Društvo
NETKO ‘TRLJA RUKE’: Pentagon upozorava: Rusija i Turska su na rubu rata! Tko klizi u propast?
Foto: Vaaju.com
Glasnogovornik američkog Ministarstva obrane (Pentagon) Jonathan Rath Hoffman izjavio je sinoć,. 19. veljače, kako se Rusija i Turska nalaze na rubu oružanog sukoba u sirijskom Idlibu. Pritom je izrazio nadu kako do neposrednog sukoba i vojnih djelovanja između Rusije i Turske na sjevero-zapadu Sirije neće doći. „Vidimo kako su Rusi i Turci došli vrlo blizu širokog sukoba u toj regiji. Nadamo se kako će oni pronaći riješenje, koje će omogućiti izbjegavanje toga (scenarija, op. autora.) – piše Zoran Meter u Geopolitika.news.
Zapravo, osim izraza američke zabrinutosti (o kojoj nešto više u nastavku teksta), iznova je izostala jasna i konkretna (vojna) potpora Washingtona svojoj ključnoj NATO saveznici u slučaju da ona zarati s Rusijom. Naravno da to nije moguće i da SAD i NATO zbog turskih ambicija u Siriji ne žele ulaziti u rat s Rusima, koji ne bi značio ništa drugo nego svjetsku kataklizmu. Međutim, činjenica je i da Washington svoju ključnu NATO saveznicu niti ne obuzdava od daljnje radikalizacije odnosa s Rusijom (što bi sigurno mogao konkretnim i odlučnim upozorenjima). Štoviše, on „podgrijava“ upravo takav razvoj stanja, izjavama, poput one prekjučerašnje Trumpove, kako Sjedinjene Dražave podupiru turske stavove oko nužnosti i načina za postizanje stabilizacije stanja u Idlibu, kao i one, da osobno uvažava Erdogana kao „snažnog i oštrog“ državnika s kojim on ima dobre odnose.
Jasno je kako Sjedinjene Države u ovakvoj situaciji ništa niti ne moraju poduzimati. A zašto i bi? Washingtonu je sada jasno kako i bez njegovih poteza, koji bi samo značili dodatne visoke rizike u ionako vrlo lošim ukupnim američko-ruskim odnosima, od nekog budućeg rusko-turskog savezništva ili „otplovljavanja“ Turske u sferu ruskog utjecaja i ruskih nacionalnih interesa nema ništa. Osim toga, čak i eventualni vojni sukob između tih dviju država po Washington ne bi bio kraj svijeta. Štoviše, on bi, osim što bi iscrpio obje zemlje, posve sigurno značio i turski poraz a s njim i pad vladavine Recepa Tayyipa Erdogana kojeg u Washingtonu i Bruxellesu ionako već dugo iščekuju. Rusko-turski vojni sukob ne bi loše prihvatili niti u Izraelu (koji s Erdoganom ima gotovo hladnoratovske odnose i kojemu vojni ulazak Turske u dubinu sirijskog prostora nikako ne odgovara jer Turska nije Iran da se s njime, s američkom potporom na leđima, na sirijskom tlu obračunava kako i kada to hoće), ali niti u ključnim arapskim zaljevskim monarhijama: on bi, po njih, značio i propast turskih vanjskopolitičkih ambicija u nametanju svoga regionalnog političkog i vjerskog predvodništva na Bliskom istoku, za koje se Ankara sve do sada oslanjala na dvije ključne poluge, velike geopolitičke važnosti. Prvo, na svoj status najvažnije članice NATO saveza na njegovom južnom krilu (koja to više neće trebati biti ako SAD poslože karte u arapskom svijetu onako kako to one žele, kroz stvaranje nekog oblika „arapskog NATO-a“ koji će djelovati sukladno američkim interesima) zbog čega joj nitko ništa ne može. I drugo, zemlje koja ima tzv. situacijsko savezništvo i s Rusijom, pa i s Iranom po pitanju Sirije. A s tako snažnim i jedinstvenim „polugama u ruci“ nije se mogla podičiti niti jedna bliskoistočna država pa i puno šire od te regije.
Ali, očito, svemu jednom dođe kraj. Erdogan, zbog svojih primarnih panislamističkih stavova (uz Katar Turska je još jedina bliskoistočna zemlja koja podupire panislamističku organizaciju „Muslimanska braća“) u kojima se on nastoji prikazati kao jedini stvarni zaštitnik muslimanskoga (i arapskoga) svijeta, jednostavno ne umije voditi dalekosežnu i „šahovsku“ vanjsku politiku zemlje kojoj je na čelu – Turske, i reagira emocionalno, nakon čega mu je teško odstupati. A upravo mu je spomenuti oslonac (NATO i Rusija) davao najbolje šanse za realizaciju ključnih turskih nacionalnih interesa (u Siriji ih je već ostavrio dobivši „zeleno svjetlo“ Moskve (nevoljko i Washingtona) za uspostavu pogranične sigurnosne zone za sprječavanje prodora kurdskih radikalnih elementa na turski teritorij i sprječavanje buduće uspostave neke njihove državotvorne tvorevine, što bi bila smrtna opasnost po Tursku, barem kako to predstavljaju u Ankari).
Ali ova „velika igra“ u i oko Idliba još je uvijek daleko od izbijanja rusko-turskog rata. Jer Erdoganu, koliko se to god često suprotno prikazuje, ipak nije strano niti odstupanje, kako od svojih izrečenih stavova tako i od postupaka na terenu. U tom bih smislu podsjetio na slijedeće: Erdogan, nakon što se kroz Astanske pregovaračke procese dogovorio s Moskvom i Teheranom oko uspostave četiriju zona deeskalacije na sirijskom tlu osjećao kao pobjednik, smatrajući kako to znači da će se te zone očuvati „vječno“ i kako će njihovi politički predstavnici (koji su bili na čelu tamošnjih radikalnih, međusobno nerjetko posve suprostavljenih i u vojnom smislu nekoordiniranih oružanih organizacija), biti uključeni u predstojeće pregovore o budućnosti Sirije. Kada je ta „vječnost“ (o kojoj, naravno, u sporazumu o njihovoj uspostavi nije bilo niti riječi, štoviše, jasno je naveden njihov privremeni karakter i uspostavlje s ciljem prestanka oružanih sukoba sa sirijskom vojskom) bila iscrpljena i kada su vladine snage krenule u čišćenje 3 od 4 zone deeskalacije (Deraa, uz granicu s Izraelom i Jordanom, istočno predgrađe Damaska i Istočna Guta) zbog postojanih mučkih napada na sirijske gradove i civile iz tih zona, Erdogan je „krvavom diktatoru Assadu“ oštro prijetio turskom vojnom intervencijom zbog njegovog „nemilosrdnog ubijanja nedužnih civila“. Na kraju se Erdogan povukao i pomirio s neizbježnim.
Dakle, povlačenje nakon izrečenih gromkih i ratobornih izjava i prijetnji za Erdogana ipak nije nemoguća misija. Samo što u ovom sadašnjem slučaju, kada je u Turskoj proturuska medijska histerija nadvisila i onu protu-Assadovu, ostaje za vidjeti, ima li Erdogan više uopće prostora za kompromisni dogovor s Moskvom, koji, onda, zapravo znači i njegov odustanak od tih, na sav glas izricanih političkih zahtjeva i zadaća koje je stavio pred svoju vojsku s ciljem njihovog izvršenja (prije svega onih o nužnosti potpunog povlačenja sirijske vojske iz Idliba)? Pritom je nesumnjivo kako Erdogan nadzire sve turske ključne institucionalne i medijske resurse s kojima može neutralizirati eventualne protunapade unutarnje oporbe, bilo one s kranje desnice koja ga podupire u sadašnjem čvrstom proturuskom stavu, bilo one liberalne koja njegove sadašnje i prijašnje političke poteze smatra štetnim po turske nacionalne interese.
Zaključak:
Slobodno možemo zaključiti slijedeće: prvo, hoće li ili ne Turska zaratiti s Rusijom stvar je samo Erdoganove odluke, pričemu on već sada zna kako će, ukoliko se odluči za ratnu opciju to morati činiti samostalno, „jedan na jedan“, bez primarnog uključivanja NATO saveza na tursku stranu; drugo, ako se odluči „samo“ za napad na sirijsku vojsku u Idlibu (a ne i ruske zračne i druge snage), Rusija će, svejedno, kao što to već i sada čini, nastaviti sa zrakoplovnim uništavanjem islamističkih postrojbi i njihovih uporišta u Idlibu i djelu regije Aleppo, time uništavajući turske „proxy“ snage na terenu zbog čega će Ankara biti primorana neprestano ubacivati nemjerljivo veći broj turskih vojnika na bojišnice prema sirijskim snagama nego što je to sada slučaj. A to znači i povratak velikog broja turskih vojnika u Domovinu u mrtvačkim sanducima što nije ugodno pravdati pred turskom javnošću s obzirom da se rat odvija u drugoj zemlji (posve drugo je borba protiv kurdskih ekstremista na turskom tlu), a što je bilo vidljivo i nakon pogibije „svega“ 15-ak turskih vojnika posljednjih tjedana u Idlibu; treće, Moskva će, jednostavno, prekinuti svoj „tamponski klin“ kojim sada, sukladno sporazumu s Ankarom, razdvaja kurdske snage na jugu od turske sigurnosne zone na sjevero-istoku Sirije, čime će im omogućiti slobodno izvođenje i topničkih i gerilskih napada na tamo stacionirane turske postrojbe.
Dakle, Turskoj prijeti neposredni ulazak u veliki i ozbiljni vojni sukob u susjednoj državi, protiv njezine službene vojske i mimo svih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, što može dovesti do dobivanja „epiteta“ vojnog agresora (jer sirijsku se vojsku ipak ne može nazvati terorističkom organizacijom zbog koje, onda, eto postoji nekakvo nepisano pravo na vojnu intervenciju – to se nisu usudile činiti niti SAD), a čega je Ankara svih ovih godina uspješno bila lišena upravo zahvaljujući suradnji s Moskvom po sirijskom pitanju i zbog koje se, uostalom, postupno i vojno etablirala na sirijskom tlu. Turske neposredne vojne intervencije u bilo kakvom ograničenom vojnom obliku u Siriji nije bilo prije vojnog ulaska Rusije u tu zemlju 30. rujna 2015.g. na poziv službene vlade u Damasku. Dakle, sve što je Ankara u Siriji do sada postigla u smislu svojih nacionalnih interesa rezultat je upornih i složenih pregovora s Moskvom (i Teheranom, u puno u manjem obliku).
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.
Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.
Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:
https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)
Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.
Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.
Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.
Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.
Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.
Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.
12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.
Dr. Marko Jukić
IZVANREDNA VIJEST IZ MEĐUGORJA: ‘GOSPA JE ISPRUŽILA RUKE NAD SVE PRISUTNE’ – Posebna devetnica
Spomen pohod na Jazovku: Obilježavanje zločina nad ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, od strane partizana
NE SAMO ZABORAVILI ZLOČINE… Poruke Svesrpskoga sabora – “Srbija nikad tako radikalna i šovinistička”
Prof. dr. Josip Vrandečić: Naš konzervativizam jači je i otporniji nego na zapadu
Uz tisućutu obljetnicu Hrvatskog kraljevstva: KRALJ TOMISLAV
IZVANREDNA VIJEST IZ MEĐUGORJA: ‘GOSPA JE ISPRUŽILA RUKE NAD SVE PRISUTNE’ – Posebna devetnica
Spomen pohod na Jazovku: Obilježavanje zločina nad ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, od strane partizana
NE SAMO ZABORAVILI ZLOČINE… Poruke Svesrpskoga sabora – “Srbija nikad tako radikalna i šovinistička”
Prof. dr. Josip Vrandečić: Naš konzervativizam jači je i otporniji nego na zapadu
Uz tisućutu obljetnicu Hrvatskog kraljevstva: KRALJ TOMISLAV
-
Vijesti3 dana agoIZVANREDNA VIJEST IZ MEĐUGORJA: ‘GOSPA JE ISPRUŽILA RUKE NAD SVE PRISUTNE’ – Posebna devetnica
-
Vijesti2 tjedna agoSpomen pohod na Jazovku: Obilježavanje zločina nad ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, od strane partizana
-
Vijesti3 tjedna agoHRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti2 dana agoNE SAMO ZABORAVILI ZLOČINE… Poruke Svesrpskoga sabora – “Srbija nikad tako radikalna i šovinistička”
-
Vijesti3 tjedna agoHrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti3 tjedna agoUVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
-
Vijesti16 sati agoProf. dr. Josip Vrandečić: Naš konzervativizam jači je i otporniji nego na zapadu
-
Vijesti3 tjedna agoPreminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’