U spomen na Mariju Dubravac Stazić ( 1949-2024)

Zatekla me vijest o odlasku u vječnost naše drage Marije Dubravac upravo u njenoj rodnoj Slavoniji u Vinkovcima, kamo svake godine dolazimo na Vinkovačke jeseni.

Razmijenile smo poruke, noć prije njenog odlaska na nebo, planirala sam posjetiti njeno  rodno selo Štitar, gdje si je već napravila grobnicu ; „da  njene kosti počivaju u rodnoj Hrvatskoj“

Ona je bila naša duša hrvatska, naše svjetlo u tami odnarođivanja i nestajanja  hrvatskog naroda. Voljeli smo je svi, njen pjesnički izričaj koji je odraz njene hrvatske duše, patnje za rodnim krajem, domovinom, herojskom povijesti i ugnjetavanjem hrvatskog naroda, čak i u državi Hrvatskoj.

U svojim pjesmama naglašavala je hrvatski identitet, slavila Boga, hrvatske heroje i velikane kroz povijest, pa sam se eto i ja našla u  njenim stihovima;

„NAŠOJ RUŽI HRVATSKOJ LILJANI BENČIK, UZ ROĐENDAN

Iznjedrila stara Istra
Dragulj Rodu hrvatskomu,
Divnu kćerku uma bistra,
Uzdanicu našem Domu.
Ljupka, mila, bijela vila,
Trobojkom se okitila.
Kročila kroz život smjelo,
Za pravicu bila bitke.
Svjedokom joj zapis-djelo
Borbenosti riječi britke.
Hrvatica kog zadoji,
Za slobodu spreman stoji.

Sretan ti rođendan draga naša Lili, i sve naj, naj, naj… Bog te blagoslovio i čuvao još puuuuno lita, skupa s ostalim junačkim domoljubima, koji ostadoše vjerni stijegu i Križu. A sve nas je manje. Odlazimo jedno za drugim na put bez povratka, među one koji su i sami svojim žrtvama i neograničenom ljubavlju živjeli i disali za Dom i Boga, i na čijim je žrtvama opstala Domovina.

Marija Dubravac“

Iako u dalekoj Australiji, zahvaljujući internetu bila je u kontaktu sa domoljubima u Hrvatskoj.

Ivan Vohrić njen je život prikazao u video uratku,  Stanko Šarić uglazbio mnoge njene pjesme, a kipar Dubravko Radman u kamenu ovjekovječio njen život i rad;

MARIJA DUBRAVAC, rođena je 24. ožujka 1949. u Štitaru, srcu Šokadije, gdje je pohađala osnovnu školu. Potom je završila Katehetsku školu i dijelom glazbenu izobrazbu za liturgijsko pjevanje. Mlada je stupila u brak, ali već u 20. godini života, u vrijeme masovnoga hrvatskoga egzodusa, odlazi s mužem u daleku Australiju. Tamo se odmah uključuje u domoljubni rad protiv ondašnjega komunističkog režima, zbog čega nije dolazila u Domovinu sve do pada komunizma 1990.

U Australiju je u svom srcu i umu ponijela duh tog svog zavičaja i uključila se radeći u hrvatskim školama  i crkvama sa hrvatskom djecom i mladima, koristeći svoje znanje iz Katehetske škole i glazbene izobrazbe za liturgijsko pjevanje.

Marija Dubravac – pisanjem pjesama bavi se od ranoga djetinjstva. Hrvatskoj čitateljskoj publici predstavila se već po dolasku u Australiju, kasnih šezdesetih, kada je pod pseudonimom izdala zbirku pjesama, koja je stjecajem okolnosti pripisana nekome drugom, a ona na to nije mogla utjecati.

Potom objavljuje zbirku PJESME (2005.), slijedi knjiga duhovne proze ZNACI I MILOSTI S NEBA (2006.), pa zbirka GDJE SRCE OSTA (2009.), a već sljedeće godine izlazi joj druga knjiga ZNACI I MILOSTI S NEBA (2010.), a potom objavljuje roman CVIJEĆE MATE LOVRIĆA (2014.), nakon čega slijedi zbirka pjesama RODU NA DAR (2016.) te zbirka pjesama DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE – uz pedesetu obljetnicu života u tuđini (2019.) te treća knjiga ZNACI I MILOSTI S NEBA (2021.)

Više pjesama uglazbio je na njene tekstove Stanko Šarić, poznat iz TS Zlatni dukati ili danas “Najbolji hrvatski tamburaši”, ikona hrvatske tamburaške glazbe.

U ovom videu korišteni su dijelovi iz otpjevanih pjesama našeg domoljuba Stanka Šarića koji je ispjevao na stotine domoljubnih pjesama na čemu mu posebno hvala, tekst za pjesme je napisala Marija Dubravac.

Kratko o mjestu rođenja Marije Dubravac, Štitar, pripada županjskoj Posavini, između Babine Grede i Županje, uz rijeku Savu. Selo Štitar poznato je po bogatoj seljačkoj tradiciji, tamburici i tamburašima, velikom blagu u narodnim pjesmama, šlingerajima, ljepoti dukata i narodnih običaja.

SKRIVENA POVIJEST

Marija je najbolje opisala svoje osjećaje i samu sebe  u pismu HAZUD-u

Marija Dubravac Stažić: Zahvalnica Hrvatima i rodnom Štitaru

„Dragi moji Hrvati – Štitarci, dragi gosti, rodbino i prijatelji!

U životu svih nas postoje oni posebni trenutci kad čovjek doživi radost duše zbog plemenitog djela učinjena mu dobrotom njegovih bližnjih, u ovom slučaju meni – od mojih vlastitih prijatelja – članova HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI DOMOVINE I DIJASPORE.

Na prijedlog časnoga domoljuba, dugogodišnjega predsjednika Akademije mr.sc. Dragana Hazlera, u zahvalu za pjesničku ljubav darovanu Majci Domovini, Bogu i milom Rodu, a uz pomoć određene skupine ljudi, 16. prosinca 2017. u Štitaru je zasađen hrast u spomen na moju malenkost, ženu Hrvaticu slavonske ravnice, koja u rodnom Štitaru provede samo djetinjstvo i kratki dio mladosti, a sve ostale godine (četrdeset i osam) u dalekoj Australiji.

Da lakše razumijete moju patnju za rodnim krajem, dovoljno je spomenuti kako od 1969. do 1991. zbog komunizma, poput golemog broja hrvatskih sinova i kćeri, nisam vidjela drago selo te oca i majku koji umriješe željni mene i ja njih. Svoju neizrecivu tugu zbog gubitka Domovine i pokojnih roditelja pretočila sam u pjesme. Osim Boga one mi bijahu najveća utjeha na trnovitim putevima tuđine. Shvaćala sam – što je čovjek dalje od Doma, to mu je rodna gruda svetija, a ljubav prema onome izgubljenom jača i žarča. Također, spoznah da je većina Hrvata odlaskom u tuđi svijet osuđena na okrutnu, često doživotnu kaznu patnje i boli. Nije stoga čudno što su mnoge moje pjesme, pisane pod tuđim nebom, natopljene gorkim suzama nostalgije i okovane vječnom čežnjom za onim ”prohujalim” što se više ne može vratiti. Usuđujem se reći – oko četiri milijuna Hrvata u dijaspori živi svakodnevno u pustim sanjama s kojima nažalost mnogi prerano liježu u grob. Ja također čuvam neumrla sjećanja na sretne dane blagoslova u kućici pod šumom i u zlatnim poljima Slavonije, mjestu mojega rođenja. Zato se radujem što će osim skromnih pjesama okićenih najljepšom rimom duše mi seljačke, a dobrotom HAZUDD-a i ljudi iz Štitara, u dvorištu Malog školskog parka rasti HRAST, posađen u spomen na ”dite iz Paraćosaka”, čija je želja ostaviti kosti u pitomom, seoskom groblju među onima što bijahu dio mene, a ja dio njih.

Zahvaljujem iskreno i toplo čestitim ljudima ne samo na zdušnom zalaganju oko ostvarenja želje predsjednika Akademije, gosp. Hazlera, nego i jer tako rado i poslušno po zimi i snijegu prevališe golemi put od nekoliko stotina kilometara, da prisustvuju današnjoj svečanosti. Na takvu žrtvu spremni su samo junaci koji istinski osjete bilo svojega naroda. Evo imena tih vjernih Hrvata – domoljuba čije dobro djelo može platiti samo Onaj gore: odvjetnik Ante Baraba iz Paljuva (Novigrad), inženjer Boris Živković iz Zagreba, te uvijek spreman za pomoć don Anđelko Kaćunko iz župe Kompolje kod Otočca – katolički novinar, publicist, književnik i glazbenik. Posebno priznanje ide vrlo skromnom, a tako poznatom umjetniku, Dubravku Radmanu iz Tinjana (u Istri) za izrađeno kameno obilježje, na kojem je ‘na tvrdoj stini’ (da se sačuva mlađim generacijama) uklesao i nekoliko riječi starohrvatskoga korienskog pisma, koje je u našem narodu bilo u uporabi sve do 1892. godine. Drago mi je što je moj seljanin, akademik Stanko Šarić sudjelovao u današnjoj svečanosti, i što su svirali naši dečki iz Štitara – Đuro Buzov Mrki i njegov sastav??? (Đuro puno hvala. Ostavio si danas svoju svinjokolju kako bi uveličao ovu svečanost).

Otkrivena spomen-ploča Mariji Dubravac-Stažić

Dragi moji seljani i školski prijatelji, dragi poštovani načelniče općine Štitar! Svima vama, kao i ravnatelju škole IGK, župniku vlč. Pavi Madžareviću, te časnim gostima i ostalima koji imadoše udijela u ostvarenju današnje svečanosti, upućujem obilnu zahvalnost, jer ste – unatoč činjenici da su mnogi Štitarci zaslužniji od mene – dopustili neka mi pripadne čast iskazivanja tako lijepog priznanja. Za uzvrat, dok je duše u meni, vjerno ću vas kititi stihovima svojih pjesama i promicati ime poštenih Slavonaca uvijek spremnih za Dom i svetu vjeru Kristovu. Neka vječni Čuvar naših hrabrih pradjedova pomno bdije nad ovim ubavim graničarskim selom pored Save, koje od svojega postanka, poput slavonskoga hrasta lužnjaka, ostade čvrsto i postojano te do danas još nije pokleknulo ni pred jednom zemaljskom silom. Jer: I DOK JE SRCA – BITI ĆE KROACIJE, SLAVONIJE I NAŠEGA PONOSNOGA ŠTITARA!

Na kraju ove kratke zahvale ponavljam riječi svete himne kojom starina Dragan Hazler, predsjednik HAZUDD-a, u spomen precima i narodu hrvatskom, završava svako svoje pismo:

”Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!”

Marija Dubravac Stažić

Pripremila Lili Benčik/hrvatskepravice

Posted on 1 prosinca, 2017 by hrvatskepraviceblog

Dio teksta napisan 2017.  uvijek aktualan, u ovom trenutku čak i više!

Dva velika hrvatska sina , puno su žrtvovali i na kraju si oduzeli  život za Hrvatsku,  Zvonko Bušić i Slobodan Praljak

Zvonko Bušić i Slobodan Praljak dva su velika hrvatska sina, koji su živjeli  u  različitim  krajevima  Hrvatske  i svijeta, različitih društvenih sredina, različita obrazovanja, različitih životnih puteva, a ipak ih nešto povezuje, povezuje ih ljubav za domovinu Hrvatsku!

Hrvatska iznad svega, toliko iznad da su si zbog nje oduzeli ono najvrijednije i najjedinstvenije, a to je život. Dati dragovoljno svoj život za Hrvatsku, ono najvrijednije i najjedinstvenije,  znak je nevjerojatne ljubavi i poštovanja prema svojoj zemlji! Takvu ljubav, takvu žrtvu može podnijeti samo veliki idealist, čovjek sa velikim poimanjem časti, ponosa, odgovornosti i dostojanstva!

Danas se mnogi pitaju, kako si  jedan vjernik može oduzeti život?  Zvonko Bušić i Slobodan Praljak prije svega tom činu  prišli su  svjesno i promišljeno. Nije to bio potez očajnika ili kukavičluk, dapače bio je to  veoma hrabar potez! To je potez koji su učinili planski  i svjesno sa očitom namjerom da svom narodu i svijetu pošalju snažnu poruku!

Poruku da se Hrvatska i njen narod probude iz malodušnosti  i pasivnosti,  poruku velike nepravde učinjene hrvatskom narodu i njegovoj žrtvi za slobodu!

Poruka je to izdajnicima hrvatskih nacionalnih interesa, poruka svijetu i njegovim interesima koje ostvaruje preko žrtve hrvatskog naroda i poruka hrvatskim dužnosnicima na vlasti da je krajnje vrijeme da počnu raditi u korist i zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa!

Nadahnuće za takav čin, za ostvarenje te namjere oduzeti si život, prosvjetljenje uma,  nadilazi ljudske sile, to je inspiracija,  a takva inspiracija nije u konfliktu sa Bogom, jer oni jesu tehnički sebi oduzeli život, ali inspirirani ljubavi prema bližnjima i prema svojoj domovini.

Završna molitva nakon Isusova Križnog puta i Uskrsnuća ” Nauči i nas kako ćemo sve učiniti da što više naše braće živi životom milosti! Neka nas u tome ne uplaši nikakva žrtva, pa ni žrtva života, jer TI si nam rekao;

„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ Iv 15,12-17

U nastavku teksta  osvrnuti ću se na Zvonka Bušića u prigodi njegove tragične smrti. 1. rujna 2013.godine

Zvonko Bušić

“Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato…, zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji.  Zbogom prijatelji,… čuvajte našu domovinu Hrvatsku.  Zvonko Bušić Taik”

Napisao je Zvonko Bušić u svom oproštajnom pismu prije nego si je oduzeo život 1.rujna 2013,godine u Rovanjskoj podno Velebita.

Za mlađe generacije koje nisu čule za Zvonka Bušića ukratko :

Zvonko Bušić je zajedno sa suprugom Julienne Bušić, Petrom Matanićem, Franom Pešutom i Slobodanom Vlašićem (svi su oni bili, osim Julienne, hrvatski emigranti u SAD-u, dakle, rječnikom bivše državu YU– ustaše ) oteo putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355, 10. rujna 1976. godine.

Cilj otmice zrakoplova  bio je ukazivanje na srpsku hegemoniju u zločinačkoj jugoslavenskoj tvorevini i privlačenje pozornosti na hrvatsko pitanje, odnosno skretanje pažnje svijeta na tiraniju koja se vršila nad Hrvatima. Pritom su pilota, kopilota i putnike držali taocima prijeteći lažnom bombom, dok su pravu bombu, zajedno s propagandnim letcima pod nazivom „Poziv na borbu protiv srpske hegemonije“, postavili u pretinac podzemne željeznice New Yorka. Nakon što su vodeći američki mediji (New York Times, sva tri izdanja, Los Angeles Times, Chicago Tribune, International Herald Tribune i Washington Post) objavili sadržaj propagandnog letka, otmičari su sletjeli u Pariz i predali se vlastima.

Nažalost, prilikom deaktivacije (prave) bombe u New Yorku, došlo je do smrti jednog policajca (Brian Murray) i ozljede još dvojice, a sve zbog nemarnog postupanja zbog čega je udovica poginulog policajca kasnije tužila državu New York. Bušić je osuđen na doživotni zatvor dok su ostali sudionici dobili manje kazne. Uvjetno je pušten početkom srpnja 2008. godine nakon 32 godine zatvora. U oproštajnim je pismima naveo da je “lakše je bilo sanjati slobodnu Hrvatsku ,nego izdržati hrvatsku zbilju”

Do dana današnjeg, Bušić je u nekim krugovima okrivljavan za najkrvaviji teroristički napad na tlu SAD-a do 11. rujna. Radi se o eksploziji bombe u zračnoj luci La Guardia u New Yorku 29. prosinca 1975, dakle godinu dana prije otmice zrakoplova. Prije nekoliko je tjedana američki list New York Observer objavio članak („WhyHasn’t Washington Explainedthe 1975 La Guardia  Airport  Bombing?“) u kojemu za taj masakr u kojemu je ubijeno 11 i ranjeno 74 ljudi, neizravno optužio UDBU, koja je tada dokazano surađivala i koju je štitio FBI.

Kathleen Murray Moran supruga poginulog policajca je, u biti, bezrazložno izgubila muža, a ipak je našla u svome srcu mjesta za razumijevanje i oprost, dok hrvatski narod ne uspijeva naći ni vremena ni mjesta kako bi se prisjetio i zahvalio velikome borcu za hrvatsku slobodu – Zvonku Bušiću.

Nakon mnogo uzaludnih pokušaja hrvatske politike, 2008. pušten je na slobodu i poslan u RH, bez prava povratka u SAD.  Malo je poznato u hrvatskoj javnosti da je tada veleposlanica  u SAD, Kolinda Grabar Kitarović puno doprinijela puštanju Zvonka Bušića na slobodu. Prvi puta kada mu je došla u posjetu, sama je vozila 10 sati iz Washingtona do kaznionice.

Fra Jozo Grbeša svjedoči da je sa KGK  odlazio k njemu u zatvor, on iz Chicaga,  a ona iz Washingtona. Njena pomoć bila je presudna za Zvonkov  izlazak. Zvonkova supruga Julienne Bušić može to posvjedočiti. Julienne  ga je čekala u zračnoj luci u Zagrebu, kada je puštena iz zatvora,  24. srpnja 2008. godine u pratnji američkih agenata.

Svečano dočekan, politički se angažirao, premda je ubrzo uvidio da ili ima previše idealizma u njemu ili je predugo izbivao iz Hrvatske. Prvo se bio angažirao kroz stranku Ruže Tomašić, HSP dr. Ante Starčević, zatim kroz udrugu “Hrvatski plamen”.

Bušić se stoga usmjerio na ujedinjavanje suverenističkih snaga u zemlji. No, nakon tri godine, priznao je politički poraz. To nikome ni deset godine poslije njegova suicida nije uspjelo.

Nažalost politički nezreli glasači, zadojeni jugo-komunizmom nikako ne uspijevaju izglasati suverenističku opciju. Kada god se pojavi neka takva opcija probude se „spavači“  raznih domaćih i inozemnih neprijatelja Hrvatske i od samog početka krenu podvale, spletke i optužbe! Upravo smo svjedoci razbijanja Domovinskog pokreta!

Izvadak iz knjige ZDRAVO OKO -sjećanja, govor nakon govora fra Joze Grbeša o Zvonku Bušiću ;

„Zvonko Bušić! Jedinstveno ime novije hrvatske povijesti. U sebi je satkao mnoge!

Poput Diogena tražio je svijećom čovjeka. Po danu. U svakom danu, tražio je čovjeka! Bilo mu je teško naći, jer su se mnogi već prodali. A u prodanima ne prebiva čovjek, nego interes, nema ljubavi, tek privid. I zato više nisu mogli rasaznati govore li to oni ili njihovi novi vlasnici.

Poput Platona, htio je da ljudi vide bez zablude i privida, da im sjene ne postanu vjerovanje praznine (Platonova pećina, u kojoj su ljudi zatvoreni i vide samo sjene. Kada jedan od njih izađe van na svijetlo sunca i vrati se da im kaže što je otkrio, oni mu ne vjeruju i ubiju ga)

Poput Krista, istina je za njega uvijek vrijedna žrtve, jer ona jedina oslobađa čovjeka iznutra i stvara stabilan svijet.

Poput Mendele, godine zatvora samo su jačale njegov duh, jer je znao da je njegova Pravda utemeljena na Istini

Poput mistika, dubine su mu bile draže od svog blještavila površnosti, jer dubine stvaraju za vječnost, a površine otkrivaju kopije.

Bio je i ostao idealist, koji  nije mogao pomiriti stvarnost hrvatskoga jada, sa idealom  koji je živio. Ideali i tragedije uvijek idu zajedno i tako ostavljaju najjače pečate!

Sa Zvonkom Bušićem otišli su ljudi Ideala, Riječi i Istine!“

Ali proći će i ovo vrijeme i doći će vrijeme kada će ideali opet dobiti svoju vrijednost za koju vrijedi živjeti i mrijeti!

Vječni spomen i HVALA!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Zgražanju se pridružila i Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, SNV-ove Novosti pa i hrvatski PEN  je oštro osudio zabranu fotografske izložbe autorice Inije Herenčić, za koju kaže da je izvanredna i svjetski ugledna fotografkinja.[1]

“Gradonačelnik Miro Bulj i vlasti Grada Sinja ne žele izložbu jer je financira i Srpsko narodno vijeće, tako da se radi o kršenju slobode izražavanja i stigmatizaciji kulture srpske nacionalne manjine. Hrvatski PEN podsjeća da je doba totalitarnih i nedemokratskih režima daleko iza nas i da je sloboda izražavanja jedna od ključnih vrijednosti koje čine srž hrvatske države, kao samostalne i demokratske članice EU”, naveli su u izjavi iz PEN-a

Republika Hrvatska je demokratska zemlja i “svi smo dužni čuvati temeljne vrednote hrvatskoga Ustava, što uključuje slobodu izražavanja i sve oblike umjetničkih sloboda”. U demokratskom društvu ne zabranjuju se niti se cenzuriraju umjetnički sadržaji, “mudro“ zbori Pučka Pravobraniteljica.

Eto puna su im usta demokracije kada se radi o srpskoj nacionalnoj manjini, ali se ta njihova demokracija uopće ne primjenjuje kada se radi o hrvatskim umjetnicima, pjevačima i piscima, onda nikakvog zgražanja nema!

Gdje je bilo Ministarstvo kulture kada je M.P.Thompsonu višekratno zabranjivan  nastup u pulskoj Areni?

Gdje je bila Pučka pravobraniteljica kada se doslovno progonilo M.P.Thompsona i Hrvatsku proglašavalo fašističkom?

Što su sve pisale Novosti i organizirale medijsku hajku na Thompsona proglašavajući ga fašistom? Zar brutalna srpska i JNA agresija na Hrvatsku nije bila fašistička? [2]

I nakon svega razaranja,  15 840 ubijenih hrvatskih branitelja i nezaliječenih trauma , 1792 nestale osobe za kojima se još uvijek traga,  mi bi trebali biti „sretni“ gledajući izložbu srpskih običaja i kulture?

Da možda i bi da su se Srbi pokajali, da ne rade protiv hrvatske države, da Hrvatsku prihvate kao svoju domovinu. Ali ne dok je njima glavni grad Beograd, Zagreb samo krava muzara, a Hrvatska poligon po kojem oni manifestiraju svoje velikosrpstvo!

Je li se Pučka Pravobraniteljica oglasila kada je labinski gradonačelnik Valter Glavičić izjavio; „Istra mora dignuti glas protiv fašizma koji puzi kroz Učku“

To nije bio udar na demokraciju, Ustav RH i ključne vrijednosti hrvatske države?

Čemu  takvo licemjerje i dvostruki standardi?

Diskriminacija Hrvata prema manjinama nikoga  ne zgražava?

Nikoga ne zgražava što se Hrvat u Istri ne može zaposliti u tijelima državne uprave, bez znanja talijanskog jezika? Ta diskriminacija  nikoga ne zgražava u državi Hrvatskoj!?

Kakvu  poruku šalje  Ministrica kulture kada financira antihrvatske filmove?

Hrvati kuš, Srbi naprijed!

Zar manjine koje usput mi financiramo iz Proračuna više vrijede kao ljudi, nego mi Hrvati!?

Nevjerojatno je od hrvatske političke “elite“ koliko se uzdizanjem na tron Rade Šerbedžije ponižava hrvatski narod i njegova krvlju stečena samostalnost i time ustvari ruši pravo na samobitnost i postojanje. Nevjerojatno je što  medijsko uzdizanje i veličanje Rade Šerbedžije  ide tako daleko da Branimir Pofuk u Večernjem listu ( Obzor 3.lipnja 2017.godine) napiše kolumnu pod naslovom:

„Narod kojemu je Thompson važniji od Šerbedžije na najboljem je putu da umre od zaglupljenosti i nestane“

Mi se na primjer zgražamo na dernek u Kumrovcu! Zgražamo se na Titove dane u Fažani! Zgražamo se na veličanje zločinca Tita! Zgražamo se kada se od zločinca gradi turistički brand! Koju poruku time šaljete? Samo vi ubijajte Hrvate, slaviti ćemo mi to, napraviti turistički brand!

Zgražamo se na veličanje Jugoslavije, na crvenu zvijezdu petokraku, koja je simbol JNA i srpske agresije na Hrvatsku. Veličanjem Jugoslavije udara se na same temelje RH, na poništavanje Domovinskog rata. Ponižavaju se hrvatski branitelji, ponižava se hrvatski narod koji je uz ogromne žrtve propatio u četiri godine JNA i srpske agresije.

Zgražamo se od 2001, na povlašteni status Rade Šerbedžije, kojemu je dan na korištenje otok Mali Brijun u Nacionalnom parku Brijuni. I ne samo otok, nego i 20 parkirnih mjesta u Fažani. Ne samo otok nego mu je Mesić dao  i brod MORH-a koji prevozi gledatelje iz Fažane na Brijune.

Zgražamo se, jer  čime je to Rade Šerbedžija zadužio  državu Hrvatsku da mu  daje na korištenje taj dio Otočja za njegovo kazalište?

Zar ovime; “Morao sam napustiti Hrvatsku, jer je ona napala moju državu Jugoslaviju” Hrvatska je krivac, Hrvatska je ta koja je napala, njegovu Jugoslaviju!?

Čime, kada nas je njegova JNA razoružala?

Što se onda vratio u Hrvatsku? Što nije otišao svojoj braći Srbima? Jer on je izjavio da smo mi braća; “Strašno je da ovdje ima toliko talentiranih i vrijednih ljudi, vrhunskih sportaša i umjetnika, a da smo mi ipak uspjeli zaratiti s vlastitom braćom. Uz sve te naše divne talente mi smo ostali nekako zaostali, čim smo se mogli krvavo pobiti na kraju 20. stoljeća”, rekao je Šerbedžija, za srpski Mondo.

Znači nije važno tko je započeo rat, nije važno tko je razarao i ubijao? Nije važno čije su žrtve bile brojnije? Samo je važno to što se Rade Šerbedžija vratio u Hrvatsku kao da se ništa promijenilo nije!

Zgrožena sam što  Srbi nama u Istri nameću već 16 godina svoje Dane srpske kulture.  Umjesto da se po istarskim gradovima i trgovima vidi istarski balun i čuje istarska ljestvica, turisti gledaju žikino kolo pa ne znaju jesu li u Istri ili u Srbiji. Ja sam na to zgrožena, jer potenciraju svoju, a preziru našu kulturu. SNV-ove Novosti od svog osnivanja izruguju se, pljuju po hrvatskoj kulturi, vjeri i identitetu.

Ministrica se nije zgražala kada Vlada nije više htjela financirati Hrvatsko slovo, [3] ali se  zgraža zbog zabrane izložbe koju financira SNV, hrvatskim novcem iz Proračuna.

Trebali bi se mi Hrvati u vlastitoj državi proglasiti manjinom, onda bi nas Vlada premijera Plenkovića obilato financirala, pa se Ministrica kulture ne bi zgražala  nad našim pravima.

A mi se zgražamo na njeno ponašanje i diskriminaciju kojoj izlaže Hrvate! Zgražamo se na ponašanje Ministarstva kulture financirajući projekte protivne interesima i ugledu države Hrvatske.

Samo ću dva primjera navesti  film “15 minuta – Masakr u Dvoru”, kojim optužuju hrvatski vojsku za ratni zločin i etničko čišćenje i još jedan primjer gdje je baš ministrica Nina Obuljen, tada državna tajnica,  pokazala svoje pravo lice, 2008. godine 18 knjiga o Domovinskom ratu, generala Praljka proglasila je šundom,[4] da bi general Praljak 2012. godine dobio  ovrhu od pola milijuna kuna!

Lili Benčik/hrvatskepravice

---

[1] https://7dnevno.hr/vijesti/hrvatska/bulj-zabranom-izazvao-pravu-lavinu-reakcija-ministrica-obuljen-time-sam-zgrozena/

[2] https://www.portalnovosti.com/thompson-i-ustase

[3] https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/13-tv/60713-pokopali-su-hrvatsko-slovo-tko-je-sljedeci-na-redu

[4] https://www.vecernji.hr/vijesti/praljku-stigla-ovrha-od-pola-milijuna-kuna-553250