Hrvatska skijašica Zrinka Ljutić je na putu do osvajanja Malog kristalnog globusa u slalomu osvojila bodove u devet od deset utrka u ovoj sezoni, u kojoj je ostvarila tri pobjede (Semmering, Kranjska Gora, Courchevel) i jednom bila druga (Sestriere).

Izvor: Pixsell / Autor: Igor Soban/PIXSELL

Sezonu je otvorila 6. mjesto u finskom Leviju. Potom je u austrijskog Gurglu bila deveta, a u američkom Killingtonu ponovo šesta.

Prvu pobjedu u karijeri i prvu za hrvatsko žensko skijanje u posljednjih 18 godina ostvarila je u austrijskom Semmeingu 29. prosinca prošle godine. Pobjedom je otvorila i ovu godinu, 5. siječnja je slavila u slalomu u Kranjskoj Gori.

Uslijedio je kiks u Flachau gdje je zauzela tek 34. mjesto ostavši bez druge vožnje i bodova. No, u francuskom Courcheveleu se ponovo uspela na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja.

U Sestriereu je bila druga iz Amerikanke Mikaele Shiffrin, da bi u Areu zauzela 10. mjesto.

U posljednji slalom sezone u američkom Sun Valleyju je ušla kao vodeća sa 515 bodova ispred Švicarke Camille Rast sa 474 i Austrijanke Katharine Liensberger sa 464 boda.

Desetim mjesto je osvojila 26 bodova, dok je Rast osvojila 18, a Liensberger 45 bodova.
Na koncu je Zrinka slavila sa 541 bodom ispred Liensberger sa 509 i Rast sa 492 boda.

REZULTATI U SLALOMU OVE SEZONE (10)
Levi (Fin) – 6. mjesto
Gurgl (Aut) – 9. mjesto
Killington (SAD) – 6. mjesto
Semmering (Aut) – 1. mjesto
Kranjska Gora (Slo) – 1. mjesto
Flachau (Aut) – 34. mjesto
Courchevel (Fra) – 1. mjesto
Sestriere (Ita) – 2. mjesto
Are (Šve) – 10. mjesto
Sun Valley (SAD) – 10. mjesto

 autor: Hina

Iako je Britansko Carstvo uspjelo osnovati svoju prvu koloniju u Irskoj tek 1556., što je nekoliko desetljeća nakon što su Portugal i Španjolska kolonizirale zemlje na afričkom i američkom kontinentu, ono je ipak postalo sinonim za globalni sukob zbog svoje mreže dominiona i kolonija koje se protežu po cijelom svijetu. – piše Florian Zandt na statista.com. – Britanija je napala ili izazvala sukob na području 171 države, što je skoro 90% svijeta… – donosi i Daily Mail.

Kao što pokazuje prvi grafikon iz naše nove serije sadržaja ‘InFact’, iako nisu svi postali dijelovi britanskog imperija, britanski ratni napori poštedjeli su samo nekoliko zemalja u svijetu.

Prema knjizi “All the Countries We’ve Ever Invaded: And the Few We Never Got Round To”, postoje samo 22 zemlje koje Britanija nikada nije napala. Na karti nema puno praznina, ali neke od značajnijih uključuju Švedsku, Bjelorusiju i Vatikan.

Najveće mrlje mogu se vidjeti na afričkom kontinentu, gdje je samo Royal African Company, koja je osnovana 1660., bila odgovorna za prisilno uklanjanje 212.000 robova iz njihove domovine i njihovo otpremanje u engleske kolonije u Americi između 1662. i 1731. godine.

Britansko carstvo, u svojim različitim sljedovima, može se smatrati jednim od najdugovječnijih zapadnih carstava na svijetu. Njegova prva stalna prekomorska kolonija u Americi osnovana je 1607. u Jamestownu u Virginiji, dok je Hong Kong, njegov posljednji veliki prekomorski teritorij, predan Kini 1997. godine.

Godine 1920. carstvo je pokrivalo otprilike 13.700.000 četvornih milja ili 24 posto ukupne kopnene površine Zemlje – donosi statista.com.

Znači, od 193 države koje su članice UN-a Britanija nije napala samo njih 22, što znači da su napali ili izazvali sukob na području 171 države, što je skoro 90% svijeta.

A kakav je odnos Velike Britanije prema Hrvatskoj najbolje je ilustrirao povjesničar Željko Sakić u članku iz 2016. na portalu Narod.hr s naslovom:

Velika Britanija i Velika Srbija su geopolitička prijetnja Hrvatskoj!

Projekt Velike Srbije nedjeljivo je vezan uz vanjsku politiku Velike Britanije.

“Velika Britanija odigrala je ključnu ulogu u radu Haaškog suda i neprocesuiranja cijelog vrha JNA i KOS-a za zločine u Hrvatskoj i politici koju je taj sud vodio kako bi se izjednačili agresor i žrtva.” – piše Sakić…

“Nakon drugog svjetskog rata, zbog sramotne odluke Harolda MacMillana, dogodila se tragedija u Bleiburgu. MacMillan je bio opunomoćeni ministar pri glavnom stožeru savezničkih snaga, koji je kasnije promoviran u lorda Stocktona. Isti taj McMillan je 1957.g. postao premijerom Velike Britanije.” – vrlo znakovito, čovjek koji je izravno odgovoran za smrt stotina tisuća ljudi bude nagrađen mjestom Prvog ministra Velike Britanije.

“Koliko su u britanskim vladajućim krugovima bili svjesni uloge u zločinu koji se dogodio govori i činjenica da su autora knjige ‘Ministar i pokolji’, objavljene 1986. godine od ruskog grofa Nikolaja Tolstoja, rođenog u Engleskoj, optužili za klevetu i u sudskom procesu knjiga je zabranjena i povučena iz prodaje, pa čak i iz knjižnica. Proces je bio zatvoren za javnost, a ruskom grofu Nikolaju Tolstoju je izrečena novčana kazna od 1.500.000 funti uz dodatnih milijun funti za sudske troškove. Nikada nikome nije izrečena toliko velika novčana kazna u Velikoj Britaniji.“ – zaključuje Željko Sakić.

Izvor: Narod.hr

P.S. Što na koncu reći, kome trebaju neprijatelji pored takvih prijatelja (saveznika) – pita se Hrvatski ratnik?

U ovim kaotičnim civilizacijskim vremenima fascinantno je promatrati koliko ljudi i dalje ne shvaća što se zapravo događa oko njih; koliko ih još uvijek operira unutar umnih i perceptivnih okvira koji su trebali pasti u zaborav prije desetak godina – piše na profilu Sapere Aude.

Rasprava o dočeku rukometaša kroz arhaičnu prizmu ljevice protiv desnice, odnosno tolerantne ljevice koja ustaje protiv nazadne desnice, kojoj smo svjedočili i u komentarima na prethodni #SapereAude proglas, samo je još jedan dokaz temeljnog nerazumijevanja kulturnih aktualnosti.

Tko još uvijek misli da je problem progresivnih struja s dočekom u tome što na njemu nastupa Thompson, taj je zapeo u 2018. godini. On je, drugim riječima, ostao u vremenu kada su progresivci još uvijek mogli koliko-toliko uspješno prodavati iluziju da je njihova ideologija ideologija tolerantnosti i univerzalne ljubavi, a ne jedan destruktivan prometejski društveni eksperiment koji svakim danom sve jasnije razotkriva svoje pravo lice.

Problem, dakako, nije u Thompsonu. Problem je u svakome tko se na bilo koji način usudi odstupiti od nametnutog jednoumlja, od pravovjerja ovog oholog i omasovljenog duha vremena. Problem je u tome što progresivna hegemonija naprosto ne podnosi neuspjeh u gušenju neposlušnih glasova. Thompson je simbol šire problematike; on mora biti uklonjen jer kulturni nasilnici tako zahtijevaju, odnosno jer u ovom nominalno pluralističkom, a zapravo progresivno totalitarnom društvu, nema mjesta za one koji odbijaju pognuti glavu.

Zamorni i već do apsurda izlizan mehanizam ad Hitlerum, kojim se od prvog trenutka nastoji ugušiti ovaj sportski uspjeh, s progresivcima za kormilom naše civilizacije mijenjao je oblike, ali njegovo dogmatično sjeme ostalo je nepromijenjeno. Neovisno o tome nazivaju li se neistomišljenici nacionalistima, teoretičarima zavjere, antivakserima ili homofobima, princip ostaje isti. Kreatorima tih epiteta nikada nije bilo do pluralizma ni do dijaloga, već prvenstveno i isključivo do apsolutne društveno-političke prevlasti. Tu su prevlast desetljećima i uživali, dovevši ovu našu civilizaciju do ruba dekadentne provalije, no njihova vladavina sada nepovratno puca, stoga u svojim novim napadima zvuče krajnje panično.

Valja se podsjetiti da govorimo o ideologiji koja je proteklih godina provodila segregaciju stanovništva nezapamćenu u modernoj demokraciji, koristeći se jezivom totalitarnom retorikom i prijetnjama o oduzimanju temeljnih prava svima koji nisu bili voljni pokoriti se korumpiranim političarima.

Govorimo o ljudima koji su podržavali i poticali sve one nakaradne pojave koje sada polako, ali sigurno izlaze na vidjelo – od potpirivanja ratova u ime financijskog profita, preko zloupotrebe strane pomoći (tzv. foreign aida) za širenje ideološkog jednoumlja po zapadu, do suludih farmakoloških i medicinskih eksperimenata, skrivenih pod plašt nekoherentnih seksualno-dekadentnih teorija kakvih se ne bi posramila samo najmračnija pseudoznanstvena razdoblja ljudske povijesti.

Takvima se možemo pravdati samo na vlastitu odgovornost, pogotovo ako to činimo u kontekstu potpuno normalne proslave jednog sportskog uspjeha. Vrijeme njihove represivne tolerancije – izraza koji su, indikativno, skovali njihovi vlastiti filozofski uzori – bliži se svom kraju. Politička korektnost bolest je koju smo napokon počeli liječiti. Nemojmo je ponovno jačati pridavanjem prevelikog značaja zavedenim ideolozima koji je očajnički pokušavaju nanovo prodati našoj već dovoljno ranjenoj civilizaciji.

#SapereAude