Connect with us

Vijesti

Nino Raspudić: ‘Naprijed Hrvatska’ – nazad u SDP

Published

on

Ivo Josipović se, po najnovijem, odriče komunizma ali ne i njegovih zločina. Sam je to dao na znanje u izjavi za Novi list, kratko nakon što je u SDP, zajedno sa sobom, utopio i svoju strančicu nazvanu “Naprijed Hrvatska” (vremenski i kontekstualno promašena parafraza naziva Berlusconijeve stranke “Forza Italia” osnovane 1994.).

Ironija sudbine je da “Naprijed Hrvatska” na koncu završava kao “nazad u SDP”, formalnu sljednicu Saveza komunista (neformalna je po mnogo čemu HDZ). Josipović u jednom o prvih intervjua nakon povratka doma šokantno opravdava smaknuća širokobrijeških fratara 1945., oznaškom propagandnom pričom na liniji poetike špageti vesterna u kojoj fratri u habitima tuku iz mitraljeskog gnijezda ili izlijevaju kazane kipućeg ulja sa samostanskih zidina na “oslobodioce” i narod.

Nakon osvajanja samostana, metkom u potiljak je ubijeno, potom zapaljeno i zatrpano, 12 fratara, uključujući i osamdesetogodišnjeg fra Marka Barbarića, koji je ležao nepokretan u bolesničkoj postelji.

Dodatnih devet je tih dana ubijeno u okolici Širokog Brijega, a ukupno je, samo iz Hercegovačke franjevačke Provincije Uznesenja Marijina na nebo, smaknuto 66 franjevaca. To je bila jedna trećina cijele Provincije. Za većinu se grob još ne zna. Druga trećina završila je u progonstvu ili u tamnici, piše Nino Raspudić / Večernji list

Naknadno je u komunističkoj propagandi Široki Brijeg konstruiran kao simbol ustaštva. Zašto baš to hercegovačko mjesto? Tamo nije bilo stradanja Srba kao primjerice na području Čapljine, niti je taj kraj dao brojne čelnike NDH kao Ljubuški. Zašto je onda Široki Brijeg označen kao ustaški par excellence, a nije Čapljina ili Ljubuški?

Razlog je vrlo jednostavan – radi se o pokušaju da se retroaktivno opravda golemi partizanski zločin. Franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu bila je važno prosvjetno središte, o čemu je vrlo lijepo govorio upravo Ivo Josipović kada je u prosincu 2014., tijekom predsjedničke kampanje obišao Franjevački samostan na Širokom Brijegu.

Tad je govorio ovako: “Čast mi je što sam ponovo u Širokom Brijegu i što mogu uživati u ovom prekrasnom kulturnom blagu. Čuo sam impozantan podatak da je u jednom trenutku petnaest doktora znanosti predavalo u Gimnaziji. To je sjajan standard.” Fratri su i elektrificirali Široki Brijeg još 1936. izgradivši malu hidrocentralu na rijeci Lištici, jednu od prvih u ovom dijelu svijeta. Zločin nad njima bio je promišljen, povod mu nisu bila ratna zbivanja već vizija društva poslije rata, gdje su hercegovački fratri, prije svega zbog prosvjetnog utjecaja na narod, viđeni kao budući problem komunističkoj diktaturi.

Zašto je Josipovićeva bešćutna, ekstremistička izjava važna? Prije svega zbog njegove nove težine na političkoj sceni – Josipović se nije slučajno vratio u krilo SDP-a u trenutku kada se stranka osipa. Očito želi biti blizu trona vrebajući trenutak kada će se on isprazniti. No Bernardić se još uvijek dobro drži, ali nažalost, ukopava i sebe i stranku preuzimajući stari totalitarni diskurs.

Bernardić koji generacijski ne mora nositi taj teret niti opravdavati tuđe zločine, sve češće, relativizirajući komunističke zločine lupeta o “pravoj i krivoj strani povijesti” (to se čita kao dozvola za ubijanje bez suda), kao da Drugi svjetski rat nije imao drugo poluvrijeme koje se zvalo Hladni rat, i u kojem je jasno tko je pobijedio i na čijoj je strani bila demokratska Hrvatska, onkraj podjele na ustaše i partizane, a na kojoj je bila JNA, sljednica Titove vojske. Jugokomunistička guja u Hrvatskoj danas je tolika da je “ustaška”, koju je svojevremeno prokazivao Josipović, prema njoj djeluje kao gušterčić nasuprot anakondi.

Što sljedeće možemo očekivati od čelnika ljevice u Hrvatskoj? Opravdanje Golog otoka? Katinske šume? Staljinovih čistki? Ili možda i djela njihovih izravnih sljednika, poput JNA? Radi se o opasnim, moralno teško hendikepiranim ljudima, pri čemu tu bešćutnost vjerojatno valja tumačiti kao posljedicu obiteljske opterećenosti. Ono što je Račan pokušao ostvariti odlaskom na Bleiburg 2002., danas je potpuno palo u vodu. Danas, 2019. zvuče gotovo nestvarno riječi tadašnjeg čelnika SDP-a izgovorene nakon što se poklonio partizanskim žrtvama.

Račan je govorio ovako: “Ovdje smo, odajemo počast svim žrtvama Bleiburga. Odavde želim uputiti iskrenu ispriku i sućut svima onima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način zbog Bleiburga patili. Želim odati počast, pokloniti se s pijetetom svim žrtvama prošlih sukoba u povijesti, neovisno o tome u ime kojih su ideologija i politika zločini činjeni.

Nedavno sam se poklonio žrtvama Jasenovca. Danas ovdje izražavam sućut i žaljenje zbog Bleiburga. Ako to već nisu učinili oni koji su morali, činimo iznova to mi iako u doba zla Bleiburga i Jasenovca nismo ni bili rođeni, ili smo se tek rodili. Prošlost ne možemo mijenjati, ne možemo ni miriti sve one koji su sudjelovali u prošlim krvavim sukobima. Ali vrlo je važno da jučerašnji sukobi ne potiču nove i aktualne, vrlo je važno da se jučerašnja mržnja ne prenosi na nove generacije želimo li čuvati i očuvati demokratsku Hrvatsku.”

Račan je to izjavio dok je bio na vlasti, a danas u debeloj oporbi čelnici SDP-a daju ekstremističke izjave i opravdavaju najgore komunističke zločine. Pokušaji relativiziranja ili opravdanja ustaških zločina u Hrvatskoj 2019. dolaze s političke i društvene margine, koliko god samoproglašeni moralni kamatari u ime ustaških žrtava željeli prikazati da je drugačije.

Recentne izjave Ive Josipovića, ali i Davora Bernardića ili Dalije Orešković pokazuju da je opravdanje komunističkih pokolja danas dio lijevog mainstreama. I to je strašno. SDP ovakvom retorikom sebe osuđuje na vječnu oporbu.

Stoga je, naizgled paradoksalno, danas jedini garant postjugoslavenskih lijevih politika u Hrvatskoj HDZ. Oni su jamac da se neće do kraja istražiti komunističke zločine, provesti lustracija, otvoriti arhivi. HDZ na briselski daljinski upravljač je garant da će se njegovati regionalna politika, neće ničim uvjetovati Srbija, da će sutra, eventualnim ulaskom Srbije u EU, službeni jezik biti ne hrvatski, već “BHS-jezik” (bosansko-hrvatsko-srpski), kako je nazvana jezična konstrukcija nametnuta na Haškom sudu.

Nije teško zamisliti, u slučaju da Srbija i BiH ikada uđu u EU, neko buduće prekomponiranje Unije na razdjelnici prvoklasne i drugoklasne Nutelle, u kojem će Hrvatska pripasti u pod-regiju s Beogradom kao središtem. Zvuči li ovo kao bajka za plašenje javnosti? Takvom bi se prije samo par godina činila i teza, koju Macron sada iznosi otvoreno, kako treba promijeniti Uniju tako da se odluke mogu donositi i bez pristanka svih članica.

Takav scenarij više ne ovisi o našim ćatama, već o tome kamo će Srbija, koja ovih dana, znakovito, ukida roaming s Rusijom. Cinično stoga zvuči izjava Dubravke Šujice kako nitko nije veći Hrvat i katolik od HDZ-ovaca. Nakon titranja Vučiću i Istanbulske konvencije opravdanije je reći kako je trenutno svatko u Hrvatskoj veći Hrvat i katolik od HDZ-ovaca, jer su oni u puno mandata imali priliku i legitimitet da u političkoj praksi dokažu te vrijednosti, a znamo kako su ih promicali.

Sve upućuje na to da ćemo nakon parlamentarnih izbora koncem sljedeće godine vjerojatno dobiti veliku koaliciju, bolje rečeno – spajanje obitelji. Dakle, da će HDZ i SDP biti prisiljeni formirati vlast zajedno i prvi put odustati od strategije pokrivanja kompletnog političkog polja. Možda dočekamo i to da se, na liniji sada viđenog Josipovićevog utapanja, dvije stranke i spoje i za taj gemišt dogovore zajedničko ime.

Bilo ono staro, KPH ili SKH, bilo neko novo. Ionako se više ne zna što se sve prigodno može izmijesiti i prodati javnosti iz bezličnog tijesta oligarhije koja je dočekala i preživjela promjene 1990., amorfne mase komunističkih političara, pripadnika tajnih službi, režimskih medija, socijalističkih direktora, sveučilišnih moćnika, njihovih potomaka i štićenika, danas rasutih i razlivenih u više stranaka, medija i NVO-a koji povremeno koaliraju, po potrebi se odmiču, primiču, presvlače, na površini svađaju, a vrlo skladno surađuju kada treba spriječiti promjenu izbornog zakona skrojena po njihovoj mjeri ili spriječiti referendumsko izjašnjavanje građana.

Porijeklo tog Levijatana je u zločinačkoj kliki koja je dovela do promjene totalitarizma 1945. Njegovi današnji odvojci će bez problema iz otetih vila na Tuškancu glumiti velike liberale, po potrebi će hrvatovati, kao Mesić čak i ustašovati, govoriti da su najveći katolici, pa i kupovati naklonost Crkve, odreći se bez problema i komunizma i Jugoslavije, ali, zanimljivo, ne i njihovih zločina, (ne)moralnog vezivnog tkiva koje ih i transgeneracijski povezuje, a koje Hrvatsku i nakon 29 godina sputava da prodiše punim plućima. Dokle?

Nino Raspudić / Večernji list

Advertisement

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Vijesti

Muftiji Zukorliću: “Ljuta sam jer smo mnoge stvari ostavljali za sutra… dok si ti žurio!”

Published

on

Sjećanje na jednog od najvećih sandžačko-muslimanskih intelektualaca, bivšeg muftiju, za Sandžak i Srbiju, Moamera Zukorlića u dirljivom govoru …

Efendija Muamer Zukorlić, teolog i političar, bio je pravi vođa svoga naroda i pučki tribun u Sandžaku ali i šire, umro je iznenadnom smrću u studenom 2021. godine.

Godine 2010. Zukorlić je formirao Bošnjačko nacionalno vijeće, te bošnjački narod proglasio konstitutivnim. Kad tijela države Srbije nisu priznala BNV, on je dao slijedeću izjavu:

 »Igranje Sandžakom znači poigravanje sa ovim dijelom Srbije. Država je kao zgrada u kojoj stanari mogu da se vole ili ne vole. Ukoliko većinski stanari odluče da zapale jedan stan, rizikuju da se upali cijela zgrada. Zato se nije igrati sa vatrom. Ili će nam svima biti lijepo, ili će vatre biti do vrha. Samo naša kuća gorjeti neće.«

Poslušajte dirljiv govor u spomen na velikog muftiju…

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved