Vijesti

Može li Sv. Josip izliječiti Crkvu od današnje kronične nevjere?

Published

3 godine ago

19 ožujka, 2022

Možda je vrijeme da Crkva prestane pričati o tome što bi ostatak svijeta trebao učiniti… Možda je vrijeme da se Crkva pridruži Josipu u zasukavanju rukava i obavljanju vlastitog posla…

Kada sam čitao povijest umjetnosti Elizabete Lev o sv. Josipu, podsjetio sam se da je još 1937. godine papa Pio XI. pokrenuo kampanju Crkve protiv komunizma pod pokroviteljstvom svetog Josipa. Učinio je to u enciklici koja je isto tako objavljena na blagdan sv. Josipa:

„Kako bismo ubrzali dolazak toga „Kristovog mira u kraljevstvo Kristovo” koji su svi tako žarko željeli, upravo veliku kampanju Crkve protiv svjetskog komunizma stavljamo pod zastavu svetog Josipa, njezina moćnog zaštitnika. Upravo sv. Josip pripada radničkoj klasi i podnosio je teret siromaštva za seba i Svetu obitelj, čija je nježna i budna glava bio. Njemu je povjereno božansko Dijete kada je Herod poslao svoje ubojice na Njega. A svojim životom je bio primjer vjernog obavljanja svakodnevnih dužnosti svima koji trudom svojih ruku moraju steći kruh. Dobio je titulu „Pravednika”, služeći tako kao živi uzor one kršćanske pravde koja bi trebala vladati u društvenom životu [Divini Redemptoris, br. 81].

Komunizam još nije u potpunosti mrtav, ali njegova je prijetnja svijetu uvelike smanjena raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine, šezdeset i devet godina nakon njegova osnutka i pedeset četiri godine nakon proglašenja papine enciklike.

Zanimljivo je da su povjesničari često predlagali razdoblje od pedeset godina kao uobičajeno vrijeme potrebno ekumenskom saboru da se potpuno integrira u život Crkve. Međutim, prošlo je pedeset sedam godina od zatvaranja Drugog vatikanskog koncila, a Crkva se čini jednako zbunjenom kao i 60– ih nakon Koncila.

Što me dovodi do sljedećeg pitanja. Što je veći prioritet, oslobađanje svijeta od opresivne sekularne ideologije koju su proizveli neprijatelji Crkve, ili oslobađanje Crkve od opresivne sekularne ideologije koja djeluje unutar same Crkve?

Zašto, pitam se, sv. papa Pavao VI., sv. papa Ivan Pavao II., papa Benedikt XVI. ili papa Franjo nisu uzeli svetog Josipa kao primjer crkvenog nastojanja da se Crkva očisti od opresivne svjetovnosti iznutra– od svjetovnosti koja potiče lijenost i osobnu udobnost– te zašto je kler tako duboko zaražen (nazovite to kako hoćete) modernizmom, liberalizmom, relativizmom i sekularizmom? Ili neka bude pozitivno pitanje. Primjerice, zašto ne bi imali Josipovu kampanju za obnovu Josipove najvažnije svrhe u cijeloj Crkvi, a to je sigurnost vjernika?

Josipova glavna svrha

Ovaj prijedlog može se činiti čudnim. O Josipu je nekoliko papa tijekom dvadesetog stoljeća pisalo. U posljednje vrijeme, ne samo da je sv. papa Ivan Pavao II. pisao o svetom Josipu u svojoj apostolskoj pobudnici iz 1989. godine, „Čuvaru Otkupiteljev“ (Redemptoris Custos), već smo pod papom Franjom nedavno zaključili godinu sv. Josipa koju je inaugurirao Apostolskim pismom „Očevo srce“ (Patris Corde). Ali dok su svi dokumenti naglašavali važne vrline svetog Josipa u njegovoj brizi za Mariju, Isusa i šire za sve one koji pate ili su u potrebi, nijedan se dokument nije usredotočio na ono što je bila vrhovna dužnost Josipa kao poglavara svete obitelji, a to je da učini dom i svakodnevni život obitelji sigurnim utočištem za približavanje Bogu.

Tko može poreći da je Josipova velika namjena – njegovo temeljno poslanje od Boga i sama nužnost te misije – bila da bude bedem protiv onih koji bi okaljali i degradirali lijepu Mariju i unijeli opake utjecaje i navike u život njezina Sina. Umjesto toga, Josip je osigurao obiteljsku zaštitu i razvoj muške kreposti kod Sina Božjega. Čak i ako naša kultura danas ne može razumjeti tako nešto, ipak je u teološkom kontekstu teško vidjeti nešto važnije od uloge „Josipa” u Kristovom životu.

U tome smislu, ponekad nam može biti oprošteno ako se umorimo od slušanja o „nježnom ocu” i „tihoj, ali postojanoj podršci”. Jednom sam čuo govornika na obiteljskoj konferenciji kako je spomenuo važnost muškarca da bude viđen u dvorištu, pomalo prljav i bez majice, kako kosi travnjak. Što se mene tiče, ja ne kosim bez majice. Ali sama slika predstavlja ideju da je dom zabranjen predatorima. Drugi muškarci će dvaput razmisliti o bilo kakvim zlobnim namjerama prema ženi toga čovjeka; druga djeca dvaput će razmisliti o tome hoće li maltretirati njegovu djecu.

Ali ta ista muževa i očinska uloga djeluje u cijelom opsegu obitelji. Je li supruga i majka pretrpjela maltretiranje na poslu ili nepoštivanje? Je li se neko dijete pobunilo protiv roditeljskog autoriteta, usvojilo lošu naviku, donijelo nemoralne materijale u kuću? Za sve to dogoditi će se posljedice. Dobro se sjećam dana – imao sam možda trinaest ili četrnaest godina – kad sam s ocem bio vani u šumovitom dijelu našeg dvorišta i on mi je rekao da obavim određeni posao. Moj odgovor nije bio zadovoljavajući. Sljedeće čega se sjećam je da je uzeo štap i rekao: „Nemoj kolutati očima sine!“. To je, u ovom ili onom obliku i s jednom ili drugom osobom, važan dio onoga što znači biti otac.

Jeste li šokirani? Razmotrimo, u tome svjetlu, prispodobu o izgubljenom sinu. Mnogo toga se sastoji od očeve svakodnevne nade i molitve da će se sin vratiti. Za svakoga tko je bio makar imalo dobar otac, to se podrazumijeva. Ali možda zaboravljamo na vrijeme kada je otac, tužno gledajući u sina, rekao čvrstim i nepopustljivim tonom: „Ti imaš svoje nasljedstvo. Sada možeš ići. Ne vraćaj se dok se tvoje srce ne promijeni”. Nije li nam očajnički potreban netko tko bi danas u Crkvi provodio upravo ovu vrstu muške kreposti?

Prava zaštita Crkve

Josip u ovakvome obliku tvrdi da moramo započeti obnovu Crkve. Josip je taj koji, zbog svog istinskog obiteljskog očinstva, drži ključ za činjenje čvrstih odluka potrebnih za obiteljski integritet. To je Josip koji nas može povesti u inzistiranju da nepopravljivi svojeglavi katolici – javno svojeglave katoličke vjerske i laičke vođe i u Crkvi i u civilnom društvu – moraju odlučiti hoće li biti vjerni članovi obitelji ili nepoželjni kod kuće. Upravo taj Josip može Crkvu još jednom poučiti kada s tvrdom oštricom istinske očinske ljubavi kaže: „Neka bude kako želiš. Uzmi svoje nasljedstvo i idi”.

Glavna prednost stavljanja Josipa na čelo nasojanja da naš zajednički crkveni dom ponovno učini sigurnim je to što bi to posebno identificiralo najveći problem s kojim se Crkva danas suočava. Bilo bi dovoljno povjeriti obnovu samoga integriteta Crkve istom čovjeku koji je štitio osobnu sigurnost i integritet Blažene Djevice zajedno sa sigurnošću i cjelovitom ljudskom formacijom Isusa Krista. To što je Marija imala siguran prostor za svoje majčinstvo, je nešto što se može zahvaliti Josipu. U onoj mjeri u kojoj je naš Gospodin imao i ljudsku zaštitu i vodstvo da odraste do zrele muškosti, za to je isto tako bio zaslužan Josip. Gotovo se može čuti Josipa kako inzistira da Isus treba ljubiti Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Može se čuti i kako inzistira da Isus mora izučiti svoj zanat i biti vjeran principima, kako bi mogao dobro služiti svojim bližnjima.

Josip nikada ne bi prihvatio neodgovorno petljanje s pastoralom istinom ili strukturom same Crkve, kao što ne bi prihvatio loš rad koji bi doveo do urušavanja stolice ili kuće. Ideja da se bilo što izgradi – a kamoli ljudski život – na temeljima pijeska s jeftinim zamjenama za dobre materijale bila bi, za Josipa, namjerna ludost, prijekorno napuštanje dužnosti, zapravo stvarna mržnja prema onome zbog koga je sagradio objekt, ili s kime je razgovarao o tome. Ideja da se kompromitira njegova vjera ili rad kako bi stekao veću sigurnost, bogatstvo, udobnost, utjecaj ili slavu ne bi naišla na Josipovo odobravanje. Razmotrite Josipa, dakle, kao uzor katoličkog klera, redovnika/ica i profesore – da ne spominjemo laike koje on očitije predstavlja.

Josip možda nije bio intelektualac, ali je znao koga treba slušati i što treba podučavati. Kada je čuo molitvu „Slušaj, Izraele“ u Mojsijevoj knjizi Ponovljenog zakona, Josip je prvo slušao, a zatim je podučavao. I budući intelektualci našeg vremena ne mogu odbaciti kao slučajnost da naš Gospodin, odgovarajući na pitanje o najvećoj zapovijedi, nije samo svojim riječima rekao da treba ljubiti Gospodina Boga svojega, nego je citirao Pismo, rekavši: „Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!“ (Mk 12, 29 – 30).

Razmislite o ovome: „Prvo je: ‘Slušaj, Izraele! Gospodin…’“. Prva stvar, koju Crkva i svi njezini članovi, ma koliko bili inteligentni, ma kako istaknuti, ma koliko sofisticirani, koliko visoko u Crkvi ili u svijetu, moraju učiniti jest upravo čuti, odnosno slušati Boga. Nije ni čudo da u trenutku kada se Marta požalila da joj Marija ne pomaže u posluživanju, Isus odgovara sljedeće: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti” (Lk 10, 41 – 42).

Marija je slušala Isusa. Slušaj, Izraele. Slušaj, dušo moja. Slušaj, Crkvo.

Tihi Josip

Dopustite mi da naglasim da Josip nije umnožavao riječi. Znao je temelje vjere i živio ih je: „Obilje riječi ne biva bez grijeha, a tko zauzdava svoj jezik, razuman je” (Izr 10, 19). Poznavao je i knjigu Postanku, posebno ono mjesto na kojem je Bog upozorio Kajina da se ne pretvara da mijenja stvarnost: „Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti” (Post 4,7). Ali Kajin je žudio za ljudskim poštovanjem, pa je ubio svog brata kao što se ubija istina, poričući samu stvarnost kada ga je Bog zamolio da o njoj govori: „Ne znam; zar sam ja čuvar brata svoga?“ (Post 4, 9). Ali gotovo možemo čuti Josipa kako kaže modernim etičarima, modernim moralnim teolozima, modernim „katoličkim” profesorima, modernim katoličkim „autoritetima” da je njihovo ime kao Kajinovo!

Kažem isto tako „skoro“ jer se čini da Josip uvijek govori glasnije svojim djelima nego riječima. Možda se ne bi svađao sa učiteljima katoličkog svijeta; on bi jednostavno mogao odvesti sve studente do onih koji poučavaju istinu, uzrokujući kolaps jednog sveučilišta za drugim i prebacujući ravnotežu intelektualne moći s Pilata i Heroda na Njegovog udomljenog Sina. Možda ne bi ukorio ohole biskupe koji su zadobili naklonost svjetovnošću; on bi jednostavnije odveo sve katolike (koji podupiru Crkvu) u „Egipat“ – to jest, u druge biskupije koje posebno nastoje osigurati vjeru i moral onih koji su im povjereni na brigu. Odjednom, pod Josipovim vodstvom, čak i ako katoličke vođe na određenim mjestima ne bi mogli biti dovedeni do vjernosti, milijuni laika konačno bi mogli premjestiti svoje resurse i sebe, ili barem svoja srca negdje drugdje.

Istrošenost zbog obeshrabrenja i umrtvljene vjere mogla bi se preobraziti u onu kombinaciju žara i požrtvovnosti koja karakterizira svece, koji više neće moći zanemariti Božju zapovijed da čuju istinu. Josip je, sa svoje strane, uvijek bio u pokretu—uvijek pod božanskim vodstvom tamo gdje je mogao osigurati sigurnost i integritet Riječi Božje.

Prema Elizabeti Lev, nova ikonografska uloga svetog Josipa brzo se razvila u četrnaestom stoljeću. Sve više se prikazivao u ulozi zaštitnika Crkve, jer je bio zaštitnik samoga Krista, a Crkva je Tijelo Kristovo. Josip se isto tako počeo pojavljivati u umjetnosti s frizurom i bojom odjeće koje su se u prethodnim razdobljima koristile za Svetog Petra. Tijekom i nakon razornih godina avignonskog sužanjstva papinstva i Velikog zapadnog raskola (kada su prvo bila dva, a zatim trojica koji su tvrdili da su pape), sveti Josip se sve više predstavljao kao zaštitnik papinstva. Papa Siksto IV. dodao je blagdan svetog Josipa u liturgijski kalendar 1479. godine.

Ovaj razvoj je vrijedan meditacije. Od svih načina na koji se Josip pojavio u umjetnosti i pučkoj pobožnosti tijekom stoljeća, možda je ovaj danas opet najpotrebniji. Jedna je stvar identificirati Josipa kao model za naše stavove prema radnicima migrantima, kao što je učinio papa Franjo, ili čak staviti Josipa na čelo borbe protiv ateističkih ideologija, kao što je to učinio papa Pio XI. Ali kada ideološki sekularizam truje i prelazi na katoličku misao među bezbrojnim biskupima, svećenicima, đakonima, redovnicima/ama, fakultetskim profesorima, laicima, župnim volonterima i katoličkim političarima, možda je vrijeme da se papa uozbilji i postavi svetog Josipa kao model za vjernike.

Možda je vrijeme da Crkva prestane pričati o tome što bi ostatak svijeta trebao učiniti, kao da je neka novinarka. Možda je umjesto toga vrijeme da se Crkva pridruži Josipu u zasukavanju rukava i obavljanju vlastitog posla.

Izvor & Quo Vadis Croatia

Vijesti

Njemačka nastavlja putem očitog nacionalnog samouništenja. Nijemci mogu ostati na takvom kursu do vrlo gorkog kraja…

Published

2 sata ago

29 ožujka, 2025

Igor Matić

Nijemci su čuveni – zapravo ozloglašeni – po fiskalnom konzervativizmu. Vjerujte mi, znam: ja sam Nijemac i svjedočio sam desetljećima, zapravo cijeli svoj svjesni život, kako moji sunarodnjaci opsesivno brinu o javnom dugu – prenosi Logic, pisanje Tarika Cyril Amara.

Često miješaju pravila koja mogu funkcionirati za individualnu, osobnu štedljivost s onim što je potrebno modernoj državi i njenom gospodarstvu. Doista, kristalizirali su svoju pogrešno usmjerenu ideju o tome kako upravljati javnim financijama čvrstom šakom i malo predviđanja u čudnom utjelovljenju “švapske domaćice” (Švabe su stereotipno štedljive i oprezne; nekako kao Škoti u njemačkom poimanju sebe).

I kad god nacionalno obožavanje švapske domaćice nije bilo dovoljno, dodali bi se bolni jecaji “Weimar, Weimar”. Vidite, prvi neuspjeli njemački eksperiment s (više-manje) demokracijom, Weimarska Republika iz međuratnog razdoblja, navodno je umrla, između ostalog, od inflacije.

Hiperinflacija, prema ovoj klimavoj ali (nekada) iznimno moćnoj priči o “jedinstvenom inflacijskom traumom”, potkopala je legitimitet te države od samog početka, tako da nikad nije mogla postati dovoljno jaka da kasnije izdrži pritisak Velike depresije i nacista.

Zanimljivo, u ovoj ozbiljno pogrešnoj verziji nedavne njemačke povijesti, štednja je uzdignuta kao magični čarobni štapić koji će držati inflaciju podalje i stoga također druge nepoželjne stvari poput filmova Leni Riefenstahl, fašizma, te započinjanja i gubljenja još jednog svjetskog rata uz počinjenje genocida.

U stvarnosti, naravno, upravo je politika štednje posljednjih weimarskih vlada, provedena jednako nedemokratski kako je to opet moderno (vidi dolje), doista učinila učinke Velike depresije još gorim i pomogla otvoriti put nacistima do vlasti.

Ali ovaj put, sve je drugačije. U uistinu neviđenom potezu – odmah prepoznatom kao povijesnom, na bolje ili, mnogo vjerojatnije, gore – njemačke elite, u politici, medijima i akademiji, zatvorile su redove u stilu nirnberških stranačkih skupova kako bi Njemačka opet rasipala. Poanta je temeljita promjena politike, zajedno s izmjenom ustava, još jedna stvar oko koje su Nijemci obično tvrdoglavo konzervativni. I sve to da bi se upustili u masivan, dosta vjerojatno osakaćujući dug za, u biti, rat s Rusijom.

Jer, ukratko, postoje tri načina na koje Njemačka želi krenuti u veliko rasipanje: Takozvana kočnica duga – anahronistično i ekonomski primitivno ograničenje javnog duga – bit će uklonjena za sve što ima veze s “obranom”, to jest, u stvarnosti s masivnim programom ponovnog naoružavanja, uključujući civilnu obranu i obavještajne službe, kao i za vojnu pomoć Ukrajini.

Drugo, njemačka vlada će također nagomilati dug u iznosu od dodatnih €500 milijardi koji će se potrošiti tijekom 12 godina. Ovaj novac navodno će se uložiti u klimatske akcije (uzdah njemačkim militarističkim, krajnje desnim Zelenima) i infrastrukturu.

Infrastruktura, ovdje, također ima mnogo veze s vojnim svrhama. Nije tajna da će, na primjer, često oronule njemačke željeznice, ceste i mostovi biti obnovljeni ne samo za civilne i komercijalne svrhe. Umjesto toga, kao i prije u njemačkoj povijesti, željeznice i autoceste, na primjer, ističu se kao ključni dijelovi vojne logistike.

I također kao i prije, velika propagandna priča je da su potrebni za slanje vojnih snaga u borbu protiv Rusije. Samo što se ovaj put Njemačka predstavlja kao središte za cijeli NATO. Što god “cijeli NATO” mogao značiti u budućnosti.

Treće – i obično previđeno – budući da je Njemačka federacija, njezine pojedinačne savezne države također dobivaju ovlasti za preuzimanje dodatnog duga. Način na koji sve to treba funkcionirati zajedno tijekom sljedećeg desetljeća ili tako nečega, složen je. Na primjer, postoje složena i vjerojatno nepraktična pravila osmišljena da se izbjegne označavanje običnih proračunskih troškova i stvaranja duga kao dio ovog programa. Ipak, poanta je prilično jednostavna: Njemačka vlada stvorila je alat za dodavanje ukupno oko bilijun eura ili čak više duga.

Istina je da je do neke mjere, sve gore navedeno jednostavno lokalna varijanta općeg EU-plus-UK ludila: S Bruxellesom, Londonnom i Parizom kao glavnim agitatorima, cijeli jadni, stagnirajući blok sanja velike snove o ulasku u masivan dug, možda čak i, u biti, o zapljeni privatne štednje, kako bi se suočili s Rusijom. Sa ili bez SAD-a. To je samo još jedna primjena ključnog trenutnog načela upravljanja zapadnih elita: Vladavina kroz stalnu izvanrednost. A ako nema stvarne izvanrednosti u blizini, oni je jednostavno izmisle.

Ali postoji i nešto specifično njemačko u berlinskom “Sonderweg”-u u smrtonosni dug. Kao prvo, toliko onda za onu staru naviku kukanja o inflaciji u “Weimaru”: Ispostavlja se da je jedina svrha koja navodi Nijemce da prevladaju svoj dosad navodno onesposobljavajući strah od inflacije i duga – pričekajte – pokretanje programa ponovnog naoružavanja u stilu nacističke Njemačke iz 1930-ih. Jer, moramo pretpostaviti, za razliku od Weimara, taj režim je završio stvarno dobro.

Vidite ironiju, vjerujem. Grci vjerojatno uočavaju tragediju: 2015., Nijemci su, najviše od svih, pretvorili svoju naciju u ritualno žrtvovanje EU bogu Štednje (krvožednoj Kali verziji lokalnog božanstva švapske domaćice).

Ipak, da su ideološko-narativna nespretnost i zapanjujuća nesposobnost da vide koliko ponekad izgledaju zbunjujuće drugima jedini problemi ovdje, to bi bila samo uobičajena Njemačka. Nažalost, to nije slučaj.

Mnogo je više na kocki. Jer postoji mnogo gora ironija: U načelu, istina je da Njemačka hitno treba veliku dozu kejnezijanizma, to jest, korištenje javnog duga za ponovno pokretanje svog deindustrijaliziranog (komplimenti SAD-u i Ukrajini) ekonomije na samrtnoj postelji. Ipak, vezanje ove temeljno zdrave i apsolutno nužne politike za histeričnu ratnu paniku o Rusiji proizvest će veliko ekonomsko rasipanje kao i strašne rizike.

Ti rizici uključuju ruinozno skup neuspjeh politike s užasno destabilizirajućim domaćim učincima i još ruinozniji “uspjeh”, naime, učinak samoostvarujućeg proročanstva, u kojem ono što se službeno predstavlja kao sprječavanje rata povećanim odvraćanjem pomoći će izazvati taj rat.

Razjasnimo jednu stvar: Problem nije čak ni to što Berlin priznaje, još jednom, ne samo koliko je zapuštena njemačka vojska, već da se nešto mora ozbiljno učiniti, to jest skupo, oko te slabosti. Razumna modernizacija hitno je potrebna; i to je, u načelu, činjenica koju će ozbiljni promatrači, uključujući one u Moskvi, vjerojatno razumjeti (bez obzira smatraju li trenutno korisnim to glasno reći ili ne).

Ono što čini naglasak na ponovnom naoružavanju tako pogubnim u ovom slučaju su četiri značajke koje su njemačke elite namjerno vezale uz to: Ukrajina; pretjerivanje; doista poremećena, monotona propagandna kampanja o nadolazećem ratu s Rusijom; i posljednje, ali ne najmanje važno, provedba politike nalik puču kroz neuobičajeno besraman manevar.

Da se pozabavimo najočitijim prvo: Njemačke tvrtke mogu, naravno, pronaći proizvodne lokacije i tržišta u Ukrajini, posebno ako konačno završi moroni zapadni rat preko zastupnika (i morali bi zahvaliti i Washingtonu i Moskvi za to, definitivno ne Berlinu ili Bruxellesu). Takva ulaganja i trgovina također bi koristila Ukrajincima.

Ali jednostavno bacanje novca na Kijev i njegove korumpirane režime mora prestati, jer u realističnim uvjetima, Ukrajina nije imovina, već veliki teret. A za one koji žele razgovarati o onome što pogrešno shvaćaju kao “vrijednosti”: Ukrajina nije demokracija i nema vladavinu prava ili napola slobodne medije; njeno “civilno društvo” – barem ono što Zapadnjaci susreću u šik kafićima u Kijevu i na promotivnim turama diljem akademije – je napuhana prijevara za dobivanje novčanih potpora; i da zaokružimo sve, iznimno je korumpirana. Za Berlin je perverzno, samouništavajuće, i zapravo nemoralno hraniti ukrajinske elite još većim novcem.

Drugo, nije moguće točno odrediti optimalan miks između vojnog i civilnog deficitnog trošenja koji bi bio optimalan kejnezijanski miks za trganje Njemačke iz njene ekonomske kome. Ali ne može biti sumnje da su trenutni planovi pogriješili na vojnoj strani, vjerojatno masivno. Za početak, jednostavna je ekonomska činjenica da oružje i drugi vojni izdaci nisu produktivni u uobičajenom smislu. Oni su u najboljem slučaju treće najbolje rješenje za pokretanje ekonomije neke zemlje. Oni koji maštaju o ogromnim lančanim učincima koji bi to kompenzirali su ili neznalice ili nepošteni.

Ne iznenađuje da je čak i glavno revizijsko tijelo njemačke vlade – Bundesrechnungshof – kritiziralo planove za zaduživanje: Za savezne revizore, pretjerani su u cjelini. A, što se tiče njihove prevladavajuće vojne strane, smatraju da te troškove nije trebalo osloboditi od kočnice duga, čineći ih, u biti, neograničenim. Kao rezultat, “dugoročni, visoki rashodi za kamate” prijetit će štetom državnim financijama kao i korporacijama, što će dovesti do “ekonomskih i socijalnih rizika”.

Vrijeme će pokazati, ali mnogo trenutno modnog hvalisanja i hvastanja vjerojatno će se pamtiti s nelagodom. Joe Kaeser, šef koncerna Siemens, na primjer, može – poput izabranog kancelara Friedricha Merza – ushićeno govoriti o povratku Njemačke. Očito je previdio da bi, posebno s Njemačkom, pitanje uvijek trebalo biti “povratak čemu?” Ipak, čak i on primjećuje da “ne znamo točno kako”.

Stvarno? Kakva intrigantna nonšalancija kada se spremate pokupiti bilijun eura dodatnog nacionalnog duga. Nije čudo da je čak i švicarski arh-kapitalistički i vrlo rusofobni Neue Zuercher Zeitung dočekao novi njemački entuzijazam za dug s izraženim skepticizmom.

Treće, tu je ratna panika. Za one koji ne znaju njemački, možda je teško zamisliti koliko je nesuvislo postalo njemačko javno područje. Tradicionalni i društveni mediji hrane stanovništvo stalnom, neprekidnom bujicom rusofobne propagande o ratu na vidiku. Vrlo mali i temeljito marginalizirani njemački kritičari ove proizvedene masovne psihoze govore o ratnoj histeriji, i imaju pravo.

Znakovito, mala ali sveprisutna četa stručnjaka-iz-pakla poput Carla Masale, Soenkea Neitzela, Gustava Gressela i Claudie Major radi prekovremeno: Nakon godina u kojima su sve – da, stvarno, sve – pogrešno shvatili u vezi s ukrajinskim sukobom, sada samopouzdano predviđaju rat s Rusijom i govore Nijemcima što da misle i rade po tom pitanju.

Njihove fascinantno raznolike (ne) i uvijek svježe i iznenađujuće (također ne, stvarno ne) rasprave, koje gotovo svakodnevno lupaju Nijemce iz jednog studija ili drugog, obično se sada okreću oko toga kada će točno “Rus” (Der Russe!) napasti. Mišljenja variraju između u osnovi sutra ujutro i za nekoliko godina.

I to ludilo je, nažalost, sada reprezentativno u Njemačkoj, barem među njenim takozvanim elitama. Jedan problem s ovom propagandom je star i očit: Oni koji je šire počinju vjerovati u nju sami. Doista, u Njemačkoj, odavno su dostigli tu fazu: Poput kulta sudnjeg dana, što doista jesu, oni se samohisteriziraju i samoeskaliraju.

Što znači da dok bi racionalno njemačko vodstvo nastojalo uravnotežiti dužnu pažnju u pitanjima sigurnosti s diplomacijom temeljenom na nacionalnim interesima i, da, suradnjom s Rusijom, ova vrsta pristupa sada je nemoguća. Umjesto toga, oni Nijemci koji vole govoriti u ime nacije zauzeti su pričanjem o tome da uđu u još jedan vrlo glup, vrlo nepotreban i, na kraju, vrlo izgubljen rat.

Konačno, tu je način na koji je ovaj zaokret u politici izvršen. Možda je bio (jedva, formalno) legalan, ali ako jeste, onda samo po slovu zakona. Njegov duh i demokracija kao takva nasilno su prekršeni i to javno. Jer Merz, koji još nije ni kancelar, iskoristio je stari, predizborni parlament da progura ove promjene. Novi parlament, već izabran, ne bi mu dopustio da nađe većinu za ovu operaciju.

To znači da je sljedeći njemački kancelar namjerno išao protiv već jasno izražene volje birača, i učinio je to koristeći transparentan prljavi trik. Sve stranke koje su mu pomogle u tome, uključujući Zelene i njegove vjerojatne buduće koalicijske partnere iz Socijaldemokrata, uprljale su se.

I sve to dok je Merz pokazao svoj prezir prema zakonu i pristojnosti pozivajući međunarodno traženog ratnog zločinca Benjamina Netanyahua u Njemačku, a BSW Sarah Wagenknecht držan je izvan parlamenta očitom izbornom manipulacijom i iznimno vjerojatnim falsificiranjem. Nije čudo da su mnogi Nijemci izgubili vjeru u tradicionalne stranke. Ako postoji jedna snaga koja bi mogla profitirati od svega navedenog, to je, naravno, AfD, sada najjača opozicijska stranka Njemačke. Njemački centristi: Ne plačite na našim ramenima i ne cvilite o “Rusija, Rusija, Rusija” kada se vaš glupi vatreni zid protiv AfD-a ruši. Samo sebe možete kriviti.

Je li ostala ikakva nada? Da, možda. Jer iako je ovo strašan početak, politika koja je upravo pokrenuta također bi se trebala provoditi tijekom desetljeća i više. Mnogo se toga može dogoditi u tom vremenu. Na primjer, njemačke korporacije možda će konačno – ako tiho – pobuniti se protiv toga da budu osakaćene samoubilačkim ratom sankcija protiv Rusije, posebno kad će se njihovi američki konkurenti vratiti u poslovanje s Rusijom, kako očito žude. Ukrajinski sukob može završiti na takav način da njemački obožavatelji Zelenskog jednostavno neće imati kome slati novac. Posljednje, ali ne najmanje važno, čak i trenutno hiperaktivni Nijemci možda primijete kada Rusija zapravo ne napadne.

Ipak, za sada, Njemačka nastavlja svojim putem teškog i očitog nacionalnog samouništenja. I nažalost, povijest uči da Nijemci mogu ostati na takvom kursu do vrlo gorkog kraja. Nema jamstva da će stvari ovaj put biti bolje.

Autor: Tarik Cyril Amar

Vijesti

Stanje Crkve iz argentinske perspektive: Broj svećenika i bogoslova se smanjuje, biskupa raste, priopćenja iz Vatikana puna samohvale!?

Published

9 sati ago

29 ožujka, 2025

Igor Matić

Dvanaesta godišnjica pontifikata pape Franje nedavno je proslavljena. Priopćenja iz Rima za medije obično su puna samohvale. Vrlo je teško prosuditi crkvenu stvarnost, koja je nevjerojatno široka i obilježena razlikama među zemljama, ali iz određene perspektive moguće je razmotriti okolnosti. To mogu učiniti iz ovog kuta dalekog juga, Argentine, nacije koja je (ili je bila?) većinski katolička.

Pad Crkve je očigledan. Biskupi imaju glave u oblacima. Bogoslovna sjemeništa su naseljena mladima čiji se broj može izbrojati na prste jedne ruke. Postoji čak i stoljetno sjemenište u koje niti jedan bogoslov nije ušao 2025. godine! Nema zvanja. Kristova zapovijed – učiniti učenicima sve narode (pánta ta éthne) – još uvijek nije ispunjena. Gdje su apostoli? Ljudi su zbunjeni, a mnogi vjernici osjećaju čežnju za boljim vremenima.

Mislim da su dvije žalopojke pape Pavla VI. još uvijek važeće: “Očekivali smo nakon Drugog vatikanskog koncila procvat proljeća, a došla je oštra zima” i “Kroz neku pukotinu dim Sotone ušao je u hram Božji.” Crkvena prisutnost u društvu strogo je ograničena, ali novinari je primjećuju jer iz povijesne perspektive prepoznaju da je Katolička crkva uvijek bila nešto službeno u Argentini. Smatraju nas katoličkom zemljom. Ali krštenja ne postoje, a natalitet je naglo pao – 2023. godine zabilježeno je 460.902 rođenja, najniža brojka u posljednjih 50 godina! Brak više ne postoji – sada su tu “partneri”. Javna prisutnost Crkve je nepostojeća; pojavljuje se u medijima samo kada se donose političke izjave, posebno protiv vlade.

Crkva se mora baviti svojim specifičnim zadatkom: činiti ljude kršćanima, prožimati njihovo ponašanje zapovijedima Svetog pisma i Tradicije te ih voditi prema nebu. Uzastopne krize klera imale su štetan učinak, prije svega jer povećavaju otuđenje društva od kršćanskog ideala. Ne postoji kršćanska kultura. Katolička sveučilišta uključuju djelomičnu teološku formaciju, ali ne ispunjavaju svoju glavnu funkciju da Crkvu učine prisutnom u argentinskom društvu, to jest stvaranje kršćanske kulture. Ne znam za katoličke mislioce koji se ističu kao što je to činio Carlos Sacheri. On je ubijen od strane terorista Narodne revolucionarne vojske (ERP) 1974. godine, pred svojom suprugom i djecom, dok je izlazio s mise u San Isidru.

Statistički pregled Crkve upravo je objavljen s podacima za dvogodišnje razdoblje 2022.-2023. Otkriva se da se broj biskupa povećao: s 5.353 u 2022. na 5.430 u 2023. Istodobno, broj svećenika se smanjio: na kraju 2023. bilo je 406.996 svećenika u cijelom svijetu, što je smanjenje od 734 u usporedbi s 2022. A u slučaju bogoslova, situacija je više nego zabrinjavajuća: od 2012. bilježi se stalan pad, od 108.481 u 2022. na 106.495 u 2023. Drugim riječima, broj svećenika i bogoslova se smanjuje, dok broj biskupa raste! Također, u Argentini je došlo do povećanja broja biskupa: tijekom posljednjih 12 godina broj pomoćnih biskupa se umnožio. Postoje i biskupije u kojima broj biskupa premašuje ili izjednačava broj bogoslova.

Kao katolik, vjerujem u Crkvu i volim je. Želim je vidjeti kako napreduje. Molim za nju i za Vrhovnog Svećenika, za zdravlje njegova tijela i, prije svega, njegove duše. Šezdeset godina nakon zatvaranja Drugog vatikanskog koncila, vrijeme je da se suočimo sa stvarnošću. “Crkva u pokretu,” u potrazi za onima koji ne poznaju Krista ili su se od Njega udaljili, ne smije biti “Crkva koja bježi” od svoje vlastite suštine i misije.

Mons. Héctor Aguer

Nadbiskup u miru iz La Plate

Izvor: Lifesitenews | Quovadisecclesia

Vijesti

Ekskluzivni arhivski dokumenti – dokazi o suradnji Hitlera i partizana u obrani jadranske obale od invazije Amerikanaca…

Published

16 sati ago

29 ožujka, 2025

Igor Matić

Povijest pišu pobjednici. Nakon Drugog svjetskog rata, jugoslavenski komunisti Drugi svjetski rat možda su zapravo napisali svoju verziju, za koju se čak i danas mnogi pristaše propalog režima kunu da je istinita. Ali vrijeme uvijek na kraju osigura da istina izađe na vidjelo. Tako dokumenti u njemačkim arhivima otkrivaju kako je Tito po Staljinovom naputku želio primirje s Hitlerom kako bi se zajednički obranili od angloameričkog iskrcavanja na Jadranu.

izvor slike: Hitler i Broz (twitter)

Bilo je to u proljeće 1942. kada je Tito poslao svog generala Vladimira Velebita u Zagreb s prijedlogom sklapanja primirja s Nijemcima zbog moguće invazije angloameričkih snaga na jadransku obalu, otkriva više različitih izvora dostupnih u njemačkim i austrijskim arhivima.

Dok se skrivao u bespućima zapadne Bosne, Tito je strahovao da bi saveznici uskoro mogli izvršiti iskrcavanje na obalu Jadrana. To mu nije odgovaralo jer bi takvo što značilo brzi kraj njegovih komunističkih ambicija. Pa je u dogovoru sa Staljinom odlučio pokušati s Hitlerom postići primirje. Velebit je tako Nijemcima predložio primirje. U zamjenu za prestanak “terorističke aktivnosti” Tito je očekivao da će mu Nijemci dati dio zapadne Bosne i da ga neće maltretirati.

Staljin je želio Balkan za sebe

Staljinu se nije sviđala ideja da se saveznici iskrcaju na Balkan, koje je sovjetski diktator smatrao svojim satelitom. Čak bi i privremeno primirje s Hitlerom bilo bolje od ovoga. No, njemački zapovjednik stacioniran u Zagrebu, general Edmund Glaise von Horstenau, znao je da o takvim stvarima odlučuje Berlin. Informaciju je prenio kući, ali kada je Hitler doznao za predloženo primirje, odbio je prijedlog rekavši da s banditima ne treba pregovarati, nego ih strijeljati.

Njemački general Edmund Glaise von Horstenau (Izvor: Twitter)

Od posebnog je interesa Titova nasilna reakcija 1950-ih, kada su informacije o pokušaju primirja između jugoslavenskih komunista i nacionalsocijalista prvi put izašle na vidjelo u britanskim novinama, koji je sažeo knjigu Tajna fronta austrijskog povjesničara Wilhelma Höttla koji je tijekom rata bio šef njemačke obavještajne službe za istočnu i srednju Europu. Činjenice iznesene u Daily Telegraphu i Yorkshire Postu Tito je nazvao lažnima, a Britance je optužio za klevetu napora NOB-a.

Na kraju se pokazalo da je Broz lagao.

No, kada su 1990-ih otvoreni njemački i austrijski arhivi, upravo je Tito razotkriven kao lažov. Nekoliko njemačkih vojnih zapovjednika, obavještajnih časnika i njima bliskih osoba ostavilo je svoje dnevnike i telegrafske poruke u arhivu, potvrđujući namjere o primirju. Ispada da je jedini lažov sam Tito.