Connect with us

Vijesti

Krešić: Ako bošnjačka politika nastaviti pokušavati stvoriti islamsku državicu na ovome prostoru, ovdje treba očekivati svašta

Published

on

Gost Dnevnika RTV Herceg-Bosne bio je jedan od najboljih političkih analitičara u regiji i novinar Zoran Krešić.

Komentirao je zadnje događaje oko pregovora o novom izbornom zakonu, Izetbegovićevu namjeru da poništi Hrvate kao političi narod u BiH, te kreiranju nacionalne države Bošnjaka.

-Ovdje bošnjačka politika ima za cilj stvoriti unitarističku državu i to je svima jasno. Isti projekt je srušio Jugoslaviju. Koriste metode Slobodana Miloševića i ako Bošnjačka politika nastaviti pokušavati stvoriti islamsku državicu na ovome prostoru, ovdje treba očekivati svašta – rekao je Krešić.

Pogledajte cijeli intervju.

Advertisement

Vijesti

Vratiti drevni, biblijski stav o spašavanju duša

Published

on

Kada se razmatraju biblijski zapisi novozavjetnih autora pojavljuje se kristalno jasna slika rane Crkve glede njenog odnosa prema ovom svijetu. Ta jasnoća danas najčešće nedostaje, a mnogi biblijski tekstovi koji tu jasnoću naglašavaju čak i nerviraju mnoge moderne čitatelje.

Ipak, biblijskim autorima nije bilo ništa nejasno u razlici između kraljevstva ovoga svijeta i Kraljevstva Kristovog. Sveti Pavao opisao je djelo Božje koje nas je spasilo od sadašnjega svijeta opakoga (Gal 1, 4). On dalje kaže, Bog nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svog ljubljenog Sina (Kol 1,13). Sveti Pavao je također ispričao kako mu je Gospodin povjerio zadatak govoreći: „Izbavit ću te od naroda i od pogana kojima te šaljem da im otvoriš oči pa se obrate od tame k svjetlosti, od vlasti Sotonine k Bogu te po vjeri u mene prime oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima.” (Djela 26, 17-18)

Ovdje ne postoji ništa nejasno. Postoji kraljevstvo tame i kraljevstvo svjetla; postoji vladavina Sotone i Kraljevstvo Sina Božjega. Razlike između njih su više nego očite pa se odanost mora dati jednom, a drugo treba odbaciti. Tu nema nikakve nejasnoće, ničeg mutnog.

I drugi biblijski tekstovi nam govore o jasnoj razlici i što trebamo činiti po tom pitanju:

1Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno– požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. (1 Ivan 2, 15-16)

2. Mnogi lažni proroci su izišli u svijet… Oni su od svijeta, zato iz svijeta govore i svijet ih sluša. Mi smo od Boga. Tko poznaje Boga, nas sluša, a tko nije od Boga, ne sluša nas. Po tom prepoznajemo Duha istine i duha zablude. (1 Iv 4, 1-7)

3. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. (1 Iv 5, 4)

4. Ljubljeni! Dok sam u svojoj brižljivosti kanio pisati vam o našem zajedničkom spasenju, osjetio sam potrebu da vas pismom potaknem da vojujete za vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima. Jer ušuljali se neki, odavna već zapisani za ovaj sud, bezbožnici koji milost Boga našega promeću u razuzdanost i niječu jedinoga gospodara i Gospodina našega Isusa Krista… To su rogoborni nezadovoljnici koji hode putom svojih požuda, usta im zbore naduto, ulaguju se u lice radi dobitka… To su sijači razdora, sjetilnici koji nemaju Duha. A vi, ljubljeni, naziđujte se na presvetoj vjeri svojoj moleći se u Duhu Svetom,… I jedne, svadljivce, karajte, druge spašavajte otimajući ih ognju, trećima se pak smilujte sa strahom, mrzeći i haljinu puti okaljanu. (Jud 1, razni stihovi)

5. Preljubnici! Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega. (Jak 4, 4)

Tada je postojala jasna razlika. Postoje dva kraljevstva, dva puta, dvije skupine. Tertium non datur (trećeg puta nema). U Didahe se ta tradicija nastavlja, navodeći u svojim prvim recima: “Postoje dva puta, jedan je put života, a drugi smrti, i velika je razlika između ta dva puta”. (Didahe 1)

Danas mnogi moderni kršćanski čitatelji na “pluralističkom” Zapadu zaziru od ovakve jasnoće. Mi u post-nominalističkom, post-Kartezijskom i post-Kantovskom zapadu ne volimo biti previše sigurni u bilo što. Uostalom, biti siguran u nešto može i zahtijevati nešto od nas.

Naša prenaglašena tolerancija je vjerojatno samo primjer lijenosti. Mi se protivimo istini više iz straha i lijenosti nego zbog neke vrline. Potraga za istinom je previše problematična, a kada bi je našli, ona bi mogla zahtijevati od nas da preispitamo brojne grešne pojmove i dijela. Dakle, čak i većina kršćana je usvojila mlaku i zamućenu vjeru koja se previše uljuljala u život svijeta na koji su nas apostoli upozoravali.

Doista, mnogi u Crkvi, zaraženi duhom svijeta, pitaju se kako su apostoli i rani kršćani mogli biti tako “sigurni” u ono što su vjerovali i učili. Jesu li bili arogantni? Ne, upravo suprotno. Za njih vjera je nešto što im je objavio Bog. I jednom kada je vjera otkrivena, bez obzira na izazove koje donosi današnji svijet i moralni život, dužni smo je ponizno prihvatiti i naviještati; predati je dalje netaknutu. Bogu se treba pokoriti. Izvor jasnoće apostola leži u poniznom poštivanju onoga što je Bog objavio, a ne u oholosti svog razmišljanja.

U našim modernim, ali lažnim pojmovima tolerancije, pluralizma i relativizma leži onaj ljudski ponos po kojem se nismo dužni pokoriti nekoj objavljenoj istini, nego imamo svako pravo izmisliti svoju vlastitu istinu, naše vlastite religije, čak i naše vlastite bogove. Ali to nije poniznost, to je oholost.

Pitanje “Tko zapravo može reći što je istina?” možda zvuči ponizno. Ali, radi se o oholosti jer nije pravo pitanje, nego retoričko pitanje. To je čak i pogrešno retoričko pitanje jer za bilo kojeg pravog kršćana postoji odgovor: “Na Bogu je da kaže što je istina, što je pravo a što krivo.” On to govori kroz stvaranje, prirodne zakone, u objavi Svetog pisma i u nauku Crkve. I mi smo dužni to ponizno prihvatiti i navijestiti samouvjereno i hrabro. No, povjerenje i odvažnost dolaze od Boga, a ne od nas samih.

Danas su brojni u Crkvi odlutali od biblijske poruke i biblijskog svjetonazora. Prvi kršćani su mogli promatrati situaciju s olakšanjem. Razlike između svijeta i Kraljevstva su bile ogromne i jasne. Djelo Crkve je također bila jasno: dovesti ljude iz kraljevstva tame u Kraljevstvo Svjetla, po Božjoj milosti.

Ipak, danas mnogima nedostaje taj osjećaj pravilnog razlučivanja i više se traži model sukladnosti, ugodnosti i laganog suživota. Vjera, za mnoge, ne predstavlja neki očiti kontrast sa svijetom. Crkva danas često dijeli ugodne, afirmativne ili utješne misli; Crkva funkcionira više kao nevladina organizacija za raspodjelu tjelesnih djela milosrđa, umjesto da stvarno zove ljude na pokajanje i izbavlja ih iz kraljevstva tame.

Možda je izgovor u činjenici da je kultura na Zapadu postigla neku razinu judeo-kršćanske etike. Crkve su nekada bile pune, a postojala je suglasnost oko mnogih (ne svih) osnovnih moralnih pitanja. No, takva vremena, ako su ikada stvarno postojala, su nestala i sada nema sumnje da Crkva mora ponovno prihvatiti svoje prvotno poslanje.

Nužno je povratiti stari, biblijski stav o spašavanju duša iz kraljevstva tame koje se nalazi pod vlašću kneza ovoga svijeta, te ih dovesti, po Božjoj milosti, u Kraljevstvo Svjetla, kojim vlada Isus Krist.

Mutna neodređenost ne može biti naš stav. Vedra trezvenost i radost Kraljevstva Božjega; ponizno pokoravanje cjelokupnom Božjem naumu, i jasan poziv na pokajanje su naša baština, i naša dužnost: “Obratite se i vjerujte evanđelju! Približilo se kraljevstvo Božje!

izvor: NCRegister | Quo Vadis Ecclesia | Croativ.net

Continue Reading

Vijesti

Vučićev Mein Kampf iz 2024…

Published

on

Srbijanski političar blizak četničkom vovodi Vojislavu Šešelju kaže da mu je Šešelj rekao još prije 30 godina: “Taj mali guta sve što se da iskoristiti iz propagande njemačkog Reicha, kupuje knjige Gebbelsa, kupuje Mein Kampf, kupuje…”

Kako je danas taj mali proučio svoje ‘velike’ učitelje i primjenio znanje pogledajte ovdje…

Hitler 1934.: “Ovaj svenjemački parlament je odraz našeg jedinstva!”
Vučić 2024: “Ovaj svesrpski sabor je odraz našeg jedinstva!”
Hitler: “Njemački interesi su ugroženi!*
Vučić: Ugroženi su srpski interesi!
Hitler: “Svi Nijemci moraju biti ujedinjeni”
Vučić: Svi Srbi moraju biti jedinstveni
Hitler: “Izgradit ćemo najveći nacionalni stadion!”
Vučić: Izgradit ćemo najveći nacionalni stadion!
Hitler: Čvrsto ćemo braniti njemačke interese!”
Vučić: Čvrsto ćemo braniti srpske interese!
Hitler: “Njemački narod predstavlja jedinstvenu cjelinu!”
Vučić: Srpski narod je jedinstvena cjelina!

Main Kampf: “Njemački narod predstavlja jedinstvenu cjelinu!”

Današnja deklaracija “Skupštine Srbije”: “Srpski narod je jedinstvena cjelina!”

s Neta…

Continue Reading

Vijesti

Postoji li đavao?

Published

on

Kako bi odmorio oči od kindlea, sinoć sam po kući tražio neku knjigu ‘tvrdih korica’ za lagano čitanje prije spavanje. Na polici sam naišao na Obred od Matta Baglioa pa sam pomislio, ajde film nije bio tako loš pa ako je pisano prema istinitom događaju moglo bi biti zanimljivo- i dakako bolje od filma.

Sigurno ste upoznati s pričom o egzorcistu, ali ono što me zapanjilo na samom početku knjige jest razdoblje kada glavni lik dobije poziv od biskupa da pohađa tečaj za egzorciste u Rimu, a u to doba, dakle nakon Drugog vatikanskog koncila, došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovno ili ne.

Sve do 1960.-ih u Crkvi gotovo da nije bilo nikoga tko nije vjerovao u to da je đavao zli duh, tj. pali anđeo, da ga je stvorio Bog i da ima stanovite moći i slobodnu volju.

Čitajući daljnje retke nisam se mogao oteti dojmu kako slični argumenti u raspravama koje se odvijaju danas između liberalne i konzervativne struje u Crkvi imaju istu pozadinu u ovom ključnom pitanju – dakle, postoji li đavao ili ne?

Autor knjige nam daje objašnjenje:

U ranoj se Crkvi na đavla gledalo kao na vođu silna mnoštva demona udruženih u borbi protiv „zajednica vjernih“ koju su predstavljali apostoli i ostali Kristovi učenici. Sv. Augustin će kasnije o ovomu sukobu govoriti u terminima borbe između „dva grada“ nastale u vrijeme kada je Bog stavio anđele na kušnju. Kao posljedica toga kršćani su morali biti stalno na oprezu i čuvati se ovoga neprijatelja koji je činio sve ne bi li uništio čovječanstvo i time se osvetio Bogu. Najvažnije oružje kojim se đavao koristio u ovome ratu bile su razne vrste napasti; u posebnim okolnostima, međutim, kao što piše u Novom zavjetu, đavao je mogao i izravno napasti čovjeka, i to na način da zaposjedne njegovo tijelo. U takvim je slučajevima jedini lijek bio egzorcizam.
O važnosti istjerivanje zloduha jasno svjedoče prvi obredi krštenja pri kojima su budući krštenici neko vrijeme bili svakodnevno podvrgnuti formalnu izgonjenju zloduha i tom su se prilikom morali odricati Sotone (pri obredu krštenje od vjernika se i danas traži odricanje od Sotone).

Unatoč golemoj važnosti istjerivanje zloduha u ranoj Crkvi, između „liberalnih“ i „konzervativnih“ teologa 1960-ih došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovce. Budući da Crkva pristupa definiranju istine pomoću dvaju različitih elemenata – pomoću božanske objave (Biblije) i pomoću predaje (koja tu objavu tumači) – obje su se strane u sukobu služile mješavinom povijesnih i biblijskih dokaza, nastojeći dokazati da su u pravu.

Liberalima nije išlo u glavu da je Crkva spremna i dalje vjerovati u postojanje nevidljivih duhova“ ili da je đavao „osoba“, pogotovo nakon što je napredak znanosti i ljudskoga uma jednoznačno pokazao da je osnova za ova vjerovanja odavno zastarjela. „Ne možemo se koristiti električnom rasvjetom i radijom te očekivati pomoć od suvremene medicine kada smo bolesni“, pisao je Rudolf Bultmann 1969., „i istodobno vjerovati u duhove i u čudesa o kojima govori Novi zavjet.

Polazeći od Biblije, analizirali su svetopisamske odlomke u kojima se spominje đavao i istaknuli njihovo alegorijsko značenje – držeći ih književnom doskočicom kojom su se pisci evanđelje poslužili u želji da istaknu moć što je zlo ima nad svijetom. I dok Isusovo djelovanje jasno svjedoči da je barem on vjerovao u postojanje đavla, đavlovu su opstojnost odbacivali kritičari poput Herbert Haaga, Basavan Iersela i Henrya Ansgara Kellya, koji su tvrdili da je on jednostavno bio onodobni ekvivalent suvremenomu stručnjaka za publicitet koji je jednostavno riječima prenosio svoju poruku kulturno zaostalu društvu.

Konzervativcima se činilo da ovakva tumačenja ne samo što iskrivljuju Sveto pismo, već da u potpunosti zanemaruju davnašnju tradiciju koju su utvrdili apostolski oci. Ako Crkva nikada u prošlosti nije izrekla svoj stav o postojanju đavla koji bi obvezivao sve kršćane, razlog tome jest taj što to nikada nije ni trebala učiniti; Crkva nikada nije sumnjala u to da đavao postoji. Osporavati ovaj nauk, isticali su oni, znači dovesti u pitanje vjerodostojnost Crkve kao takve. Ako je Isus doista Sin Božji, u što svi kršćani vjeruju, zašto bi on svoje učenike doveo u zabludu zapovijedajući im da izgone zloduhe ako takva bića ne postoje?

U međuvremenu, iako je obrana vjere pozivanjem na tradiciju bila u suglasju s naučavanjem crkvenih otaca, u čemu su posebno prednjačili konzervativci, sve je veći broj svećenika držao njihova stajališta srednjovjekovnim i zastarjelim te protivnima duhu vremena – donosi QuoVadisEcclesia.

Na kraju je pobijedilo ovo drugo shvaćanje budući da je sve veći broj svećenika vrijeđalo ne samo rasprostranjeno prihvaćenje modernističkoga svjetonazora, već i stanovita vrsta egzistencijalnoga relativizma koja je uzela maha kao posljedica Drugoga vatikanskog sabora: iako nisu odbacivali službeno naučavanje Crkve, većini se svećenika ovakav pristup đavlu činio sporednim pitanjem na koje „ozbiljan i trijezan“ svećenik ne bi smio gubiti vrijeme. Obistinila se, zaparavo, Baudelaireova čuvena rečenica: Đavao je na koncu uvjerio čovječanstvo da više ne postoji.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved