„Od onih koji su napadali Hrvatsku

Samo su gori oni koji je nisu branili“

(Nepoznati branitelj)

Nakon Thompsonovog koncerta u Imotskom, svestrani (“Vegeta”) kritičar svega i svačega, poznati potkazivač (doušnik, denuncijant) protiv hrvatskog naroda i države,  Žarko Puhovski  je izjavio na jednoj regionskoj televiziji uz ostalo: “Thompson je poglavica svih hrvatskih kukavica https://dugopolje.org/puhovski-thompson-je-poglavica-svih-hrvatskih-kukavica/

Slika: Puhovski sa srbsko-udbaskom kremom 1972. u vrijeme denunciranja kolega studenata iz Hrvatskog proljeća: Rašković, Perković, Degoricija

Ta „moralna vertikala” raznih ljevičarskih i srpskih korisnih idiota, koji ima pristup u sve „regionske”  novine i televizije, za kojeg i jedan moralno-političko- dvojbeni Zoran Milanović kaže da je “nečastan” i „ništarija“, usuđuje se istinskom junaku Domovinskog obrambenog i oslobodilačkog rata Marku Perkoviću Thompsonu, koji je s thompsonom u ruci, branio Hrvatsku od srpsko-crnogorske agresije, izreći da je “kukavica”, bilo za što i u bilo  kojem smislu!

Uz brojne časne branitelje “lijevih” opredjeljenja, golemi dio komunističkih slijednika, s frazeologijom tzv. antifašizma (tj. komunizma), imaju jedno jedino zanimanje: lov na imaginarne fašiste, ustaše, klerofašiste… Te izdajničke hulje, koji ni ruku nisu htjeli dignuti 25. lipnja 1991. za neovisnu Hrvatsku, čiji su politički prijatelji izgubili rat, protiv razoružanog hrvatskoga naroda, dobro raspoređeni po institucijama, ponovo moraliziraju svojom jugokomunističkom „istinom“, koja je slomljena zajedno s njihovom zločinačkom tvorevinom!  

Hrvatski novinar  Goran Andrijanić, koji sada surađuje s poljskom medijskom kućom Fratria, nalazeći sličnosti u postkomunističkom upokoravanju poljskog i hrvatskoga naroda u tekstu „Thompson i pedagogija postiđivanja“,  uz ostalo navodi:

„Bronisław Wildstein (bivši je poljski disident, novinar, slobodni autor, Židov), pedagogiju postiđivanja objašnjava kao lijevo-liberalnu metodu koja ima za cilj osiguravanje političke moći… a to će lakše ostvariti vlada li nad iskompleksiranim narodom bez jasnoga identiteta i ciljeva. Kompleksi naroda, naime, nametnuti pedagogijom stida, čine da se nacija odriče svoga identiteta i tako postaje podložnija i procesima gubitka suverenosti“.

Adrijanić nastavlja: „Lažni mit o Hrvatima kao genocidnom narodu čiji je identitet ključno obilježen zločinačkim ustaškim režimom jest propaganda kojom su komunisti držali hrvatski narod pod nadzorom, a svaki njegov jači pokušaj nacionalne identifikacije označivali kao “ustaštvo”.

Mehanizam te pedagogije postiđivanja prebačen je u demokratske uvjete, ali njegova bit ostala je ista – prokazivati svaki društveni ili politički diskurs određen nacionalnim i tradicionalnim kao retrogradni, nelegitiman i opasan. Onima koji taj diskurs zagovaraju ne prijeti više zatvor, kao nekada, ali prijeti im marginalizacija i društvena stigmatizacija. I taj mehanizam iznimno je moćan i plaši ljude.

Hrvatski dragovoljac, borac Domovinskog rata, katolik i obiteljski čovjek i domoljub,  Marko Perković Thompson i emocije koje on izaziva jesu emanacija svega onoga što užasava postkomunističke strukture u Hrvatskoj i njihove nasljednike. Zato je u pisanju medija o njemu dopušteno apsolutno sve“ (https://dijalog.hr/kolumne/thompson-i-pedagogija-postidivanja-ili-tko-to-hrvatima-namece-komplekse/55044/)

Među onima, koji njeguju pedagogiju postiđivanja hrvatskoga naroda, najvažniji su potkazivači, čija lakomost za škudama, nadvisuje bilo kakvo vlastito uvjerenje!

Tko je ta moralna vertikala, kojeg jugotelevizije rabe za svoje uredničke ciljeve?

Dakle, još 1972. Žarko Puhovski, sudjeluje u staljinističkim montiranim procesima protiv hrvatskih sveučilištaraca, kao denuncijant, koji ne samo da svojim svjedočenjem šteti optuženima u tim komunističkim procesima, nego i doprinosi proširivanju broja optuženih. Milanović navodi da je na temelju izvješća, Puhovski  svojim svjedočenjem proširio ne samo opseg navoda optužnice nego i krug osumnjičenih osoba koje su na temelju njegova svjedočenja bile procesuirane.

Sve tadanje novine (Večernji list, Vjesnik, Politika, Borba, Nin) navode da je  Puhovski u dvodnevnom svjedočenju proširivao popis osoba koje treba optužiti.  Nadalje, o optuženim studentima je svjedočio kao o totalitarno i nacionalistički orijentiranim!  Tako je NIN je 20. kolovoza 1972. prenio da je Puhovski na suđenju rekao, “Ustvari radilo se o jednoj totalitarističkoj grupi nacionalistički orijentisanih studenata koja je postajala sve opasnija” https://www.vecernji.hr/vijesti/izvukli-smo-stare-novine-ovako-je-puhovski-govorio-na-sudenju-proljecarima-to-su-nacionalisti-1436783

Za svaku „pohvalu“! Pravi drug i junak socijalizma! „Moralna (komunistička) vertikala“!

Kada je bilo suđenje u Haagu, našim generalima, a stvarno se htjelo suditi Hrvatskoj, koju nisu htjeli, koja se nija smjela ponovo roditi, sjetili su se sudci svjetskog poretka „moralne vertikale“ prvog ravnatelja Instituta Otvoreno društvo Žarka Puhovskog, koji je nakon Stjepana Mesića, dao najveći doprinos optužnici za „Oluju“!

U svom drugom velikom svjedočenju protiv Hrvatske Puhovski kaže: „Nedvojbeno da je za vrijeme i neposredno poslije akcije između 120 i 150 tisuća ljudi s tog područja napustilo mjesto svojeg boravišta i da je otprilike tri četvrtine svih tih ljudi pripadalo seoskom stanovništvu. Zbog toga je, po mojem sudu, riječ o etničkom čišćenju“, objasnio u siječnju 2009. na Radiju 101 što će svjedočiti u Haagu.

U HHO su znali da će više sredstava od donatora privući ako se bave upravo ratnim zločinima. Sam Puhovski je izjavio da je: „…odbor u to vrijeme primao i 500.000 dolara godišnjih donacija, pri čemu je najveći donator bila fondacija Georga Sorosa“.

Već u ljeto 2001. HHO je pomoću financijskih sredstava doniranih od strane Norveškog helsinškog odbora i Nieman fondacije, svoj izvještaj izdao kao knjigu pod naslovom „Vojna operacija Oluja i poslije”. Autor teksta najvećim dijelom bio je Petar Mrkalj, dugogodišnji član i izvršni direktor Odbora. Predsjednik HHO u to vrijeme bio je Žarko Puhovski. U knjizi su iznijete lažne brojke o ubijenima i broju spaljenih kuća!

Analizirajući sav dokazni materijal, sudsko vijeće razmatralo je i tu publikaciju HHO-a u kojoj se iznose podaci o broju ubijenih srpskih civila, uništenih kuća itd. Evo ključnog odlomka iz sudske odluke.

„Prilog P2402 je izvješće pod naslovom ‘Vojna operacija Oluja i poslije’ koje je objavio Hrvatski helsinški odbor, a uredio Žarko Puhovski. Izvješće donosi tvrdnje čiji izvori nisu navedeni, kao i dvostruke opise istih događaja. Štoviše, za vrijeme ispitivanja Puhovskog na sudu postalo je očigledno da u knjizi postoje i druge pogreške. Iz tih je razloga Sudsko vijeće odlučilo da se neće oslanjati na prilog P2402 za informacije koje su u njemu iznesene, ukoliko one nisu potkrijepljene nekim drugim dokaznim materijalom.”

Sudsko vijeće zaključuje da je ta publikacija do te mjere nepouzdana i nesolidno sastavljena da je neupotrebljiva u dokazne svrhe!

Jugoslavenskoj Moralnoj vertikali i „Vegeta“ analitičaru raznih jugotelevizija u Hrvatskoj, nije smetala Lepa Brena i nevjesta joj, kada su usred Zagreba pjevali  Jugoslovenku!? Nisam primjetio u „našim“ medijima, da je  27. srpnja 2024. u Mokrom Polju (kod Ervenika) održan četnički dernek, kojem je natupilo „Jandrino jato“, poznato po pjesmama o tzv. RSK, veličanju četništva i zločina prema Hrvatima!? Nisam primjetio da je naša moralna vertikala kritizirala ovaj četnički nastup!? Naravno, ni riječi u „našim“ medijima.  O brojnim četničkim obilježjima po Hrvatskoj i slavljenju pokolja, uz novčanu potporu hrvatske Vlade, pravog srpskog genocida 27. srpnja 1941. na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like (očišćeno 2.000 km² od Hrvata), ne ću govoriti! U tom smislu, posebna hvala Ministrici kulture i medija i Pupovčevu „Suhom zlatu“ !

Međutim kada Hrvati pokazuju ljubav prema Domovini, herojima poginulim i živim, prema obitelji i svojoj Katoličkoj vjeri, onda to smeta!?

Komu?

Smeta ratnim gubitnicima, nereformiranim komunistima, prodanima, dezerterima, četnicima i svima koji nisu htjeli braniti Hrvatsku kada ih je najviše trebala! I kada je Hrvatska nastala u krvi i na žrtvama, u borbi protiv petokrake i kokarde,kada je pobijedila neprijatelje pod tim dvama zločinačkim znakovima, gle čuda!? Petokraka i kokarda rehabilitirane, a pokliči i znakovi pod kojim je izvojevana pobjeda, proskribirani, zabranjeni!

Ne postoji niti jedno Vijeće za nedemokratske režime(bez obzira na njihove  Zaključke i Izdvojena mišljenja),  koje će braniteljima zabraniti slaviti pobjedu, koje će osvijetliti zločinačku petokraku, zločinačku jugoslavensku zastavu (s ili bez petokrake, koje slobodno kruže po Hrvatskoj) i tolerirati kokardu, a znamenja Domovinskog oslobodilačkog i obrambenog rata, zabraniti! Ne postoji!

I hrvatskom narodu nisu mjerilo ni Puhovski, ni pročetnički hrvatski Srbi, ni Jugoslaveni, ni Jugosloveni, ni…  Mjerilo je samo mišljenje hrvatskoga naroda,  Hrvatski ustav i zakoni! Posebno treba naglasiti, bez obzira na bilo čije želje i očekivanja!

Niti jednim zakonom nije zabranjen poklič iz Domovinskog obrambenog i oslobodilačkog rata, „Za dom spremni“! Ne postoji zakon koji to brani! Što nije zabranjeno, dopušteno je! To što je preporučilo Kusićevo Vijeće, nije zakon, to je neobvezujuće mišljenje! Kako se to Vijeće (i Vlada), kojima su „puna usta“ europskih vrijednosti,  nisu pozabavili primjenom već gotovih europskih Rezolucija i Deklaracija Europske unije (1996,. 2006,. 2009., posebno Rezolucijom Europskog Parlamenta „Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe“ od 19. rujna 2019.?

Odgovor je jasan: prva bi stradala omiljena petokraka i najveći sin naših naroda i narodnosti!  Onaj, u čijeg se krepanog Galeba, ulažu miljuni, po čijoj je zapovejdi, evo i još jedan komunist pokajnik izjavio: „U svaku jamu ubačeno je po oko 8.000 ljudi, žena i djece. Neki su bacani živi! U jame su bacane mine i živo japno i dana 7. veljače 1945.  partizani su pobili fratre u Širokom brijegu, neke ubili a neke žive spalili itd. itd.“

Stoga se šuti i ignoriraju europske Rezolucije i Deklaracije! I danas, na Dan 23. kolovoza – Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma!

U svezi hrvatskoga grba s prvim bijelim poljem na HOS-ovom grbu, kojeg hrvatski neprijatelji ne mogu smisliti, činjenica je da je nastao prvi i nalazi se u Insbrucku od 1495. (prema mr. sc. Ingrid Runtić), a nalazio se i u Titovoj Jugoslaviji u Saveznoj skupštini i u Ustavu iz 1974. U Odlukama Sabora u Cetingradu 1527. i  Odluci Hrvatskog Državnog Sabora iz 1883. („Grb Hrvatske je srebreno i crveno, 25 puta kvadratni štit, tako da je prvi kvadrat srebreni, drugi crveni i tako redom“). Međutim, niti je grb s prvim bijelim poljem ustaški, niti s prvim crvenim, partizanski! Sve je to hrvatski grb!

Dok se Hrvatima baca „kost“ o prvom bijelom polju ili pokliču „Za dom spremni“ i dok se mi svađamo, u isto vrijeme SDSS sa svojim hrvatskim slugama gradi 40 (četrdeset) „kulturnih“ centara po Hrvatskoj!?  Srbi koji su branili Hrvatsku, kojih nema nigdje, sigurno razmišljaju jesu li bili na pravoj strani!?

U svezi HOS-ovog znaka, neka nezadovoljni prime na znanje:

•  Dana 1. listopada 1991. Predsjednik Tuđman je donio Zapovijed da postrojbe HOS-a ulaze u sastav OS RH!
• Znakovlje postrojbi HOS-a je službeno odobrilo Ministarstvo odbrane RH 1994.
• Grb Udruge HOS-a je odobrilo Ministarstvo uprave Račanove vlade!
• Postrojbe HOS-a su sastavni dio HV-a.

Postrojbe Hrvatskih obrambenih snaga su časne postrojbe, odreda dragovoljci s prvih crta u borbi prema crnim i crvenim srpskim fašistima! Ne postoji niti jedna optužba protiv njih za ratne zločine! Više od 700 HOS-ovaca je poginulo za slobodnu Hrvatsku! Niti jedan dezerter!

Pozdrav Za dom spremni, ako je i bio ustaški (bio je uz dodatak „i za Poglavnika“), onda je u Domovinskom obrambenom i oslobodilačkom ratu osvjetlao „obraz“ i  rehabilitirao se, za razliku od zločinačke petokrake i kokarde! Ističem da akademik Kusić i njegovo Vijeće, nemaju nikakvo moralno (osobito ne zakonsko) pravo javljati se jer nisu pošteno, u skladu s hrvatskom poviješću i tradicijom, donijeli zaključke! Hrvatska je nastala na temeljima Domovinskoga obrambenog i oslobodilačkog rata i sve što je obranilo i oslobodilo Hrvatsku, legalno je!  Tu nema rasprave, a pogotovo ne ćemo raspravljati s dezerterima i potkazivačima!

Mi, istinski antifašisti i antikomunisti, odnosno antitotalitaristi, mislimo da su se  petokraka i 10. megaubojica XX. stoljeća Tito, toliko kompromitirali, da trebaju biti zabranjeni, zajedno s četničkom kokardom, a sve u skladu s Rezolucijom Europskog Parlamenta od 19. rujna 2019.!

(https://hrvatskonebo.org/2021/01/27/prof-dr-sc-mihovil-biocic-sto-zeli-novi-napad-na-hos-i-kako-na-to-treba-odgovoriti/)

I na koncu, ne će nam  neprijatelji hrvatskoga naroda i države, prodane političke nakaze i dezerteri, govoriti što je pravo, a što nije, što nam je činiti i kako, osobito  ne će osvjedočeni doušnici, potkazivači, hulje i kukavice!

Tompson je hrvatskome narodu uzor čovjek, domoljub, branitelj  s puškom u ruci, a dokaz je mladost koja se probudila od bezbrojnih lijevo-liberalnih i antikršćanskih i protuprirodnih teroriziranja!

Netko je rekao da njima ne smeta HOS-ov znak na čelu, njima smeta čelo!

                                                                            Prof. dr. sc. Mihovil Biočić

Da bi povjerenje vjernika u svoje pastire ostalo puno, vrh naše Crkve morao bi sankcionirati Šimunovića, Šestaka, Matulića i Crnčevića. Izostanak sankcija mogao bi poljuljati i mnoge vrijedne i autentične svećenike kojima se nikad ne bi dogodilo da podrže Rodne studije i sotonističku ideologiju koju ona propagira. U protivnom, sve veći broj vjernika tražit će utjehu i sigurnost u drugim vjerskim zajednicama, a to se već počelo događati…

Izostanak misa tijekom lockdowna, neprincipijelno zagovaranje cjepiva kod kojih je u tijeku proizvodnje korišteno tkivo proizvedeno od stanica abortiranih beba otvorilo je taj proces, dokument o blagoslovu istospolnih parova ga je ubrzao, a podrška četvorice katoličkih intelektualaca, svećenika, Rodnim studijima će ga ubaciti u novu brzinu, ako ne bude odgovarajuće reakcije…

Iz kojeg smjera dolazi najveći udar na mons. Kutlešu i Katoličku crkvu u Hrvatskoj?

Polemika oko podrške Rodnim studijima od strane katoličkih intelektualaca još se uvijek ne stišava. Ono što je donekle umirujuće i budi nadu iz perspektive vjernika katolika jest intervju kojeg je Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša dao Darku Pavičiću za blagdanski dvobroj Večernjeg lista.

Potpuno jasno i nedvosmisleno mons. Kutleša ističe kako je “neprihvatljivo nametanje studijskih programa kakvi su Rodni studiji te kako je neprihvatljiva svaka ideologija roda i rodnih teorija koje su suprotne Božjem stvoriteljskom planu i koje razdvajaju rod i spol.”

Nadbiskupov stav o pobačaju i eutanaziji i ponavljanje zahtjeva da se čovjekov život poštuje od začeća do naravne smrti kao i isticanje kako crkva ne može zastupati oblike životnog partnerstva koji su suprotne Božjem nalogu prokreacije popravlja ozračje povjerenja u našu Crkvu i njenog najutjecajnijeg biskupa mons. Dražena Kutlešu.

Ovaj intervju vodio je, kako smo već istakli, Darko Pavičić, jedan od najuglednijih hrvatskih novinara koji prati događanja u Crkvi i izvještava o duhovnim temama. Njegova knjiga “Međugorje – prvih sedam dana” obavezno je štivo koje bi svoje mjesto moralo naći na policama svakog katoličkog vjernika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Nakon Velike Gospe, 17.08., Večernji list je objavio još jedan tekst istog autora pod naslovom “Što se zapravo krije iza dva udara iz Crkve na mons. Dražena Kutlešu: Ni jedna optužba nije istinita”.

U tekstu autor ističe kako je jedan udar trebao prikazati Nadbiskupa kao zagovornika Rodne ideologije, a drugi kao zaštitnika zlostavljača. Jedan od tih udara dakle, stiže iz Nacionala. Tamo se plasira teza kako je mons. Kutleša skrivao pedofilske zlostavljače.

Pavičić ističe u svom tekstu kako je Nadbiskup sve učinio sukladno kanonskom postupku te zlostavljača privremeno udaljio iz službe, a trajno će biti udaljen kad postupak završi.

Nadbiskup Kutleša doista je u potpunosti slijedio sve odredbe crkvenih i civilnih zakona. Ovdje treba istaknuti i kako je učinak u oba slučaja (suspenzija, privremeno udaljavanje) isti, a taj je da je zlostavljač uklonjen iz službe, dok je razlika u pravnoj formulaciji odnosno pravnom statusu zlostavljača.

Procedura jednostavno ne dopušta suspenziju prije nego postupak bude gotov, a to bismo svi trebali pozdraviti u svakom slučaju. Donošenje presude bez provedenog postupka pripada nekim drugim vremenima u koje se kao društvo ne želimo i nećemo vraćati.

Plan medijskih napada na Crkvu i njegovi ciljevi

Ovdje je važno napomenuti kako je uređivačka politika ovog tjednika takva da je tu gotovo nemoguće pronaći tekstove koji bi Crkvu prikazali u neutralnim kontekstu, a kamo li pozitivnom i na te se napade nadbiskupu valja priviknuti.

Međutim, činjenica  da je iz pera njihova Drage Pilsela već stigao i novi napad, samo dva dana nakon prvog, ukazuje na jasan plan koji iza njega stoji. Taj plan čak ne mora nužno biti materijalan i natipkan na nekakvom dokumentu, on jednostavno može egzistirati u duhovnoj dimenziji i kao takav biti dio šireg plana vjekovne borbe između Crkve i vrata paklenih koja je pokušavaju nadvladati.

Taj novi napad na Katoličku Crkvu po stilu i rječniku, a osobito po argumentaciji u potpunosti odgovara totalitarističkoj propagandi. Tekst je prepun mržnje i prezira i optužuje biskupe za nešto što nema nikakve veze s njima i njihovim radom ili njihovim stavovima.

Poznato je koja se duhovna perspektiva koristi ovim alatima. Optuživati biskupe kako su krivi zbog toga što je netko pjevao ustaške pjesme  izvan je svake logike.

Biblijski nas tekstovi poučavaju o tome tko je otac laži i tužitelj braće.

U svom tekstu autor na kraju poručuje biskupima: “Dosta je više bilo! Ako nisu sposobni učiti i živjeti Evanđelje, neka pokupe prnje i odu odavde.”

Ove riječi možemo shvatiti kao najavu progona kršćana, optužbe za djela koja crkveni oci nisu počinili, njihovo vrijeđanje i omalovažavanje i na posljetku progon.

Ali vratimo se planu, natipkanom ili onom iskonskom u eteru duhovne stvarnosti.

Tekstovi koji najviše crkvene velikodostojnike prikazuju kao zaštitnike pedofila i promicatelje nacizma, koji su već plasirani kao i slični tekstovi koji će tek biti plasirani, imaju zadatak stvarati atmosferu linča.

U izmijenjenim društveno političkim okolnostima u nestabilnim vremenima u kakvim živimo i uslijed određenog nesretnog razvoja događaja mogu dovesti do nasilja kao i progona svećenika i vjernika.

Ali ufajući se u Božju pomoć i vjekovnu sklonost hrvatskog naroda kršćanskoj vjeri pa do toga ne dođe i taj cilj ne bude postignut, ovakvi tekstovi imaju i druge svrhe.

Odvratne optužbe o podržavanju nacizma i pedofilije sasvim sigurno neće kod vjernika sjesti na plodno tlo, ali će ih zbuniti i u kakofoniji napada na Crkvu, vjernici više neće moći ispravno procijeniti što je podvala, a što opravdana kritika.

Tako će i medijski pokušaji da se ukaže na opasnosti koje crkvu izjedaju iznutra biti prikazani kao “samo još jedan napad na Crkvu”, a glasnici takvih opravdanih kritika pribrojeni korpusu neprijatelja Crkve.

Tako bi navodne proceduralne greške, pjevanje ustaških pjesama i slični motivi koji bi se mogli plasirati idućih dana u ovom ili sličnim medijima trebali okupirati pažnju javnosti i potpuno relativizirati dosad najveću aferu unutar Crkve u Hrvatskoj, a to je podrška dijela njene intelektualne elite uspostavljanju Rodnih studija.

U tjedniku Nacional, kao i u drugim lijevo liberalnim medijima koji će se pridružiti napadima, podršku katoličkih intelektualaca Rodnim studijima  vrlo izvjesno pozdravljaju.

Oni bi najsretniji bili kad bi s vrha Zagrebačke katedrale zavijorila zastava u duginim bojama i zato će sve napraviti da zaštite one koji na tom projektu unutar katoličke crkve u Hrvatskoj već rade.

Ovu tezu potvrđuje i činjenica da vijest o podršci Rodnim studijima od strane katoličkih intelektualaca u većini mainstream medija jedva da je i bila spomenuta i to tek kad su dekani poslali priopćenje i kad je više nisu mogli ignorirati.

Osim što relativiziraju stvarnu aferu, ovakvi tekstovi Biskupe tjeraju u defenzivu. Čine ih ranjivima i lakšim plijenom za kompromis.

Vrlo vjerojatno će im s više razina, medijskih, ali i političkih biti sugerirano kako će pozitivan stav prema LGBT zajednici i Rodnim studijima otupiti oštricu javnosti, i kako je taj potez koristan za Crkvu da bi nesmetano mogla dalje nastaviti sa svojim radom.

Zastava duginih boja koja visi s crkava bit će jasan znak da je Crkva raskrstila s fašizmom i nacizmom, a struja koja već djeluje unutar Crkve to će sve pripremiti unaprijed, da ne kažemo da  već na tome i radi.

Ali, tu popis učinaka ovih napada još uvijek nije gotov.

Ove medijske napade jednako tako možemo shvatiti i kao opomenu mons. Kutleši odnosno kao znak što bi mu se moglo dogoditi ako odluči dirnuti u osinje gnijezdo i rasvijetliti aferu podrške Rodnim studijima do kraja. Optužbe mogu postati argumentiranije i potkrijepljene dokazima kao što se svojevremeno dogodilo kardinalu Georgu Pellu.

Smjer iz kojeg dolazi najveći udar na Crkvu

U drugom pravcu napada, kako to opisuje Pavičić, onom koji dolazi iz Hrvatskog tjednika doista je plasirana teza kako je nadbiskup Kutleša dao dopuštenje za podršku Rodnim studijima.

Iako ne vjerujemo u tu tezu ovdje treba biti objektivan i priznati kako je priopćenje dvojice katoličkih dekana kao i objašnjenje kojeg je Pavičić iščitao iz njega i ponudio kao odgovor na ovu tezu u najmanju ruku manjkavo.

Naime, u tekstu se prenose riječi koje Nadbiskup Kutleša iznosi u intervjuu i one nam prikazuju nadbiskupov stav, ali ovdje se ne radi o njegovom stavu. Mi vjerujemo Nadbiskupu, ali ne vjerujemo dekanima.

Ovdje se radi o potpuno neuvjerljivom priopćenju dvojice dekana koje Nadbiskup niti ne spominje u svom intervjuu. Zato ga navodi Pavičić i prihvaća opravdanje da nisu vidjeli u hrpi materijala za što su glasali.

Iz zapisnika sa sjednice Senata Sveučilišta kojeg možete pogledati ovdje lako je napraviti rekonstrukciju glasovanja o toj točki dnevnog reda. Radi se o jednoj rečenici: “Senat Sveučilišta u Zagrebu prihvaća Odluku o ustroju i izvedbi za novi sveučilišni diplomski studijski program Rodni studiji (dvopredmetni) Sveučilišta u Zagrebu Filozofskoga fakulteta. Tko je za? “

Objašnjenje da se radilo o hrpi materijala jednostavno je neprihvatljivo!

Nadalje, tijelo Zagrebačkog sveučilišta koje je prvo imalo na svom dnevnom redu točku o Rodnim studijima je Vijeće društveno humanističkog područja. Tamo je zamjenik predsjednika prof.dr.sc. Tonči Matulić, a članovi dekan prof.dr.sc. Ivan Šestak koji je pisao priopćenje nakon otkrića afere i ni jednom jedinom riječju nije spomenuo Matulića, potpredsjednika tijela u kojem je glasao za Rodne studije, kao i još jednog člana o kojemu do sada uopće nije bilo riječi, a to je prof.dr.sc. Ante Crnčević. Popis članova možete pogledati ovdje.

Dakle, sad već imamo četiri katolička intelektualca, četiri profesora od kojih dvojicu dekana katoličkih fakulteta i jednog člana komisije HBK Iustitia et pax koji su podržali Rodne studije i koji o tome nisu obavijestili ni Zagrebačkog nadbiskupa ni HBK pa ni komisiju HBK Iustitia et pax.

I još jednom, ovdje moramo naznačiti kako je nepobitno dokazano da je profesor Šimunović za Rodne studije glasao tri puta, Matulić i Šestak dvaput.

Nije li to smjer iz kojeg dolazi najveći napad na mons. Kutlešu i Katoličku Crkvu u Hrvatskoj?

Udar ili dobronamjerno signaliziranje?

Mi smo doista uvjereni kako Zagrebački nadbiskup ne podržava rodnu ideologiju niti Rodne studije. Vjerujemo i da nije znao što se događa, ali ako on ne poduzme odgovarajuće mjere nakon što su, njemu iza leđa, ne jedan, ne dva, nego četvorica istaknutih svećenika otkazali poslušnost crkvenom nauku kojeg on iskreno drži, ostat će vrata potpuno otvorena raznim špekulacijama pa tako i onoj koju Darko Pavičić apostrofira navodeći kako su neki katolički krugovi otišli čak tako daleko da su ustvrdili kako je Kutleša time ”kupovao ljubav države, odnosno želio osigurati financije za Hrvatsko katoličko sveučilište”, a koju smo mi naveli u našem tekstu “Najveća afera Katoličke Crkve u Hrvatskoj: Zašto su trojica svećenika podržala pokretanje Rodnih studija?”

Još ćemo jednom ponoviti kako u tekstu izrijekom piše da ne želimo vjerovati u scenarij kako se tu radilo o kompromisu, odnosno trampi. I nadalje zadržavamo taj stav.

No, zbog interesa javnosti, zbog povjerenja u Crkvu i u naše pastire potrebno je ustanoviti što se točno dogodilo. Koga predstavljaju četvorica katoličkih intelektualaca i kako to da su sva četvorica napravili isti propust?

Objašnjenje iz priopćenja dvojice dekana izgleda kao ruganje vjernicima. Prvo, u njemu skrivaju drugu dvojicu podržavatelja Rodnih studija, a potom se pravdaju kako od hrpe materijala nisu shvatili o čemu se radi. Zar sva četvorica i to dvojica dvaput, a jedan od njih čak triput?

Naime, podsjećamo na činjenicu iznesenu u tekstu “Najveća afera Katolilčke crkve u Hrvatskoj” kako su profesori Matulić i Šestak glasali za Rodne studije, i na sjednici Vijeća društvenopolitičkog područja i na sjednici Senata, a profesor Šimunović je podršku Rodnim studijima, osim na ova dva tijela dao već prije na sjednici Odbora za proračun Zagrebačkog sveučilišta.

Sve ovo sasvim jasno ukazuje na činjenicu da je ta podrška došla svjesno i namjerno!

Zbog svega ovoga iznošenje špekulacija u tekstu “Najveća afera Katoličke crkve u Hrvatskoj” o mogućim razlozima potpuno nerazumljive podrške sotonističkim ideologijama od strane čak četvorice katoličkih intelektualaca ne treba shvatiti kao udar Dijaloga na mons. Kutlešu već kao dobronamjerno signaliziranje na pitanja koja pritišću prosječnog i poprilično zabrinutog vjernika koji traži logične odgovore.

U najboljoj namjeri moramo konstatirati kako će, nažalost, vrata špekulacijama ostati otvorena dok god ova afera ne dobije svoj epilog.

Epilog najvećeg udara na Crkvu

Upravo zbog toga, da onemogući bilo kakve špekulacije i da kod vjernika odbaci svaku sumnju, Nadbiskup Kutleša bi trebao prihvatiti ostavku prof.dr.sc. Josipa Šimunovića, a založiti se kod provincijala Družbe Isusove da na jednak način postupi s prof.dr.sc. Ivanom Šestakom.

Jednako tako, teško je vjerničkom puku objasniti kako unutar tako važne komisije kao što je Iustitia et pax i dalje djeluje osoba koja je zamjenik predsjednika Vijeća društveno humanističkog područja, tijela u kojem je skupa s još trojicom drugih katoličkih profesora podržao Rodne studije. Njegova je odgovornost najveća, on je u normalnim okolnostima trebao obavijestiti i Nadbiskupa i komisiju i upozoriti profesora Šimunovića što mu dolazi na idućoj sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu, ako ovaj to slučajno nije znao, ali po svemu sudeći itekako je znao.

Naravno, treba dopustiti i mogućnost da su dvojica katoličkih svećenika, profesora, doista dvaput nehotice podržala uvođenje Rodnih studija, a jedan čak i triput, premda je vjerojatnost za to doista minimalna, ali u tom su slučaju oni potpuno nezainteresirani ili nesposobni za obnašanje bilo kakvih funkcija, i ta činjenica ne mijenja bitno na stvari.

Dakle, da bi povjerenje vjernika u Hrvatskoj u svoje pastire ostalo puno, vrh naše Crkve morao bi sankcionirati Šimunovića, Šestaka, Matulića i Crnčevića.

Izostanak bilo kakvih sankcija mogao bi poljuljati i mnoge vrijedne i autentične svećenike kojima se nikad ne bi dogodilo da podrže Rodne studije i sotonističku ideologiju koju ona propagira. Ni namjerno, ni slučajno.

Vremena koja su zahtjevna u svakom pogledu pa tako i duhovnom iziskuju odlučnost u suprotstavljanju zlu. U protivnom, sve veći broj vjernika tražit će utjehu i sigurnost u drugim kršćanskim denominacijama i vjerskim zajednicama, a to se već počelo događati.

Izostanak misa tijekom lockdowna, neprincipijelno zagovaranje cjepiva, kod kojih je u tijeku proizvodnje korišteno tkivo proizvedeno od stanica abortiranih beba, otvorilo je taj proces, dokument o blagoslovu istospolnih parova ga je ubrzao, a podrška četvorice katoličkih intelektualaca, svećenika, Rodnim studijima će ga ubaciti u novu brzinu ako ne bude odgovarajuće reakcije.

I zato svaki vjernik, ali baš svaki, od biskupa preko novinara do čitača na misi i dalje, svatko se mora izložiti, izaći iz svoje zone komfora i prihvatiti kako mu je Gospodin dao mogućnost da doprinese svome i spasenju povjerenih mu duša. I prije nego se mnogi nadamo doći ćemo u situaciju da nas Gospodin pita: ”Što si učinio sa svojim talentima?”

Zbog toga Nadbiskup Kutleša treba povući poteze koji će biti epilog najveće afere u Crkvi u Hrvatskoj i jasno joj trasirati put, a kolega Pavičić i ja, svaki u svom mediju, sa svojim specifičnim utjecajem i dosegom, moramo o tome pisati, naravno, pod uvjetom da nam urednici to dopuste, a ako nas i pokušaju ušutkati Istinu ne mogu jer “ako mi ušutimo kamenje će progovoriti!“

Alen Fućak/dijalog.hr

Na mail listama u koje pojedinci ili grupe ljudi  uključuju bez pitanja i suglasnosti svašta se može pročitati, ali  ovakve nebuloze od nedavno umirovljenog profesora  na  Filozofskom fakultetu u Zagrebu Ive Goldsteina,  ipak je neočekivano i šokantno!

Samim time što je taj Goldstein kao profesor povijesti „učio“ studente povijesti? O čemu ih je učio?  Lažima i neprovjerenim podacima! I to zato da obrani neobranjivo, što je Titov omladinac zaklao mladog svećenika iz mržnje prema vjeri, koju su mu usadili komunisti!?

Već  samo  logički zaključak bio  bi da ime Miroslav nije talijansko ime, a prezime Bulešić nije talijansko prezime, ali mržnja zaslijepi um i mogućnost razumnog i logičkog rasuđivanja.

Bilo bi  još jednostavnije da potraži  rodni ili krsni list Bl. Miroslava Bulešića!

Rasprava na mailu je jako zanimljiva, jer se po njoj vidi koliko je Hrvatska još uvijek okupirana od jugo-komunista, njihove djece i unuka.

Bahat i umišljen u svoju veličinu prof.dr. „drobilica“ Ivo tri puta ponavlja istu laž! Ovi mailovi pokazuju da se jugo-komunisti nisu odrekli lažne komunističke povijesti, već  su spremni i dalje lažima braniti komunističke zločine!

Satirično  mu je odgovorio don Anđelko Kaćunko;

Uzaludni su pokušaji argumentima utjecati na promjenu njihova  razmišljanja u smislu priznanja zločina, a nemoguće  je očekivati kajanje  ili grižnju savjesti.

Nisam se htjela spuštati na njegov nivo raspravljanja, pa sam odlučila javno dr.“Drobilici“  odgovoriti na njegove neistine i nebuloze!

Kako je uopće mogao biti profesor na Filozofskom fakultetu, pitanje je za vladajuće?

Kako je uopće mogao biti veleposlanik u Francuskoj i predstavljati državu Hrvatsku?

Kako?

Njegov veleposlanički mandat u Parizu od 2012-2017. bio je popraćen općim zgražanjem. Diletantskim  baratanjem  francuskim jezikom i nikakvim   diplomatskim  kompetencijama  i vještinama, osramotio je državu Hrvatsku. Držanje uokvirene fotografije Josipa Broza Tita u sobi za prijem hrvatskog veleposlanstva bilo je degutantno!

https://www.index.hr/vijesti/clanak/Losa-gramatika-i-potpuno-konfuzni-odgovori-Francuski-biseri-naseg-ambasadora-u-Parizu/665870.aspx

Na Tribini koju je organizirao SAAB u povodu obilježavanja Dana antifašističke borbe u kojoj su kao gosti pozvani zanimljivo prof.dr.sc. Ivo Goldstein, prof.dr.sc. Hrvoje Klasić i Sandra Benčić zastupnica Možemo u Hrvatskom saboru, prof. dr.sc. Ivo Goldstein sa svim epitetima sa  svojim je primitivnim i prostačkim ponašanjem pokazao ( psovao, urlao, tjerao, naguravao i vikao van, starijem gospodinu, članu Hrvatskog žrtvoslovnog društva) svu bijedu i teror komunističke ideologije: skučenost uma, totalitarno i jednoumno razmišljanje, diktaturu, netoleranciju, primitivizam i nekulturu. A taj i takav čovjek je bio profesor na Filozofskom fakultetu,  podučava mlade ljude, ispituje ih i ocjenjuje!

I taj i takav čovjek nama na mail listi govori da se sramimo, drži moralno-povijesne lekcije i piše nebuloze!?

To može samo u Hrvatskoj, u kojoj nitko od javnih osoba ne snosi nikakvu odgovornost za svoje ponašanje, ni za javno izgovorenu ili napisanu riječ.

A zbog čega dr.Goldstein nije mogao postati akademik?  Odgovor je jednostavan, zbog laži, izmišljotina i svoje ideološke indoktrinacije koja mu ograničava znanstvenu objektivnost i stručnost. Profesor Brandt (mentor Ive Goldsteina) u knjizi Život sa suvremenicima, Zagreb, 1996., str. 190–191. napisao je sljedeće:

“Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako bi sam govorio) što više publiciranih naslova. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koje nije pročitao, nego i pisce koji ne postoje niti su ikada postojali. Na moj prigovor odgovorio je: ‘Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!’ To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega znanstvenog razvitka.”

Eto od kuda izmišljotine o Bl. Miroslavu Bulešiću!

Taj i takav Ivo Goldstein koji falsificira dokaze, koji laže i napada netrpeljivo druge ljude  oko sebe usudi se moralizirati i dijeliti lekcije!?

Očito je ne samo da se usudi, nego javno i čini, citiram;

„Dakle, svi koji se javljate na ovoj grupi s priglupim komentarima, sram vas bilo.“

„Ovi koji se javljate s ovakvim priglupim komentarima – skupina ste ideološki zadriglih, a intelektualno potkapacitiranih kvaziintelektualaca.“

Evo tako je  prof. dr. “Drobilica“ samog sebe opisao!

Nas ostale sudionike u raspravi nije sram , nimalo, jer nemamo  razloga za sram! Naime dr.Ivo „drobilica“ nema ni etički, ni moralni integritet da bi njegovo lažno izlaganje bilo uvaženo, nasuprot našim argumentima.

Uvažavaju ga samo sljednici ideja  Komunističke partije, komunističkog antifašizma, socijalističke revolucije i  samoupravnog  socijalizama.

Dakle na znanje dr.“ Drobilici“   Bl. Miroslav Bulešić, je nesporno Hrvat, rođen 13. svibnja 1920. u istarskom selu Čabrunići, župe Svetvinčenat, od roditelja Miha i Lucije rođ. Butković. Kršten je 23. svibnja u župnoj crkvi u Juršićima.

Nije optirao za Italiju, kao što laže prof.dr.Ivo „drobilica“ već za Hrvatsku Istru! Kada su ga savjetovali da se od komunističkog progona skloni u Trst, rekao je;

„ Mene je hrvatska mati rodila“

Zašto dr.“drobilica“ ? Ivo Goldstein je u tjedniku Globus od 5. svibnja 2018. iznio spasonosnu ideju kojom je objasnio što se dogodilo s mnogobrojnim leševima jasenovačkih logora…. iz Njemačkog Reicha dovezeni su strojevi koji su lomili kosti leševa.” Priču o navodnim posebnim strojevima iz Njemačkoga Reicha kojima su u Jasenovcu lomili kosti leševa, usitnjavali ih i tako prikrili zločin Goldstein je ponovio 17. lipnja 2018. na Hrvatskoj televiziji, u emisiji Nedjeljom u 2. …. Koliko je tih strojeva („drobilica kostiju”) bilo, i kada i kako im se izgubio svaki trag, Goldstein naravno nije objasnio.

Upravo taj nevjerodostojni prof.dr.“Drobilica“ postavlja pitanje;

„ I pitajte se tko u Istri podržava ovu vašu priču“

Neka samo dr.“Drobilica“ pogleda ovaj tjedan masu ljudi koji će hodočastiti u Lanišće i Svetvinčenat, pa će vidjeti tko u Istri podržava moju priču!

Za žrtve komunističkog terora u Istri dr.“Drobilica“ napisao je da su“ papazjanije“

(travestija, bezvezarija, izmišljotina..)

Naravno da ne razumijem tu širinu  pod kapom NOVE VLASTI koja se očituje  u progonu i ubijanju svećenika, sakristana, zvonara i narodnjaka.

Ne razumijem zašto je  zaklan  Miroslav Bulešić, 24.kolovoza 1947.Ovaj tjedan obilježavamo njegovu mučeničku smrt!

Cijeli tjedan slijevaju se rijeke hodočasnika u Lanišće i Svetvinčenat.

” Moja osveta je oprost!” rekao je Bulešić! Nije dr.“Drobilica“ dostigao tu razinu svijesti, ni tu dubinu duše,  koju nama daje naša vjera, za koju je život dao Bulešić. To su okljaštreni komunjare koji duše nemaju, koji vjere, plemenitosti i ljudskosti nemaju.

2.Zašto je ubijen i bačen u boksitnu jamu  Angelo Tarticchio, r. u Galižani 1906.Lindar, 1943. Bio je župnik u Rovinjskom Selu.

Osuđen u Pazinu od strane komunista i bačen u boksitnu jamu na Lindarštini

3.Šime Milanović, r. u Kringi 1905.

Slum, 1943. Ubili ga Nijemci zbog zvijezde petokrake na motoru koju su mu prije nalijepili partizani.

4.Camillo Ammirati,r. u Napoliju 1876., Treviso, 1944. Bio je župnik u Šišanu.

Komunisti su ga zlostavljali i bio je odveden u pazinski Kaštel gdje bi ga zadesila sudbina Tarticchia ali ga je u zadnji moment spasio biskup Radossi.

5.Marco Zelco, r. u Višnjanu 1893.

Kanfanar, 1944. Njemačka žrtva, zbog navodne suradnje s partizanima. Biskup Radossi osudio je partizane zbog nečasnih radnji kojima se služe. I danas se čuva konop kojim je bio obješen.

5.Mirko Vekjet,r. u Trstu 1902.

Dachau, 1944. Bio je župnik u Boljunu. Partizani su nakon pada Italije na zvoniku objesili crvenu zastavu s petokrakom. Uhitili su ga Nijemci i optužili za suradnju s partizanima i odveli u logor Dachau.

6.Kazimir Paić, r. u Svetom Ivanu od Šterne 1911.

Gorizia, 1945. Pokopan je na groblju u župi Sveti Križ kod Gorice.

Aktivno je sudjelovao u Narodnooslobodilačkom pokretu. Ubijen od strane slovenskih partizana.

7. Bl. Francesco Bonifacio, r. u Piranu 1912.

Motovunska šuma?, 1946. Po nalogu oznaša na Bujštini, ubijen je 11. (?) rujna 1946. Proglašen je blaženim 4. 10. 2008. Tijelo nikada nije pronađeno.

8.Vlatko Lakošeljac, r. u Motovunskim Novakima 1924.

Pula, bolnica 1949.

Nakon što je dobio upalu pluća, bio je smješten u pulsku bolnicu i jedna medicinska sestra namjerno mu je davala krive lijekove od čega je preminuo.

Među žrtvama bili su i bogoslovi:

1.Vladimir Vivoda,  r. u Buzetu 1924.

Motovunska šuma, 1944.

Ubijen je zajedno s ocem Anselmom od partizana. Cijeli scenarij se odigrao noću. Sami su si prije iskopali grob u Motovunskoj šumi. Šezdesetih godina župnik Stanko Macuka, nakon što je saznao mjesto njihova stradanja, prenio je njihove zemne ostatke na mjesno groblje u Malom Mlunu.

2. Antun Kožljan,r. u Barbanu 1927.

Okolica Svetvinčenta, 1944. Putujući 15. prosinca 1944. na misu zornicu iz svoga sela Rodići – Goleševo u Barban upao je u fašističku zasjedu i oni su ga proglasili suradnikom partizana i ubili.

Uz svećenike koji su bili ubijeni, ili još više oni koji su bilo progonjeni, osuđivani i zatvarani, nalazi se dovoljno neistraženi dio istarskih narodnjaka, sakristana i drugih koji su mučenički bili ubijeni od strane komunističke vlasti. Uglavnom su bili likvidirani pod sumnjom da su surađivali s okupatorom, bez ikakvih dokaza.

1. Antun Palman (1877.-1944.)

Vršio je savjesno svoju službu sakristana i zvonara u Gologorici. Povremeno je pješačio do Cerovlja, gdje je bio njemački garnizon. Ovo je bio dovoljan razlog partizanskim sektašima da ga optuže za suradnju s Nijemcima. Zaštitu je uživao od lokalnog odbornika, koji je dobro poznavao Palmana. Lokalni partizani, bez znanja odbornika,  okrivili su Palmana za špijunažu kako bi ga likvidirali. Pepekovci su noću upali u Palmanovu kuću i odveli ga u školu u selu Zankovci gdje su ga mučili, te ga potom preselili u improvizirani zatvor u kamenjaru iznad sela Gorinci kod Kožljaka. Krivnja mu nikad nije dokazana, ali smaknut je kao i mnogi drugi pod krilaticom „neprijatelj naroda“, budući da je bio jedan od najbliži župnikovih suradnika.

2.Franjo Božić (1906.-1943.)

Vršio je zvonarsku službu u župi Lindar kod Pazina i pjevao u crkvenom zboru. Za općinu Pazin, nakon pada Italije za vrijeme njemačke uprave, raznosio je raznu poštu  po selima i imao  puno informacija iz susreta s ljudima. Domaći partizani ubrzo su ga počeli napadati i prijetiti smrću, te je nakon Božića 1943. jedne noći na prijevaru bio odveden u obližnje selo Ćusi gdje su  ga mučili i ubili. U Statusu animarum župe Lindar stoji zapisano da je Božić bio ubijen „od partizana 1943.“

3. Jakov Radošević (1883.-1943.)

Bio je višegodišnji medulinski sakristan, Sa svojom ženom Ljubom uređivao je crkvu i živio od pomoći župljana. Zbog siromaštva vršio je poštarsku službu u općini. To se nije svidjelo partizanima pa su noću 29. rujna 1943. upali u njegovu kuću te ga zajedno sa ženom i još nekoliko drugi župljana odveli i bacili u jamu na Barbanštini. Župnik je zapisao kao dan njihove smrti 5. listopada 1943. godine i pokopao ih u groblje.

4. Trost Giovanni (1883.-1844.)

Vršio je sakristansku i zvonarsku službi u župi Šišan u okolice Pule, od čega je prehranjivao svoju obitelj. Poznato je da je jednom prigodom spasio selo od njemačke odmazde zbog ubijenog vojnika od strane partizana. Umjesto da bude nagrađen za hrabrost koju je učinio i spasio selo od Nijemaca, partizani su noću 2. listopada 1944. na prijevaru odveli Trosta na neki sastanak van sela, i  nikada se  više nije  vratio doma. Nije poznato u koju je jamu bačen.

5. Milovan Antun (1907.-1945.)

Rođen je u selu Režanci, župa Svetvinčenat, zauzeti vjernik i ponosan narodnjak, antifašist i antikomunist, poznat kao skrban otac obitelji, napredan poljoprivrednik, istinski narodnjak kršćanskog usmjerenja, revan i aktivan vjernik, suradnik i prijatelj svećenika, mučenik komunizma, otac mons. Ivana Milovana, biskupa porečkog i pulskog. Prijateljevao je s mnogim hrvatskim svećenicima, bio je širitelj hrvatskog katoličkog tiska za vrijeme fašističke okupacije zbog čega je bio progonjen od fašista. Širenje katoličko tiska, napose Katoličkog zidnog kalendara 1944. koji je tiskao Božo Milanović, naišlo je na žestoku osudu partizanskog vodstva u Istri.

Antunov utjecaj u selu je bio velik, a  kao dobro stojeći seljak imao je mogućnosti dobivati katolički tisak i bolje upoznati doktrinu komunističkog režima. Pojedini partizani su se željeli dočepati i djela njegova bogatstva pa je trebalo sve učiniti da se oslabi moć obitelji Milovan. Oznaši su 22. ožujka 1945. nasilno Antuna odveli iz kuće i ubili. „Osudili su ga za šest najtežih izmišljenih optužbi protiv pokreta“. Optužnica nije postojala, a to potvrđuje činjenica da odbornik Antun Štoković ništa nije znao, a kad se sutradan zanimao za Antuna kod partizanske komande, njegov suseljan mu je zaprijetio pištoljem da se vrati kući ako želi ostati živ. Navodno suđenje je moglo biti iste te noći kad i smaknuće zbog opasnosti da se mještani pobune. Poslije je optužnica napisana za medije kako bi se ozloglasilo Antuna i opravdao partizanski zločin. Komunistička zlostavljanja obitelji Milovan nastavila su se i nakon rata.

Nakon što je Antunov brat zatražio od Kotarskog suda u Puli da se Antuna proglasi mrtvim, sud to čini i navodi razlog smrti: „Antun je bio mjeseca marta 1945. godine po noći odveden po nepoznatim osobama u nepoznatom pravcu te se od tada do danas nije nikome javio, a niti kući povratio.“ Tako je Kotarski sud u Puli pobio presudu „narodnog suda“, ako je uopće postojala. 

Poznatiji narodnjaci stradalnici

Narodnjaci su bili čuvari nacionale svijesti kod Istarskih Hrvata u prvoj polovici 20. stoljeća i najsnažnija oporbena snaga fašizmu i sustavnoj talijanizaciji. Uživali su veliki ugled među istarskim Hrvatima, a potporu su imali u istarskom narodnom svećenstvu. Narodnjaci su se ideološki razlikovali od NOP-a te nisu prihvaćali sve NPO-ovske ideje, napose kad je u pitanju represivni dio prema ne hrvatskom stanovništvu i svećenstvu. „Ortodoksni odnosno tvrdi komunisti, narodnjake su smatrali klasno stranim elementom i stoga oportunistima.“ Komunisti su brzo obračunali s najvećim dijelom istarskih narodnjaka u vremenu od 1944. do 1945. godine.

1. Pavao Krajša (1888.-1944.) iz Kringe

Nacionala svijest u selu Kringa u središnjoj Istri bila je snažna. Pavao nije se mirio s talijanskom okupacijom Istre, te sustavnom talijanizacijom te je u selu predvodio otpor protiv fašizma. Međutim, veliki utjecaj u mjestu i suradnja s mons. Božom Milanovićem, koji je tada bio nepoželjan partizanskoj vlasti u nastajanju. Na prijevaru su ga partizani navečer 14. travnja 1944. odveli iz kuće, tako što ga je jedan partizan zamolio da mu pokaže put za jedno selo. „U tami su ga dočekali partizani, zgrabili i odveli u nepoznatu “fuzalicu” (Jamu)  Ta “fuzalica je blizu jame Siročica kod Crkvice Svete Lucije, Stari Pazin.

2. Klarić Marčelo (1897.-1945.) iz Buzeta

U vrijeme talijanske okupacije na Buzeštini je širio hrvatske knjige i novine, te bio velik prijatelj sa vlč. Stankom Macukom. Iako veliki narodnjak, nije se bio uključio u partizanski pokret, ali je uživao velik ugled u narodu. Sina Vladimira je školovao u Trstu što komunisti nisu mogli prihvatiti. U Velikom tjednu 1945. kad je Vladimir došao doma, oznaši su ga htjeli ubiti, ali on je na vrijeme pobjegao, pa su onda ubila njegova oca. „Obistinila se prijetnja koju je izrekao jedan domaći zadrti komunist kad su na jesen 1943. zajedno se skrivali pred njemačko ofanzivom: Tebe ćemo ubiti jer si narodnjak, a nisi komunist.“

3.  Legović Marko (1905.-1944.) iz Muntrilja

Kao istaknuti vjernik u župi Muntrilj i narodnjak zbog nesuradnje s novom vlašću, pepekovci ((članovi organizacije pod nazivom “Protiv pete kolone”)  su ga uhitili i ubili. Iz Munitrilja su stradali i drugi narodnjaci zbog nesuradnje s novom vlašću, te bili bačeni u jamu: Fraj Šime (1892.-1944.), Ivan Paljuh (1873.-1944.) i Šime Paljuh (1876.-1944.). Nisu željeli surađivati s novom vlasti zbog ubojstva njihovog kolege Ivana Brčića, od strane partizana.

4.  Levak Viktor (1905.-1945.) iz sela Levaki, župa Motovunski Novaki

Kao istinski vjernik surađivao je sa svim svećenicima bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Kao dobri prijatelj Zvonimira Brumnića odmah se našao na udaru partizana. Brumnić je pobjegao u Trast, a njega su oznaši na prijevaru odveli iz kuće. „“Narodni sud kotara Tinjan” osudio ga je 15. veljače 1945. na smrt kao veleizdajnika, narodnog neprijatelja i razbijača oslobodilačkoga pokreta. Sastavljena je presuda biser partizanske pismenosti i komunističke “pravde!” Završava ovom prijetnjom: “NARODE. Zapamti da sve ovakve narodne izdaice, krivi su da gubimo svakog dana najpoštenije drugove, i prema tome svaki ovakav bit će suđen kao Levak Viktor.“

5.   Peteh Mate (1873.-1945.) iz Žminja

Žminjština je imala svoje istaknute vjernike i narodnjake. Peteh se iz svjetonazorskih i vjerskih uvjerenja nije mogao potpuno uključiti u partizanski pokret; ali kao i većina narodnjaka djelomično je prihvaćao pokret, u smislu pripojenja Istre. S druge strane zamjerio se Ivanu Motiki jer nije želio nositi njegove pismene poruke u strahu da mu partizani ne podvale pa da ne nastrada od Nijemaca. Na kraju su ga ubili partizani 19. travnja 1945.

Nemoguće je nabrojiti sve hrvatske narodnjake koje su partizani likvidirali prije, za vrijeme rata  i poslije rata. Svećenik Ivan Grah donosi stradanja i drugih narodnjaka po istarskim župama. Danas o ovim nevinim ljudima nitko ne govori, mada još u narodu postoje sjećanja što se događalo. Najveći nedostatak u istraživanju je nepostojanje pisane građe. Ono što i postoji je proizvod komunističkog režima.

E to su „ PAPAZJANIJE” dr.Ive „Drobilice“, pobijeni od  komunističkih vlasti!

Lili Benčik/hrvatskepravice