María Sorte, poznata meksička glumica i pjevačica, svjedoči kako je “snaga Kristove krvi oslobodila njenog sina od smrti u smrtonosnom napadu.

Glumica je komentirala da nikada nije osjetila takvu bol kao onu koju je osjetila kada je njezin sin, Omar Gacía Harfuch, šef tajništva za sigurnost Mexico Cityja, bio žrtva napada.

Tvrdi da je bol bila veća nego kada su joj umrli majka, brat i suprug ili kada je izgubila bebu.

Molitva ga je zaštitila

Sve se dogodilo 26. lipnja 2020. kada je kamion u kojem je glumičin sin putovao na posao dobio više od 400 rafalnih hitaca. Iako je prošao s ozljedama, činilo se nemogućim da može preživjeti ovaj napad.

U svjetlu činjenica, María Sorté komentirala je da su “naša djeca komadići naših srca”, zbog čega ističe da je upravo Bog bio njezina snaga i oslobodio njezinog sina od neizbježne smrti.

Kad je davala svoje svjedočanstvo, govorila je: “Mame, ne brinite, samo recite ‘Oče, pošalji anđele oko njih. Prekrivam te krvlju Isusa Krista.”  “Ako to kažeš svaki dan,  ništa se neće dogoditi što nije Božje”, govori u svjedočanstvu Sorte.

Molitva prekrivanja krvlju Kristovom za djecu

“Majčine molitve su vrlo snažne”, dodala je. “To ne znači da nećemo umrijeti, svi ćemo umrijeti, a ne znamo kada, ali Božja prisutnost je bila tu i Krv našeg Gospodina Isusa Krista ga je prekrila”, kaže Maria i savjetuje roditelje.

“Prije odlaska iz kuće moramo se uvijek povjeriti Gospodinu našemu Isusu Kristu i Presvetoj Mariji. Jednostavna molitva koju možemo izgovoriti za djecu je sljedeća:

“Dragocjena Krvi Kristova, pokrij, zaštiti, izliječi, blagoslovi i oslobodi moje voljene. Amen”.

A, kada činimo znak križa, možemo moliti ovako: “Pokrivam se i molim Boga da obavije moju djecu i svu moju obitelj Predragocjenom Krvlju Kristovom. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”

Njezino svjedočanstvo odjeknulo je mređu roditeljima svijeta a ona svima poručuje: “Uzdajmo se u Gospodina u svakom trenutku svoga života!”

Nemoguće nam je vratiti se u stanje izvorne nevinosti. Ljudski pad nije bio neka neugodna pogreška, nešto što je najbolje zaboraviti, kao da možemo raščistiti cijelu stvar praveći se da se nikada nije dogodila. To je, zapravo, ono što bi stanovnici nudističkih kolonija i europskih plaža htjeli vjerovati.

Ali to je laž. Vrata Edena i dalje su odlučno zatvorena. Pogreška je učinjena i naučili smo lekciju o stanju u svemiru i svemu što se događa u njemu. Ipak, Bog je u svojoj beskrajnoj milosti i pravdi poslao svoga Sina Jedinorođenca da nas otkupi od tiranije laži.

Isus je dopustio da ga ponize do kraja i svuku do gola, a u toj moralnoj agoniji u kombinaciji s njegovom fizičkom agonijom ponio je bol naših zlih izbora. U tom procesu je ostvario otkupljenje svakog aspekta našeg bića, uključujući i tijelo. On je platio cijenu za sve bolesti koje tijelo uzrokuje i trpi.

Mi se ne možemo vratiti u Eden, ali Krist je otvorio put do obnove izvornog jedinstva- onog s kojim smo bili blagoslovljeni prije pada. On nas poziva da se borimo u svakom trenutku u skladu s Božjom prvotnom namjerom, tako da bi jednog dana naslijedili naš istinski identitet.

“I još se ne očitova što ćemo biti“, kaže sveti Ivan (1 Iv 3, 2-3). Djelomično znamo, s očima vjere, očima nade, jer nam je rečeno kako ćemo u Raju, nakon “uskrsnuća tijela“, biti blagoslovljeni zauvijek s novim i proslavljenim tijelima. Do tada, Gospodin nas uvjerava da nam je njegova milost dovoljna.

On želi da naša tijela budu izraz naša cjelokupnu osobnost, bilo u celibatu ili u čistoći bračne ljubavi. Nadnaravnom milošću izlivenom kroz sakramente Crkve i zazvanom kroz molitvu, moguće je naučiti u potpunosti ljubiti, razumjeti ono što smo nekad bili i gledati prema naprijed s pouzdanjem na ono što možemo postati.

U Kristu, oznake našeg drevnog poraza su preobražene. One su simbol blaženog jedinstva koje nas čeka, a za koje je On platio cijenu. Naš zadatak je surađivati s milošću, nositi dio križa svaki dan našeg života, boriti se protiv onih snaga koje su ga svukle do gola i degradirale mu tijelo.

U toj borbi, čednost čuva našu osobnost poput zida oko palače, i sram funkcionira kao nevidljivi stražar na vratima. Sram rađa pokajanje. Pokajanje razbija stisak sebičnosti, i dopušta djelovanje prave ljubavi. A kad Ljubav završi sa svojim radom, nema više sramote.

Ne smijemo podcijeniti hitnost ovog poziva na borbu, niti smijemo zaboraviti da je naš protivnik opisan u Svetom Pismu kao najsuptilnije i najlukavije stvorenje. Krist nas poziva da ostanemo budni i bdijemo, zadržavajući stalni oprez zbog taktike đavla, a posebno zbog njegovog posebnog interesa za našu djecu. Iskušenja obično počinju suptilno, sa “malim” kompromisima, ali moramo shvatiti da je svrha neprijatelja da nas postupnim ublažavanjem gura prema puno gorim stvarima.

Zbog masivnog pritiska nemoralnog društva, sve nam se teže oduprijeti današnjim izazovima jer je u našoj prirodi da želimo svojoj djeci sreću. A mladi se doimaju vrlo nesretno kada se opiremo njihovoj želji da budu moderni i u skladu s vremenom. No, moramo stvar sagledati iz druge perspektive. Bog, naš Otac želi da naša djeca budu sretna vječno, pa nam njihova istinska sreća uvijek mora biti pred očima našeg srca.

Živimo u bolesnom vremenu, u stvari došli smo do razdoblje koje je smrtno bolesno. Ivan Pavao II nazvao ga je “kulturom smrti”. I pri tom je mislio puno šire od smrti tijela. U jednom kratkom stoljeću, Zapadno društvo je degenerirala iz kršćanske kulture u jednu kulturu bez duše, a sada i bez ljudskosti.

Sljedeća faza je dijabolična kultura, proces koji je već započeo. U ovom trenutku, u velikom ratu između dobra i zla, moramo se okrenuti s obnovljenim povjerenjem prema Gospi, moleći za milosti mudrosti, razboritosti i skromnosti za naše mlade. Svakodnevno bismo trebali zazivati njezinu zaštitu protiv duha svijeta i duha našeg drevnog neprijatelja. Ako to učinimo, ona će nam pomoći da vidimo područja našeg života u kojima smo bili prevareni, Ako odgovorimo na njezine izljeve milosti, ona će nam pomoći da pronađemo bolji način. Onda će naša djeca učiti potpunije ljubiti. I biti će ljubljena zbog onoga što zaista jesu.

Michael D. O’Brian

izvor: QuoVadisEcclesia

Žena “odjenuta suncem” ukazuje na to kako je Marija napustila sjene smrti i ušla u prekrasno svjetlo nebeske slave – piše Philip Kosloski u Aletei.

Slika: Kruna od dvanaest zvijezda Diego Velázquez | Javna domena

Prvo čitanje o svetkovini Uznesenja Marijina uzeto je iz knjige Otkrivenja:

Otvoren je Božji hram na nebu,
a Kovčeg saveza njegova mogao se vidjeti u hramu.
Veliki znak pojavi se na nebu, žena obučena u sunce,
s mjesecom pod nogama,
a na glavi joj kruna od dvanaest zvijezda.
Bila je trudna i glasno je zapomagala od boli dok se trudila roditi.
Otkrivenje 11:19A, 12:1-2

Papa Benedikt XVI. osvrnuo se na ovo čitanje u homiliji koju je održao 2007. godine na svetkovinu Velike Gospe.

Žena odjevena suncem
Objasnio je kako, “bez ikakve sumnje, prvo značenje je da je to Gospa, Marija, zaodjevena suncem, to jest Bogom, potpuno; Marija koja živi potpuno u Bogu, okružena i prožeta Božjim svjetlom. Okružena 12 zvijezda, to jest 12 plemena Izraelovih, cijeli Božji narod, cijela zajednica svetaca; i pod njezinim nogama, mjesec, slika smrti i smrtnosti.”

Benedikt XVI nastavlja pokazujući kako je ova slika povezana s njezinim Uznesenjem:

Marija je iza sebe ostavila smrt; potpuno je obučena u život, uznesena je tijelom i dušom u Božju slavu i tako nam, stavljena u slavu nakon pobjede nad smrću, govori: Ohrabrite se, ljubav je ta koja na kraju pobjeđuje!
Uznesenje Marijino na nebo velika je pobjeda nad grijehom i smrću, ona koja nam može dati nadu za budućnost:

To je prvo značenje žene koja je Marija uspjela biti. “Žena zaogrnuta suncem” veliki je znak pobjede ljubavi, pobjede dobrote, pobjede Boga; veliki znak utjehe.
Ljubav je pobijedila čak i smrt, što bi nam trebalo pomoći dok se na jednoj zemlji borimo protiv grijeha.

Iako se može činiti da grijeh ima prednost, dobra vijest koja nam je otkrivena u Uznesenju jest da Kristova ljubav pobjeđuje sve.

Ono što trebamo učiniti jest nasljedovati Marijin primjer i pouzdati se u Boga, dopuštajući mu da čini što želi u našim životima:

Blagdan Velike Gospe poziv je na pouzdanje u Boga i nasljedovanje Marije u onome što je ona sama rekla: Evo, službenica sam Gospodnja; Stavljam se Gospodinu na raspolaganje.
Dok slavimo Veliku Gospu, pogledajmo gore i s čuđenjem gledajmo ženu “odjenutu suncem”, koja nas nastavlja pozivati ​​da slijedimo njezine stope (Aletea)