Connect with us

Vijesti

N. Nekić: Razapeti Turudić

Published

on

Nepoznati čovjek Ivan Turudić razapet je kao ništarija na križ hrvatskih žrtava. Ne znamo ništa osobito o čovjeku, pravniku, sudcu i Hrvatu Ivanu Turudiću osim onoga što su zapisali o njemu oni koji ga osporavaju i oni koji ga podržavaju.

Ali prije svega o tim dvjema stranama valja reći da su se osporavatelji potrudili puno više od zagovornika. Grmi u medijima već danima i noćima kako je oskvrnuo pravdu i pravo, kako se družio s razbojnicima tipa razni mamići i rimci, muškarci i žene, s kojima je razgovarao tko zna o čemu. Malo je jasnija situacija oko žena jer kao normalan muškarac napisao je ponešto udvaračkih riječi zgodnoj ženi, bez obzira na njene ostale vrline. Uostalom, to su privatne stvari svakoga čovjeka u liberalnoj demokraciji.

Nevenka Nekić

Tako su bile i ostale privatne jedva spomenute i zabilježene švaleracije, rekli bi naši Srijemci, raznih bivših crvenih premijera, koji su sada u slučaju nesretnoga Turudića, pozvjereni od mržnje i prijezira, a koje su onomad pratili znatiželjni novinari sve do riječkih postelja u bajnoj noći, ali o tome se brzo zabranilo pisati. Jednako se zabranilo pisati o golim novinarima koji su se bacali, ili su ih bacali kroz balkone; zabranilo se pisati o beskrupuloznim ministrima koji su zbog žurbe do ljubavnoga zagrljaja gospoje ministrice zvane Zmija, ubijali na cestama nevine ljude, pa nikome ništa. Isti taj uhranjeni tajkun drži danas moralne filipike. Tko će ikada znati kako se i oko čega okupljalo drago društvo koje se sastajalo u opskurnoj rupi u Slovenskoj, dogovaralo i što je činilo? Ima toga i koješta više oko muških pravih gayeva s lijeve strane, ali to ne smeta. Oni s desnice moraju misliti kad se takva orijentacija objavi. Ako se na ljevici, koja to nikako uistinu nije, brani cijela takva skupina koja je u afričkim prostranstvima i bavi se krajnje sumnjivim poslovima, onda nema problema. To je progresivno. Ako netko s te iste ljevice tuče ženu oboljelu od raka, to nije bitno. Džaba snimke i svjedočenje jadne žene. Ni babe ni razne žabe ne rekoše ni riječi. I tako dalje i tome nalik.

Vjerujem da nisam još nikada ovoliko smeća morala zapisati, kako bih otvorila temu o kojoj ne znamo još uvijek dovoljno, ali je izron čovjeka Turudića na površinu hrvatskoga aktualnoga sata toliko snažan i toliko je mržnje i jeda izvukao iz sveznadara tipa benčićki i satarašica, grmovitih i grbinastih područja u HDS ( Hrvatski Državni Sabor), da nije moguće odoljeti i zapitati se: zašto ga toliko mrze? Zašto ne smije biti dio hadezeovoga glasačkoga tijela? Zašto su se izbezumili i unezvjerili predsjednici stranaka i država, mali i veliki, čak golemi, regruti iz redova oporbe?

Malo-pomalo izronilo je na površinu ponešto iz Turudićeva života i to najprije ono što silno zaudara na lošega čovjeka i gadnoga Hrvata. U nekoj bitnoj odrednici sav njegov život počinje u zabitnoj selendri, rekli bi urbani geniji, dakle nije taj Ivan nimalo urbani tip pa da se svidi pusićkama ili raspudićima, seljačina je to iz Luga Gradinskoga! Gdje je to pri vragu? Nema ga na karti velikoga urbanoga plemenitoga svijeta! Kažu tamo negdje blizu Like? Gadno, ne može biti gadnije. TurudicDakle, čovjek se rodio malen i plačljiv, imao tri sestre i odrastao odgojen tako da sam potegne utege života: te ga uhvatilo uspješno studiranje prava, te se našao u društvu poznatih profesora i istaknuo u toj plejadi, te ga uhvatio Obrambeni domovinski rat za oslobođenje Hrvatske od srbijanske i jugoslavenske krvoločne armade, te on potegne u taj rat ničim izazvan ni natjeran. Potom se pobrine za rad i stvaranje obitelji. Rad je temelj onoga što ima i u sebi i oko sebe. l onda uvidi u šumi Striborovoj, kako Hrvatska još izgleda puna guja i demona svake vrste, da mu je milija vlastita nevolja i pravda, nego sve blago svijeta urbanoga. Stane naš mladić iz Luga Gradinskoga na stranu nevinoga Blaženika, umorenih iseljenika, a osudi lopuže iz redova čak i same vlastite stranke i ine nevaljalce. A tu je znao da je na gujin rep stao.

Osobito ga prokazalo kad je posjetio Šator u Savskoj. E, moj brajo! Sjede u njemu invalidi u kolicima i drugi branitelji i pate onako bogati i siti, nabavljaju opremu i spremaju se dokinuti ono ministarstvo u kome se bane razni bojani i peđice, debeli psovači koji se javno očituju o svojoj mržnji prema braniteljima i to se javno prezentiralo na televiziji. I sjećam se kako bijasmo zajedno u tom Šatoru, on Ivan Turudić kao podrška svojim ratnicima, ja kao neznatna točka koja im čita svoj dramski uradak o stradanjima naroda na Velebitu, ne samo čitam, nego plačem i dramski oblikujem tekst koji je davno izveden na Trećem programu HR. Sa mnom su članovi Hrvatskoga nacionalnoga etičkoga sudišta na čelu s dr. Šeparovićem i nizom časnih ljudi od kojih je sada već veliki dio na drugom svijetu.

I što smo mi svi zajedno tražili u tom Šatoru? Novac, mito, povlastice, nagrade za rane i smrti naših dragih? Je li se čovjek Turudić u ratu skrivao po podrumima kao neki, bježao po inozemstvima; jesmo li mi „šatoraši“ ležali po ulicama i neradnički udarali u lonce i poklopce, vikali da želimo vlast, ili radili od jutra do mraka, doslovno, potpuno, do iscrpljenosti i klonuća koja su urodila bolestima?

Strašne su slike i zvuci koji dopiru kroz sredstva priopćavanja iz Hrvatskoga Državnoga Sabora do nas puka i posebno označenoga čovjeka Turudića. Označila rulja na njegovim leđima crvenu metu pa gađaju iz svih oružja. Čekaju da on počne bježati. Pred kim? sjena osobePred nekim balavim praznoglavcima tipa pivlačekima, polupismenim vječnim grabežljivcima koji još nisu započeli rad u svojoj struci, ali imaju saborske plaće; pred razjapljenim otrovnim ustima osvjedočenih krvnika i krvnica koje se spremaju, čim zatreba, predati i svoju državu kao zločinku u ruke briselskih pravednika, jer oni i one mrze bilo što ako je hrvatsko; oni su veliki i brižni planeri oko formiranja buduće vlasti u kojoj će grmoliki sveznadar, stručnjak za sva područja i znanost, uvesti policijski red na čelu te iste policije i uhićivati takve ljude kao što je Turudić. Jer Turudiću sve vlasti do sada nisu dokazale ni jedno zlodjelo, ali oni, oni grmoliki i grboviti, oni će njemu dokazati. Osobito ženske stručnjakinje za pravna pitanja.

A sigurno je kriv jer ima sve osobine krivca: em je Hrvat, em je branitelj, em ima dobro obrazovanje, em se nije odrekao ljudskih običaja pa i onoga najobičnijega stava da se iznad svojih privilegija stavljaju one državne i nacionalne potrebe i koristi.

I dok tako iz bolničkoga kreveta promatramo razjarenu crvenu rulju kako razapinje čovjeka Turudića, a na mjestu nekada višinskoga, a sada grmojevitih optužitelja koji strastno mrze čovjeka iz Luga Gradinskoga, čovjeka Turudića, pitamo se: kako toj istoj družini nije smetalo da je pao Vukovar, a državni odvjetnik nije ni pisnuo? Kako je mogao svaki oslobođeni hrvatski grad pronaći krivca u branitelju i predati ga nekakvim sudovima, domaćim ili stranim? A državni odvjetnik nije ni pisnuo! Kako se mogao izbaciti iz vojnih snaga cijeli kadar stasao u Osloboditeljskom i domovinskom ratu, a da nitko od državnih odvjetnika nije ni progovorio, nego se stavio na stranu progonitelja! Kako su zdušno i vampirski progonili ti crveni kameleoni i njihovi državni odvjetnici sve časnike i generale, istaknute branitelje, oduzimali im prava i stjerali ih u prosvjede pa čak i fizički udarali, neke i ubili, ostale ugurali u sakristiju crkve Svetoga Marka gdje su godinu dana spavali na kamenu! I sve ostalo, i sve još gore, i sve još gorče… I sjedili smo s tim braniteljima u sakristiji i molili svaki petak, osluškivali korake bana Ivana Derenčina kako vapi za sinom…

Pa što ako je HDZ predložio čovjeka Turudića, pa što ako je najbolji izbor do sada, pa što ako nema dokazane prekršaje ili zločine bilo kakve vrste? Da ga je predložio bilo tko, ne bi prošao bez bičevanja, jer ima sve one gore navedene mane: Hrvat, branitelj, stručnjak, uspješan sudac, oslobodio Blaženika Alojzija Stepinca lažnih optužaba, izručio pravosuđu zločince i ubojice iz komunističkoga režima, osudio lopove.

Da ima malo mozga u pravim domoljubima, sada bi se svi založili za njegov izbor i zaboravili razmirice i razlike u pogledima jer ovdje je iznad malih interesa sitnih duša i grabežljivaca neko veće dobro za državu Hrvatsku. Ali oni su davno rekli: nama je cilj srušiti vlast HDZ! Grmojeviti odavno grme iz svakoga grma: ja bih vlaaast! To je politički cilj oporbe.

Ali, najviše se bojimo reakcije Domovinskoga pokreta: hoće li gradonačelnik Vukovara prepoznati skromnoga hodočasnika u kolonama boli i ponosa u tome gradu koji se ponovno razapinje, baš kao i čovjek Turudić? Jer on nije dolazio da ga slikaju, da bude proslavljen i da se gura u prve redove.

Nađe se u Hrvatskom Državnom saboru čestiti čovjek Sačić, usplahireni i uzrujani čovjek, koji će jednoga dana klonuti nasred Sabornice od tuge i ogorčenja zbog izdajica, stane za govornicu i brani čovjeka Turudića, iz tamo nekoga Luga Gradinskoga, brani ga istinom i strašću pravednika. A Sabor – prazan…dupkom prazan. Samo mi iz bolničkih kreveta vičemo, mi smo u tom Saboru, a nitko nas ne čuje.

Ne poznam nikoga od spomenutih protivnika pa ni zauzimatelja za Turudića, ali djela im poznamo. Što su dali Hrvatskoj? Što su joj uzeli? Kome ona, ta snovita vila turobnih stoljeća i nebrojenih generacija, danas predstavlja ostvarenje sna? Tim ozlojeđenim i mržnjom zapjenjenim neopranim ustima koji nikada nisu izgovorili riječ moja domovina? Ne, oni mrze i Hrvatsku i sve što je ikada bilo hrvatsko.

Nevenka Nekić

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Vijesti

Muftiji Zukorliću: “Ljuta sam jer smo mnoge stvari ostavljali za sutra… dok si ti žurio!”

Published

on

Sjećanje na jednog od najvećih sandžačko-muslimanskih intelektualaca, bivšeg muftiju, za Sandžak i Srbiju, Moamera Zukorlića u dirljivom govoru …

Efendija Muamer Zukorlić, teolog i političar, bio je pravi vođa svoga naroda i pučki tribun u Sandžaku ali i šire, umro je iznenadnom smrću u studenom 2021. godine.

Godine 2010. Zukorlić je formirao Bošnjačko nacionalno vijeće, te bošnjački narod proglasio konstitutivnim. Kad tijela države Srbije nisu priznala BNV, on je dao slijedeću izjavu:

 »Igranje Sandžakom znači poigravanje sa ovim dijelom Srbije. Država je kao zgrada u kojoj stanari mogu da se vole ili ne vole. Ukoliko većinski stanari odluče da zapale jedan stan, rizikuju da se upali cijela zgrada. Zato se nije igrati sa vatrom. Ili će nam svima biti lijepo, ili će vatre biti do vrha. Samo naša kuća gorjeti neće.«

Poslušajte dirljiv govor u spomen na velikog muftiju…

Continue Reading

Vijesti

U slučaju da niste čuli, MSM sada priznaju da je Ukrajina proxy CIA-e!

Published

on

U slučaju da niste čuli, MSM sada priznaju da je Ukrajina opunomoćenik CIA-e.

To znači da Putinova invazija na Ukrajinu NIJE bila neprovocirana i da su SAD ekspanzionisti koji ruše suverene nacije radi geopolitičke dobiti – piše na X profilu @WarClandestine.

SAD su donijele rat Putinu pred vrata.

Što znači da je svaka stvar koju su vam zapadni mediji rekli o ratu u Ukrajini bila utemeljena na laži. Sve analize koje ste čuli od pompoznih MSM govornika temeljile su se na pretpostavci da je Putin to učinio ničim izazvan, samo zato što je “doslovno Hitler”. Ništa od toga nije bila istina.

Ispostavilo se da su Putinove optužbe da zapadne obavještajne službe kontroliraju Ukrajinu bile točne, stoga je njegov napad više nego opravdan. Zamislite samo da je Rusija financirala nacističke milicije u Kanadi, započela građanski rat, svrgnula vladu, zatim uspostavila vlastiti marionetski režim, zatim postavila ruske obavještajne baze i biolaboratorije po cijeloj našoj sjevernoj granici. Svaki bi Amerikanac tražio da se Kanada i Rusija sravne s zemljom. Pa to je upravo ono što su SAD učinile Rusiji i ljute su.

Rusija je pokušala ući u NATO, odbijeni su. Rusija je pokušala pregovarati nenasilnim sredstvima za rješavanje sukoba, što im je odbijeno. Rusija je UN-u pokušala iznijeti svoje pritužbe zbog američke proizvodnje biološkog oružja i špijunaže, što je odbijeno. Rusija je pokušala ići diplomatskim putem, a Zapad je samo vikao “ruske dezinformacije”, a oni su bili ti koji su gurali dezinformacije.

Zapad se također potrudio cenzurirati neovisne novinare poput mene koji vam to govorim od prvog dana, jer da je javnost cijelo vrijeme znala ovaj detalj, ne bi podržali slanje naših dolara poreza tamo.

Ovo će mnogim Amerikancima biti teška pilula za progutati, ali Rusija nije negativac u ovom scenariju. Zapad je, a nije ni blizu.

Što prije svi to prepoznamo, prije ćemo moći počistiti nered.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved