Connect with us

Kultura

KONGRES O AMAZONIJI – UDAR PO SINODI AMAZONSKOJ

Published

on

Nije nedostajalo iznenađenja na međunarodnom kongresu s naslovom „Amazanija-ulog u igri“ koji je organizirao institut Plinio Correa De Oliveira u Rimu. Prije svega bio je prisutan kardinal Walter Brandmueller koji je vodio poslijepodnevni rad kongresa, molitvu, i na kraju je udijelio blagoslov.

S tal. prevela prof. Kornelija Pejčinović

Zatim izvan programa predstavljena je video poruka monsinjora Athanasiusa Schneidera, biskupa iz Astane, Kazahstana, koji je bio zaređen za svećenika upravo u Brazilu gdje je studirao teologiju na Instituto Sapientiae.

Monsinjor Schneider je bio vrlo jasan: „Oni koji su redigirali Instrumentum laboris – radni nacrt, pribjegli su triku dramatizacije nedostatka slavljenja euharistije u Amazoniji da bi pokrenuli pitanje zaređivanja oženjenih svećenika među domorocima. Ustvari, za spasenje nije apsolutno potrebno primanje sakramenta Svete Euharistije nego ispravna, prava vjera, molitva i život u skladu sa Zapovjedima božjim kako pokazuje i iskustvo otaca pustinjaka i japanskih vjernika koji su 200 godina bez svećenika ostali katolici, ili /vjernici koji su ostali dosljedno vjerni /u Sovjetskom savezu pod komunističkim režimom. Svi ovi su se pouzdavali u Duhovno pričešćivanje koje im je davalo snagu i utjehu. „Oni koji brane oženjeni kler lukavo se služeći izrazom „viri probati – provjereni ljudi“ amazonske narode drže manje vrijednima, inferiornim,  jer predpostavljaju da oni nemaju sposobnosti da Crkvi daju svećenike u celibatu koji su izrasli u vlastitom ambijentu.“ Tu se skriva jedan oblik „skrivenog rasizma“.

Ne smije se zloupotrebljavati ove narode zbog vlastitih  dekadentnih ideologija i teoloških hereza koje su nastale u Europi.“ I još: „Papa ima točno određenu dužnost da ih privede k Bogu, da sačuva čistoću i integritet istine katoličke vjere, božanskog ustrojstva Crkve,  sakramentalnog reda i apostolskog naslijeđa svećeničkog celibata. Papa to ne može ni u kom slučaju prešutjeti ili ponašati se zdvojno spram ovih gnostičkih, naturalističkih i dijelom panteističkih dijelova Instrumentum laboris.“ Ako bi ih ipak potvrdio „teško bi povrijedio svoju dužnost Petrovog nasljednika i izazvao bi duhovno pomračenje.“ Prođe li ovo, Krist je predvidio odbaciti ga „ponovnim poslanjem u svoju Crkvu svetih, hrabrih i vjernih Papa da  Crkvu, Petra Stijenu  ni vrata paklena neće biti u stanju pobijediti.“

Na kraju kongresa predstavljeno je posljednje iznenađenje, video koji je dao priliku da se spozna pravo lice Amazanije, one i onih koji ju istinski žive. 45 mladih iz Instituta Plinio Correa De Oliveirai su u tako kratkom vremenu uspjeli sakupiti 22 tisuće potpisa za peticiju koja je prošlog petka predstavljena u Vatikanu u tajništvu Sinoda tako da se osjeti istinski glas amazonskih naroda a ne samo nevladinih udruga i medija, ljudi koji većinom traže izbjegavanje bilo kakvog pokušaja vjerske jedinstvenosti i koji ne prihvaćaju odjek teorija koje nemaju potvrdu znanstvene zajednice a koje svestrano podržavaju moćnici ovog svijeta. Oni ne predstavljaju osjećaje koji su zajednički ljudima s ulice i iz te regije, kako je to pojasnio  predsjednik Instituta Plinio Correa De Oliveira u u svom izvještaju za tisak.

U jutarnjim satima na kongresu čiji je moderator bio Julio Loredo koji je otvorio radni dio, sudjelovao je i kardinal Raymond Leo Burke, zatim kraljevski princ Bertrand d Orleans y Braganza, autor knjige „Psicosi Ambientalista – ekološka psihoza“ koji je pošao s povjesne točke katoličke prisutnosti u Brazilu, nadasve misionarske: “Sve do polovice 20-tog stoljeća 97% Brazilijanaca se izjašnjavalo katolicima. S krizom tzv. progresizma, post koncilske teorije oslobođenja ili Pakta katakombi, čiji je pokretač bio biskup Helder Camora, taj broj je sištao na 50%.

Jedan apostolski nucij u Brazilu mi je rekao, ne tako davno, da gubimo 1% vjernika godišnje.

Čitava evangelizacijska i civilizacijska epopeja nakon reformi II vatikanskog koncila dovela je u ovoj regiji do zaprepašćujućeg širenja „pentekostalnih“ sekti.“ Što se tiče Sinoda „prema Instituto Brasiliano di Geografia e Statistica ima 896,9 tisuća indiosa od kojih jedva 20% živi u Amazoniji, a to je 179.330 indiosa. Vrijedi li čitav jedan Sinod za tako mali broj? Čak i za njih bi bilo rješenje da se vrate raditi ono što je Crkva oduvijek činila ranije sa sjajnim rezultatim u prošlosti.“

Zatim je govorio odvjetnik Jonas Marcolino Cacuxi, upravitelj macuxi entiteta u Amazoniji koji je podigao kažiprst protiv onih koji ih žele isključiti iz procesa razvoja i osuditi na socijalno zaostajanje kao FUNAI – Fondazione Nazionale degli Indios – jednostavno zbog vlastitih interesa i za korist svojih financijera. Neke nevladine udruge skupljaju milione u ime indiosa za korist i interesa svojih financijera. Međutim, danas su se mnogi domoroci ujedinili i ne žive u kamenom dobu i ne prakticiraju kanibalizam, posebno zahvaljujući slobodi i autonomiji koju su postigli za vrijeme vlade predsjednika Bolsonara“.

Prof. Luiz Carlos Molion, meteorolog s Universita federale di Alagaos, negirao je postojanje klimatskih promjena ili globalnog zagrijavanja kojima je uzrok čovjek. „Ono što se događa je prirodna promjenljivost klime, ustvrdio je. Kada bi velika sječa šuma u Amazoniji i postojala ne bi mogla utjecati na globalnu klimu jer je malih razmjera s obzirom na oceanska prostranstva. Da bi se takve promjene dogodile s globalnom sječom šuma, po srednjim stopama sječe trebalo bi približno 780 godina.  Papa Franjo griješi kada citira da su  prostori Amazonije i Konga pluča svijeta,  jer prema tvrdnji prof. Moliona kisik nastaje poglavito u oceanima“.

Poslije podne je prof. Stefano Fonana, direktor Osservatorio kard. Van Thuan za Socijalnu doktrinu Crkve, istakao  da teološka perspektiva Amazonskog sinoda ima svoje ishodište u dugim  pogrešnim teološkim zbivanjima i da je ona potpuno europska, nastala na rajnskim sveučilištima i u srednjoj Europi na pretpostavkama teologije oslobođenja, narodne teologije i novog eko- spiritulizma Leonarda Boffa koje se potpuno  temelje na političkoj teologiji Metza, na antropologiji Rahnera i na „nouvelle theologie –novoj teologiji“: “Ni Metz, ni Rahner, ni njihov učitelj Heidegger nisu predavali u Latinskoj Americi, nego u Friburgu u Brisgoviji, u Insbrucku u Austriji. Jendom rječju, radi se o teološkoj kolonizaciji europske teološke avangarde koja se pretvorila u silu koja je  zauzela prostor i moć u Crkvi.

Prof. Roberto de Mattei, povjesničar i predsjednik Fonazione Lepanto, pojasnio je kulturnu paradigmu Amazonije kojoj mi suprostavljamo kulturnu paradigmu kršćanske civilizacije i „crkvi s amazonskim licem suprostavljamo Crkvu Jednu, Svetu, Katoličku, Apostolsku i Rimsku. Upravo kao na Lepantu i pod Bečom mi se borimo u obrani naše vjere, samo što neprijatelji danas nisu više vanjski nego prije svega unutarnji i zbog toga upravo mi laici imamo pravo, čak i dužnost da sačuvamo doktrinu koja nam je data i koju smo primili i obranimo civilizaciju koju smo primili od naših otaca.“

Posljepodnevnu sjednicu je zaključio Jose Antonio Ureta, autor „Promjena paradigme pape Franje“ koji je, nakon što je utvrdio postojeću apostaziju u „Crkvi s amazonskim licem“ koja je predložena Sinodu, predstavio je zadaću koja danas očekuje vjerne katolike: “Kao što su mnogi misionari prolijevali svoju krv da bi donosili svjetlo Evanđelja domorodcima tako i mi moramo biti spremni činiti isto ako to bude potrebno za očuvanje djevičanske čistoče božanskog lica naše Majke, Katoličke Crkve, Apostolske i Rimske. Ako je po misterioznom planu Proviđenja nastalo pomračenje u službenom učenju Crkve ili je prihvaćena jasna i zdvojna hereza indijanske teologije naši će glasovi nastaviti trajno ispovjedanje istine vjere.“

Zahvalu je iskazao slavni govornik svim prisutnim. I mi zahvaljujemo svima.

Mauro Faverzani /RadioRomaLibera

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Kosinjska dolina

Published

on

By

Kosinjska dolina bit će potopljena, pod vodom bit će kuće, polja, groblja, crkve, arheološka nalazišta (istražena i neistražena). Malobrojno stanovništvo bit će raseljeno i ostat će samo sjećanje i zapisi kako je nekada bilo.

Kameni Kosinjski most, građen od 1929. do 1936. godine, zamijenio je drveni most preko rijeke Like. Most povezuje Donji Kosinj s Gornjim Kosinjem, Mlakvom, Sušnjem, Podjelarom, Kosinjskim Bakovcem, Lipovim poljem i drugim mjestima. Izgradnjom novog sustava HEP Kosinj 2 i HE Senj 2 bit će potopljena naselja: Gornji Kosinj, Mlakva, Šušanj, Podjelar i drugi zaseoci.

Gradi se Tunel Gornji Kosinj – Lipovo polje kojim će se voda usmjeriti u korito rijeke Like.

U Gornjem Kosinju je crkva sv. Antuna Padovanskog (podignuta 1692. godine) koja će biti potopljena. Na crkvi su dvije ploče: jednu ploču postavili su župnik i župljani 1983, a drugu ploču postavili su lički svećenici s narodom povodom 500-te obljetnice tiskanja Rimskog glagoljskog misala, prve tiskane knjige u Hrvata.

U Kosinju su tiskana prva hrvatska glagoljska knjiga. Prva hrvatska glagoljska tiskara bila je u starom gradu Ribniku 1483. godine. (Zvonimir Kulundžić. 1960. Kosinj – kolijevka štamparstva slavenskog juga. Zagreb.; Zvonimir Kulundžić, 1983. 500. obljetnica kosinjskog misala – prve hrvatske tiskanje knjige. Zagreb.; Ivan Mance. 2013. Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi. Redak. Split. ISBN 978-953-336-028-7).

„Misal po zakonu rimskoga dvora“ prva hrvatska tiskana knjiga. Tiskana je 22. veljače 1483., dvadeset i osam godina nakon Gutenbergove Biblije. Primjerak Misala iz 1483. čuva se u Samostanu franjevaca trećoredaca glagoljaša na Ksaveru u Zagrebu.

Druga hrvatska tiskana knjiga, tiskana u Kosinju 1491., jest Brevijar po zakonu rimskoga dvora, poznatiji kao Kosinjski brevijar, čiji se jedini primjerak čuva u Nacionalnoj knjižnici sv. Marka u Veneciji.

Kosinjskim krajem vladali su Brinjski Frankopani. Kosinj je opljačkan i razoren, a stanovništvo raseljeno tijekom provale Turaka 1522. i 1525. godine.

HEP planira potopiti kosinjsku dolinu (Gornji Kosinj, Mlakvu, Podjelar i druge zaseoke) te stvoriti veliko akumulacijsko jezero. Stanovništvo će biti raseljeno, za zemlju, stambene i gospodarske objekte planira se dati neka sića (navodno 12 kuna po četvornom metru ?). Neki stanovnici dobiti će zamjenske stanove u Perušiću i drugdje. Pokušaji stanovnika Kosinja (450 potpisa), župnika iz Kosinja Pere Jurčevića, Crkve, povjesničara i arheologa nisu naišli na razumijevanje u HEP-u pa slijedi raseljavanje stanovnika i potop Kosinjske doline (polja, gospodarskih objekata, groblja, crkava, i arheoloških nalazišta).

Ostat će samo sjećanje, dok bude živih iz tog kraja, i zapisi putopisaca, povjesničara i arheologa o Kosinjskom kraju.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM – 58. Vinkovačke jeseni

Published

on

By

Ove godine su se održale 58-me Vinkovačke jeseni, smotra izvornog hrvatskog folklora i tradicijske kulture. Završnim svečanostima prethodile su Dječje jeseni gdje je preko 2 tisuće malih sudionika iz 55 društava iz cijele Hrvatske prošlo ulicama grada, predstavilo svoja sela i gradove te su pokazali ljubav prema tradiciji svoga zavičaja.

Tematski su ovogodišnje Vinkovačke jeseni vezane uz dukat,  zlatnik koji je u kulturi slavonskoga čovjeka prisutan od davnine.

Na kraju programa ovogodišnjih Vinkovačkih jeseni, zadnja tri dana, bilo je Svečano otvorenje, Svečani mimohod i Državna smotra izvornog hrvatskog folklora. Na središnjoj pozornici nastupile su najbolje folklorne skupine, njih 33 koje promiču hrvatski folklor i tradiciju.  Nastupili su i gosti iz Slovenije i Tajlanda.

U svečanom mimohodu centrom Vinkovaca prošlo je nešto manje od 60 folklornih skupina koje su pokazale sjaj i bogatstvo baštine hrvatskog naroda.

Nažalost, ove godine smotra je zbog svinjske kuge bila bez konjanika i konjskih zaprega.

Vinkovčani i njihovi gosti uživali su i u slavonskim delicijama te se tražilo mjesto više u Bircuzu, Slavonskom sokaku, Vinskom šoru i u kafićima. Lovačka društva dijelila su čobanac uz Bosut, djelio se i fiš-paprikaš te šaran na rašlje.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Bistričke

Published

on

By

Župa u Bistrici spominje se prvi put 1334. Župna crkva bila je posvećena sv. Petru i Pavlu. Otkada je 1731. biskup Juraj Branjug posvetio novo uređenu crkvu Snježnoj Gospi, svetište i mjesto zovu se Marija Bistrica.

Svetište Majke Božje Bistričke je hrvatsko nacionalno marijansko svetište.

Kip Majke Božje Bistričke potječe iz 15. stoljeća i bio je u crkvi na Vinskom Vrhu. Zbog opasnosti od Turaka, Gospin kip premješten je u župnu crkvu u Mariji Bistrici, a 1650. zazidan u jedan prozor. Nastojanjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića kip je pronađen 1684. i stavljen na počasno mjesto. Od tada počinju brojna hodočašća.

Hrvatski je sabor 1715. darovao glavni oltar na čast Bistričke Gospe. Požar je 1880. oštetio čitavu crkvu osim glavnog oltara s kipom Majke Božje Bistričke koji je ostao posve neoštećen. Arhitekt Hermann Bolle obnovio je i proširio crkvu te izgradio cintor oko svetišta. Zagrebački nadbiskup dr.  Antun Bauer okrunio je 1935. čudotvorni kip Marije i Malog Isusa zlatnim krunama i proglasio Mariju kraljicom Hrvata. Biskupska konferencija proglasila je 1971. bistričko svetište Nacionalnim prošteništem čitavog hrvatskog naroda. Godine 1984. u Mariji Bistrici je održan Nacionalni euharistijski kongres.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Alojzija Stepinca blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, kada je svetište za tu prigodu posebno uređeno i dograđeno.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved