Connect with us

Vijesti

MOŽE LI NAS KORONA VIRUS I NAUČITI NEČEMU?

Published

on

(Izvor za foto: ip.index

Prema procjenama naših epidemiologa, vrhunac epidemije korone će biti dostignut u nekih 2-3 tjedna i nakon toga bi trebala jenjavati. Nadajmo se da će sve dobro završiti.

Hrvatska se u ovoj situaciji, na sreću, jako dobro drži. Danas, 15. ožujka 2020. godine (prema podacima što ih je iznio Nacionalni stožer civilne zaštite u svome izvješću za javnost u 11 sati) imamo ukupno 46 zaraženih i epidemija još uvijek nema oblik teritorijalnog širenja nego je riječ o zatvorenim skupinama, što je svakako umirujući podatak.

Po svemu sudeći, naše se službe i institucije (prije svega epidemiolozi, liječnici, bolničko osoblje, krizni stožeri, pa i Ministarstvo zdravstva – uključujući naravno i ministra Beroša sa suradnicima) dobro nose s problemom. Čak je i predsjednik Milanović prije dva dana izjavio kako “nije napravljena ni jedna greška” – što se jako rijetko može čuti kad su u pitanju segmenti vlasti kojima upravljaju politički suprotstavljene opcije.

Nadajmo se da će tako i ostati i da greški ni u buduće neće biti.

Moramo svi biti odgovorni, disciplinirani i ne smijemo širiti paniku koja bi u ovim uvjetima mogla biti pogubna. Utoliko se teže može razumjeti ono što pojedini bukači s viškom adrenalina i manjkom samokontrole čine u svome sljepilu i ideološkoj ograničenosti i isključivosti.

Tako na ulici možemo čuti sve i svašta, pa i to da je za sve “kriva hrvatska vlada”, jer (ako niste znali) “oni nam “lažu” budući da “već ima na tisuće bolesnih, bolnice su pretrpane, oni bogatiji bježe na sigurnija mjesta…”, a (kako bi sve bilo zaokruženo) “HDZ, Plenković i njegov ministar zdravstva su glavni krivci i oni od samog početka nisu poduzeli što su trebali” itd., itd.

Što bi se tek događalo, da ne daj Bože imamo danas 2, 3 ili 5 tisuća zaraženih? Neki kao da podsvjesno priželjkuju upravo to, jer u svome ideološkom sljepilu čak ni u ovakvim situacijama nisu u stanju suspregnuti svoje negativne emocije i malicioznost prema onima iz “drugog tabora”.

Tako to funkcionira na brdovitom Balkanu kojemu smo mentalno mnogo bliži nego mislimo.

Kod nas se sve može dogoditi osim da se izrekne bilo koja riječ kojom bi se čak i u najblažoj formi aludiralo na možebitne zasluge onih koji nisu naša opcija, pa taman se oni i na glavu postavili i poduzeli sve što u ovakvim situacijama živ čovjek može.

Trebamo biti zahvalni svima koji su angažirani na poslovima suzbijanja epidemije što nismo doživjeli katastrofu kao primjerice Italija i što bolest nema progresiju kao u nekim drugim europskim zemljama. I moliti Boga da tako i ostane.

Ostavimo se međusobnih sukoba i zadjevica, ne budimo malograđani i ne pokušavajmo čak i u ovakvoj situaciji poentirati za svoju političku opciju, koja god bila. Dozovimo se pameti. Imajmo povjerenja u tijela vlasti, epidemiologe, liječnike, krizne stožere, carinike, policiju i sve druge koji danonoćno rade kako bi ovu zemlju i građana spasili većeg zla. I ne dopustimo da glas ulice nadjača glas razuma koji nam dolazi od strane stručnjaka i odgovornih osoba.

Ovih dana u jednome od naših manjih gradova, počela je kružiti glasina kako je obitelj koja je upravo bila pristigla iz Italije završila u “Kauflandu” (supermarketu), te da su “građani dojavili policiji nakon što su primijetili kako se znoje i ponašaju neobično – s očitim znacima temperature i respiratornih smetnji”. I onda (priča ide dalje) “je kompletan prodajni prostor ispražnjen i u njega je ušla specijalna ekipa za dezinfekciju”. I sve bi možda i prošlo kao istina, da stotine građana upravo u to vrijeme nisu bili u nabavi u istom tom supermarketu. Na kraju se ispostavilo da su se “neki ljudi javili u Dom zdravlja” – a da nitko nije znao zašto, tko su i ima li to ikakve veze s virusom. Izvor te dezinformacije je ostao nepoznat, ali srećom nije se proširila pa je i njezin efekt izostao. I Bogu hvala da je bilo tako.

Glasine su opasna stvar i ne smije im se nasjedati. Dakako, oni koji su ih skloni širiti, također bi trebali razmišljati o posljedicama i ostaviti se naklapanja u stilu “rekla-kazala”. Jer, svaki pogrešan potez, svako nepoštivanje pravila što nam ih ne bez razloga nameće struka i svaka ishitrena i neutemeljena tvrdnja može imati itekako negativne, pa čak i teško popravljive posljedice.

Hladna glava i staložen, razuman i odgovoran pristup problemu, sad su nam potrebniji nego ikad. Što prije to shvatimo i prihvatimo bolje za sve nas, jer epidemija nije stvar samo Vlade, liječnika, kriznih stožera i epidemiologa, nego se tiče svih nas i svakog pojedinca ponaosob. Svi smo suodgovorni za zdravlje i živote nas samih, ali i onih s kojima dijelimo životni prostor – bili to članovi naše obitelji ili ne.

Možemo li iz ovoga što se događa izvući pouku i postati bolji, odgovorniji i tolerantniji ljudi?

Zlatko Pinter

Advertisement

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Vijesti

Muftiji Zukorliću: “Ljuta sam jer smo mnoge stvari ostavljali za sutra… dok si ti žurio!”

Published

on

Sjećanje na jednog od najvećih sandžačko-muslimanskih intelektualaca, bivšeg muftiju, za Sandžak i Srbiju, Moamera Zukorlića u dirljivom govoru …

Efendija Muamer Zukorlić, teolog i političar, bio je pravi vođa svoga naroda i pučki tribun u Sandžaku ali i šire, umro je iznenadnom smrću u studenom 2021. godine.

Godine 2010. Zukorlić je formirao Bošnjačko nacionalno vijeće, te bošnjački narod proglasio konstitutivnim. Kad tijela države Srbije nisu priznala BNV, on je dao slijedeću izjavu:

 »Igranje Sandžakom znači poigravanje sa ovim dijelom Srbije. Država je kao zgrada u kojoj stanari mogu da se vole ili ne vole. Ukoliko većinski stanari odluče da zapale jedan stan, rizikuju da se upali cijela zgrada. Zato se nije igrati sa vatrom. Ili će nam svima biti lijepo, ili će vatre biti do vrha. Samo naša kuća gorjeti neće.«

Poslušajte dirljiv govor u spomen na velikog muftiju…

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved