Misao koja je bila aktualna kroz sva razdoblja crkvene povijesti zapravo služi kao upozorenja za sva društva. Stari Latini su govorili: „Corruptio optimi cuiusque pessima“ (hrv. Kada se dobar čovjek pokvari, postaje najgori).

Ne trebate znati latinski jezik da bi razumjeli ovu misao. Naime, kada najbolji i najpametniji članovi društva postanu zli, oni čine veću štetu i eksponencijalno gore zločine od prosječnog čovjeka.

Prosječan čovjek obično nema sposobnost uzrokovati takvu štetu. Inteligentni i utjecajni to imaju te to i čine. Isto se može reći i za cijele nacije. Kada nacije krenu putem zla, to znači krajnje uništenje same nacije i svijeta oko nje. I upravo sam tužan što je jedna katolička nacija – Francuska – krenula takvim putem.

Ako niste znali, Francuska je postala prva zemlja u svijetu koja je uvrstila pravo na pobačaj u Ustav.

Najstarija kći (Crkve)

Francuska se tradicionalno naziva „najstarijom kćeri Crkve“ jer je bila jedna od prvih nacija u Europi koja je u potpunosti prihvatila katoličku vjeru. Proces je započeo krštenjem franačkog kralja Klodviga davne 496. godine.

Nakon pada Rimskog Carstva, ostali narodi Europe još uvijek su bili poganska plemena koja su tek postupno postajala katolička zahvaljujući misionarskim naporima herojskih svetaca poput sv. Benedikta i njegovog reda (benediktinaca), sv. Kolumbana, sv. Augustina Canterburyjskog, sv. Bonifacija… Ali su Francuzi postali katolici u jednom trenutku, kao nacija su prihvatili katoličanstvo.

Od kada je papa okrunio Karla Velikog (800. godine), svi su francuski kraljevi prisezali prilikom krunidbe da će biti branitelji katoličke vjere u cijelom kraljevstvu. Čak ni protestantska reformacija (pobuna) u 16. i 17. stoljeću to nije mogla promijeniti.

Francuska je izgradila veličanstvene gotičke katedrale, dala je mnoštvo duhovnih zvanja i misionarskih redovničkih zajednica, dala je i stotine svetaca čija imena čujemo na njihove spomendane: sv. Ivanu Orleansku, sv. Tereziju od Lisieuxa, sv. Ivana Marija Vianneyja, sv. Martina, sv. Franju Saleškog, sv. Margaretu Mariju Alacoque, sv. Bernadette Soubirous…

Francuska je bila privilegirano mjesto Gospinih i Gospodinovih ukazanja: Paray le Monial, Lourdes, La Salette…

Pobačaj je zahvatio cijelu francusku naciju

Ali pobačaj je zaprljao najstariju kćer Crkve krvlju nevinih. Pobačaj donosi krvno prokletstvo na svaku zemlju koja prihvati zlu instituciju. I zapamtite, nedavno glasovanje francuske Skupštine velikom većinom za pobačaj (780 od 925 glasova) ne predstavlja samo legalizaciju pobačaja, nego predstavlja uvrštavanje pobačaja u sam Ustav nekoć katoličke nacije.

Kada je rezultat glasovanje javno objavljen, kabala odvratnih feminističkih radikala okupila se ispod Eiffelovog tornja i zakikotala, kako je rekao jedan pisac, „s veseljem koje se može nazvati samo demonskim“.

Osvijetlili su slavni Eiffelov toranj kao što je gradska uprava New Yorka osvijetlila Empire State Building na dan ekstremnog glasovanja o pobačaju i ukrasili ga svjetlećim znakom na kojem je pisalo: „Moje tijelo, moj izbor“, što ne može biti ništa drugo do đavolji slogan.

Ovo zlodjelo uništit će ono što je ostalo od katoličke vjere u najstarijim katoličkim zemljama ako se ne suprotstavimo.

I tu se odvija bitka. To je ista bitka s kojom se i mi sami suočavamo u svakoj državi Unije nakon poništenja presude u korist Roe protiv Wadea.

Uistinu, đavao nikad ne spava, a ne smijemo niti mi.

Evangelizacijski izazov

Vjerujem da je slabost vodstva Crkve dopustilo ovakvim zlima jačanje u našem svijetu, čak i u katoličkim zemljama poput Francuske, koje su jedno vrijeme bile potpuno prožete vjerom. Živimo u teškom vremenu za Crkvu i svijet.

Ipak, duhovno vodstvo nije samo na plećima klera. To je također i naša odgovornost, stoga moramo učiniti sve što je moguće da ojačamo vjeru u očajnim vremenima poput ovih i udružimo se s onim vođama i organizacijama koje se bore za vjeru.

Također uvrštavanje pobačaja u francuski Ustav vidimo kao veliki izazov za naše evangelizacijske napore.

Ono što se dogodilo u Francuskoj samo je još jedna potvrda zala na koje je Gospa upozorila u Fatimi prije više od sto godina. Ako se sjećate, Blažena Majka rekla je da svijet jako griješi i tražila je pokajanje za grijehe.

Stoga vas molim da se pridružite u djelima zadovoljštine Bogu za ove grijehe. Molim vas za molitvu kako ovo zlo ne bi napredovalo, nego kako bi molitva zapalila plamen vjere u nama i potaknula nas na veće napore za dovođenje duša Kristu. Neka ovo bude dio naših korizmenih molitvi i žrtava.

Zajamčimo vlastitim životima, obiteljima i društvom da najbolji među nama nikada neće biti pokvareni zlom, nego da će vjera blistavo gorjeti u tami svijeta i ponovno dati našem svijetu Kristovu nadu.

Neka Gospodin dovede Francusku do obraćenja! Još važnije, neka Gospodin dovede naš vlastiti narod do obraćenja!

Thomas J. McKenna

Ili će doživjeti nuklearnu katastrofu sodomsko-biblijskih razmjera. Već se nude ‘kandidati za operaciju’. Naime, mediji javljaju da je dopredsjednik ruske Dume Petr Tolstoj potvrdio je da Moskva razmatra i mogućnost nuklearnog napada na Pariz… doduše iz drugih razloga, ali dodajemo kao komentar osvrtu McKenne.

Thomas J. McKenna je osnivač i predsjednik „Katoličke akcije za vjeru i obitelj“

Šokantni podaci koje je objavila britanska vlada pokazuju da je u posljednje dvije godine cijepljena populacija u Engleskoj pretrpjela nečuveno velik broj smrtnih slučajeva u usporedbi s necijepljenom populacijom, iako otprilike 30 posto populacije nije primilo niti jednu dozu Cjepiva protiv korona virusaa (COVID-19) – piše Ivan Kolić u Epoha portalu.

Prema Agenciji za zdravstvenu sigurnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKHSA), do srpnja 2022. 18,9 milijuna ljudi odbilo je prvu dozu injekcije COVID-19, 21,5 milijuna ljudi odbilo je drugu dozu injekcije COVID-19, uz 2,6 milijuna ljudi koji su primili prvu dozu, ali su odbili drugu, a 30,4 milijuna ljudi odbilo je treću dozu injekcije COVID-19, uz 8,9 milijuna ljudi koji su primili drugu dozu, ali su odbili treću. 

Prema brojkama UKHSA-e, 63,4 milijuna ljudi ispunjavalo je uvjete za cijepljenje u tom trenutku. Stoga je od srpnja 2022. 30 posto stanovništva Engleske ostalo potpuno necijepljeno; 34 posto nije bilo dvostruko cijepljeno; a 50 posto nije bilo trostruko cijepljeno. Međutim, cijepljena populacija kao cjelina činila je 95 posto svih smrtnih slučajeva od COVID-19 između siječnja i svibnja 2023., dok je necijepljena populacija činila samo pet posto.

Ali činjenica da ti smrtni slučajevi nisu među populacijom cijepljenom jednom dozom i dvije doze doista je zastrašujuća. Velika većina je među onima koji su cijepljeni četiri puta, pri čemu ova populacija čini 80 posto svih smrtnih slučajeva od COVID-19 i 83 posto svih smrtnih slučajeva od COVID-19 među cijepljenim osobama.

Teške činjenice

Sljedeće brojke koje je objavio Ured za nacionalnu statistiku (ONS) u skupu podataka “Smrti prema statusu cijepljenja” mogu se pronaći na web stranici ONS-a:

Između srpnja i rujna 2021. najveći broj necijepljenih smrtnih slučajeva iz svih razloga dogodio se među osobama u dobi od 70 do 79 godina u kolovozu sa 676 smrtnih slučajeva. Dok se najveći broj cijepljenih smrtnih slučajeva svih uzroka dogodio među 80 do 89-godišnjacima u rujnu 2021. sa šokantnih 13 294 smrti.

Između listopada i prosinca 2021. najveći broj smrtnih slučajeva necijepljenih svih uzroka dogodio se među osobama u dobi od 80 do 89 godina u prosincu sa 776 smrtnih slučajeva. Nasuprot tome, najveći broj cijepljenih smrtnih slučajeva svih uzroka dogodio se među 80 do 89-godišnjacima u prosincu 2021. sa šokantnih 16 171 smrti.

Između siječnja i ožujka 2022. najveći broj smrtnih slučajeva necijepljenih svih uzroka dogodio se među osobama u dobi od 70 do 79 godina u siječnju sa 776 smrtnih slučajeva. Za usporedbu, najveći broj cijepljenih smrtnih slučajeva iz svih razloga dogodio se među osobama u dobi od 80 do 89 godina u siječnju 2022. sa šokantnih 15 948 smrtnih slučajeva.

Između travnja i lipnja 2022., najveći broj necijepljenih smrtnih slučajeva svih uzroka dogodio se među 80 do 89-godišnjacima u travnju s 500 smrtnih slučajeva. U isto vrijeme, najveći broj cijepljenih smrtnih slučajeva svih uzroka dogodio se među 80 do 89-godišnjacima u travnju 2022. sa šokantnih 14 902 smrti.

Između srpnja i rujna 2022. najveći broj smrtnih slučajeva necijepljenih svih uzroka dogodio se među osobama u dobi od 80 do 89 godina u srpnju s 493 smrtna slučaja. Za usporedbu, najveći broj cijepljenih smrtnih slučajeva iz svih razloga dogodio se među osobama u dobi od 80 do 89 godina u srpnju 2022. sa šokantnih 14 286 smrtnih slučajeva.

Između listopada i prosinca 2022., najveći broj necijepljenih smrtnih slučajeva iz svih razloga dogodio se među osobama u dobi od 80 do 89 godina u prosincu s 604 smrtna slučaja. Nasuprot tome, najveći broj smrtnih slučajeva cijepljenih svih uzroka dogodio se među osobama u dobi od 80 do 89 godina u prosincu 2022. sa šokantnih 19 914 smrtnih slučajeva.

Između siječnja i ožujka 2023. najveći broj smrtnih slučajeva necijepljenih svih uzroka dogodio se među osobama u dobi od 80 do 89 godina u siječnju 2023. s 551 smrtnim slučajem. Najveći broj cijepljenih smrtnih slučajeva iz svih razloga dogodio se među 80 do 89-godišnjacima u siječnju 2023. sa šokantnih 18 297 smrtnih slučajeva.

Između travnja i svibnja 2023., najveći broj smrtnih slučajeva necijepljenih svih uzroka dogodio se među osobama u dobi od 70 do 79 godina u svibnju s 405 smrtnih slučajeva. U isto vrijeme, najveći broj cijepljenih smrtnih slučajeva svih uzroka dogodio se među 80 do 89-godišnjacima u travnju sa šokantnih 13.713 smrtnih slučajeva.

Ono što je krajnje zabrinjavajuće u vezi s ovim službenim brojkama je da cijepljeni daleko nadmašuju necijepljene u pogledu smrtnosti u svakoj dobnoj skupini od srpnja 2021., iako 30 posto stanovništva nije ni primilo injekciju protiv COVID-19.

Toliko da je bilo 965.609 smrtnih slučajeva među cijepljenima u usporedbi sa samo 60.903 smrtnih slučajeva među necijepljenim između srpnja 2021. i svibnja 2023. To znači da je u Engleskoj tijekom tog razdoblja bilo ukupno 1.026.512 smrtnih slučajeva, a cijepljeni su činili 94 posto njih , dok je necijepljenih samo šest posto.

Ovo sugerira da su injekcije COVID-19 smrtonosne i dokazuje da ubijaju ljude.

Gledajte kako direktor pogrebnog poduzeća govori o preuranjenim smrtima koje su uslijedile nakon uvođenja cjepiva.

izvor: Epoha.com.hr

O protuhrvatskom zlu, tretiranom strogo selektivno, da bi išlo n ruku velikosbskoj laži, piše u Hrvatskom tjedniku Josip Jović. Prenosimo…

 Zafranovićeva Djeca s Kozare

U razgovoru za beogradski Kurir (a predano ga prenosi Slobodna Dalmacija) redatelj Lordan Zafranović u povodu svog najnovijeg filma Djeca s Kozare –Zlatni rez 42 (scenarista Arsena Diklića) veli: „Mi o Jasenovcu nismo imali pojma. Komunistička vlast je zbog bratstva i jedinstva to skrivala“. Kaže kako ga je prvi posjet logoru trajno motivirao na istraživanje toga zla, zbog čega je navodno dosta stradao. Zafranović je još rekao kako poslije ovog filma nema dalje, jer ne postoje veće teme od Jasenovca.

O zlu strogo selektivno

Sljedeći je pasus posebno zanimljiv: „Morao sam promijeniti državu i dan danas nemam svoju zemlju. Smatram da se ništa nije promijenilo od 1941./1942. U ovom se filmu bavim temom na koji način se razvija zlo kod najobičnijih ljudi… Bio sam svjedok 1991. godine da su moji susjedi – mali trgovci, obiteljski ljudi – obukli uniformu, promijenili se i postali zli… Govorim o svom vlastitom narodu koji je u jednom trenutku počinio užasno zlo. Ja sam svjedok tog zla, a imam alat koji se zove film i koji pokušavam upotrijebiti da bih rekao: Oprostite u ime mog naroda, svjesni smo toga što smo napravili. Dok netko ne klekne u Jasenovcu u ime hrvatske države, nema oprosta. To hoću kazati.“

U dodatnom komentaru splitskog dnevnika stoji kako ga je Franjo Tuđman nakon proglašenja neovisnosti zbog njegovog filma Krv i pepeo Jasenovca iz 1985. proglasio neprijateljem hrvatskog naroda (?) te kako je bio prisiljen napustiti zemlju da bi se 1991. zaputio u Pariz, Beč i Prag, s povremenim navraćanjem u Zagreb.

Koliko li samo laži i licemjerstva u ovih nekoliko rečenica! Prva laž: O Jasenovcu, koji je i dalje tabu tema, nismo imali pojma i nema oprosta dok netko u ime države ne klekne. Pa cijeloj jednoj generaciji, ili više njih, Jasenovcem je ispiran mozak uz silna pretjerivanja i falsifikate i to je možda jedino o čemu nismo imali pojma. Svake godine državni vrh smjerno obilazi spomen područje i klanja se do zemlje. Trebali bi se valjda još i spaliti pred kamenim cvijetom.

Druga laž: Jasenovac je zlo, od kojega nema veće teme. Međutim, zar nisu jednako velike teme, recimo, Bleiburg, Vukovar, Ovčara, Srebrenica, Dubrovnik, ili Sarajevo. Ali to Zafranovića ne zanima, ne uklapa se u njegov narativ. Ne samo da o tim temama nikada nije pokušao nešto snimiti, nego nikada ta zla i ne spominje. On prema zlu, istraživanje čega je, kao, glavni motiv njegovih filmova, ima strogo selektivan, ideološki pristup.

Lažni disident

Treća laž: Morao je napustiti državu, u kojoj se ništa nije promijenilo od 1941./’45. Ovo je već standardna matrica, do neba vapijuća propagandistička mantra koja se ne odnosi samo na Zafranovića. Na isti je način stvorena legenda o Radi Šerbedžiji, Miri Furlan, Dubravki Ugrešić, Slavenki Drakulić, ili Goranu Babiću, što se uvijek koristi kao dokaz nedemokratskog, šovinističkog režima koji je devedesetih zavladao u Hrvatskoj. Nitko do njih nije bio prisiljen napustiti zemlju, napustili su je u vrijeme najsurovije agresije na nju (neki od njih su se sklonili baš u zemlju agresora), jer jednostavno nisu podnosili njezinu nezavisnost i slobodu, jer je nestajala Jugoslavija. Gdje god su stigli širili su negativnu propagandu o profašističkome režimu. I svi su se kad je rat prošao slobodno u nju vratiti, doživjevši neizmjernu pažnju i nove zvjezdane trenutke, čak i ispriku. U izjednačavanju 1941. i 1991. sadržana je duboka odbojnost i mržnja spram hrvatske današnjice i spram svake ideje hrvatske državnosti i nacionalne slobode.

Usred Zagreba i usred rata 1993. je taj isti Zafranović u produkciji HRT, za čijeg glavnog urednika kaže da je ratni zločinac, režirao Zalazak stoljeća/Testament L. Z. koji govori o ponovnom bujanju fašističke ideologije i nasilja u Hrvatskoj. O kakvom se filmu radi dovoljno govori činjenica da ga producent nikada do danas nije prikazao u svom programu, što ne znači i da ne će. Početkom dvijetisućitih vraća se L. Z. u Zagreb kako bi 2011. snimio svoju TV seriju o Josipu Brozu Titu Tito – posljednji svjedoci zavjeta, opet u koprodukciji državne televizije.

Nakon svega patetično i cinično domeće kako on govori u ime svog naroda, optužujući ga i tražeći oprost, u stvari optužujući ga. Izravno kaže kako je njegov narod u jednom trenutku počinio užasno zlo! O filmu Djeca s Kozare, koji će ovog proljeća doživjeti svoju javnu projekciju (uz film ide i TV serija) teško je govoriti, ali iz Zafranovićeva cijelog opusa, kao iz podataka o tome tko ga je producirao i financirao nije teško naslućivati njegov sadržaj, stil i poruke.

U službi propagande

U opusu njegovih poznatijih filmova bilježimo Okupaciju u 26 slika (1978), Pad Italije (1981), Ujed anđela (1984), Krv i pepeo Jasenovca (1985), Večernja zvona (1986)… Radi se o kombinaciji dokumentarno-igranih filmova o političko-povijesnim temama s pretenzijom da govore istinu. Na Zafranovićevu žalost, te su se filmske priče prečesto pokazivale kao čiste krivotvorine, izmišljotine i neukusna pretjerivanja. To se sada očito ponavlja, budući da djeca s Kozare, kako donose neka ozbiljna istraživanja, i nisu završavala u Jasenovcu. Nasilje i perverzije su dominantni Zafranovićev filmski jezik, koji više govori o psihičkom i moralnom stanju samog autora, negoli o stvarnim događajima. Za Okupaciju je čak Nenad Polimac, koji zacijelo nije blizak desnici, svojedobno napisao kako je taj film, doslovno, smeće, zbog čega je ovaj filmski kritičar imao nemalih problema. Naime, dirnuo je u redatelja pod državnom zaštitom, člana ideoloških komisija CK, koji danas veli kako je zbog istraživanja Jasenovca dosta stradao, što je još jedna velika obmana.

Djeca s Kozare nastala su uz silnu financijsku potporu Republike Srbije i Republike Srpske, autora je u audijenciju primio Milorad Dodik, koji se i nadalje drži mita o sedamsto do milijun stradalih, baš kao i Emira Kusturicu, velikog poštovatelja Slobodana Miloševića i branitelja pokolja u Srebrenici. Namjera filma nije ono da se ne zaboravi niti da se kaže istina, nego baš suprotno. Nema u toj nakani ništa humano, ništa pomirujuće, nego samo produbljivanje sukoba, straha, mržnje i nepovjerenja. Takva ideološka propaganda, koja se svodi na podgrijavanje teze o genocidnosti jednog naroda, služi uvijek kao topnička priprema za oružane agresije. Iz istih namjera i motiva snimljen je i posvuda ismijani film Dara iz Jasenovca. Ovaj put, kako je to primijetio i kolega Marijačić, u funkciji su te velikosrpske propagande, kako bi priča bila uvjerljivija, jedan nazovihrvatski redatelj, koji je dobro namirisao izdašni miris novca, kao i nekoliko glumaca iz Hrvatske, sličnog ideološkog profila.

Sve je, zapravo, već viđeno i sve je prozirno. Ostaje samo tamna dubina teško shvatljive mržnje kojom su ispunjeni pojedini redatelji, novinari, književnici, povjesničari i političari u samoj Hrvatskoj u odnosu na narod iz kojega su potekli. Hrvati su uvijek zločinci i svaki zločin nad njima je opravdan. No to je već jedna duga i teška povijesna priča o osvajačima, koji su prohujali našim prostorom, i vjernim slugama, o tužiteljima i flagelantima.

Josip Jović
Hrvatski tjednik