Kosinjska dolina bit će potopljena, pod vodom bit će kuće, polja, groblja, crkve, arheološka nalazišta (istražena i neistražena). Malobrojno stanovništvo bit će raseljeno i ostat će samo sjećanje i zapisi kako je nekada bilo.

Kameni Kosinjski most, građen od 1929. do 1936. godine, zamijenio je drveni most preko rijeke Like. Most povezuje Donji Kosinj s Gornjim Kosinjem, Mlakvom, Sušnjem, Podjelarom, Kosinjskim Bakovcem, Lipovim poljem i drugim mjestima. Izgradnjom novog sustava HEP Kosinj 2 i HE Senj 2 bit će potopljena naselja: Gornji Kosinj, Mlakva, Šušanj, Podjelar i drugi zaseoci.

Gradi se Tunel Gornji Kosinj – Lipovo polje kojim će se voda usmjeriti u korito rijeke Like.

U Gornjem Kosinju je crkva sv. Antuna Padovanskog (podignuta 1692. godine) koja će biti potopljena. Na crkvi su dvije ploče: jednu ploču postavili su župnik i župljani 1983, a drugu ploču postavili su lički svećenici s narodom povodom 500-te obljetnice tiskanja Rimskog glagoljskog misala, prve tiskane knjige u Hrvata.

U Kosinju su tiskana prva hrvatska glagoljska knjiga. Prva hrvatska glagoljska tiskara bila je u starom gradu Ribniku 1483. godine. (Zvonimir Kulundžić. 1960. Kosinj – kolijevka štamparstva slavenskog juga. Zagreb.; Zvonimir Kulundžić, 1983. 500. obljetnica kosinjskog misala – prve hrvatske tiskanje knjige. Zagreb.; Ivan Mance. 2013. Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi. Redak. Split. ISBN 978-953-336-028-7).

„Misal po zakonu rimskoga dvora“ prva hrvatska tiskana knjiga. Tiskana je 22. veljače 1483., dvadeset i osam godina nakon Gutenbergove Biblije. Primjerak Misala iz 1483. čuva se u Samostanu franjevaca trećoredaca glagoljaša na Ksaveru u Zagrebu.

Druga hrvatska tiskana knjiga, tiskana u Kosinju 1491., jest Brevijar po zakonu rimskoga dvora, poznatiji kao Kosinjski brevijar, čiji se jedini primjerak čuva u Nacionalnoj knjižnici sv. Marka u Veneciji.

Kosinjskim krajem vladali su Brinjski Frankopani. Kosinj je opljačkan i razoren, a stanovništvo raseljeno tijekom provale Turaka 1522. i 1525. godine.

HEP planira potopiti kosinjsku dolinu (Gornji Kosinj, Mlakvu, Podjelar i druge zaseoke) te stvoriti veliko akumulacijsko jezero. Stanovništvo će biti raseljeno, za zemlju, stambene i gospodarske objekte planira se dati neka sića (navodno 12 kuna po četvornom metru ?). Neki stanovnici dobiti će zamjenske stanove u Perušiću i drugdje. Pokušaji stanovnika Kosinja (450 potpisa), župnika iz Kosinja Pere Jurčevića, Crkve, povjesničara i arheologa nisu naišli na razumijevanje u HEP-u pa slijedi raseljavanje stanovnika i potop Kosinjske doline (polja, gospodarskih objekata, groblja, crkava, i arheoloških nalazišta).

Ostat će samo sjećanje, dok bude živih iz tog kraja, i zapisi putopisaca, povjesničara i arheologa o Kosinjskom kraju.

Ove godine su se održale 58-me Vinkovačke jeseni, smotra izvornog hrvatskog folklora i tradicijske kulture. Završnim svečanostima prethodile su Dječje jeseni gdje je preko 2 tisuće malih sudionika iz 55 društava iz cijele Hrvatske prošlo ulicama grada, predstavilo svoja sela i gradove te su pokazali ljubav prema tradiciji svoga zavičaja.

Tematski su ovogodišnje Vinkovačke jeseni vezane uz dukat,  zlatnik koji je u kulturi slavonskoga čovjeka prisutan od davnine.

Na kraju programa ovogodišnjih Vinkovačkih jeseni, zadnja tri dana, bilo je Svečano otvorenje, Svečani mimohod i Državna smotra izvornog hrvatskog folklora. Na središnjoj pozornici nastupile su najbolje folklorne skupine, njih 33 koje promiču hrvatski folklor i tradiciju.  Nastupili su i gosti iz Slovenije i Tajlanda.

U svečanom mimohodu centrom Vinkovaca prošlo je nešto manje od 60 folklornih skupina koje su pokazale sjaj i bogatstvo baštine hrvatskog naroda.

Nažalost, ove godine smotra je zbog svinjske kuge bila bez konjanika i konjskih zaprega.

Vinkovčani i njihovi gosti uživali su i u slavonskim delicijama te se tražilo mjesto više u Bircuzu, Slavonskom sokaku, Vinskom šoru i u kafićima. Lovačka društva dijelila su čobanac uz Bosut, djelio se i fiš-paprikaš te šaran na rašlje.

Župa u Bistrici spominje se prvi put 1334. Župna crkva bila je posvećena sv. Petru i Pavlu. Otkada je 1731. biskup Juraj Branjug posvetio novo uređenu crkvu Snježnoj Gospi, svetište i mjesto zovu se Marija Bistrica.

Svetište Majke Božje Bistričke je hrvatsko nacionalno marijansko svetište.

Kip Majke Božje Bistričke potječe iz 15. stoljeća i bio je u crkvi na Vinskom Vrhu. Zbog opasnosti od Turaka, Gospin kip premješten je u župnu crkvu u Mariji Bistrici, a 1650. zazidan u jedan prozor. Nastojanjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića kip je pronađen 1684. i stavljen na počasno mjesto. Od tada počinju brojna hodočašća.

Hrvatski je sabor 1715. darovao glavni oltar na čast Bistričke Gospe. Požar je 1880. oštetio čitavu crkvu osim glavnog oltara s kipom Majke Božje Bistričke koji je ostao posve neoštećen. Arhitekt Hermann Bolle obnovio je i proširio crkvu te izgradio cintor oko svetišta. Zagrebački nadbiskup dr.  Antun Bauer okrunio je 1935. čudotvorni kip Marije i Malog Isusa zlatnim krunama i proglasio Mariju kraljicom Hrvata. Biskupska konferencija proglasila je 1971. bistričko svetište Nacionalnim prošteništem čitavog hrvatskog naroda. Godine 1984. u Mariji Bistrici je održan Nacionalni euharistijski kongres.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Alojzija Stepinca blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, kada je svetište za tu prigodu posebno uređeno i dograđeno.