»Imamo toliko općina i gradova u kojim gotovo nema kulturnih događanja: koncerata, predstava, književnih nastupa… Za zdravlje jedne sredine bitna je bogata kulturna ponuda, a u mnogim je mjestima kulturna ponuda više nego mršava«

Desetoga dana veljače Matica hrvatska, stožerna hrvatska kulturna institucija, proslavlja 180. godišnjicu svoga utemeljenja. Tijekom dugoga vijeka Matičina djelovanja nije nedostajalo povijesnih drama hrvatskoga naroda. Štoviše, stožerna je nacionalna kulturna institucija – koju su zidali brojni velikani duha i pera – u tim dramama počesto preuzimala ulogu svjetionika koji je u mraku raznih negiranja i svojatanja hrvatske kulture čuvao svjetlo hrvatskoga jezika, identiteta i ideje nacionalne samobitnosti. Najstarija hrvatska kulturna institucija o 180. obljetnici svoga djelovanja umrežuje više od 120 ogranaka u zemlji i inozemstvu, u kojima je aktivno oko četiri tisuće članova. Središnjica godišnje objavi tridesetak knjiga, 22 sveska »Vijenca«, četiri broja časopisa »Kolo« i »Hrvatske revije«, izdaje i časopis »Prirodoslovlje«, a Matičini ogranci objave još nekoliko stotina knjiga i dvadeset časopisa.

Okrugla obljetnica djelovanja Matice hrvatske pokazala se idealnim povodom za intervju s njezinim novim predsjednikom književnikom Mirom Gavranom, koji je njezino vodstvo preuzeo u studenom 2021. Predsjednik Matice hrvatske spremno je odgovorio na pitanja kakve će lijekove u višeslojnoj krizi – zdravstvenoj, gospodarskoj i duhovnoj – krovna hrvatska kulturna institucija ponuditi svojemu narodu.»Doista nikakva znanstvenoga utemeljenja nema u srpskom svojatanju stare dubrovačke književnosti. Ovaj put to je opasno upravo zato što je njihova država stala iza toga, i to zakonskim aktom. A sve što krene kao kulturno svojatanje, kao krajnji cilj uvijek ima teritorijalno svojatanje. Tomu smo već svjedočili kroz povijest, stoga se na to ne smije odmahivati rukom«

Osvrnuo se i na nova svojatanja i negiranja hrvatskoga jezika i kulture. No sugovornika takvoga »kalibra« nije bilo moguće ograničiti samo na jednu perspektivu, onu funkcije u Matici, nego je za čitatelje Glasa Koncila rado govorio i kao književnik, podijelivši svoja viđenja suvremene kulture i umjetnosti, stanja duha »postkršćanskoga« Zapada, biblijskih nadahnuća u književnom stvaralaštvu…

Bolje povezati ogranke i pomladiti članstvo

Preuzeli ste odgovornost upravljanja središnjom hrvatskom kulturnom institucijom u vremenu koje je prožeto brojnim krizama. No iz Vaših prvih javnih istupa kao predsjednika Matice hrvatske stječe se dojam da Matica, kao uostalom i ranije u hrvatskoj povijesti, ne će ostati skrštenih ruku. Možete li nam reći nešto više o planovima i aktivnostima Matice hrvatske u vremenu koje je pred nama?

Želja nam je što bolje povezati naše ogranke u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i diljem svijeta sa zagrebačkom središnjicom. Pokušat ćemo pomladiti članstvo prezentacijama našega rada po fakultetima, želja nam je da se u Matici govori o svim bitnim društvenim, kulturnim, obrazovnim i gospodarskim pitanjima, pa smo zato upravo pokrenuli tribinu »Sučeljavanja u Matici« na kojoj će se na stručan način raspravljati, pokrenuli smo i »Podcast Matice hrvatske« kako bismo doprli do čim većega broja korisnika, osvježit ćemo naše mrežne stranice, pokrenuti ljetni prodajni knjižni sajam Matičinih izdanja, gdje će se uz izdanja središnjice prezentirati i naši ogranci, od kojih neki imaju bogatu izdavačku djelatnost. Planova je puno, nadajmo se da ćemo uspjeti realizirati sve zamišljeno.

Krajnji cilj kulturnoga svojatanja uvijek je teritorijalno svojatanje

Početkom godine u fokus hrvatske javnosti došao je Zakon o kulturnom nasljeđu u Republici Srbiji koji tvrdi da dubrovačka književnost do sredine 19. st. pripada i srpskoj i hrvatskoj kulturi. Nekoliko godina ranije Matica srpska u nizu »Deset vekova srpske književnosti« tiskala je djela Marina Držića i Ivana Gundulića. Iako se takva presizanja može nazvati bizarnim, apsurdnim, pa i komičnim, koji je dublji smisao takvih svojatanja?

Na to smo najoštrije reagirali. Doista nikakva znanstvenoga utemeljenja nema u srpskom svojatanju stare dubrovačke književnosti. Ovaj put to je opasno upravo zato što je njihova država stala iza toga, i to zakonskim aktom. Zato je dobro da je na sve odlučno očitovanje iznijelo i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske. A sve što krene kao kulturno svojatanje, kao krajnji cilj uvijek ima teritorijalno svojatanje. Tomu smo već svjedočili kroz povijest, stoga se na to ne smije odmahivati rukom.

Gotovo sve europske zemlje imaju svoje zakone o jeziku 

Matica hrvatska osnovala je Radnu skupinu za izradu nacrta Zakona o hrvatskom jeziku. Koja su goruća pitanja s kojim bi se Zakon trebao suočiti? Hrvatski je 24. jezik u Europskoj uniji, usto od 2008. godine hrvatski je i međunarodno priznat jezik u Washingtonskoj biblioteci. Gotovo sve europske zemlje donijele su svoje zakone o jeziku, čak i velike zemlje poput Španjolske, Francuske i Rusije, a i manje poput Slovačke, Švedske, Litve, Slovenije… Činilo nam se da je krajnji trenutak da trideset godina nakon priznanja naše samostalnosti i mi dademo svojemu jeziku prigodu da ostvari sve svoje mogućnosti. Jasno, zakon je bitan samo kao način reguliranja javne uporabe našega jezika, ne će tu biti nikakvih zabrana ni restrikcija, ljudi će govoriti privatno kako žele, pisci će pisati kako žele, ali javna je uporaba jezika bitna i zbog obrazovanja ljudi i zbog pravnih pitanja, međunarodnih ugovora, zbog estetike, ali i zbog samopoštovanja. Osim Matičine obljetnice, u posljednjih mjesec-dva »poklopile« su se i neke druge važne i okrugle obljetnice, kao što su tri desetljeća od međunarodnoga priznanja Hrvatske i pola stoljeća od vrhunca hrvatskoga proljeća. Nedostaje li nam u trenutačnim turbulentnim okolnostima malo više općenacionalnih okupljanja koja su prožimala ta zbivanja? Sadašnja pandemija na žalost bila je ograničavajućim faktorom za toliko toga, pa i za proslave važnih obljetnica. Ne možemo iz svoje kože, moramo se učiti strpljenju. Ali ponekad su i intimnije proslave lijepe i dostojanstvene.

»Ničega se ne bojim osim sve većih napada na obitelj«

Posljednjih se dana u javnosti govori da je tzv. kultura otkazivanja došla i u Hrvatsku. No čini se da je ona u našem medijskom prostoru itekako ukorijenjena, premda ne pod tim nazivom. Naime, već je godinama vrijeđanje i pljuvanje Domovinskoga rata, vjere, hrvatskoga jezika i tradicije »društvena kritika« i nešto što je uvijek »in«, a svaki je pokušaj afirmiranja spomenutih vrjednota anakronizam, »udar na slobode«… Kultura otkazivanja ima sve predznake novoga totalitarizma. Sve obično krene s dobrom namjerom, a onda se zastrani u pretjerivanje kojim se poništava bit demokracije.

»Kultura otkazivanja ima sve predznake novoga totalitarizma. Sve obično krene s dobrom namjerom, a onda se zastrani u pretjerivanje kojim se poništava bit demokracije. Tradicija i vjera u suvremenom su svijetu sve više izloženi nekritičkim paušalnim napadima. A to nije dobro za sveukupno društvo«

Tradicija i vjera u suvremenom su svijetu sve više izloženi nekritičkim paušalnim napadima. A to nije dobro za sveukupno društvo. Trebamo se svi potruditi da se ne daje legitimitet ničemu ekstremnomu ni isključivomu.Kako kao vjernik i književnik kojega zaokuplja biblijska tematika doživljavate suvremenu kulturu i umjetnost »postkršćanskoga« Zapada? Je li pod egidom »političke korektnosti« i »tolerancije« na djelu dekonstrukcija svega što čini srž zapadne civilizacije?

Vrijeme koje sada živimo je predivno: možemo ostvariti sve svoje kreativne i ljudske potencijale bez cenzure, možemo prakticirati svoju vjeru… A s druge strane ponekad mi se čini kao da zapadni kulturni i javni prostor sve više podsjeća na stari Rim, na afirmaciju poganskoga i autodestruktivnoga. Ničega se ne bojim osim sve većih napada na obitelj. Obitelj je ipak bila svetinja, a u zadnje vrijeme, na žalost, kao da se sve čini da nam se obitelji dezintegriraju.

Bitna je bogata kulturna ponuda

U koga bi se mladi danas trebali ugledati? Žulja li Vas kao čovjeka s osjećajem za pisanu riječ poplava površnih sadržaja te navala raznih zabavljača, »youtubera« i »influencera« koji se nude kao uzori današnjim mladima?

Nisu problem zabavljači ni »youtuberi«, problem je što je premalo kvalitetnih sadržaja ponuđeno današnjemu mladomu čovjeku.

»Ponekad mi se čini kao da zapadni kulturni i javni prostor sve više podsjeća na stari Rim, na afirmaciju poganskoga i autodestruktivnoga. Ničega se ne bojim osim sve većih napada na obitelj. Obitelj je ipak bila svetinja, a u zadnje vrijeme, na žalost, kao da se sve čini da nam se obitelji dezintegriraju«

Imamo toliko općina i gradova u kojim gotovo nema kulturnih događanja: koncerata, predstava, književnih nastupa… Za zdravlje jedne sredine bitna je bogata kulturna ponuda, a u mnogim je mjestima kulturna ponuda više nego mršava.Katoličke župe i ogranci Matice hrvatske u manjim su mjestima i ruralnim sredinama jedini svjetionici oko kojih se okuplja kulturni život. Gledano iz šire povijesne perspektive, Katolička Crkva i Matica hrvatska, svaka na svoj način, bile su i svjetionici kada je riječ o očuvanju hrvatskoga jezika, identiteta i državotvorne svijesti. Trebaju li one danas bliže surađivati?

Jasno da trebaju surađivati Katolička Crkva i Matica hrvatska, pa mi i surađujemo sjajno, neki su svećenici i vrlo aktivni predsjednici naših ogranaka poput fra Mirka Marića u Sinju. Uostalom najdugovječniji predsjednik Matice hrvatske u povijesti Filip Lukas bio je svećenik. Današnjemu čovjeku treba i duhovna i kulturna okrjepa i tu se samo možemo nadopunjavati.

Svakidašnjica i ljudi kao inspiracija

Vaša »biblijska trilogija« (»Judita«, »Krstitelj«, »Poncije Pilat«) naišla je na velik interes hrvatskih čitatelja. Planirate li se u neko skorije vrijeme vratiti biblijskoj tematici?

Ljetos sam napisao poemu u deset pjevanja kojoj je naslov »Obrana Jeruzalema«. U ožujku će ta poema biti objavljena kao knjiga pa se nadam da će i ona osvojiti čitatelje kao i moji romani iz »biblijske trilogije«.

S obzirom na velik broj objavljenih djela, bez sumnje Vas možemo nazvati vrlo plodnim autorom. Koja su vrela Vaše književne inspiracije? Javlja li se ponekad i pred Vama »bijeli papir« i kako se suočavate s nedostatkom inspiracije za pisanje?

Najveće su mi nadahnuće svakidašnjica i ljudi kojima sam okružen: svaki je čovjek kao prebogat roman… Neki me ljudi potaknu na pisanje otkačenih komedija, a neki na začudne drame. Nikada nisam imao nedostatak inspiracije, tako da ne znam što je to.

Biografija: Hrvatski književnik Miro Gavran rođen je u Gornjoj Trnavi 1961. godine. Hrvatskoj je javnosti naveliko poznat kao jedan od najuspješnijih domaćih pisaca, ostvaren kao dramaturg, romanopisac, pripovjedač i autor djela za mlade. Djela su mu prevedena na četrdesetak jezika i doživjela su više od 200 izdanja u Hrvatskoj i svijetu. Godine 2002. utemeljio je kazališnu kuću »Teatar Gavran«. Njegova djela od 2003. godine u fokusu su jedinstvenoga festivala »Gavranfesta«, koji je obišao većinu prijestolnica kulture srednje Europe. Od studenoga 2021. godine predsjednik je Matice hrvatske. Član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Razreda za književnost.

Marino Erceg

Izvor: www.glas-koncila.hr/