, tada ćete upoznati istinu i istina će vas osloboditi“ (Ivan 8, 31-32).
Zato ne bojmo se ako nas svijet ne razumije i odobrava. Isus nam je rekao: “Svijet me mrzi jer svjedočim da su njegova djela zla” (Ivan 7,7). Samo oni koji pripadaju istini mogu čuti njegov glas. Nije na nama da budemo odobreni i jednoglasni.
Sjetimo se ozbiljnog upozorenja pape Franje na pragu njegova pontifikata: „Možemo hodati kako hoćemo, možemo štošta graditi, ali ako ne ispovijedamo Isusa Krista, to je pogrešno. Postat ćemo humanitarna udruga, ali ne Crkva, Zaručnica Gospodnja… Kad ne gradimo na kamenu, što se događa? Događa se ono što se događa djeci na plaži kad prave dvorce od pijeska, sve se ruši, nema ništa. Kad ne ispovijedamo Isusa Krista, pada mi na pamet rečenica Léona Bloya: “Tko se ne moli Gospodinu, moli se đavlu”. Kad ne ispovijedamo Isusa Krista, ispovijedamo svjetovnost đavla, svjetovnost đavla“ (14. ožujka 2013.).
Sudit će nam Kristova riječ: “Tko je od Boga, sluša riječi Božje. A ti, ako ne slušaš, to je zato što nisi od Boga” (Ivan 8, 47).
Vijesti5 dana ago
Vijesti5 dana ago
Vijesti3 dana ago