Connect with us

Vijesti

M. Popović: Rezolucija o genocidu u Jasenovcu došla je od Vučića, kako bi ponizio Crnu Goru i konfrontirao ju sa Zagrebom

Published

on

Predsjednik Crnogorskoga društva nezavisnih književnika Milorad Popović u svezi s donošenjem Rezolucije o genocidu u logorima Jasenovcu, Dachau i Mauthausen, izjavio je da se Crna Gora još jednom osramotila nakon 1991. prema jedinom susjedu koji je u EU-u, a čije je područje 1991. godine bilo spaljeno od Debeloga Brijega do Dubrovnika.

„U to sam se uvjerio 1992. oko Konavala, kao emigrant. Ni jedna kuća nije imala krov. Zbog napada na Dubrovnik poslao sam u listopadu 1991. otvoreno pismo Momiru Bulatoviću, a na mene je na Cetinju pucao agent KOS-a“, podsjetio je.

U spomenutom pismu tadašnjem crnogorskom predsjedniku, Popović kaže: „Istoga trenutka kada je crnogorska vojska krenula na hrvatsku zemlju, u očima cijele Europe, naša je država postala agresor, što će joj donijeti katastrofalne posljedice ne samo u moralnom smislu – Crnogorci su bili do ove Vaše vladavine poznati kao narod koji ljubi svoju slobodu, ali i slobodu i prava drugih naroda – nego i ekonomsku bijedu i međunarodno demoniziranje i izolaciju. (…) No bez obzira na nesreću koja se dogodila našem narodu, Crnogorci će se vratiti prvobitnom značenju svoga imena: tradiciji čojstva, čiji je aksiom – braniti drugoga od sebe – prepoznatljiv i uzoran u kršćanskoj i europskoj tradiciji.“

Strateški je cilj daljnja kolonizacija Crne Gore, izlazak Crne Gore iz NATO-a

Popović smatra kako je inicijativa za rezoluciju došla od Vučića, kako bi ponizio Crnu Goru i konfrontirao je sa Zagrebom.

„Na poziv predsjednika Skupštine Crne Gore, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić najavio je dolazak u Crnu Goru da bi proslavili Rezoluciju te se napravio pritisak na sud, zbog ponovljene presude u procesu pokušaja državnoga udara 2016. koji je organizirao ruski GRU.

Popović drži kako je strateški cilj daljnja kolonizacija Crne Gore, izlazak iz NATO-a, i onemogućavanje europskih integracija, kako bi u određenom trenutku obavili lakše priključenje Crne Gore Srbiji, i omogućili izlazak Rusije na Mediteran.

Podsjetio je kako je čak dva tjedna prije nego što je crnogorski parlament prihvatio rezoluciju crnogorski PEN upozorio da poanta te inicijative nije počast žrtvama genocida, već najbrutalnije političko zlostavljanje žrtava u cilju izazivanja novih incidenata sa susjednom Hrvatskom, u kojoj inicijatori ove besramne kampanje vide priliku da zaustave Crnu Goru na putu prema EU.

Dodao je kako je u izjavi PEN-a jasno rečeno da se genocid u Jasenovcu proučava i bezrezervno osuđuje gotovo osam desetljeća, kako u zemlji u kojoj se dogodio, tako i izvan nje, a u Crnoj Gori ne postoji, niti je ikada postojao, netko tko bi osporavao ili na bilo koji način relativizirao zločinački pohod NDH protiv Srba, Židova, Roma, antifašistički orijentiranih Hrvata.

U crnogorskom PEN-u smatraju da su u trenutku kada su geopolitičke okolnosti otvorile mogućnost da se Crna Gora nakon četiri godine nazadovanja vrati na jedini civilizacijski kolosijek kojem pripada – na put europskih integracija, pritisci u režiji autokratskih režima u Beogradu i Moskvi sve veći; želi se intenzivirati, sabotirati taj proces i Crnu Goru pretvoriti u kolonijalno područje pod punom kontrolom hegemona.

Popović napominje kako je u Crnoj Gori  na sceni završni čin razaranja građanske, sekularne i multikulturalne Crne Gore i priprema za konačno uništenje njezina državnog suvereniteta, jer godinu dana nakon izbora, prioriteti parlamentarne većine više nisu ekonomske teme i izgradnja pravne države, već klasična tempirana bomba u temelje građanske države i multikulturalnog društva.

Podsjeća kako su prioriteti crnogorske parlamentarne većine, osim spomenute rezolucije, uvođenje srpskog jezika kao službenog, uvođenje trobojnice i izmjene Zakona o državljanstvu.

Marko Curać/HKV

Vijesti

Hodak: Nek’ se javi onaj tko je vidio ne-viđeni spektakl u Cisti Velikoj…

Published

on

Karakter Donalda Trumpa polako, ali sigurno postaje njegova sudbina. Da je samo pogodio nekoliko milimetara lijevo ili desno, liberalna lijeva Amerika riješila bi problem zvan Trump.

Kako je ubojica bio trapav, morat će se ipak riješiti Trumpa opet onim famoznim tzv. “poštanskim glasovima” koji će stizati sve dok demokratska kandidatkinja ne postigne većinu. To je već viđena, doživljena i pomalo zamorna metoda. Prvo su pokušali s mladim snajperistom koji je šetkao po krovu sa specijalnom vojnom puškom. Ali nisu imali sreće. Forget it! Sad je šefica Tajnih službi preuzela na sebe krivnju i dala ostavku, ali cilj nije postignut. Kako eliminirati Trumpa da ne postane ponovno predsjednikom SAD-a vidjet ćemo u “plovećem kazalištu” koje je već krenulo.

Cijelo predizborno vrijeme do ostavke Bidena mi Hrvateki smo se, putem svojih ultra lijevih medija, izrugivali Trumpu i prikazivali ga kao crno zlo koje će cijeli svijet baciti u mrak. Čim se pojavila mrs. Kamala Harris, svrstali smo se preko noći na “pravu” stranu – onu lijevu liberalnu. Kao što moji čitatelji već znaju, živio sam više od sedam godina baš u San Franciscu, epicentru lijeve Amerike. Iz ‘Frisca’ dolazi i Kamala Harris, nova lijeva ikona koja preuzima kormilo od umornog iscrpljenog Joea Bidena. I prema HRT-ovim i lijevim medijskim kućama i portalima odmah je povela u “anketama”.

Koje su to ankete i tko ih naručuje i provodi? Nebitno! Našim ljevičarima (kao i obeshrabrenim i zbunjenim demokratima u SAD-u) važno je samo to da ne vodi Trump. Old story! Treba se riješiti Trumpa, a onako usput, ako ide, i Dalića te Luke Modrića. Kako kažu Zagorci, “bumo videli”! Meni se nekako čini da, ako Kamala postane predsjednica, onda će i Slaven Belupo postati novi prvak u HNL-u. No, pustimo Trumpa njegovoj sreći i Božjoj providnosti. Čovjek je u prvom mandatu otvorio šest i pol milijuna novih radnih mjesta pa nakon toga izgubio izbore na “poštanskim glasovima”. Sad ima novu priliku pa valja vidjeti je l’ što naučio o izbornim krađama čak i u SAD-u i kako ih spriječiti.

Mnogi tvorci gospodarskih čuda kasnije su se sami sebi čudili. Jedan od njih je i Trump.

Trumpa očito boli desno uho za Hrvatsku i Europu. Zato se njegov zet Jared Kushner okrenuo Srbiji i gradi u Beogradu “mnogo lep i velik tower”. Kod nas ne bi mogao ništa izgraditi jer je Tomašević ionako već do grla u “velikim” projektima koji će promijeniti vizuru Zagreba za nekih sto godina kad budu možda dovršeni. Stoga ne treba čuditi što naši “domoljubni” mediji slave Tomaševića pišući stalno o njegovim mega-projektima, a istodobno uzvraćaju Trumpu izmišljenim anketama po kojima će stari, ali još uvijek vitalni Donald opet “popušiti izbore od  Kamale Harris”.

Mate je ostao tvrdoglav k’o jarac

Nakon atentata na Trumpa ljevičari su odmah pohitali s vicevima kao što je onaj da se u vrijeme Kennedyja puno bolje ciljalo…

Međutim, dok se naša medijska falanga sa sjetom bavi šlampavim pokušajem slanja Trumpa u “vječna lovišta”, dogodio se na domaćoj političkoj sceni “atentat” na zdrav ljevičarski razum. Dubrovački gradonačelnik Mato Franković, ni od koga nagovaran ni prisiljen, “u sigurnom okruženju” u Cisti Velikoj, pozdravio je okupljene pozdravom od kojeg se “ledi” krv u žilama našim partizanima, jugofilima i orjunašima. Pozdrav “Bog i Hrvati” i “Za dom spremni” za Hrvateke je proglašen zabranjenim. “Drugovi” koji su se zatekli u blizini nesretnog Mate pokušali su spasiti stvar suflirajući mu “reci Mate da si za doma spreman, kasno je, žena i dica čekaju”.

Ali Mate je ostao tvrdoglav k’o jarac. Drugi dan se diglo na svoje rahitične partizanske noge sve što je napredno, komunističko i binarno. Još dok je Hrvatska spavala nervoznim snom jer je Trump ipak preživio atentat, javila se skoro na cijeloj stranici Jutarnjeg naša čuvarica “zdravog razuma” Ivanka Toma. “Pro et contra” i naslov “Frankovićevo ustaševanje u gostima po recepturi njegova šefa Plenkovića”. Čak i oni kojima je politika zadnja rupa na svirali shvatiti su da Plenki očito više ne kotira visoko u ljevičarskim krugovima. Sklopio je koaliciju s DP-om, a sad mu i HDZ-ovac Franković pozdravlja okupljene zabranjenim pozdravom.

Oni sve prate i broje. Plenki ga nije odmah uhitio, pa je očito receptura Plenkijeva, a izvedba Matina. Drugovi, moramo visoko dignuti svoju pest i odalamiti fašiste koji su opet digli glavu! Matu su, naime, bili pozvali u Cistu Veliku na otvaranje spomen parka “Mate Vučak Čigra”, nazvanog tako po poginulom pripadniku Treće imotske bojne. Znači, na svečanosti su se okupili uglavnom oni koji su dobili Domovinski rat upravo s pokličima “Bog i Hrvati” i “Za dom spremni”.

Tamo, kao ni u ratu, nije bilo ni Ivanke Tome, ni njene redakcije, ni Habulina… Za te preostale žive branitelje su ovakvi pozdravi k’o reći “dobar dan”.  Mate je tada rekao i kako često neki pokušavaju relativizirati Domovinski rat i naše nasljeđe iz Domovinskog rata…. Među te “neke” se sigurno ubrajaju i Jutarnji, i Večernji, i Slobodanka, svi tjednici osim Hrvatskog tjednika, i sve nacionalne TV mreže. Ako se ova hajka nastavi mogli bi uskoro zatražiti da se retroaktivno kažnjavaju svi koji su se u ratu tim pozdravom i pokličem borili i dobili rat. Svi će odgovarati, osim Plenkija i Milanovića…

Operacija “Medački džep” bila je džepno izdanje “Oluje”, ali ne i petparačko kao što su nekada koštala džepna izdanja knjiga.

Virusi zla

Mate Franković je ponovno pustio “virus zla” i sad mora objasniti Ivanki Tomi i Goranu Peniću što i kako dalje. A znamo da se virusi inače brzo šire. Sjetite se samo korone. E, da je bar ta dosadna korona pokosila sve nacionaliste, ognjištare i desničare. Sad bi Lijepa naša cvala kao proljetna livada puna isključivo jedne vrste cvjetova, onih lijevo orijentiranih. Ovako je ostala zagađena raznovrsnim cvijećem pri čemu svo cvijeće koje nije ljevičarsko je obični korov koji će oni pažljivo i sustavno istrijebiti uz pomoć liberalne EU i američkih demokrata s Kamalom Harris koja, po vlastitim riječima, zna kako uloviti te osuditi propalice i kriminalce poput Trumpa.

Hajduk je pred nekoliko dana igrao s jakim protivnikom – momčadi s Farskih Otoka. I dobio ih s 2 : 0. Trener Gatusso, fetivi Splićanin, prije pobjede dao je “zanimljivu” izjavu: “Događale su se greške… Bit ćemo spremni – za Farske Otoke. “Bit ćemo spremni?!”. Pa to je skoro k’o ono što je rekao Mate Franković. Samo što nije na svom odličnom hrvatskom izrekao:  za dom-aćine (smo) spremni! Zapravo, ako razmišljamo pragmatično: neki su uvijek spremni, a neki nikad. Neki su spremni ratovati za domovinu, a drugi su spremni vladati domovinom.

Franjo Tuđman je bio spreman i za borbu i vlast pa nije skakao k’o oparen kad bi čuo taj poklič tadašnjih branitelja. Uostalom, to nije ništa više od pozdrava iliti pokliča koji su često koristili borci HOS-a. I zato ću po stoti puta opet ponoviti kako je još davne 1993.g. HOS bio pravomoćnom presudom Vojnog suda RH proglašen regularnim dijelom Domovinskog rata. Jedan od svjedoka koji je to posvjedočio na sudu bio je i pok. Josip Manolić. Međutim, suvremena hrvatska farsa traje i traje… Ivanka Toma i Goran Penić su protiv povijesnih činjenica i Jože Manolića.

Po njima je potreba stalna budnost jer je na sceni “ustaševanje u gostima” po recepturi Plenkovića. K’o da su Plenki i Mate iz neke stare “ustaške familije”. U trenutku prosvjetljenja Ivanka Toma je onako ironično čak uočila i jednu ljudsku crtu kod Mate pa je napisala: “Gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković nije pravi ustaša. To je pristojan čovjek, politički mediokritet, koji se zapravo voli svidjeti svojoj publici pa govori ono što joj je milo čuti”. Znači, Ivanka, i tebi je jasno da narod voli čuti te zabranjene pozdrave i pokliče. Oni očito smetaju samo lijevim drugovima. I tako medijski mediokriteti demaskiraju one političke. Trla baba lan dok lijevoj medijskoj falangi ne prođe dan….

Nek’ se javi onaj tko je vidio ne-viđeni spektakl u Cisti Velikoj…

Crna Gora je stari prijatelj Hrvatske

Lord  Ashdown je ušao u povijest jer je navodno uspio sačuvati Tuđmanovu salvetu s planom podjele BiH. Sad čujem da su se hrvatskim lijevim medijima javila još dva “lorda”. Jedan sa zgužvanom Tuđmanovom salvetom koja svjedoči da je Tuđman htio BiH zgužvati, a treća podrapana salveta koju čuva neki treći “lord” i koja svjedoči kako je Tuđman htio BiH rasparcelirati na sitne komadiće i prodati kao građevinsko zemljište.

Ponos je kao i nos. Ili ga imaš ili nemaš…

Napokon smo dočekali da nabrijana i poltronska Hrvatska pokaže svoje žute pokvarene zube jednome od komšija – Crnoj Gori. Vijest je Jutarnji smjestio na samo dno naslovnice od 26. srpnja ljeta Gospodnjeg 2024. godine. Riječ je o proglašenju tri osobe iz Crne Gore kao “persona non grata”. Nakon što su naši u Granićevom ministarstvu navukli majice s tekstom “Najte kaj zameriti”, poslali su obavijest da su trojica crnogorskih dužnosnika “personae non gratae” u Hrvatskoj. Odmah je počelo trljanje očiju. Komšije u Crnoj Gori “prosto nisu mogli da veruju”. Tko? Hrvati? Pa oni su svi ustaše! Vučić je odmah mudro zaključio kako između RH i NDH nema razlike. Sad se postavlja pitanje hoće li Hrvatska, a na to ima pravo, tražiti i zabranu ulaska dotične trojice autora Rezolucije o Jasenovcu u sve zemlje schengenske zone? Kad bi to na Zrinjevcu napravili, e onda bi to za Andriju Mandića, Milana Kneževića i Aleksu Bečića bio znak da im je došao kraj kojem se nisu nadali. Možda bi mogli na sindikalni izlet u Albaniju. Tamo ih oduševljeno čekaju.

Crna Gora je stari prijatelj Hrvatske. Burne 1991. g u roku odmah su nam priskočili u pomoć granatirajući Dubrovnik. Okupirali su zaleđe Dubrovnika, ubijali i palili uokolo te cijelo vrijeme rata bili uz bok “nepobjedivog” Slobodana Miloševića. Kako je sve to završilo, zna se. Unatoč svemu tome, HDZ-ove vlade i njihovo Ministarstvo vanjskih (i europskih) poslova uporno je i dalje širilo “bratstvo i jedinstvo” iliti u prijevodu “Hrvatskoj je primarni cilj ulazak (BiH, Srbije) i Crne gore u EU”. U znak zahvale za tako predano zagovaranje europskog puta Crne Gore, još nedavno su naši “iskreni prijatelji” prozvali svoj gradski  bazen u Kotoru po Zoranu Džimiju Gopčeviću, zapovjedniku straže zloglasnog logora Morinj u kojem su ubijani i prebijani hrvatski civili i branitelji. Stoga su vaterpolo klubovi iz Hrvatske odlučili ne gostovati i ne igrati na Zoranovom bazenu u Kotoru. Očito naši športaši imaju više domoljubnog duha od naših političara.

Crna Gora se nosila s problemom, sve dok problem nije odnio Crnu Goru…

Temeljem nepotvrđene vijesti o dogovoru Predsjednika i Premijera hrvatske obavještajne službe će se reducirati na samo dvije – vojnu i civilnu – pod zajedničkim imenom – “Rekla-kazala”.

Ministar financija navodno, radi opće štednje, namjerava skratiti dopust za rađanje na pet mjeseci. Odlična vijest za novog DP-ovog ministra demografije…

Ako vam je suprug homić, budite zadovoljni. Barem ste sigurni da vas ne vara s drugom ženom.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Continue Reading

Vijesti

STUDIJA VELIKOG OBRATA? Je li Viganò doista raskolnik?

Published

on

Dana 5. srpnja 2024. Vatikan je objavio da je nadbiskup Carlo Maria Viganò automatski ekskomuniciran jer je kriv za “zločin raskola”.

U ovom članku autora Matthewa McCuskera, ćemo ispitati optužbe Vatikana protiv nadbiskupa i upitati se je li on doista kriv za zločin raskola.

Što je automatska ekskomunikacija?

Ekskomunikacija je “prijekor ili kazna kojom se osoba koja tvrdoglavo počini zločin isključuje iz zajedništva vjernika, sve dok nakon napuštanja kontumacije ne bude razriješena” [1].

Crkva tu moć može vršiti na dva načina.

Prvi se sastoji u pripisivanju kazne izopćenja određenim zločinima, tako da ako je osoba kriva za jedan od tih zločina, automatski biva izopćena zbog te iste činjenice. To se zove latae sententiae ekskomunikacija.

Drugi način je izricanje sudske kazne protiv osobe koja je proglašena krivom za kazneno djelo. To se zove ekskomunikacija ferendae sententiae.

Vatikan je proglasio Viganòa ekskomuniciranim latae sententiae jer je, prema njima, počinio zločin šizme.

Vatikanski dokument kaže:

Poznate su njegove javne izjave koje pokazuju njegovo odbijanje priznavanja i podložnosti vrhovnom papi, njegovo odbijanje zajedništva s njemu podložnim članovima Crkve te legitimitet i magistralni autoritet Drugog vatikanskog sabora.

No predstavlja li stav koji je Viganò javno iznio doista dokaz da je on kriv za zločin raskola?

Što je raskol?

Raskol je definiran na sljedeći način:

Raskolnici su oni koji odbijaju podložiti se Vrhovnom Papi i održati zajedništvo s članovima Crkve koji priznaju njegovo vrhovništvo” [2].

Da bi netko bio član Katoličke crkve, mora se podložiti vlasti koju Isus Krist, božanska Glava Crkve, vrši preko svog namjesnika, rimskog prvosvećenika, i preko kolegija biskupa u jedinstvu s njim. Ova moć je trostruka: posvećivati, poučavati i upravljati.

Raskol je odbijanje podvrgavanja upravnom autoritetu Crkve i stoga odvaja osobu od Crkve. Isto tako, hereza, koja je odbijanje podvrgavanja učiteljskom autoritetu Crkve, odvaja osobu od članstva.

Ovo je učenje jasno izrazio papa Pio XII u svojoj enciklici Mystici Corporis Christi, “O mističnom tijelu Kristovu”:

U stvarnosti, samo oni koji su kršteni i ispovijedaju pravu vjeru, i koji nisu bili toliko nesretni da su se odvojili od jedinstva Tijela, ili su bili isključeni iz legitimne vlasti zbog počinjenih teških grijeha, moraju biti uključeni kao članovi Crkve… I zato, ako tko ne posluša Crkvu, neka se smatra – tako zapovijeda Gospodin – poganinom i carinikom. Iz toga slijedi da oni koji su podijeljeni u vjeri ili vladavini ne mogu živjeti u jedinstvu tog Tijela, niti mogu živjeti životom njegovog jedinog božanskog Duha.

I nastavlja:

Nisu svi grijesi, ma kako ozbiljni bili, takvi da odvajaju čovjeka od Tijela Crkve, poput raskola, krivovjerja ili otpadništva.

Monsinjor Gerard Van Noort ovako sažima učenje katoličkih teologa o raskolu:

Javni raskolnici nisu članovi Crkve. Nisu jer se svojim djelovanjem odvajaju od jedinstva katoličke zajednice. Izraz katoličko zajedništvo, kako se ovdje koristi, znači i koheziju s cijelim katoličkim tijelom (jedinstvo bogoslužja itd.) i jedinstvo s vidljivom glavom Crkve (jedinstvo vlasti) [4].

Stoga je jasno da je svatko tko odbije podložnost vrhovnom poglavaru raskolnik, iako je važno pojasniti da postoje oblici neposluha legitimnoj vlasti koji ne uključuju odbijanje same vlasti. Teolog Sylvester Hunter S.J. piše:

Grijeh raskola, tzv., čini onaj tko se, krstivši se, javnim i formalnim činom odreče podložnosti upraviteljima Crkve; također i onaj tko formalno i javno sudjeluje u bilo kojem javnom religijskom kultu koji je uspostavljen u suparništvu s crkvenim. Nije čin raskola odbijanje poslušnosti zakonu ili zapovijedi vrhovnog pape ili nekog drugog crkvenog poglavara, sve dok to odbijanje nije jednako odricanju od bilo kakve podložnosti prema njemu [5].

Odbija li Viganò pokornost vrhovnom papi?

Iz njegovih javnih izjava jasno je da Viganò odbija podložnost Jorgeu Mariju Bergogliu, koji trenutno tvrdi da zauzima sjedište Svetog Petra pod papinskim imenom Franjo.

No, jednako je jasno da Viganò ovim činom ne namjerava odbiti podložnost vrhovnom poglavaru, jer ne vjeruje da Franjo obnaša tu dužnost. Jasan primjer, uzet iz njegove izjava kao odgovor na optužbe Vatikana za raskol bit će dovoljna da izrazi nadbiskupov stav:

Snažno odbacujem optužbe da sam razderao Spasiteljevu bešavnu odjeću i da sam se udaljio od vrhovne vlasti Kristova namjesnika: da bih se odvojio od crkvenog zajedništva s Jorgeom Mariom Bergogliom, prvo bih morao biti u zajedništvu s njim , što nije moguće jer se sam Bergoglio ne može smatrati članom Crkve, zbog njegovih višestrukih krivovjerja i očigledne stranosti i nespojivosti s ulogom koju nevaljano i nedopušteno obnaša.

Stoga je jasno da Viganò namjerava odbiti podložnost Franji, ali ne namjerava odbiti podložnost vrhovnom papi. Franju ne smatra vrhovnim papom.

Stoga se postavljaju dva pitanja:

– Je li raskolnički odbiti podvrgavanje sumnjivom pretendentu na papinstvo?

– Jesu li Franjine tvrdnje o papinstvu doista dvojbene?

Je li odbijanje sumnjivog pape raskolničko?

Odbijanje podložnosti rimskom prvosvećeniku ili nasljednicima apostola koji upravljaju Crkvom u jedinstvu s njim je raskolništvo.

Međutim, nitko nema obvezu poslušati nadređenog čije je pravo na dužnost dvojbeno.

U svom komentaru na Zakonik kanonskog prava iz 1917., o. Franjo X. Wentz i o Peter Vidal …. također objašnjavaju:

Nadležnost je u biti odnos između nadređenog koji ima pravo na poslušnost i subjekta koji ima dužnost na poslušnost. Kada jedan od dijelova tog odnosa nedostaje, drugi nužno prestaje postojati, što je vidljivo iz prirode samog odnosa” [6].

Drugim riječima, osoba ima obvezu pokoravanja samo onda kada postoji netko tko ima sposobnost primiti takvu pokornost. Čovjek može imati obvezu podložiti se Papi samo ako postoji Papa kojemu se može podložiti.

Oni nastavljaju:

Međutim, ako je papa istinski i trajno sumnjiv, prema njemu ne može postojati dužnost poslušnosti od strane bilo kojeg podanika. Zapravo, zakon prema kojemu “zakonito izabrani nasljednik svetog Petra ima poslušnost” ne obvezuje ako je dvojben; a svakako je dvojbeno, ako je zakon proglašen na sumnjiv način, jer zakoni se utvrđuju kada su proglašeni, a bez dovoljnog proglašenja nedostaje im sastavni dio, ili bitni uvjet.

Kao što je objašnjeno drugdje, da bi zakon ili zapovijed bili legitimni, mora ih propisno proglasiti legitimna vlast. Ako je legitimitet autoriteta dvojben, onda su dvojbeni i zakon ili zapovijed, i ne može postojati inherentna obveza da im se pokorava. Kad bi to bio slučaj, dovelo bi do apsurda da bi bilo tko, s nekim izgovorom uvjerljivosti, mogao tvrditi da ima autoritet, a od drugih bi se zahtijevalo da mu se pokoravaju.

Na primjer, kad bi to bio slučaj, netko bi bio dužan poslušati nekoga tko djeluje u ulozi policajca, ili vojnog časnika, ili biskupa, sve dok sumnja u autentičnost njegovih tvrdnji. Obveza pokoravanja sumnjivim vlastima bila bi kraj legitimne vlasti i istinske slobode.

Iz tog razloga, govoreći o papinstvu, Wernz i Vidal nastavljaju:

Ali ako je činjenica zakonitog izbora određenog nasljednika svetog Petra samo dvojbeno dokazana, promulgacija je dvojbena; stoga taj zakon nije propisno i objektivno sastavljen od svojih nužnih dijelova, te ostaje doista dvojben i stoga ne može nametnuti nikakvu obvezu.

Doista, bilo bi nerazborito poslušati takvog čovjeka koji nije dokazao svoj pravni naslov.

I nastavljaju:

Isti zaključak potvrđuje se i na temelju vidljivosti Crkve. Naime, vidljivost Crkve sastoji se u tome što ona posjeduje znakove i znakove raspoznavanja tako da je, kada se koristi moralnom marljivošću, mogu prepoznati i raspoznati, osobito od strane njezinih zakonitih službenika. Ali u pretpostavci koju razmatramo, Papa se ne može pronaći čak ni nakon marljivog ispitivanja. Zaključak je dakle točan: takav dvojbeni papa nije glava vidljive Crkve koju je Krist uspostavio.

Ako se ne može vidjeti, nakon što je uložena dužna pažnja, da muškarac posjeduje sve identifikacijske znakove i karakteristike pape – kao što je muško, kršten, javno ispovijedanje katoličke vjere, u zajedništvu s članovima Crkve, posjeduje korištenje razuma te propisno izabran i prihvaćen od Crkve – onda se ne može razumno zaključiti da je takav čovjek doista papa. (Više informacija o tome što je potrebno za valjan izbor pape potražite ovdje.)

Sumnjivi papa se mora smatrati nepapom. Zapravo, postoji tradicionalna maksima “papa dubius, papa nullus“. Dvojbeni papa nije papa.

Odbijanje podložnosti sumnjivom papi čin je razboritosti, a ne čin raskola.

Wernz i Vidal pišu:

Među raskolnike se ne mogu ubrojiti oni koji odbiju poslušnost rimskom prvosvećeniku jer njegovu osobu zbog glasina koje kruže smatraju sumnjivom ili sumnjivom izabranošću [7].

Ovo je standardno učenje katoličkih teologa.

Poznati teolog 15. stoljeća, kardinal Cajetan, kaže:

Ako tko iz opravdanog razloga posumnja u papinu osobu i odbije njegovu nazočnost, pa čak i njegovu jurisdikciju, ne čini zločin raskola, niti bilo koji drugi, pod uvjetom da je spreman prihvatiti papu ako ne bi bio osumnjičen [ 8].

A poznati teolog iz 17. stoljeća Juan de Lugo komentira:

Onaj tko niječe podložnost Papi jer vjerojatno sumnja u njegov zakoniti izbor ili njegov autoritet, neće biti raskolnik [9].

Teolog iz sredine 20. stoljeća Ignatius J. Szal piše:

Nema čak ni raskola… ako netko odbije poslušnost jer sumnja u osobu pape ili u valjanost njegova izbora, ili ako mu se opire kao civilnom poglavaru države [10].

Stoga je jasno da odbijanje podložnosti pretendentu na papinstvo čija je tvrdnja dvojbena nije raskolništvo.

Sada se moramo zapitati jesu li Franjine tvrdnje o papinstvu dvojbene.

Je li Franjo sumnjiv papa?

Sve veći broj katolika smatra da je moralno izvjesno ili barem vjerojatno da Jorge Mario Bergoglio nikada nije bio valjano izabran na papinsku dužnost ili je, ako jest, izgubio tu dužnost.

U prilog ovom stavu iznose se različiti argumenti.

Ispitivanje pravednosti svih ovih argumenata i njihovo pružanje u njihovom najcjelovitijem i najopsežnijem obliku izvan je dosega ovog članka. Umjesto toga, ukratko ćemo sažeti neke od najvažnijih argumenata, pozivajući se na detaljnija izlaganja ili popratni materijal.

(i) argument o članstvu u Crkvi

Nauk Katoličke Crkve je da javni heretici nisu članovi Crkve. Ova doktrina je detaljno objašnjena u ovom članku o javnom krivovjerju i članstvu u Crkvi.

Nizozemski teolog G. Van Noort sažima ovo stajalište na sljedeći način:

Javni heretici (a još više otpadnici) nisu članovi Crkve. Nisu jer se odvajaju od jedinstva katoličke vjere i od izvanjskoga ispovijedanja te vjere. Očito im, dakle, nedostaje jedan od tri čimbenika – krštenje, ispovijedanje iste vjere, sjedinjenje s hijerarhijom – koje je Pio XII. označio kao uvjete za pripadnost Crkvi. Sam Papa je izričito istaknuo da, za razliku od drugih grijeha, hereza, raskol i otpad automatski odvajaju čovjeka od Crkve [11].

Monsinjor Van Noort, kao i drugi teolozi, pojašnjava da je ono što osobu odvaja od članstva u Crkvi javna priroda krivovjerja, a ne osobna krivnja pojedinca. Piše:

Pod pojmom javni heretici u ovom trenutku mislimo na sve one koji izvana niječu neku istinu (primjerice božansko majčinstvo Marije), ili više istina božanske i katoličke vjere, bez obzira na to da osoba koja niječe to čini u neznanju i nedužan način (samo materijalni heretik), ili dobrovoljno i krivo (formalni heretik) [12].

Također je jasno pokazano da je Franjo javni heretik. Na primjer, sinovski ispravak iz 2017. identificirao je brojne različite hereze koje je Franjo javno ispovijedao i koje nikad nije povukao, unatoč tome što su bile javno ispravljene.

Papa, kao glava Crkve, mora biti član Crkve, kao što piše teolog Sylvester Berry:

On mora biti član Crkve, jer nitko ne može biti glava društva ako nije član tog društva [13].

Dakle, ako Franjo nije član Crkve, ne može biti papa.

Argument se može izraziti sljedećim silogizmima:

Glavna premisa: javni heretik nije član Katoličke crkve.

Manja premisa: Franjo je javni heretik.

Zaključak: Franjo nije član Katoličke crkve.

Glavna premisa: papa je član Katoličke crkve.

Manja premisa: Franjo nije član Katoličke crkve.

Zaključak: Franjo nije papa.

Drugi argument koji bi se mogao nastaviti jest da je Franjo javni raskolnik, pa stoga ni član Crkve ni Papa, zbog svog progona tradicionalnih obreda Rimske crkve.

Kao što je napisao poznati isusovački teolog iz 16. stoljeća Francisco Suarez, doktor Eximius: “I na ovaj drugi način Papa bi mogao biti raskolnik, u slučaju da ne želi imati dužnu zajednicu i koordinaciju s cijelim tijelom Crkve, kao što bi se dogodilo ako se pokušalo izopćiti sve Crkvu, ili ako je htjela potkopati sve crkvene ceremonije utemeljene na apostolskoj tradiciji, kao što smo primijetili kod Cajetana (ad II-II, q. 39) i, s većom širinom, od Torquemade (1. 4, c.11 ). ) [14].

(ii) Argument nepostojanja namjere obavljanja papine službe

Nadbiskup Viganò je tvrdio da Franjo nije preuzeo papinstvo jer nikada nije namjeravao obnašati papinsku dužnost. Njegov stav možete detaljno pročitati ovdje. Drugi su iznosili slične argumente tijekom godina, poput zagovornika teze Cassiciacum.

Generalni stav bi se mogao izraziti na sljedeći način:

Glavna premisa: Čovjek koji odlučno odbija ispuniti dužnosti dužnosti koju navodno obnaša ili prešutno daje ostavku ili nikada nije prihvatio dužnost kako bi je započeo.

Manja premisa: Franjo odlučno odbija ispunjavati dužnosti papinske službe koju navodno obnaša.

Zaključak: Franjo je ili prešutno dao ostavku ili nikada nije prihvatio dužnost da bi mogao započeti.

(iii) Argument jedinstva Crkve

Jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva ima četiri znaka po kojima je uvijek lako prepoznati. To su znakovi (i) jedinstva, (ii) svetosti, (iii) katoliciteta i (iv) apostolstva.

Ovi znakovi uvijek moraju biti jasno vidljivi. Kao što je Prvi vatikanski koncil učio:

Da bismo mogli ispuniti obvezu prihvaćanja prave vjere i u njoj ustrajati, Bog je po svom jedinorođenom Sinu ustanovio Crkvu i udijelio joj očite znakove te ustanove, kako bi je svi ljudi mogli prepoznati kao čuvaricu i učiteljicu objavljene Riječi.

Prvi od ovih znakova, znak jedinstva, očituje se kao (i) jedinstvo vjere, (ii) jedinstvo obožavanja i (iii) jedinstvo vlasti. Crkva je uvijek vidljivo sjedinjena u vjeri, tako da je to jedinstvo vidljivo svakom poštenom promatraču. To jedinstvo vjere postiže se podlaganjem svih članova Crkve pravilu vjere koje predlaže Učiteljstvo Crkve.

Monsinjor Van Noort objašnjava:

Jedinstvo vjere koje je Krist bezrezervno odredio sastoji se u tome da svatko prihvati nauk koji je za vjeru predstavio učiteljstvo Crkve. Doista, naš Gospodin ne zahtijeva ništa više od prihvaćanja propovijedanja apostolskog kolegija od strane svih, tijela koje mora postojati zauvijek; ili, što je isto, o izjavama učiteljstva Crkve, koje je On sam uspostavio kao pravilo vjere. A bitno jedinstvo vjere zahtijeva da svatko ima svaki nauk jasno i jasno predstavljen za vjeru od strane Učiteljstva Crkve; te da svatko ima te istine eksplicitno ili barem implicitno, odnosno priznajući autoritet Crkve koja ih uči [16].

Vidljivo načelo toga jedinstva je papa, koji je vrhovni učitelj vjere. Podlažući se Papinom nauku, Crkva se sjedinjuje u onom izvanrednom jedinstvu vjere koje je jedan od njezinih vidljivih znakova. Riječ princip ovdje znači porijeklo. Crkva je vidljivo ujedinjena jer se svaki član podlaže papinom nauku.

No posve je jasno da Franjo nije uzrok vidljivog jedinstva katoličkih vjernika. Zapravo, odbacivanje krivovjerja koje je Franjo naučavao nešto je zajedničko svim katoličkim vjernicima. Kad bi se netko podložio cjelokupnom nauku koji je predložio Franjo, kao rezultat tog podlaganja udaljio bi se od vidljivog jedinstva vjere.

Budući da Franjo nije vidljivo načelo jedinstva Katoličke Crkve, on ne može biti Papa.

(iv) Argument stegovne nepogrešivosti Crkve

Ovaj argument temelji se na nepogrešivosti univerzalnih zakona Crkve.

Papa nikada ne može donijeti univerzalne zakone ili uspostaviti discipline koje su intrinzično zle.

Papa Pio IV, u buli Auctorem Fidei iz 1578., osudio je sljedeći prijedlog:

… Crkva, kojom upravlja Duh Božji, mogla bi uspostaviti stegu koja je ne samo beskorisna i nepodnošljiva za kršćanski duh, nego čak opasna, štetna i pogodna za praznovjerje i materijalizam.

Dom Prosper Gueranger sažeo je standardno učenje teologa:

Članak je katoličkog nauka da je Crkva nepogrešiva ​​u zakonima u kojima se sastoji njezina opća stega, tako da nije dopušteno tvrditi, bez prekida s pravovjerjem, da je norma koju je izdala suverena vlast u Crkvi s namjerom da obvezivanja svih vjernika, ili barem cijele klase vjernika, može sadržavati ili poticati zabludu u vjeri ili moralu.

Iz toga slijedi da, uz dužnost podložnosti u ponašanju, koju opća disciplina nameće svima kojima upravlja, moramo prepoznati “doktrinalnu vrijednost” u crkvenim normama poput ove [17].

Kardinal Louis Billot sažima ovu doktrinu na sljedeći način:

Crkvi pomaže Bog na takav način da nikada ne može uvesti stegu koja je na bilo koji način protivna pravilu vjere ili evanđeoskoj svetosti [18].

Crkva je čvrst vodič. Vjernici se uvijek mogu podvrgnuti njegovim zakonima i disciplinama, sigurni da će pomoći dušama da dosegnu nebo. Međutim, Franjine norme vode duše u zabludu i grijeh. Na primjer, u Amoris laetitia dopustio je onima koji žive u javnom preljubu da primaju svetu pričest, a u Fiducia supplicans dopustio je blagoslov istospolnih “parova”.

Uspostavljajući opasna pravila za cijelu Crkvu, čini se da Franjo čini ono što pravi rimski papa nikada ne bi mogao učiniti.

Ovo su samo četiri od različitih teoloških pristupa koji bi se mogli poduzeti kako bi se pokazalo da Franjo nije rimski papa. Svaki od njih bit će izložen dublje i strože u člancima koji slijede.

To su argumenti temeljeni na čvrstim teološkim načelima koji Franjine tvrdnje o papinstvu čine u najmanju ruku sumnjivima.

Drugi katolici izrazili su sumnje u konklavu koja je izabrala Jorgea Maria Bergoglia. Osobito su istaknuli makinacije “skupine St. Gallen”, samozvane “mafije” kardinala i biskupa koji su priznali da su kovali zavjeru kako bi osigurali “izbor” Bergolija. Da biste saznali više o “St. Gallen mafiji” možete pročitati ovdje.

Neki su tvrdili da je ova zavjera možda poništila izbor pape, jer vjeruju da je izbor bio vođen normama koje je uspostavio Dominici Gregis Ivana Pavla II., br. 78, koji kaže: “Potvrđujući propise svojih prethodnika, također zabranjujem bilo kome, čak i ako je kardinal, za života pape i bez konzultacije s njim, da pravi planove za izbor njegova nasljednika, ili da obećava glasove, ili da donositi odluke o tome na privatnim sastancima.”

N. 76. istog dokumenta stoji da: „Ako se izbori održe na način drugačiji od onoga koji je propisan ovim Ustavom ili ako se ne poštuju uvjeti koji su ovdje utvrđeni, izbor je zbog toga ništavan, bez potrebe za deklaracija u vezi s tim; prema tome, ne daje nikakva prava izabranoj osobi.” Drugi katolici izrazili su sumnje u vezi s ostavkom Benedikta XVI. i njezinim utjecajem na valjanost konklave 2013. godine.

Iako ovaj autor smatra da su teološki argumenti najuvjerljiviji i najplodonosniji pristup tom pitanju, jasno je da su sumnje oko konklave za neke bile razlog za sumnju u samu valjanost Franjina papinstva.

Je li Viganò raskolnik?

U ovom smo članku vidjeli da je odbijanje podložnosti vrhovnom papi raskolničko.

Međutim, također smo vidjeli da je odbijanje podložnosti sumnjivom papi čin razboritosti, a ne raskola.

Jaki teološki argumenti koji se mogu iznijeti protiv Franjine tvrdnje da drži rimski pontifikat čine ga, u najboljem slučaju, sumnjivim pontifikom.

Stoga se nadbiskup Carlo Maria Viganò mora smatrati “nekrivim” za teški zločin raskola.

S.D. Wright je doprinio ovom članku.

Autor: Matthew McCusker izvor | izvor

Continue Reading

Vijesti

“Talijanka je čim je ušla u ring, trebala odbiti borbu, ovako, otišla je u suzama, poražena, kao i OI i sve ono što one predstavljaju”

Published

on

Talijanka Angela Carini pokušala se suprotstaviti Imane Khelif, alžirskoj ‘boksačici’ koja je posljednjih dana tema medija, nakon što se u javnosti otkrilo da je sa svjetskog prvenstva suspendirana zbog testova koji navode na sumnju da se možda radi o muškoj osobi.

Ukratko, Khelif je na testovima imala parametre previsoke za žensku osobu te je IBA organizacija donijela odluku da u ženskoj konkurenciji nema pravo nastupati.

“Ima neka kemija…” tvrde u RadioGenovi, Khelif i Macron…

No, MOO joj je dozvolio da nastupi na Olimpijskim igrama, gdje je u prvom meču svladala Talijanu Angelu Carini, prekidom nakon 45 sekundi. Odnosno, Talijanka je odlučila prestati se boriti.

Nedugo nakon meča obratila se medijima, no nije potvrdila kako je meč predala zbog svega što se oko Alžirke događalo. Kao što se nije okrenula niti nagovaranjima da u meču uopće ne nastupi.

“Ovo za mene nije poraz. Biti ovdje, proći kroz ove konopce, to je čast. Ja sam sucima nitko i nemam ništa protiv moje protivnice. Imala sam zadatak koji sam izašla izvršiti. Nisam uspjela, a sve što se događalo prije meča nije imalo utjecaja na mene”, rekla je Carini.

No, Gazzetta piše kako je Angela od ždrijeba do meča prošla kroz svojevrsni slom živaca i naravno da joj nije bilo svejedno – prenosi Kamenjar.com.
Talijanka se pokušala boriti unatoč nagovaranjima da ne nastupi. Ipak, nije to htjela priznati nakon meča.

“Borila sam se kao ratnik, ali čak i ratnici se nekad predaju. Kad je bitka gotova, zabiju svoj meč u zemlju, s ponosom i časti. To je ono što sam ja napravila. Nisam odustala. Samo sam rekla samoj sebi da ovo nije moj trenutak. Moram to prihvatiti i krenuti dalje. Nakon smrti mog oca ničega se ne bojim”, dodala je.

Kratko je još ispričala što se dogodilo u meču.

“Ušla sam u ring i pokušala sam se boriti, željala sam pobijediti. Primila sam dva udarca u nos i nisam više mogla disati, jako me je boljelo. Bilo je to nešto što u godinama bavljenja boksom nikad nisam osjetila. Otišla sam do trenera Renzinija, s hrabrosti i zrelosti sam rekla da ne mogu više”, kratko je objasnila.

Imane nastavlja dalje u turniru i nema sumnje kako će se prije njenog idućeg meča podići još veća bura.

Brojne su reakcije na društvenim mrežama:

Skoro NITKO ne vjeruje u WOKE ideologiju, primjerice pravo ‘ne žena’ da mlate žene

Tanja Belobrajdić piše kako nije bilo teško pretpostaviti što će se dogoditi. ‘Žao mi je što talijanska boksačica Angela Carini nije imala snage u ringu reći – “NE! Ovo nije u redu! Odbijam boksati s muškarcem!”, okrenula se i otišla. Otišla bi dignute glave i ostavila trag. Ovako, otišla je na koljenima, u suzama, poražena, a poražene su i Olimpijske igre i sve ono što one predstavljaju. Ne volim psovati na svemrežju, ali citiram baku: “Je*o sliku svoju nakaradnu!”‘, komentirala je Tanja Belobrajdić.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved