Connect with us

Istaknuto

O dječjem prihvatilištu u Sisku 1942. godine

Published

on

Lojzo Buturac: O dječjem prihvatilištu u Sisku 1942. godine

Izvor: .http://sisak.hr/priznanje-lojzi-butorcu/ autor: Lojzo Buturac

UDK 343.819.5-053.2 (497.5 Sisak) “1942”

Stručni članak Lojzo Buturac

O Dječjem prihvatilištu u Sisku 1942.godine

Sažetak

O ratnim logorima u Hrvatskoj, u vrijeme Drugoga svjetskog rata, godinama su se iznosile stravične priče, a naročito o dječjim logorima u Jastrebarskom i Sisku. Izmišljale su se laži da su u Jastrebarskom časne sestre ubijale djecu, a da se masovno ubijalo i u Sisku. Tek nakon što je komunizam sišao s vlasti, može se o tim logorima ili prihvatilištima govoriti realno i istinito. Što se tiče Doma, a ne logora, za ratnu siročad u Jastrebarskom, već su javno opovrgnute sve ranije iznošene neistine i laži. U ovom uradku pisac pokušava bar djelomično iznijeti istinu o ratnoj siročadi, koja se 1942. godine zatekla u Sisku.

Prihvatilište za djecu u Sisku

U Sisku je 3. kolovoza 1942. godine službeno osnovano “Prihvatilište za djecu izbjeglica”. Postoji podatak da je već u srpnju 1942. dopremljeno u Sisak oko 3.000 djece od 4 do 10 godina starosti i smješteno u popularno nazvanom “Logoru za kozaračku djecu”. Naime, u proljeće 1942. godine, njemačka vojska je poduzela veliki vojni podhvat na području podkozarja i Kozare u Bosni. Tamošnja partizanska vlast donijela je nepromišljenu i nehumanu odluku da se s partizanima na Kozaru povuče i sve stanovništvo, i žene i djeca. Borbe na Kozari trajale su od 10. lipnja do 18. srpnja 1942. godine. U tom podhvatu njemačka je vojska bila pobjednik, pa je nabrojila:

3.500 poginulih partizana, a 8.000 ih je zarobljeno, što boraca što njihovih pomagača. Zarobljene četnike i partizane (tada su još djelovali zajedno) njemačka vojska je odpremala u logore Jasenovac i Staru Gradišku, a žene je odpremala pretežno u Njemačku na rad. Djecu su većim dijelom odpremali u Jasenovac, gdje su živjela u nemogućim uvjetima, a dijelom u Zagreb, Sisak i druga mjesta. Jednostavno su ih na neki način prepustili hrvatskim vlastima i Hrvatskom crvenom križu (dalje: HCK) na daljnju brigu.[1] Ni partizanska ni njemačka vojska nisu imale srca za tu jadnu djecu, ali se našlo toplih srdaca u Sisku, Zagrebu i drugim mjestima, koja su s puno ljubavi primala tu djecu da ih spase od gladi i smrti, koliko je to uopće bilo moguće u onim teškim ratnim prilikama.

Prvi dobrotvori za spašavanje djece

Čim se saznalo za jadnu djecu u Jasenovačkom logoru, koja tamo žive u nemogućim uvjetima i naveliko umiru, odmah su se u Hrvatskoj našli dobrotvori za spašavanje te djece. Među prvima se istaknula Diana Budisavljević, Austrijanka udana za Srbina dr. Budisavljevića, liječnika, koji je usko surađivao s nadbiskupom Alojzijem Stepincem i hrvatskim Karitasom u spašavanju progonjenih.[2] Ona je uspostavila i dobrotvornu “Akciju D. Budisavljević”. U spašavanju djece se posebno istaknuo i HCK, na čelu s prof. Kamilom Brösslerom, odbornikom središnjeg upravnog odbora HCK-a, koji se posebno brinuo i za ishranu, odjeću i lijekove.[3]

KOZARA-660x450

Najveći dobrotvor djece – nadbiskup Alojzije Stepinac

Najveći spasitelj te “kozaračke”, pretežno srpske djece bio je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Čim je doznao za kozaračku djecu, on 25. kolovoza 1942. piše svim župama da se kod dobrih ljudi smjesti što više te djece, a Karitas će tim obiteljima plaćati mjesečno troškove za svako dijete. U svoju kuću u Brezovici smjestio je 80 djece. Na taj način je spašeno oko

7.000 djece najvećim dijelom srpske narodnosti.[4]

Nadbiskup ponovno piše 6. rujna 1942. okružnicu, u kojoj poziva sve da pomognu toj djeci: Hiljade je obitelji unesrećenih. Hiljade je domova spaljeno. Hiljade djece ne zna ni za oca ni za majku.[5]

Na blagdan Svih Svetih, 1. studena 1942., u propovijedi je nadbiskup Stepinac rekao: Pogledajte tužna lica one hiljade djece što lutaju naokolo ne znajući ni za oca ni za majku. Sjetite se onih zaplakanih majka koje tragaju za izgubljenom djecom.[6]

Zagrebački nadbiskup, Franjo Kuharić, od 1971. godine pa u sljedećih dvadesetak godina, svake godine na godišnjicu Stepinčeve smrti, 10. veljače, držao je poznate propovijedi o svom predšasniku Stepincu. U jednoj od tih propovijedi, 1981. godine, iznio je podatak kako su predstavnici Zagrebačkoga kaptola 2. lipnja 1945. predali partizanskom maršalu Brozu jednu predstavku o nadbiskupu,  u kojoj je između ostalog pisalo i ovo:

“On je u vrijeme rata hranio 7.000 partizanske djece, a nije pitao jesu li Hrvati ili Srbi, jesu li katolici ili pravoslavni.”[7]

Stepinčev životopisac Vladimir Horvat u svojoj najnovijoj knjizi o Stepincu, o spašavanju djece izbjeglica piše:

Nadbiskup Stepinac osnovao je Caritas koji je dijelio vagone hrane gladnima, i to besplatno svima, bez razlike na vjeru, narodnost i rasu. Brinuo se za djecu koja su ostala bez roditelja i svojih kuća te ih smještao u obitelji koje su bile spremne skrbiti se za njih. Smjestio je oko 80 djece u dvorac Brezovica, vlasništvo Nadbiskupije, i povjerio za njih brigu redovnicama Naše Gospe. Često im je odlazio u posjet, pokazujući posebnu ljubav prema svoj djeci. Tako je od 1942. do 1944. spasio od gladi i smrti 6.717 djece, od kojih je 6.000 bilo od roditelja koji su bili pravoslavne vjere ili su bili u šumi među partizanima. Stotine zagrebačkih obitelji sudjelovalo je u djelu ljubavi hrvatskih katolika prema svoj djeci bez razlike. Tako velik broj spašene djece bilo je jedno od njegovih najdivnijih djela u to ratno vrijeme.[8][9]

Tko se brinuo za djecu u Sisku ?

kozara 1

Dječji logor u Sisku posebno je proučavao Dragoje Lukić, pa je njegovo istraživanje objavljeno u sisačkom tjedniku “Jedinstvo”. Lukić tvrdi da su djeca u Sisku bila smještena u Osnovnoj školi u Novom Sisku, Solani Reis, u Teslićevoj Staklani, u zgradi Guči, u prostorijama Križarskog doma, u Školi časnih sestara Sv. Vinka, te u Sokolani. Navodi da je u taj prostor ugurano 6.500 mahom kozaračke djece. Glavnu brigu o djeci u Sisku su vodili HCK, takozvana “Ženska loza”, Ministarstvo udružbe Nezavisne Države Hrvatske i liječnik iz Sunje Antun Najžar. Ministarstvo je već u srpnju poslalo iz Zagreba u Sisak Janu Koch, Veru Luketić i Dragicu Habazin, zvanu Majka. U Sisku je od prvog dana djelovao učitelj Antun Dumbović kao službenik Ministarstva udružbe. Njegova je osnovna briga bila smještanje djece u pojedine sisačke obitelji. Međutim, već u srpnju 1942. od prve skupine dopremljene u Sisak, u kojoj je bilo oko 3.000 djece, pokopana su mrtva 1.152 djeteta, što znači da su u Sisak već dovezeni mrtvi.[10]

Osim žena upućenih od Ministarstva udružbe iz Zagreba, bilo je i nekoliko djevojaka Siščanki koje su vodile brigu o djeci, obilazile ih i donosile im hranu. Bile su to vjerojatno djevojke iz organizacije “Ženska loza”: Maca Selanec, Zdenka Mesler, Ankica Pavičić i Rašida MujkićPopović. Rašida je tvrdila da su djecu iz prve skupine preuzele sisačke obitelji, a zabilježeno je da je u prvoj skupini bilo 3.000 djece.[11]

Što je utvrdila predstavnica HCK-a?

U rujnu 1942. dječje prihvatilište u Sisku obišla je Jana Koch, predstavnica Hrvatskoga crvenog križa iz Zagreba. U izvještaju navodi gdje su sve djeca smještena, s tim da je najlošiji smještaj u Solani, gdje djeca spavaju na betonskom podu. Za bolesnu djecu postoji nešto bolja prostorija zvana “Bolnica”. Do 26. rujna 1942. u Sisak je dopremljeno 3.700 djece. Od toga su sisačke obitelji preuzele 1.702 djece, a 402 djece upućeno je na usvajanje u Zagreb. Na žalost, oko 1.500 djece je umrlo, s tim da je veći dio od toga broja dovezen u Sisak da se tu samo pokopaju. Nakon izvještaja Jane Koch iz rujna 1942., u listopadu je dopremljeno u Sisak još oko 2.000 djece. Od toga su predstavnici HKC-a 1870 djece odpremili na zbrinjavanje u Zagreb, oko 30 su preuzele sisačke obitelji, a oko 100 djece iz te skupine je umrlo.[12][13]

Znanstveni skup u Sisku o dječjem logoru

Grad Sisak zatražio je od Zdravka Dizdara da on s povijesne strane istraži ratne logore u Sisku i da o tome napiše referat za djelo, koje je Sisak planirao izdati: SISAK – VIŠE OD 2000. GODINA POSTOJANJA. Dizdar je na znanstvenom skupu u Sisku, listopada 1989., dao samo sažetak svoga referata. U tom sažetku je napisao da su u Sisku bili samo sabirni logori kraćega trajanja i da u njima nije bilo pogubljenja. Za dječji logor je napisao da je trajao od 3. kolovoza 1942. do 8. siječnja 1943. i da je kroz njega prošlo oko 7.000 djece, od kojih, kaže, da je oko 2.000 umrlo. Napominje da bi ta stravična brojka bila i veća da se nisu najdjelotvornije zauzeli brojni suradnici, simpatizeri i mnogi rodoljubi Siska, Zagreba i drugih mjesta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Većina djece je spašena zbog preuzimanja iz logora u mnogobrojne obitelji pa i neke ustanove. Djeca su bila isključivo srpske nacionalnosti, uz manji broj djece partizanskih obitelji hrvatske i drugih nacionalnosti.[14]

Smrtnost djece u sisačkom Prihvatilištu

Uzmemo li, prema nekim izjavama, da je kroz sisačko Prihvatilište prošlo oko 7.000 djece i da je od toga oko 1.600 umrlo, onda je to veliki postotak, oko 25%, za razliku od Jastrebarskog, gdje ih je umrlo ispod 17%.[15] Bez obzira na to što su prijevoznici Hrvatskoga crvenoga križa dovozeći djecu iz nemogućih uvjeta u jasenovačkom logoru, govorili da će 90% te djece umrijeti, velikim zalaganjem dobrotvora to se ipak nije dogodilo.[16] Međutim, u Jastrebarskom su se o djeci skrbile časne sestre i nekoliko liječnika, dok je u Sisku, uz žene, skrbio samo jedan liječnik iz Sunje, dr. Antun Najžar. Postoje i izjave da je u prvoj skupini djece, dopremljenih u Sisak, bilo mnogo mrtve djece. Osim toga, djeca su bila zaražena i raznim bolestima: ospicama, tifusom, dizenterijom i još nekim bolestima. Svećenik lazarist Stanko Žakelj ovako je opisao stanje te djece: Izgledali su kao kosturi… Bilo je djece koja su od najmanjeg napora, na primjer kod ustajanja iz kreveta radi obavljanja nužde, naglo umirala. Padali su kao snoplje od opće tjelesne slabosti i iscrpljenosti. Umiranje djece bilo je golemo u početku, jer su djeca bila potpuno izgladnjela i atrofična.[17]

Kozaračka djeca u ratnim izvještajima

O ratnim dječjim logorima postoje zapisi već iz vremena rata. Tako A. Juretić u lipnju 1942. piše Jugoslavenskoj vladi u London između ostaloga i ovo: Stepinac pomaže i zaštićuje što više može pravoslavne i Židove… tako je pred osam dana tražio da mu dopuste da se poskrbi za nekih 900 srpskih siročadi i dao oštar govor protiv pljačke i ubijanja. U istom izvještaju govori i o: spasavanju srpske djece. Oko 6.000 srpske djece… dovedeno je u Zagreb, Sisak i Jasku. U sporazumu s Budisavljevićem i Smoljanom ta su djeca preko Nadbiskupa smještena po hrvatskim selima seljacima koji su ih objeručke prihvatili. Bilo je dirljivih slučajeva samilosti i ljubavi. Djeca su spašena od sigurne smrti.[18]

I u novom izvještaju, u ožujku 1943., A. Juretić piše: Vođena je akcija za spašavanje hrvatske i srpske djece kojoj su okupatori ubili ili zatvorili roditelje. Već je javljeno da je Caritas smjestio u hrvatska sela šest hiljada djece, a sada se vodi akcija za smještaj novih pet hiljada. Hrvatska sela se natječu u preuzimanju te djece. U samom Zagrebu do Božića oko petsto obitelji uzelo je po jedno ili dvoje djece.[19]

Istina je da su u Sisku do Božića 1942. godine sva djeca bila zbrinuta u obiteljima, pa je sisačko Prihvatilište službeno zatvoreno 8. siječnja 1943.godine.

Ljubo Boban donosi podatak, zapisan u vrijeme rata, 16. prosinca 1942.: Rodoljubna akcija za pomaganje postradalih, osobito nevine djece po svim krajevima se intenzivno provodi. Na čelu je nadbiskup Stepinac sa svojom katoličkom Caritas. Navodi se dalje kako je nadbiskupovim zauzimanjem prikupljeno šest milijuna kuna za srpsku sirotu djecu i da je smješteno preko 6000 djece.[20]

Za spas djece najzaslužniji je nadbiskup Stepinac

Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, iz prosinca 1945. godine, o navedenoj djeci piše: Najljepši gest zagrebačkog nadbiskupa u pitanju spasavanja nevine djece bilo je njegovo zauzimanje za djecu, koja su ostala bez kuće i roditelja prigodom operacije na Kozaru 1942. godine. Nakon dugog usmenog pregovaranja, sva su ta djeca, koja su bila privremeno smještena u jasenovačkom logoru i okolici, posredovanjem zagrebačkog nadbiskupa povjerena brizi Caritasa Nadbiskupije zagrebačke. Djeca su postepeno prevezena u Zagreb, tu upućena u dječje domove očišćena i predana na skrb i odgoj u obitelji, koje su ih dobrovoljno primile. Dok su boravila u sabirnim domovima, mogli su ih posjetiti rođaci. Tim putem mnogo je djece vraćeno u rodni kraj. Preostala su djeca do svršetka rata, pa i još danas, ostala ponajviše u katoličkim obiteljima i tu primaju sav potreban odgoj i obskrbu. Na taj način spaseno je od gladi i smrti oko 7.OOO djece, najvećim dijelom pravoslavne i partizanske.[21]

Svećenici, časne sestre i brojni katolički vjernici poslušali su svoga nadbiskupa i s puno ljubavi i topline primili u svoje domove tu djecu bez doma i roditelja. U Sisku se za tu kozaračku djecu posebno zauzeo sisački gimnazijski vjeroučitelj Petar Žagmešter. On je svakodnevno obilazio sisačke obitelji, prikupljao mlijeko i druge živežne namirnice, noseći ih u školu, gdje su djeca bila smještena. Žagmešter se toliko zauzeo za tu djecu i druge siromahe, da su ga u Sisku zvali “Majka sirotinje”. I ako se u Sisku ikada bude nekomu postavljao spomenik, treba ga najprije podići Petru Žagmeštru.[22]

Spomen-fontana 1964. u Sisku

U Sisku je u nedjelju 20. rujna 1964. godine, ispred Doma kulture, svečano odkrivena spomen-fontana nazvana “Dječja igra”. Fontana je postavljena u spomen tisućama ratne djece, koja su u Sisku našla smrt i tu pokopana, ali i u spomen brojne od Siščana s puno ljubavi prihvaćene i spašene djece. Umjetničko je to djelo – skupina pet dječaka i dvije djevojčice – sisačke akademske kiparice Gabrijele Kolar, čija je obitelj primila i odgojila jednog dječaka iz logora. Uz brojne posjetitelje, bio je i veći broj uglednika i govornika. Glavni govor je održao ravnatelj Ekonomske škole Jozo Kovačević. Rekao je da je Dom kulture također jedan od smještaja djece s Kozare, Banovine i Korduna. Govorio je o tome koliko su se Siščani zauzimali za spašavanje te djece, pa je izrekao i rečenicu: “Građani Siska su suosjećali s tom nevinom djecom, pa nije mali broj onih, koji su pojedine dječake i djevojčice uzimali iz logora i njegovali ih”.[23]

Skupina djece logoraša 1986. u Sisku

Evanđelist Luka nam govori kako je Isus izliječio deset gubavaca, a samo se jedan vratio da dade slavu Bogu (Lk 17, 11-19).

Prema tom primjeru iz Evanđelja moglo bi se postaviti pitanje je li se netko od tolikih tisuća došao zahvaliti svojim dobročiniteljima. Da, bilo je pojedinačnih slučajeva, ali i jedan nešto brojniji, kojega ovdje prikazujemo;

Bio je četvrtak, 17. travnja 1986. godine, kad se u Sisku pojavila skupina od 112 odraslih osoba, tada pedesetogodišnjaka, a kao djeca sisački logoraši. Došli su se zahvaliti Siščanima na spašavanju i zbrinjavanju njihovih života u ono ludo ratno vrijeme. Na skupu bivših logoraša, uz brojne okupljene Siščane, najviše je govorio bivši logoraš Perica Guskić. Između ostaloga, rekao je i ovo: Ostalo mi je sjećanje na Sisak i humanu akciju spašavanja djece, prihvaćenu od svih rodoljuba grada i okolice. S ponosom se može reći da su u tim teškim danima, kad čak ni dijete nije moglo biti nego broj, Siščani primjerom pokazali svoju nesebičnost i humanost. Zbog toga mi danas govorimo: Sisak je spasio mladost Kozare, Slavonije i Banije, Sisak je u tim sudbonosnim danima spasio klicu Kozare. Mi moramo postati nositelji zadatka da obitelji ovoga grada i njegovih sela, koje su izlagale svoje živote opasnosti, radile na nesebičnom spasavanju te nejake djece, ne ostanu zaboravljene, već velikim slovima upisane u evidenciju neizmjerne humanosti.[24]

Svjedočenje bivših logoraša

Tom prilikom je jedan od nazočnih, bivši logoraš, a sada Siščanin, Milan Gojković, ispričao svoju priču:

Kad su Njemci ljeta 1942. upali u Podgradce-Sovjak, zajedno s ocem Stevom (1910.), majkom Stojkom (1902.) i sestrom Ankom (1938.) stjeran sam u izbjegličke redove. Krenuli smo prema Gradiški, zatim Mlaki, gdje smo se zadržali oko dva mjeseca. Tada su nas odvojili od roditelja. Potrpali su nas djecu u kola i dovezli u Sisak. Smjestili su nas u Staklanu, a zatim u Dom kulture. Ležao sam na podu odmah uz pozornicu. Prilikom jedne šetnje djece logoraša uz Kupu, prolazili smo pokraj ondašnje Munjare. Tu mi se obratio Adam Kolar, koji je tu radio. Uveo me među strojeve i ponudio me jabukom. Uskoro se on sa svojom suprugom Ljudmilom pojavio pred dječjim logorom i nakon uzastopnih traženja, početkom jeseni, našao sam se u domu Kolarevih u Gundulićevoj ulici broj 20. Od tuda sam pošao u školu i tu sam prvi puta osjetio toplinu doma, ruku prijatelja. Njihove kćeri, Frida (1922.) i Gabrijela (1924.), posebno su me pazile. Poslije rata, početkom 1960-ih godina, Gabrijela kao akademska kiparica radi spomen-fontanu ispred Doma kulture u znak sjećanja na djecu logoraša i veliko humano srce grada Siska. Milan Gojković je sagradio u Sisku kuću pokraj kuće Adama Kolara i u Sisku radi kao nastavnik u jednoj sisačkoj školi.[25]

Sličan put proživio je još jedan bivši logoraš, a danas građanin Siska. On je svoju priču objavio u sisačkom tjedniku “Jedinstvo”: Bilo mi je tada, 1942. godine, samo tri godine. Pokupili su nas na Kozari i preko Mlake dovezli u Sisak. Bio sam smješten s drugom djecom u Domu kulture. Boravili smo često i vani, pa se sjećam da su nam prolaznici dobacivali jabuke. Moja su sreća bili Ema i Mile Knežević iz Siska. Nisu imali djece, pa su najprije iz logora htjeli uzeti jednu djevojčicu, a onda su se ipak odlučili da uzmu mene. Nisam znao kako se zovem pa su mi dali svoje prezime i zvali me Mićo. Kod njih sam se teško razbolio. Bolovao sam od tifusa. Ali uz veliku brigu i zalaganje Kneževića i liječnika koji me je liječio, ozdravio sam. Dvije godine iza rata, išao sam tada u Sisku u školu, saznao sam za svoje porijeklo. Rođen sam u Trebovljanima kod Bosanske Gradiške. Saznao sam da su mi se roditelji prezivali Zrnić, da je ocu ime Dragan, majci Rosa i da imam sestru Milku. A meni da je ime Savo. Za oca se ništa ne zna, nije se nakon rata vratio živ. Majka se vratila iz Njemačke, gdje je bila u logoru, ili kao se govorilo: na radu. Majka je tražila da se vratim kući u selo, ali ja sam htio ostati u Sisku dok ne završim osnovnu školu. Konačno sam u Sisku izučio bravarski zanat, zaposlio se u Rafineriji, oženio se Siščankom, dobio djecu i sagradio novu kuću na mjestu stare Kneževićeve. Svoje dobročinitelje sam zvao Deda i Baka. Deda je umro odmah iza rata, a Baka 1977. godine. Odlazim povremeno u Trebovljane, ali živim u Sisku i tu mi je dobro. Iako sam po dokumentima Savo Zrnić, za Siščane sam ostao i dalje Mićo.(24)

Veselko Zlojutro – jedan između desetak tisuća

I još jedna istinita priča! Glavna osoba u priči je Veselko Zlojutro, rođen u jednom selu ispod Kozare u Bosni, od kuda je kao petogodišnji dječačić s dvije sestrice odveden u nepoznato. Možda je bio srpanj mjesec 1942. godine kad se našao sa skupinom jednako jadne djece ispred općinske zgrade u Donjem Čagliću kod Lipika. Općinari su pozvali čaglićke obitelji da dođu i da prime u svoje domove tu djecu. Među pozvanima se našla i Anka Marošević, koja nakon 20 godina braka, iako je to žarko željela, nije uspjela roditi dijete. Tada je kao udovica živjela sama u kući; muž Miško joj nedavno umro. Tada joj se pružila prilika da ostvari ono što nije uspjela ostvariti tijekom 20 godina braka, da dođe do djeteta. Čim je pogledala djecu, svidio joj se najmlađi među njima, imao je samo pet godina. Bio je to Veselko. Uzela ga je u naručje i rekla organizatorima da samo njega želi i da ga odmah nosi kući. Bila je to ljubav na prvi pogled. Međutim skočila je desetogodišnja djevojčica, Veselkova sestra Gospava, i rekla da ona ne da svoga brata, da je ona obećala njega čuvati i ona ga ne da nikome. Ništa se Anka nije na to ljutila, nego je rekla uzimam i Gospavu; i uzela je u svoj dom oboje i Veselka i Gospavu. Kod Anke Marošević je djeci bilo lijepo. Pazila ih je i mazila kao da su njezina rođena. Išli su u školu s drugom djecom. Za desetak godina Gospava se razvila u lijepu i vrijednu djevojku. Dobro se udala, a Anka joj je priredila odpremninu, kao što dobivaju udavače u boljoj kući.

Veselko je s 12 godina, 1949., završio u Čagliću četvrti razred osnovne škole, pa ga je njegova pomajka Anka iste godine upisala u jednu zagrebačku gimnaziju, koju je polazio do velike mature 1957. godine. Stanovao je u Zagrebu u Solovjevoj 10, kod obitelji Novak, s poznatim baletanom svjetskog glasa Damirom Novakom. Anka je za Veselka plaćala sve troškove u Zagrebu tako da Veselko nije ni u čemu oskudijevao. Za vrijeme praznika jedne godine, Veselku je tada bilo oko 16 godina, s jednim prijateljem je na dvokotaču otišao su u svoje rodno selo, i u dvorištu su zatekli njegova, Veselkovoga oca. Nisu se odmah predstavili nego su rekli da mu nose pozdrave od njegovoga sina Veselka, na što je on  odgovorio:

Da, čuo sam da ga je tamo u Slavoniji posvojila neka žena. Njegova je mati u međuvremenu umrla, a ja sam se ponovno oženio i s drugom ženom imam djecu. Pozdravite ga i neka ga tamo, neka bude dobar toj ženi. A ja sada moram na posao u svoj vinograd. Nakon takvih očevih riječi, Veselko se nije svom ocu predstavio i nije više polazio u rodno selo. Nakon gimnazije, Veselko je upisao pravo, koje možda i nije završio, ali se kao pravnik zaposlio u lipičkoj Tvornici stakla, gdje je u upravljačkoj hijerarhiji zauzimao vidna mjesta. Još dok je Veselko bio gimnazijalac, godine 1956., Anka je prodala kuću i nešto zemlje u Čagliću, kupila manju kuću u Lipiku, pa su u nju preselili. Godine 1966., kad je bio već zaposlen, Veselko se oženio i u narednih desetak godina dobio troje krasne dječice, dva sinčića i jednu kćerkicu. U isto vrijeme su na mjestu stare manje kuće u Lipiku sagradili lijepu novu jednokatnicu, u Radićevoj ulici broj 4. Kuća je dovršena 1969. godine. Obitelj Maroševič-Zlojutro, baka Anka, posinak Veselko sa ženom i troje djece živjeli su sretno u Lipiku u novoj kući. Ali je i tom sretnom životu došao kraj. Četnici, koji su 1991. zauzeli Čaglić, porušili su u selu važnije zgrade, pa do temelja i župnu crkvu Sv. Jurja, pucali su topovima i bacačima iz Čaglića, gore s brijega, po Lipiku i pomalo ga rušili. A onda su kratko vrijeme zauzeli i Lipik i dokrajčili ono što nisu uspjeli topovima, te su tako do temelja porušili i lipičku župnu crkvu Svetoga Franje. Među ostalima porušili su novu jednokatnu kuću obitelji Marošević-Zlojutro, u Radićevoj 4. Obitelj je morala u zbjeg zajedno s ostalim Lipičanima Hrvatima. Baka Anka je tada imala već devedesetak godina, pa je u zbjegu i umrla. Mogla je mirno umrijeti, jer je izvršila jedno veliko Bogu ugodno djelo, djelo koje nastavlja život i nakon njezine smrti.[26]

Riječ – dvije na kraju

Drugi svjetski rat bio je strašan i krvav rat, pa i na ovim našim stranama, a posebno stoga što su u tom ratu znatno stradavala i djeca. Tko je sve kriv za rat na ovim našim prostorima i tko je kriv za stradavanje nevine djece? Rečeno je u početku da su za kozaračku djecu krive vojske u sukobu, s jedne strane partizansko-četnička i s druge strane njemačka vojska. Međutim, do sada nije istraženo komu je i zašto trebao rat u nas. Nije li jugoslavenska vojska u travnju 1941. podpisala kapitulaciju, nakon čega na našem području nije bila potrebna veća njemačka vojska niti je u pravilu trebalo s njom ratovati?

Nekome je ipak taj rat bio potreban. Bila je to komunistička partija Jugoslavije. U godinama 1945.-1948., dok je jugoslavenski komunistički vrh bio u prisnim odnosima sa SSSR-om i njihovim vođom Staljinom, tada su isticani razlozi ratovanja s njemačkom vojskom na našim prostorima. Partizani nisu ratovali s njemačkom vojskom u korist Jugoslavije, pa ni Hrvatske, nego jedino u korist Rusije. Zato su partizani i pjevali: “Oj Rusijo, majko naša, a i mi smo vojska vaša”. Komunisti su željeli, i u tome uspjeli, da što više njemačkih divizija, koje je Hitler planirao poslati na Rusiju, privuku na područje Jugoslavije i tako pomognu svom idejnom vođi Staljinu. Toliko su bili zaluđeni Staljinom, da ih nije bilo briga što će u našim krajevima stradati toliki narod, pa među narodom i tolika nevina djeca.

Može se navesti više primjera kako su se partizani i njihovi vođe, komunistička vlast, odnosili prema djeci prognanicima. Dva puta su napali (1942. i 1945.) slabo branjen Dječji dom u Jastrebarskom. Temeljito su ga opljačkali pa i odveli krave, koje su djecu hranile mlijekom. Odveli su i dio djece iz Doma pa ih ostavili nezbrinute na otvorenom u šumi da tamo umru od gladi. Sreća što su ih tamo pronašli dobri ljudi, pa su djeca sretno vraćena u Dom. A onda su naručili avione, koji su bombardirali Dječji dom (18. travnja 1945.), od čega su djeca doživjeli težak šok, a ubijeno je šest osoba koje su se brinule o djeci. Među ubijenima je i slovenski svećenik dr. Anton Zdešar, koji je u Dječjem domu obavljao svećeničku službu na radost djece i časnih sestara.

Godinama nakon rata klevetali su časne sestre, nadbiskupa Alojzija Stepinca, ustanove Nezavisne Države Hrvatske i sve one koji su uz ne male žrtve s puno ljubavi njegovali i brinuli se o djeci, pretežno srpskoj i partizanskoj. Kakvu su plaću i priznanje primili oni, koji su od sigurne smrti spasili tolike tisuće ratne siročadi? Moglo bi se o tome navesti više primjera, a ovdje ćemo prikazati samo tri.

Petar Žagmešter, omiljeni sisački vjeroučitelj, uzorni svećenik, posebno je bio zaljubljen u kozaračku djecu. Svakodnevno je obilazio gradom, dok su tada mnogi u gradu još držali krave, sakupljao mlijeko i druge prehrambene namirnice i nosio ih gladnoj djeci. Samo desetak dana po ulasku partizana u Sisak, 17. svibnja 1945. godine, dvojica naoružanih partizanskih policajaca odveli su Žagmeštra iz stana, nakon čega mu je izgubljen svaki trag. Negdje je ubijen, te mu se ne zna ni za grob.

Liječnik dr. Antun Najžar (1900.) liječio je u Sisku kozaračku djecu. Iako u teškim ratnim uvjetima, ipak je uspio od sigurne smrti spasiti tisuće djece.

Okružni sud Banije u Sisku nije se obazirao na spašenu nego na umrlu djecu, pa je Najžara 31. svibnja 1946. osudio na 20 godina zatvora. Na ovu nepravednu presudu žalio se branitelj, dokazujući koliko je Najžar, iako u teškim ratnim uvjetima, spasio brojnu djecu. Ali se žalio i javni tužitelj, za koga je kazna od dvadeset godina bila odviše blaga. Vrhovni sud NRH u Zagrebu, odbio je žalbu branitelja, a usvojio žalbu tužitelja, osudivši Najžara na smrt strijeljanjem. Smrtna kazna je izvršena 18. rujna 1946. godine. I konačno:

Alojzije Stepinac, koji je najzaslužniji za brigu i spas kozaračke djece, kažnjen je teškim zatvorom. Iako je u jednom podnesku partizanskom maršalu Brozu naglašeno Stepinčevo spašavanje 7.000 kozaračke djece, iako je na sudu nadbiskupu branitelj Ivo Politeo pobio sve točke optužnice, pa iznio i podatak o Stepinčevu spašavanju najmanje 7.000. srpske i partizanske djece, sve je bilo uzalud. Komunistička vlast nije imala ni trunka srca za tu djecu, pa je komunistički sud osudio nadbiskupa (11.X.1946.) na 16 godina zatvora.

Europa, a 30. lipnja 2006. i Hrvatski sabor, osudili su komunistički pokret, koji je počinio strašne zločine. U ovom prikazu vidimo koliko je bio zločinački i prema nevinoj djeci, pretežno srpskoj i partizanskoj. Ne samo da nisu imali nikakve samilosti prema toj djeci, nego su nemilosrdno progonili i kažnjavali one, koji su s puno ljubavi djecu rado prihvaćali i tisuće njih od sigurne smrti spasili. A najveći među spasiteljima te nevine djece bio je zagrebački nadbiskup, danas blaženi, Alojzije Stepinac.

[1] Hrvatske novine, br. 28. od 26. VII. 1942., str. 1.

[2] Sveuč. prof. dr. Julije Budisavljević, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske usko je surađivao s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, pa se je prilikom suđenja nadbiskupa javio za svjedoka obrane, ali ga javni tužitelj Jakov Blažević nije pripustio svjedočenju.

[3] PETEŠIĆ, Ćiril. Dječji dom u Jastrebarskom. Dokumenti (1939.-1947.). Niz: Croatica Christiana – fontes, sv. 8. Zagreb, 1990., str. 8.

[4] Usp. KUHARIĆ, Franjo. Homilija zagrebačkog nadbiskupa prigodom 20. godišnjice smrti kardinala Alojzija Stepinca, Katedrala, 10. 2. 1980. U: Službeni vjesnik Nadbiskupije zagrebačke. Zagreb, 67./1980., br. 2, str. 65-70.

[5] [STEPINAC,] Alojzije, nadbiskup. Okružnica. Nn: Br. 10051/1942. Odj.: Crkvene vijesti. U: Katolički list, 93./1942., br. 37, od 10.IX.1942., str. 441.

[6] [STEPINAC, Alojzije]. “Blaženi koji se žaloste, jer će se utješiti!”. Pn: (Propovied preuzv. gosp. ordinarija u prvostolnoj crkvi zagrebačkoj na blagdan Sviju Svetih 1942.). U: Katolički list, 93./1942., br. 46, od 12. XI. 1942., str. 541-542.

[7] AKSA, 1981., br. 6. — KUHARIĆ, Franjo. Poruke sa Stepinčeva groba. Izd. NDS – Glas Koncila. Zagreb, 1990., str. 82.

[8] HORVAT, Vladimir. Kardinal Alojzije Stepinac, mučenik za ljudska prava. U povodu

[9] . obljetnice rođenja i 10. obljetnice proglašenja blaženim. Izd. Meridijani. ZagrebSamobor-Krašić, 2008., str. 84-85.

[10] GAJDEK, Đuro. Svjedočanstva logoraša (2) – Djeca iz pakla. U: Jedinstvo. Sisak, 1986., br. 1923, od 1.V.1986., str. 10..

[11] GAJDEK, Đuro. Svjedočanstva logoraša (3) – U rukama prijatelja. U: Jedinstvo. Sisak, 1986., br. 1924, od 15.V.1986., str. 6-7.

[12] BILIČIĆ, Bartol. O dječjem logoru u Sisku. U: Jedinstvo, 1973., br. 1246-1247, od

[13] .IV.1973., str. 3, uz poziv na članak: K. J. Prolazni logor u Sisku. U: Žena u borbi, 1951., br. 8, str. 11.

[14] DIZDAR, Zdravko. Sisački logori 1941.-1945. U: Sažeci referata Znanstvenog skupa “Sisak – više od 2000 godina postojanja”. Sisak, 1989., str. 76.

[15] ŽAKELJ, Stanko. “Nikome nismo zlo učinile”. Nn: Istina o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom (5). U: Glas Koncila, 26./1987., br. 11 (666), od 15.III.1987., str. 13.

[16] BATELJA, Juraj. Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko. Euharistijski kongres 1939. i pohod ratnoj siročadi 1943. Niz: Bl. Alojzije Stepinac među narodom, knj. I.

Izd. Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca. Zagreb, 2008., str. 77.

[17] ŽAKELJ, Stanko. “Izgledali su kao kosturi”. Nn: Istina o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom (1). U: Glas Koncila, 26./1987., br. 7 (662), od 15.II.1987., str. 9.

[18] BOBAN, Ljubo. Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941.-1943. Sv. I. Izd. Globus. Zagreb, 1988., str. 164.

[19] BOBAN, Lj. Hrvatska u diplomatskim izvještajima, I. (1988.), str. 195-196.

[20] BOBAN, Ljubo. Izvještaji dr. fra. Dominika Mandića Jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi (1942.-1943.). U: Radovi. Izd. Sveučilište u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest.

Vol. 16. Zagreb, 1983., str. 183-227, ovo na str. 220.

[21] Dokumenti nedavne prošlosti. U: Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, 1945., br. 6, od 3.XII.1945. str. 33-34.

[22] BUTURAC, Lojzo. Kateheta Petar Žagmeštar. U: Križ ljubavi. Sisak, 2008., br. 48, lipanj 2008., str. 31-32.

[23] Jedinstvo. Sisak, 1964., br. 582, od 26.IX.1964. str. 1 i 7. — Sisak 1945.-1965. Kronika u riječi i slici. Urednik Božo BABIĆ. Izd. Novinska informativna ustanova. Sisak, 1966., str. 186.

[24] GAJDEK, Đuro. Svjedočanstva logoraša (1) – Sjećanje za budućnost. U: Jedinstvo.

Sisak, 1986., br. 1922, od 24.IV.1986., str. 7.

(24) VIDOVIĆ, Ivan. Svjedočenje Save Zrnića. U: Jedinstvo. Sisak, 1990., br. 2151, od
27.IX.1990., str. 6.

[25] GAJDEK, Đ. Svjedočanstva logoraša (1), (24.IV.1986.).

[26] Pisac ove rasprave živio je jedno vrijeme u Donjem Čagliću i dobro poznavao obitelj Marošević te slučaj Veselka Zlojutra. Drugovali su za vrijeme školovanja u Zagrebu, a kasnije je pisac bio česti gost kod Veselka u Lipiku.

Dodatak

O Lojzu Buturcu

lojzo buturac

Za Crkvu i Prvosvećenika, najveće priznanje vjerniku laiku katoličke Crkve primio je Lojzo Buturac, zauzeti vjernik laik iz katedralne župe Uzvišenja Svetog Križa iz Siska iz ruku sisačkog biskupa mons. Vlade Košića pri kraju zahvalnog misnog slavlja povodom druge obljetnice ponovnog oživljavanja Sisačke biskupije u nedjelju, 4. prosinca 2011. godine.

Lojzo Buturac je rođen 4. veljače 1924. godine u Djedinoj Rijeci, župe Uzašašća Spasiteljeva u Ruševu, danas Požeške biskupije. Rođen je kao osmo dijete u roditelja Antuna i Franciske rođene Svoboda, koji su imali devetero djece. Već u šestoj je godini ostao bez oca. Najstariji mu je brat Josip bio svećenik i poznati crkveni povjesničar. Već kao osnovnoškolac, Lojzo je bio redoviti ministrant i župniku desna ruka, na primjer kod blagoslova kuća, dijeljenju vjerskog tiska i u drugim zgodama. Kad su u župi 1935. osnovane križarske organizacije, Lojzo je kao 11-godišnjak uključen u male križare.

Vjenčao se javno u crkvi, djeca su mu krštena i redovito išla u crkvu i na vjeronauk, pa su i oni stvorili svoje prave kršćanske obitelji bogate djecom. Iako udovac Lojzo Buturac je danas ponosan sa svojih četvero djece, četrnaestero unučadi i do sada dvoje praunučadi.

Kao diplomirani građevinski inženjer, Buturac se stavio svim župama, pa i samostanima, na raspolaganje, da im u svoje slobodno vrijeme bude kao građevinar na usluzi.

Kao crkveni glazbenik najviše je djelovao u župi Pohoda BDM u Sisku, kroz 35 godina (l961.-1996.), gdje je bio stalni orguljaš.

Narodna knjižnica u Sisku je 2009. godine izdala je knjigu „Bibliografija radova Lojze Buturca“ u kojoj je prikazano 14 knjiga i 523 Buturčevih članaka koji su većinom objavljeni u: Glas Koncila 81, HK Revija Marulić 64, Danica, kalendar 45, Križ ljubavi 38, IKA 25, Tkalčić 10. Međutim, i u lokalnom listu, gdje je objavljeno preko sto članaka, teme su bile pretežno vjerskog karaktera. Od Buturčevih knjiga najvrjednije su dvije župne monografije: „Stoljeća župe sv. Križa u Sisku“ i „Osam stoljeća župe Gore“.

Izvor: .http://sisak.hr/priznanje-lojzi-butorcu/ autor: Lojzo Buturac

Lojzo Buturac, povjesničar, crkveni glazbenik i građevinski inženjer umro je u nedjelju 9. kolovoza 2020.godine u Sisku u 96. godini života. Sahranjen je na Gradskom groblju Viktorovac u Sisku. Sprovodne obrede i misu predvodio je sisački biskup Vlado Košić.

Priredila Lili Benčik/hrvatskepravice

Istaknuto

Meloni dalje prste od Istre, upravo su Talijani  istarskim  Hrvatima oduzeli identitet u razdoblju od 1918-1943.

Published

on

I ne samo identitet, nego su proglasili da su „Slavi-schiavi“ odnosno-robovi i barbari.

„Talijani iz Istre su otišli da bi zadržali identitet. To im Tito nije mogao oduzeti“ razvikala se talijanska premijerka Giorgia Meloni, ne spomenuvši da su upravo Talijani pod Mussolinijem, Hrvatima i Slovencima u Istri oduzeli identitet i pretvoriti ih u roblje i to u 20-tom stoljeću !

Za Mussolinija su Hrvati i Slovenci bili Schiavi-robovi“ Slavi-schiavi“

„Slavi -schiavi „ ili Cigani „ Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano .Non vi scandalizzate Sloveni“ u prijevodu“ Gledajte da je Slaven sinonim za Cigana. Nemojte se čuditi Slaveni“

Očito je da se u suštini Talijani nikako ne mogu pomiriti sa gubitkom teritorija, koji oni smatraju povijesno svojim, a usput ne priznaju zločine koje su počinili talijanski fašisti, ne priznaju talijanizaciju, jer je to za njih bilo normalno, pa to je „njihova zemlja.“ ( le nostre terre) Oni i dalje imaju općinske i gradske vlasti, istarskih i dalmatinskih općina i gradova u egzilu, koji slobodno dolaze u Hrvatsku.

Povijesni kontekst talijanskih posezanja za Istrom

Talijani se smatraju sljednicima Rimskog carstva i njegove kulturne baštine, mada to nije točno. Nakon pada Rima 476. godine, Italija je bila rascjepkana na brojne gradove-države i regionalne države. Pomorske republike, posebno Venecija i Genova, razvile su se kroz pomorstvo, trgovinu i bankarstvo. Genova  kao glavna europska luka za ulazak uvezene robe iz Azije i Bliskog istoka i postavljajući temelje za kapitalizam. Središnja Italija ostala je pod Papinskom državom, dok je južna Italija ostala uglavnom feudalna zbog niza  vladavina, bizantske, arapske, normanske, španjolske i burbonske krune.

U Istri su se nakon pada Rimskog carstva počeli naseljavati Hrvati oko 619.godine i primili Katoličku vjeru pod Vatikanom. Istra 789 godine postaje dio Franačke države. U unutrašnjosti Istre vladaju njemačke feudalne obitelji, sa hrvatskim pučanstvom, a priobalni dio zauzima Venecija sa pretežno talijanskim stanovništvom. Po Rižanskoj listini, 804. održan je Sabor u Rižani kraj Kopra, kada se prvi puta spominju biskupi Pule, Poreča, Trsta, Pićna i Novigrada, na kojem  istarski Hrvati zahtijevaju od nove franačke vlasti da poštuje njihova starosjedilačka prava u odnosu na  doseljenike, koji naseljavaju opustjelu zemlju u to nemirno doba barbarskih prodora sa istoka.

Godine 1275. nastaje prvi glagoljički hrvatski spis, Istarski razvod, zapisnik o razgraničenju općina srednje i jugoistočne Istre, pisan na tri jezika, latinskom,  njemačkom i hrvatskom.[1]

Propašću Venecije i padom Napoleona, cijela Istra 1815. godine postaje djelom Habsburške  Monarhije. 1861. osnovan je Istarski Sabor sa sjedištem u Poreču, kojeg su prisvojili Talijanaši iz primorskih gradova. Buđenjem nacionalne svijesti istarskih Hrvata, pod biskupom Jurjom Dobrilom počinje borba i za hrvatski jezik.

Prvi govor na hrvatskom jeziku u Istarskom Saboru u Poreču, održao je Matko Laginja 21. kolovoza 1883. ali je bio prekinut bučnim negodovanjem vijećnika Talijana koji su u znak protesta napustili sabornicu. Već tu se iskazuje talijansko posezanje i želja za ovladavanje  cijelom Istrom. Međutim dekretom Vlade iz Beča počelo je financiranje i izgradnja hrvatskih škola, čitaonica i tiskara u Istri, jer je popisima stanovništva koje je radila Austrija  hrvatsko stanovništvo bilo brojnije  od talijanskog, što se vidi iz priloženih tablica.

God. 1847. u Italiji jača pokret za ujedinjenjem, C. Balbo i Camillo Benso di Cavour pokreću list Risorgimento u kojemu se zalažu za ujedinjenje Italije po čemu je revolucionarni pokreti pod vodstvom Giuseppea Garibaldija i dobio ime.  Nova Kraljevina Italija, osnovana 1861., brzo se modernizirala i izgradila kolonijalno carstvo, kontrolirajući dijelove Afrike i zemlje duž Sredozemlja. U isto vrijeme, južna Italija ostala je ruralna i siromašna, iz čega je proizašla brojna talijanska dijaspora. U Prvom svjetskom ratu, Italija je dovršila ujedinjenje stjecanjem Trenta, Julijske krajine sa Istrom i djelom Dalmacije,  te stekla stalno mjesto u izvršnom vijeću Lige naroda.

Predviđajući raspad Austro-Ugarske monarhije, velike sile su kao hijene trgale i dijelile još postojeću monarhiju. Velika Britanija, Francuska i Rusija s jedne i Italija s druge strane sklopile su  u Londonu 26.travnja 1915 ugovor o dodjeli djela teritorija Istru, Rijeku, otoke Cres i Lošinj te grad Zadar,  Italiji, kako bi je uvele u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske monarhije.

Talijanski nacionalisti smatrali su Prvi svjetski rat osakaćenom pobjedom,  jer Italija nije dobila  sve teritorije obećane Londonskim ugovorom (1915.) i to je raspoloženje dovelo do uspona fašističke diktature Benita Mussolinija.

Fašizam Benita Mussolinija 1918-1943

„ …U sukobu s rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku slatkiša, već batine… Mi se ne bojimo više odricanja… talijanske granice bit će Brenner, Snježnik i Dinaridi (…) vjerujem da lakše mogu žrtvovati 500.000 barbarskih Slavena od 50.000 Talijana“  grmio je Mussolini s govornice u pulskom kazalištu 21.rujna 1920.godine.

Međutim nije naišao na odobravanje, već je dobio dvije pljuske. Naime : „ kad je Mussolini izišao iz kazališta bila sam udaljena od njega desetak metara. Bio je uvjeren da će ga dočekati buran pljesak. Prevario se, jer ono što smo mu priredili rijetko je gdje doživio. Ljudi su bili ogorčeni, pokazali su mu šake i vikali: ‘Dolje Mussolini!’. A onda se dogodilo ono najvažnije: prišao mu je radnik i prilijepio mu dvije snažne pljuske, a zatim nestao među mnoštvom. Mussolini se sav tresao od bijesa i požurio prema automobilu”, ispričala je Palmira Albanese još 70-tih godina novinaru Armandu Černjulu.

Da bi umanjili odjek tih pljuski talijanska administracija nazvala je taj događaj “vulgarni napad”[2] Mussolini više nikada nije došao u Pulu.

Bio je to teror režima, koji je imao potporu Talijana u Istri!

Prijevod proglasa

„Pažnja!

Zabranjuje se apsolutno da se na ulicama Vodnjana pjeva i govori slavenski jezik.

I u trgovinama svih vrsta treba upotrebljavati SAMO TALIJANSKI JEZIK.

Mi Squadristi ćemo na svaki način osigurati poštivanje ove naredbe“

Podsjećam da tada još nije bio potpisan Rapalski ugovor, a Mussolini je već Istru bio okupirao. Rapalski ugovor potpisan je 12.studenog 1920.

Talijanski squadristi ( fašistički jurišni odredi) ulaze u Pulu dvije godine prije potpisivanja Rapalskog ugovora.

Međutim Italija je nasilno ušla u Istru odmah po završetku 1.svjetskog rata, na prepad. U noći između 31. listopada na 1.studenog 1918.godine dvojica talijanskih diverzanata ušla su malom podmornicom u pulsku luku gdje je bila stacionirana hrvatska mornarica, preuzeta od Austro-Ugarske, i postavili podvodne mine na admiralski brod Viribus Unitis. Brod je potonuo u pulskoj luci povukavši na morsko dno 400 mornara većinom Hrvata, sa admiralom Janko Vuković Potkapelskim. Talijanske squadre ušle su u Pulu i Istru i odmah započele sa talijanizacijom i terorom prema domicilnom  hrvatskom stanovništvu.

Spaljen Narodni dom u Puli

13 i 14 srpnja  1920. zapaljeni su Narodni domovi u Puli i Trstu. Narodni dom u Puli izgorio je do temelja. Dakle prije potpisivanja Rapalskog ugovora,  spaljeno središte inteligencije i gospodarstva istarskih Hrvata.Požarom je bila uništena sva imovina hrvatskih društava smještenih u toj zgradi, među ostalim i oko 7.000 knjiga. Bila je to jedna od prvih fašističkih lomača knjiga u Europi, prvi izraz fašističkog terora koji će se ubrzo provoditi diljem Europe. Na lomačama se pale knjige pisane hrvatskim jezikom, ne zato jer imaju “neprihvatljiv sadržaj”, već zato jer je jezik kojim su pisane neprihvatljiv. Takvo barbarstvo ne poznaje ni njemački nacizam koji u idućem desetljeću pali knjige, ali ne zbog jezika kojim su pisane, već zbog njima neprihvatljivog sadržaja! Na isti način uništene su i pučke knjižnice u Buzetu i Voloskom, hrvatska tiskara u Pazinu.

Kojeg li cinizma ! Mi smo za njih „zingani -schiavi „,a oni su nas htjeli samo naučiti kulturi ! Pa su valjda u cilju da nas nauče kulturi spalili Narodni dom u Puli sa bibliotekom od oko 7 000 knjiga. Ne znam za takve metode kulturnog uzdizanje jednog naroda, da mu se kultura donosi paljenjem knjiga, zatvaranjem škola, zabranom korištenja materinjeg jezika, progonom intelektualaca, zatvaranjem tiskara i zabranom tiskanja novina i drugih medija.

“Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljstva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa… imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili.” (Ernest Radetić, „Istarski zapisi“).[3]

Radetić navodi primjere na području Baderne – njegovog rodnog mjesta odakle je 1920. godine emigrirao u Jugoslaviju – u kontekstu protuhrvatskog nasilja povodom talijanskih parlamentarnih izbora od 15. svibnja 1921. godine: dan prije izbora skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila je benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića, u nekoliko kilometara dalekim selima Pajarima su zapalili kuće Gašpara Heraka i Antuna Heraka. Nekoliko dana ranije, 7. svibnja 1921. godine, fašisti su spalili i župni ured u nekoliko kilometara dalekoj Kringi i teško zlostavljali župnika Božu Milanovića. Tomo Herak, koji je bio kandidat na parlamentarnim izborima, uhićen je prije izbora, a čitavo selo Heraki (nekoliko kilometara daleko od Baderne) je zapaljeno.

Prvi veliki ustanak protiv talijanskog fašističkog terora je pobuna seljaka Proštine početkom veljače 1921 godine  Proštinska buna. Proština je područje jugoistočne Istre 20-tak kilometara od Pule, koja obuhvaća sela od Kavrana do Krnice i Raklja. Pobuna je ugušena 05.travnja 1921 godine kada su talijanski fašisti spalili selo Šegotići i odveli u pulski zatvor oko 400 seljaka, 12 njih je optuženo i kasnije pomilovano. Proštinska buna je prvi organizirani oružani otpor fašizmu u Europi.

Druga velika pobuna bila je gotovo istovremeno Labinska republika, pobuna rudara u Labinu 02.ožujka 1921 godine, kada su rudari preuzeli upravljanje rudnikom i prvi uveli samoupravu pod geslom “Kova je naša” (jama je naša).Labinska republika trajala je oko mjesec dana  dok nije ugušena!

Tim terorom izazvan je veliki egzodus oko 60 000 Hrvata iz Istre po cijelome svijetu od Jugoslavije ( preko granice na Sušaku u Zagreb, Višnjevac kraj Osijeka do Subotice,) Švedsku , Sjevernu i Južnu Ameriku.

Plan o istjerivanju i ugnjetavanju domicilnog stanovništva u Istri utemeljen je na politici Kraljevine Pijemonta iz prve polovice XIX st. i talijanskog iredentizma od prve pol. XX st.; usmjeravani egzodus Hrvata i Slovenaca jedno je od prvih etničkih čišćenja u Evropi u XX st. koje je organizirala i provela sama država.

Mussolini je naselio oko 39 000 Talijana iz Južne Italije. Njihovih potomaka ima i danas u Galižani kraj Pule.

Meloni bi trebala podučavat uzrok, prisilnu talijanizaciju, negiranje postojanja hrvatskog entiteta u Istri i teror povezan s time i po Italiji, a ne samo posljedicu.

-Kraljevim dekretom od 1. listopada 1923. (br. 2185) uvedena je u Julijskoj krajini, početkom školske godine 1923./1924. u prvim razredima «inojezičnih» škola obuka na talijanskom jeziku.

Autor te reforme je bio filozof i sveučilišni profesor Giovanni Gentile, pa je prema njemu zapamćena kao Gentileova reforma.

Zabranjena je i međusobna komunikacija na narječju hrvatskog jezika, istarskoj čakavici kojom su djeca međusobno razgovarala. Djeca kao djeca međusobno su pričali „ po našu-domaću“, na što bi im maestra (učiteljica) govorila „parlate italiano“ i sa šibom ih tukla po dlanovima ( po svjedočenju moje mame), mnogi su morali klečati na krupnoj soli, a ponavljače toga „teškog „ kaznenog djela često odvodili i karabinjerima na ispitivanje.

-Zakonskom odredbom od 15. listopada 1925., (br. 1796), uvedena je u svim sudskim uredima uporaba talijanskog jezika kao jedinog; u druge urede i u upravu talijanski je jezik već prije uveden kao jedini službeni jezik.

-Dekretom od 11.veljače 1926. školski nadzornik za Julijsku krajinu, Trst i Zadar ukida čak i privatne škole i pitanje dovodi do apsurda da čak i roditelji koji imaju više od troje djece moraju tražiti dozvolu vlasti ako bi htjeli djecu podučavati u svojoj kući.

– Kraljevskim dekretom od 7. travnja 1927. (br. 494) obuhvaćaju se zakonski propisi od 25. svibnja 1926. kojim se uvodi toponomastika, a koja je u funkciji talijanizacije stoljetnih hrvatskih imena mjesta, zemljopisnih i zemljišnih imena; tim dekretom također su nasilnim putem mijenjana slavenska imena i prezimena u talijanski oblik – pravo žalbe na promjenu prezimena nije postojalo, a kazne za neprihvaćanje novog prezimena su bile vrlo stroge i iznosile su od 500 do 5000 lira; samo od travnja do rujna 1928. prefekt (upravitelj) je dekretima promijenio više od 2300 hrvatskih i slovenskih prezimena. Na pr.: Bratulich( Bratulić),  Bencich (Benčić), Calcich (Kalčić),  Zuccon (Cukon)…

Donijeti su još i Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni red ili nacionalne osjećaje iz 1928. godine i Zakona o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima iz 1936.godine.

Pored prisilne talijanizacije Talijani su otvorili i koncentracijske logore:[4]

U vriieme talijanske okupacije u Istri i Hrvatskom primorju bilo je više logora: Lovran, Bakar, Kraljevica, Kampor i Molat. Ukupno je bilo zatočeno  oko 23.000 interniraca, od čega 3.000 djece, a život je izgubilo 1.500 osoba.

Talijanski koncentracijski logor Bakar 1941-1943. Pretpostavlja se da je u prolazu bilo u njemu i nekoliko tisuća ljudi. Mnogo je naroda bilo odvedeno u zatvore u unutrašnjost Italije, a mortalitet je bio među logorašima velik, napose među djecom. Djeca su u logoru umirala od dizenterije, tifusa i drugih bolesti. Evidencija o logorašima nije sačuvana.

Od srpnja 1942. do rujna 1943. na otoku Rabu postojao je talijanski koncentracijski logor Kampor. U logoru je bilo zatočeno oko 14 000 Hrvata, Slovenaca i Židova. Neljudski životni uvjeti, glad, bolesti i nasilje prouzročili su masovno umiranje logoraša.

Zloglasan je bio logor i na otoku Molatu. [5] Neki tvrde da je kroz molatski logor prošlo oko 10 000 ljudi, dok neki zagovaraju brojku oko 20 000 ljudi. Već 20. srpnja 1942. u logoru je bilo 1320 osoba, u rujnu 2227, a u sljedeća 2 mjeseca dovezeno ih je još 2895. Tijekom postojanja logora umrlo je 700, a strijeljano je 300- tinjak ljudi.

Za zločine počinjene u ovim logorima koji su bili gubilište nevinih, uglavnom žena i djece nitko nije nikad odgovarao. Predsjednik  zaklade Ferramonti, Carlo Spartaco  Capogreco jedan od najpoznatijih stručnjaka za talijanski fašistički pokret, u svojoj knjizi „Mussolinijevi logori, internacija civila u fašističkoj Italiji 1940.- 1943.“ opisao je patnje fašističkih zatočenika na Rabu i Molatu, a izdanje te knjige šokiralo je Talijane.

On je jedini postavio 1998. spomen-ploču svim žrtvama logora Kampor u ime Fondazione Ferramonti na kojoj piše“ U spomen onima koji su 1942/1943. bili zatočeni, trpjeli i umirali po nalogu fašističke Italije“

Uloga istarskog svećenstva u očuvanju hrvatskog identiteta Istre

Posijano sjeme fašističkog zla vraća se Talijanima. Ne može se drugima činiti zlo bez posljedica. U Bibliji Isus je rekao, po Mateju 26:52 KOK

“Vrati mač u korice”, reče mu Isus, “jer tko se mača laća, od mača će i poginuti.“

Uloga Katoličke crkve kao zaštitnice naroda je bila presudna! Katolička crkva jednako je štitila svo stanovništvo Istre!

Talijanske vlasti protjerale su hrvatske učitelje ili su sami pobjegli pred represijom u Jugoslaviju.  Čak su iz pazinskog franjevačkog samostana protjerani hrvatski fratri i zamijenjeni  talijanskim franjevcima. Istarsko svećenstvo ostalo je uz narod kao jedina brana toj nasilnoj talijanizaciji.

Istarski svećenici potekli su iz naroda i ostali uz narod. Slavili su mise na hrvatskom jeziku, dijelili hrvatsku literaturu, koju je u Trstu tiskao Božo Milanović, a po nju brodom iz Rovinja odlazio narodnjak Ivan Milovan, otac biskupa u miru Ivana Milovana.

To su bili najviše molitvenik, Otče budi volja tvoja, biskupa Jurja Dobrile i kalendar istarska Danica, koji su bili u svakoj kući istarskih seljaka.

Istarska Danica bila je hrvatski katolički kalendar neprocjenjive vrijednosti za cijelu obitelj, koji donosi astronomske i vremenske podatke, vrelo je različitih informacija: opisuje crkvenu i društvenu stvarnost i povijesne trenutke, osobe, velikane Crkve i naroda, kulturnu baštinu, jednostavnim jezikom govori o gospodarskim i inim temama, pruža liječničke savjete, informacije ratarima, uzgajivačima stoke, ljubiteljima prirode, umjetnosti, folklora i dr.

Zanimljivost je da je molitvenik Otče budi volja tvoja, nosio u džepu i veliki istarski rodoljub, partizan Joakim Rakovac.  Katolička crkva  bila je jedini nositelj opstanka istarskih Hrvata pod Mussolinijevim fašizmom.

Italija je kapitulirala 8.rujna 1943.

Odmah nakon kapitulacije Italije, narod predvođen istarskim narodnjacima, počinje masovni narodni ustanak. 13. rujna donosi se Proglas kojim se zahtjeva prisajedinjenje  Istre sa maticom Hrvatskom. Ustanici se odmah povezuju sa ZAVNOH- om, i stavljaju pod zapovjedništvo NOV J Iako  ustanici zauzimaju cijelu Istru izuzev Pule, vojna pomoć NOV je vrlo mala, gotovo nikakva. Nijemci u listopadu 1943. godine provode u Istri veliku Romelovu ofenzivu,  u kojoj slamaju ustanak.

Nakon kapitulacije Italije počinje odmazda  prema fašističkim funkcionerima i njihovim obiteljima. Među žrtvama fojbi-jama nisu bili samo Talijani, kao što to Meloni  prikazuje, već i Nijemci i istarski Hrvati narodnjaci, koje su likvidirali partizani, da nemaju oporbu kada osvoje vlast. Koje li ironije sudbine istarskih narodnjaka, borili su se protiv fašizma i onda ih “njihovi” partizani, komunisti likvidiraju.Nedorasli polupismeni NOO i narodni sud, sastavljen od komunista donosio je pojedinačne i masovne smrtne presude pretežno nevinih ljudi koji su prijavljivani zbog raznih privatnih osveta, proglasili bi ih  klasnim i narodnim neprijateljima, suradnicima okupatora, špijunima i fašistima, ubijali  i punili jame-fojbe. Njihov točan broj neće se nikada utvrditi, a brojke se kreću od 4 000, do 6 000. ubijenih i nestalih.

Zločine koje je JA počinila za vrijeme okupacije Trsta i okolice i masovne likvidacije pravdaju se borbom protiv fašizma, a ustvari su zločin komunističkog režima protiv domicilnog stanovništva.  Tito je u 40 dana 1945.godine, što je držao Trst dao pobiti 15 000 ljudi, sa izlikom da se ubijaju fašisti, a fašista nije bilo, jer su otišli kada je Italija kapitulirala još 8.rujna 1943. godine.

Kao odgovor na ta zlodjela,  nezadovoljni maršal Alexander u pismu Titu  19. svibnja 1945. prisutnost jugoslavenskih snaga u tim krajevima usporedio  je s Hitlerovim, Mussolinijevim i japanskim osvajačkim metodama, koje su bile pojam neprihvatljivog ponašanja.

Tada se uključio Staljin i početkom lipnja 1945., naredio Titu da u roku od 48 sati mora povući trupe iz Trsta, sklopljen je Beogradski sporazum,  9. lipnja 1945. između vlada Jugoslavije, Velike Britanije  i SAD-a, Julijska krajina je bila podijeljena na Zone A i B, međusobno razdijeljene Morganovom linijom.

Zona A, koja je uključivala Trst i Pulu, došla je pod Savezničku vojnu upravu, a Zona B, koja je obuhvaćala Rijeku i najveći dio Istre, došla je pod Vojnu upravu Jugoslavenske armije. Linija povučena između anglo-američke Zone A i jugoslavenske Zone B dobila je ime po generalu Williamu Morganu, načelniku stožera Savezničkoga vrhovnog zapovjedništva za Sredozemlje, koji je dogovorio razgraničenje između Zona A i B s načelnikom Generalštaba JA, generalom Arsom Jovanovićem. Na temelju Beogradskog sporazuma od 9. lipnja 1945., Saveznici su 16. lipnja 1945. preuzeli okupacijsku vlast u Puli.

Diplomatska borba za priključenje Istre Hrvatskoj, odnosno FNRJ

Kako nisu uspjeli riješiti pitanje zona A i B, jugoslavensko partijsko i državno vodstvo uvidjelo je da nemaju ni dokumenata, a ni osoba koji poznaju problematiku Istre koje bi im vodile pregovore sa Saveznicima. Savjetovavši se sa lokalnim predstavnicima  tek formirane vlasti odlučili su da ipak pokušaju nagovoriti istaknute svećenike da im pomognu. Stoga je u Trstu na inicijativu Ivana Motike i Dušana Diminića održan sastanak 16.srpnja 1945 godine sa mons. Božom Milanovićem, na kojem su dogovoreni uvjeti međusobne suradnje. Predstavnici NOO dobili su od Milanovića obećanje da će istarsko svećenstvo podržati NOV, a Motika i Diminić da će osigurati svećenstvu normalno pastoralno djelovanje. Milanović je naivno vjerovao u tu mogućnost.

Poznata je rečenica Vladimira Bakarića na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946.godine „U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše“

Miroslav Bulešić  je tada 19.lipnja 1945.godine  upisao u svoj Dnevnik župe Baderna „Partizani su zauzeli upravu u Istri preko svojih odbora. Na odborima nagomilavanje ljudi, većinom nesposobnih za uredni rad. Rukovodi sve Komunistička partija…“!

Presudna je bila Spomenica Zbora svećenika Sv. Pavla u kojoj je bila točno navedena nacionalna struktura stanovništva, rađena po matičnim župnim i katastarskim knjigama, 132 župe bile su hrvatske,  21 talijanska i 23 mješovite, među koje računamo samo one, koje imaju više od 10% druge narodnosti. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija 75% hrvatskih, 12% talijanskih, i 13% mješovitih. U spomenici su naglašene sve nepravde koje su Hrvati i Slovenci proživljavali u vrijeme Talijanske vladavine.

Sa tim je dokumentom   Edvard Kardelj otišao na Konferenciju o razgraničenju između Italije i Jugoslavije u London (od 11.rujna do 2. listopada 1945). U Spomenici  su  između ostalog navedeni etnički razlozi, brojnost, gustoća i sastav stanovništva kao najvažniji faktor u odlučivanju kome će koji teritorij pripasti. Sa talijanske strane njihov predstavnik  Alcide De Gasperi, koji je imao potporu Trščansko -Koparskog Biskupa Santinia, žestoko se usprotivio takvom kriteriju.

Londonskom konferencijom 1945.zaključeno je da će se poštivati etnički sastav stanovništva, sa time da što manje Hrvata ostane u Italiji, a što manje Talijana u Jugoslaviji. Formirana je posebna saveznička Komisija koja će izaći na teren i utvrditi stvarno stanje. Saveznička komisija imala je 37 članova od toga 7 Engleza, 8 Amerikanaca,13 Rusa i 9 Francuza. Obje strane pokušavale su pridobiti članove Komisije na svoju stranu.

Na Mirovnu konferenciju u Pariz od 11,svibnja do 13. srpnja otišli su svećenici mons, Božo Milanović kao Hrvat i Anton Piščanec kao Slovenac, gdje su izazvali čuđenje opredijelivši se za komunističku Jugoslaviju. Tada je Mons. Božo Milanović izjavio  ” Državne se granice određuju za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda”

Savezničko vijeće Ministara donijelo je odluku 10.veljače 1947.godine,  da će Jugoslaviji pripasti cijela Istra, osim Buja i Kopra, a područje od rijeke Mirne  do Trsta, tzv. Slobodni teritorij Trsta biti će pod upravom UN, dok će sam grad Trst sa okolicom biti pod savezničkom upravom.

Talijanski Biskup Radossi bio je strašno razočaran takvim ishodom, pa je sa 50 tak svećenika napustio Istru. Tada je nastupio drugi egzodus Istrana, ali ovaj puta Talijana. I Trščanski biskup Santini bio je također pogođen takvim rješenjem ,jer mu je Biskupija podijeljena i nikako to nije mogao prihvatiti. Za njega je to bila “nepravedna okupacija „

Ustvari ni  jedna strana nije bila posve zadovoljna, misleći da je ovo rješenje samo privremeno. Tako  je i bilo. Izvor  stalnih napetosti bila je zona Trsta, pa je 1952. izbila velika kriza poznata kao “Trščanska kriza”

Tada su komunističke vlasti tjerale stanovništvo Istre na velike prosvjede. Na njima su se uzvikivale parole „ Trst je naš“ , “Život damo — Trst ne damo!”,  “Zona A, Zona B — biće naše obadve!” Kriza je ipak riješena tako da je Trst po etničkom sastavu stanovništva pripao Italiji. Konačno rješenje granice sa Italijom postignuto je 10.studenog 1975. sporazumom potpisanim  u gradiću Osimu kraj Ancone poznatim pod nazivom ” Osimski sporazum”

Egzodus Talijana nakon potpisivanja Pariškog mirovnog sporazuma

Talijani nikako ne mogu prihvatiti da su Pariškim mirovnim sporazumom izgubili teritorije koje su im poklonile sile Antante Londonskim ugovorom, pa je pod pritiskom talijanske desnice, esula i optanata u talijanskom parlamentu 30. ožujka 2004. godine izglasan Zakon o Danu sjećanja na iseljavanje iz tih teritorija nakon 2. svjetskog rata. Talijani naravno sebe prikazuju kao velike žrtve titoizma i komunizma, potpuno preskačući svoju krivnju, odnosno krivnju fašističkog Mussolinijeva režima. A sve je povijesno uvjetovano jedno sa drugim. I sam talijanski predsjednik  Giorgio Napolitano izjavio je 10 veljače 2007.godine da je “Slavenska krvoločna mržnja i bjes poprimila je obrise etničkog čišćenja”, ne spominjući uopće prvi egzodus iz Istre nakon potpisivanja Rapalskog ugovora 12.studenog 2020. i njegov razlog potpuno poništavanje hrvatskog identiteta, smatrajući Hrvate nižom vrstom, robovima, talijanizaciju i represiju kao način vladanja, kojim su vladale talijanske vlasti.

Uzroci iseljavanja bili su razni: međunarodna kriza početkom hladnog rata, sukob Italije i Jugoslavije radi utvrđivanja granice, rezolucija Informbiroa 1948., talijanska akcija i propaganda, uzroci koji su bili rezultat posredne ili neposredne jugoslavenske represije u područjima kojima je ona upravljala, teško gospodarsko stanje te prisilni radovi  ili “radne akcije”(npr. prisilni rad na izgradnji željezničke pruge Lupoglav-Štalije).

Prijem optanata i ostalih iseljenika  u Italiji nije imao uvijek oblik dobrodošlice. Njihova sjećanja govore o pogrdnim riječima koje su im upućivali sunarodnjaci s obale u venecijanskoj luci. Davali su im do znanja da ne računaju na povlastice. Oni koji se nisu sami snašli vlada je naselila na Siciliju, Sardiniju, u Južnu Italiju i manje atraktivna mjesta. Neki su zbog toga nastavili put u prekomorske zemlje, SAD i Argentinu.

Talijanska strana preuveličava broj iseljenika, čak i preko 350 000, što realno gledajući nije moguće kada se zna da se broj stanovnika Istre kretao oko 200 tisuća. Prema demografu Vladimiru Žerjaviću Istru i Primorje napustilo je ne više od  230 tisuća stanovnika. Preuveličava se i broj žrtava fojbi, uzima se broj od 17 000 , ali to je ukupan broj žrtava u 2. svjetskom ratu za cijelu Istru, a ne žrtava fojbi. SAAB Istre priznaje oko 350 žrtava fojbi, ali prema različitim izvorima ne premašuje 1000 stradalnika. Svaka žrtva je previše i stoga je nezahvalno licitirati sa brojkama, jer samo jame nisu istražene i nije više moguće doći do točnih brojki.

Zaključak

Retorika koja se čuje na Dan sjećanja u Italiji je kao što smo vidjeli, često veoma neprimjerena . Osimskim sporazumima, definirana su sva prava Talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Ta su im prava i potvrđena Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama koji je donio Hrvatski Sabor 29,srpnja 2011.godine. Čitajući izjave u talijanskim medijima ispunjene netrpeljivošću i mržnjom zbog „gubitka teritorija“  kojeg Talijani smatraju svojim, jer se oni drže  sljednicima  starog Rima i Mletačke republike, njihova se retorika u odnosu prema Slavenima (Hrvatima i Slovencima) nije promjenila. Mi smo i dalje za njih „Slavi -schiavi „ ili Cigani „ Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano .Non vi scandalizzate Sloveni“ Slaven je sinonim za Cigana.

Talijanska nacionalna manjina u Istri i Hrvatskoj ima sva prava, čak i veća od hrvatskog stanovništva, jer kao manjina imaju prednost kod zapošljavanja. Imaju škole, fakultete  na talijanskom jeziku, tisak, radio i TV emisije, dvojezičnost, svoja kulturno -umjetnička društva, pa čak i mise na talijanskom jeziku u lokalnim crkvama!

Sve su to Talijani oduzeli hrvatskom i slovenskom stanovništvu u vrijeme kada su bili na vlasti u Istri, otocima i gradu Zadru između dva rata od 1918-1943. godine.

Mussolinijev fašizam i Titov komunizam jednako su označeni kao totalitarni zločinački režimi po Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP).[6]

Stoga osim sjećanja i suosjećanja sa žrtvama nikakvim  drugim namjerama  i neprimjerenim  izjavama nema mjesta ni opravdanja.

Lili Benčik/hrvatskepravice


[1] https://glagoljica.hr/?rukopisi=i&id=14616  

[2] https://www.glasistre.hr/pula/duce-je-ocekivao-buran-pljesak-a-dobio-je-pulski-povjesnicar-dr-sc-milan-radosevic-pronasao-je-dokaze-koji-potvrduju-vjerodostojnost-incidenta-ispred-pulskog-kazalista-21-rujna-1920-667617

[3] https://www.glas-koncila.hr/knjizevnik-i-publicist-ernest-radetic-zaboravljeni-katolik-antifasist/

[4] https://www.academia.edu/41131565/Pam%C4%87enje_talijanskih_logora_iz_Drugoga_svjetskog_rata_od_pam%C4%87enja_straha_do_straha_od_pam%C4%87enja

[5] https://www.antenazadar.hr/clanak/2015/11/koncentracijski-logor-na-molatu-fasisticki-horor-iz-2-svjetskog-rata/

[6] https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html

Continue Reading

Istaknuto

HDZ 1992-Imamo Hrvatsku, HDZ 2024-Imamo srpsko-hrvatsku

Published

on

Ili kako Hrvatska financira srpsku „ugroženost“ i nagrađuje ih za agresiju!

To više nije politika „ šporka“. To je moralna nakaznost HDZ-a i SDSS-a.

U osam godina HDZ-ove Vlade Andreja Plenkovića izgubili smo i ono malo Hrvatske što je ostalo nakon detuđmanizacije, Ivice Račana i Stjepana Mesića od 2000.na dalje.

Stranka HDZ je od smrti dr. Tuđmana do danas oduzela  Hrvatima jedan dio identiteta, ljudskih i etničkih prava, nacionalnog ponosa, ljudskog dostojanstva, povijesti, tradicije i kulture.

Tu je zakazalo podaničko i neodgovorno članstvo HDZ-a. Oni to nisu smjeli dopustiti! Nije predsjednik stranke apsolutistički vladar!

Koalicijom HDZ-a sa SDSS-om, izgubili smo sve hrvatske vrednote po kojima bi  kao Hrvati željeli živjeti i za koje smo  se borili u Domovinskom ratu.

A te su vrijednosti definirane u Ustavu RH „na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava“…“ Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.“

Definirana su i u Ustavnoj odluci  od 8. listopada 1991. godine o raskidu svih državno-pravnih sveza sa republikama i pokrajinama koje su tvorile  SFRJ,

1. Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ, NN 53/1991

To su vrijednosti o kojima je dr. Franjo Tuđman govorio u svom znamenitom govoru  u zračnoj luci tada Pleso 23. studenoga 1996.;

„Nećemo dopustiti ostacima jugo-komunističkog sustava, niti jugo-srpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje.

Nećemo to dopustiti tim jugo-komunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…

Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda.

Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija.

Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom.

Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini“ govorio  je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Nećemo dopustiti? E  Franjo,  Franjo, Hrvatska je detuđmanizirana! Sve to je dopušteno, a po Plenković  i provedeno!

Dopustio je da se Hrvatska od pobjednika u ratu pretvori u gubitnika u miru. Dopustio je da se hrvatski branitelji pitaju za koju su oni državu ratovali i protiv koga su ratovali, kada im agresori vladaju, kada se izjednačavaju agresori i branitelji.

Agresor  je uvijek krivac, apsolutni krivac za sve tragedije koje su posljedica njegova agresije, neposredne i posredne, jer da nije krenuo u agresiju, nikakvih posljedica ne bi bilo. Tu nema diskusije! To je pravedno!

Onaj koji se brani je žrtva agresije! Mora se braniti, jer ga inače neće biti! Prema tome niti oni koji se brane ne bi počinili zločin da ih se nije napalo, da nije bilo agresije!

U Sjedinjenim Državama, primjerice, 18. Amandman Ustava, koji potječe još od Američkog građanskog rata, kaže da će se svi dugovi i obveze države prema onima koji su se pobunili protiv SAD, kao i njihovi zahtjevi prema državi proistekli iz pobune smatrati nezakonitim i ništavnim.

A u Hrvatskoj se agresori nagrađuju, Vlada im dijeli novce,  plaća njihove medijske bljuvotine, njihov govor mržnje prema Hrvatima i hrvatskoj državi!

Plenkovićevi čavli već su zakucani  u lijes hrvatske državotvornosti i demokracije!

Milorad Pupovac je uz dopuštenje Andreja Plenkovića nametnuo ponovno  jugo-srpsko-komunističke vrijednosti, a Hrvatski Sabor sve je to redom ozakonio sa 3 ruke SDSS-ovih zastupnika, koje su oni dobro naplatili.

Tamara Opačić u SNV-ovim Novostima, pita se zbog čega antagonizam između Srba i Hrvata, po kojem  su Srbi u Hrvatskoj naravno uvijek žrtve i pozitivci, a Hrvati negativci, koji eto nikako ne žele prihvatiti miroljupce Srbe.[1]

U samom njenom početnom stavu srž je nepomirljiv odnosa Srba prema hrvatskoj državi i hrvatskom narodu. Oni su za pomirbu, ali po njihovim uvjetima da vladaju nad Hrvatima.  To su dva potpuno suprotna sustava vrijednosti. Srbi stalno putem svoji medija, osobito SNV-ovih Novosti nameću svoj sustav velikosrpskih, jugo-komunističkih vrijednosti, dok Hrvati u svojoj državi žele živjeti svoje hrvatske vrijednosti.

Novosti SNV-a, glasnogovornik su njihova samonametnutog  mentora Milorada Pupovca, ponašaju se kao nekad Centralni komitet KP Jugoslavije , koji “neposlušne i njima nepoćudne” Hrvate treba vratiti na ” ispravan” put Partije!

„Mračni“ Hrvati, „ svijetli“ Srbi po Pupovčevim Novostima

Za Novosti je Kolona sjećanja u Vukovaru „Kolona mraka“, pa je četnička kolona sa mrtvačkom glavom, koja pjeva „Klat ćemo Hrvate „ onda bila „Kolona svjetlosti“!?

Za Pupovčeve Novosti Hrvati su „mračnjaci“ Viktor Zahtila piše „Mračna luka Franje Tuđmana“ [2]

Viktor Ivančić isto tako zamislite skup Hrvata je „provincijsko okupljanje mračnjaka, kakvih je u Hrvatskoj nebrojeno mnogo..“ [3]

Ako netko  hoće spriječiti sklapanje koalicije s manjinama, prije svega sa SDSS-om, onda je to za Novosti skretanje u desno!? Kao da je SDSS napredna, svijetla, slobodarska stranka?

Nevjerojatno kada se zna da su  SDSS osnovali u okupiranom Vukovaru 5.ožujka 1997. osuđeni ratni zločinac Goran Hadžić i optuženi, ali zbog nelustriranog Pravosuđa,  usprkos svjedocima, neosuđeni gradonačelnik okupiranog Vukovara Vojislav Stanimirović!?

Pod ispravan putem  Partije podrazumijeva se da su Srbi  ” dobri pravedni, napredni, demokrati , a ustvari, čvrsto na partijskoj liniji očuvanja jugoslavenskih  vrijednosti. KPJ, NOB-a,  a Hrvati ” loši, nacionalisti, klerofašisti, mračnjaci, obnovitelji NDH i samim time „fašisti -ustaše”!

Novosti stalno napadaju Katoličku crkvu i Bl. Alojzija Stepinca, a Hrvatima koji su  većinski vjernici, Bl. Alojzije Stepinac  je svetac. Na popisu 2021. Katolicima se izjasnilo 83,2 % stanovnika Hrvatske.[4]

Srpska Pravoslavna crkva koja je nepravilno upisana kao vjerska zajednica u Hrvatskoj, neprijateljski se odnosi prema Hrvatima i Bl.  Alojziju Stepincu, čiju kanonizaciju je privremeno zaustavila. I naravno da tu nikakve pomirbe nema.[5]

Neprestano huškanje SNV-ovih Novosti po Domovinskom ratu i izjednačavanje velikosrpskog agresora i Hrvatske koja se razoružana od strane JNA, branila i pobijedila, podrivanje je integriteta i suvereniteta Hrvatske.

Svako pogodovanje vladajućih prema Srbima, Hrvati smatraju neprimjerenim i nezasluženim, jer iz navedenog je vidljivo, da koliko god se Srbima daje oni grabe sve više.

A premijer Plenković im daje mnogo i više nego što ima bilo koja manjina u Europi i svijetu. Zašto? Po kojem pravu? Zar nemamo svi u Hrvatskoj jednaka prava?

I nemamo! Ustavni zakon o pravima manjina je ustvari diskriminacijski prema domicilnom hrvatskom narodu, jer daje manjinama  prednost kod zapošljavanja, daje im zagarantirana mjesta u Saboru, što se kosi sa jednakim pravom glasa što zakonodavci nazivaju „ pozitivnom diskriminacijom“ u osnovi netočno, jer nijedna diskriminacija ne može biti pozitivna.

Daje im pravo:

  • služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi, te u službenoj uporabi;
  • odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe;
  • uporabu svojih znamenja i simbola; Pupovac kaže da kokarda nije zabranjena, pa nije ni hrvatski povijesni grb sa bijelim početnim poljem!
  • kulturnu autonomiju održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije; što Vlada RH obilnoi financira.
  • pravo na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica zajedno s drugim pripadnicima te vjere;
  • pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe;
  • samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajed­nič­kih interesa;
  •  zastupljenost u predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te u upravnim i pravosudnim tijelima;
  • sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina;

Usprkos svim tim pravima samo srpska nacionalna manjina neprestano rovari protiv hrvatskog naroda i potkopava suverenitet i integritet RH, tražeći politička prava i političku autonomiju, što je nemoguće s obzirom na to da ih ima 3,2 %, naspram 91,63 % Hrvata.

Milorad Pupovac je time dobio krila, uzoholio se i nastupa ultimativno!…

Tako je to kada nekom pružiš mali prst, a on odmah zgrabi cijelu ruku! Ma što cijelu ruku? Zgrabi vlast!

“Pomirbu “ je odmah iskoristio da pokaže tko je gazda u Hrvatskoj!

Milorad Pupovac: ‘Za dom spremni‘ treba maknuti iz javnog prostora, a dio poruka iz Srbije ipak se mora razumjeti”

Znači za hrvatski pozdrav kojim se branila Hrvatska od velikosrpskog agresora, koji nikoga ne ugrožava, nema razumijevanja, a za Srbe uvijek se mora  imati razumijevanja??? Zar su Srbi po Pupovcu neka viša rasa, arijevska rasa, da se za njih mora imati razumijevanja, a za Hrvate nema ?

Tako  smo mi Hrvati postali građani drugog reda u vlastitoj državi!

Od kuda mu pravo? Na osnovi kojeg Zakona Milorad Pupovac ima pravo ucjenjivati Hrvate i ultimativno tražiti da ” Za Dom spremni” treba maknuti iz javnog prostora?

Tko je on da si uzima to pravo? Što on predstavlja u RH i koga?

Srbi mogu biti ono što jesu, mogu održavati svoju kulturu, jezik i tradiciju,  i to hrvatskim novcima, a  za Hrvate to ne vrijedi? Hrvati ne mogu biti ono što jesu?

Novosti u svakom broju negiraju Hrvatima pravo da budu ono što jesu, nazivajući ih ustašama, fašistima, klerofašistima…Dovoljno je pogledati naslovnice Novosti!

Kako se može “graditi budućnost na istini“ koju SDSS ne priznaje;

  • Ne priznaje agresiju
  • ne priznaje oslobodilački Domovinski rat, za njih je to Građanski rat,
  • ne priznaje hrvatsku državu, njima  je glavni grad Beograd[6]
  • ne priznaje hrvatska obilježja ( u Negoslavcima se vije  srpska zastava)
  • ne priznaje ustroj hrvatske države, oni bi autonomiju ili federalizaciju Hrvatske

Počelo je sa HDZ-ovom Vladom Ive  Sanadera  i njegovim „Mir Božji, Hristos se rodi“ Usput nikada Milorad Pupovac nije Hrvatima čestitao Božić.

Nakon Sanadera, HDZ-ova predsjednica Vlade RH,  Jadranka Kosor uz vjerne HDZ-ove ruke u Saboru promijenili su 2010.godine, Ustav RH i donijeli Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.

Amandman HNS-ovke Vesne Pusić  u posljednji tren spriječio je da se kroz izmjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina provuče i odredba da srpsko Zajedničko vijeće općina (ZVO) na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema dobije pravnu osobnost.

Da je u Saboru prošao prijedlog Vlade, to bi značilo formiranje neke nove teritorijalne jedinice u Hrvatskoj temeljene na jednonacionalnom (manjinskom) principu.

„Nikako to nismo mogli prihvatiti. HNS-ovci su zato tražili da se iz prijedloga Ustavnog zakona izbaci dio o specijalnom statusu ZVO-a.( Zajedničko vijeće općina)  Prvo su pridobili SDP, a u konačnici i HDZ čija je Vlada zajedno s manjinskim zastupnicima, prije svega sa SDSS-ovcem Miloradom Pupovcem, i formulirala takvo čudno rješenje.

ZVO je nastao na temelju Erdutskog sporazuma iz 1995. godine i Pisma namjere Vlade iz 1997. godine o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije.

Čine ga vijećnici iz općina i gradova iz dijela Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije gdje Srbi imaju većinu.

Neprihvatljivo je da se dokumenti nastali zbog okončanja rata koriste za današnju izgradnju društva. Slično Daytonu, to su bila privremena rješenja za izlazak iz rata, a ne model za trajnu arhitekturu Hrvatske „ smatra Vesna Pusić.[7]

Tako se HDZ kao stožerna stranka koja je predvodila u stvaranju hrvatske države, pretvorila u njenog grobara.

  • Agresori su abolirani, 20 641 sudionik u agresiji na RH aboliran je u mirnoj reintegraciji.
  • SDSS  je upisan u Registar stranaka u Hrvatskoj, a  osnovali su stranku 5.ožujka 1997.  u okupiranom Vukovaru, osuđeni ratni zločinac Goran Hadžić i optuženi, ali zbog nelustriranog Pravosuđa usprkos svjedocima, neosuđeni gradonačelnik okupiranog Vukovara u tzv. Republici Srpskoj krajini,  spajanjem Srpske demokratske stranke (SDS) i Samostalne srpske stranke (SSS) iz Zagreba. Postavlja se opravdano pitanje kako su se mogle spojiti 1997. godine gore navedene stranke kada je jedna od njih (SDS) 18.veljače 1992.godine brisana iz Registra političkih stranaka Republike Hrvatske pod reg. brojem 21. Knjiga I. Kako je tako osnovanu stranku Ministarstvo uprave moglo upisati u registar stranaka?
  • Neustavan je upis u  Registar udruga  Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske -SABA RH, jer je SABA RH   pravni slijednik Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Hrvatske (SUBNOR H) osnovanog 16. svibnja 1948., koji je na Skupštini održanoj 16. travnja 1992. promijenio ime u Savez antifašističkih boraca Republike Hrvatske (SAB RH), na Skupštini održanoj 27. studenog 1997. u Savez antifašističkih boraca Hrvatske (SAB H), a na Skupštini održanoj 7. veljače 2002. u Savez , antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH).  Po Ustavnoj Odluci o razdruživanju od SFRJ od 8.listopada 1991. članak 3. 3. „Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ“
  • Hrvatski Sabor  je pretvoren u tijelo koje samo potvrđuje odluke Vlade, a HDZ-ovi saborski zastupnici postali su mehanički stroj za dizanje ruku. HDZ-ovi zastupnici nemaju nikakav utjecaja na proces odlučivanja, pa čak ni na samo formuliranje politika, budući da  sva zakonodavna inicijativa potječe iz Vlade RH. Ilustrativan je primjer zakona kojim se zabranjuje okupljanje na Markovu trgu. Taj  zakon, kojim se zabranjuje prosvjede pred zgradom Vlade još uvijek na snazi.
  • Vlast se boji vlastitog naroda, što znači da svjesno radi protiv njega!

Nagrada za agresiju! Upravo to je potvrda poruke koju Vlada Andreja Plenkovića šalje;

-možete vi okupirati dijelove Hrvatske, budite bez brige mi ćemo plaćati za vaša zlodjela i civilima,  ma sve će to Hrvati platiti, ni krivi , ni dužni, sve će Hrvati plaćati!

Što su radili srpski rezervisti iz Srbije u Hrvatskoj? I kada kao agresor na drugu državu biva ubijen zašto država Hrvatska plaća odštetu, a ne njegova država Srbija koja ga je poslala u rat protiv Hrvatske?

Je li Srbija isplatila ijednom hrvatskom logorašu odštetu?

Je li Srbija platila ratnu štetu koju je prouzročila agresijom na Hrvatsku?

Zašto Hrvatska plaća agresorima odnosno onima koji su  poginuli napadajući  hrvatske građane odštetu ?

Po kojem zakonu i kojoj logici plaća onaj koji se branio napadaču, koji ga je napao i životno ugrozio?

Takve se tužbe automatski odbijaju kao neosnovane!

Što je bila srpska agresija na Hrvatsku nego li ratni zločinački pothvat  sa predumišljajem u cilju stvaranja Velike Srbije?

Nepojmljivo što se to zbiva u mentalnom sklopu Vladajućih? Poremetio im se sustav vrijednosti i pravednosti, ili nešto još gore po hrvatske porezne obveznike?

I naravno da će SNV prihvatiti, to im i je cilj. Nagrađeni su za agresiju!

I onda se Savo Štrbac hvali kako je „Vlada Republike Hrvatske je na 274. sednici, održanoj 28. decembra 2023. godine, usvojila Odluku o otpisu tražbina troškova parničnog postupka dosuđenih Republici Hrvatskoj, tražbina s naslova naknade štete i drugih tražbina dosuđenih Republici Hrvatskoj, u određenim postupcima“

Republika Hrvatska je na pogrešnoj strani povijesti, to je bio cilj progona hrvatskih branitelja i svih onih koji su je stvarali, jer da je nisu stvarali, da su se prepustili velikosrpskoj agresiji onda bi bili na pravoj strani povijesti. To je nelustrirano hrvatsko Pravosuđe, koje provodi obrnutu lustraciju, umjesto da se njih lustrira, oni lustriraju hrvatske branitelje i hrvatski narod.

A po Savi Štrbcu „Prvog maja 1995. godine, hrvatske oružane snage izvršile su agresiju, pod kodnim nazivom „Bljesak”, na srpsku oblast Zapadna Slavonija, u sastavu RSK, u vreme kada je ova oblast bila pod zaštitom UN-a“

Eto kako se premijeru Plenkoviću vraća njegovo koaliranje sa SDSS-om. Hrvatska vojska izvršila je agresiju na vlastiti okupirani teritorij, na tzv. Republiku Srpsku krajinu koju samo Srbi priznaju, čak je nije priznala  država Srbija, iako je podržavala vojno i gospodarski.[8]

Vlada RH financira izgradnju 40 kulturnih centara, koji će u jednom momentu biti pretvoreni u četničke štabove, jer velikosrpska ideologija preimenovana u Srpski svet, je kao što se vidi veoma živa zahvaljujući Memorandumu SANU 2, kojeg zdušno provodi i Vlada Andreja Plenkovića preko SDSS-ovih ruku u Hrvatskom Saboru.

Vlada RH financira lažiranje povijesti preko SNV-ovih medija i Ureda za ljudska prava nacionalnih manjina. Nedavno je izašla iz tiska knjiga „Krajina 1991-1995“ revizionističko djelo koje RH proglašava nacističkom državom, HDZ ustaškom nacističkom strankom, predsjednika Tuđmana i sve branitelje ustašama, a tzv. SAO Krajinu državom  ravnopravnom s Republikom Hrvatskom!?

Andrej Plenković, smatra da Srbi u Hrvatskoj moraju imati udio u vlasti, jer inače ta vlast nije demokratska.  Zato koalira  sa SDSS-om, pravi se da ne vidi štetu koju radi  i svu krivicu prebacuje  na po njemu radikalnu  desnicu  koja ne podnosi hrvatske Srbe!?

Hrvatska Vlada i  premijer Plenković time ustvari nagrađuje agresora i daje mu slobodu  da može nekažnjeno sve opet ponoviti!

Lili Benčik/hrvatskepravice


[1] https://www.portalnovosti.com/srbi-na-desnoj-skrbi

[2] https://www.portalnovosti.com/mracna-luka-franjo-tudjman

[3] https://www.portalnovosti.com/pravoslavni-antisrbi

[4] https://www.index.hr/vijesti/clanak/u-hrvatskoj-je-po-popisu-stanovnistva-832-katolika-a-ne-789/2397558.aspx

[5] https://hrvatskepraviceblog.com/2023/10/24/nacional-i-marka-vucetica-jako-zulja-financiranje-hrvatskog-katolickog-sveucilista-i-vatikanski-ugovori-a-uopce-im-ne-smeta-nezakoniti-rad-i-financiranje-srpske-pravoslavne-crkve-u-hrvatskoj/

[6] https://www.hazud.hr/antifasista-pupovac-beograd-glavni-grad-nase-maticne-drzave/

[7] https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/vesna-pusic-neprihvatljiva-je-ideja-da-srbi-imaju-poseban-status-2318648

[8] https://banija.rs/novosti/drustvo/24493-savo-strbac-kome-je-i-zasto-hrvatska-vlada-otpisala-dugove.html

Continue Reading

Istaknuto

Pepelnica ili čista srijeda

Published

on

Nakon pokladnog razdoblja nastupa Pepelnica ili Čista srijeda.

 U crkvenoj godini i hrvatskoj tradicijskoj kulturi prvi dan korizme, počinje u srijedu prije prve korizmene nedjelje; obilježava se  strogim postom i nemrsom ili nekim drugim oblicima pokore.  Zbog simboličnoga čina posipanja pepelom po glavi (u početku je to bilo iz solidarnosti prema javnim grješnicima) taj je dan dobio ime Pepelnica.

Pepeo podsjeća ljude na njihovu vlastitu prolaznost i već je u Starom zavjetu znak pokore, kajanja i poniznosti, no običaj korizme nastao je u 4. stoljeću, a propis pepela za Pepelnicu ili Čistu srijedu potječe iz 12. stoljeća.

Hrvatsko je društvo podijeljeno na MI ili ONI, odnosno na Hrvate vjernike i  sljednike jugo-komunizma.   Ta podjela je najviše vezana uz Bl. Alojzija Stepinca, kao duhovnog oca i pastira hrvatskog naroda, naspram Josipu Brozu Titu, predsjedniku Jugoslavije i njegovu kultu ličnosti koje jugo-komunisti nasljeđuju.

Usporedbom na društvenim mrežama Bl. Stepinca i Tita pokazuje se odnos dobra i zla, čovječnosti i zločina, ljepote duše vjerne svojem poslanju i zla jednog totalitarnog komunističkog diktatora.

Iz reakcija se može zaključiti da u društvu prevladavaju izljevi netrpeljivosti, pa i mržnje pristalica jednih prema drugima. Titoisti iskazuju ogromnu mržnju prema Bl. kardinalu Alojziju Stepincu, a vjernici prema Titu.

Za očekivati je da će vjernici izraziti ljubav i poštovanje prema Stepincu, međutim  nema niti  jedan komentar izraza  ljubavi i privrženosti prema našem blaženiku, ni prema vjeri, a ni prema Katoličkoj crkvi!

Pa se sada u korizmi zapitajmo  kakvi smo mi to ljudi, gdje se izgubio čovjek?

Zar nemamo lijepu riječ za našeg blaženika, za naše svećenstvo, za našu Crkvu?

Zar smo uopće izgubili smisao za dobro, za ljepotu, za ljubav?

Zar je u nas ušlo toliko mržnje da ništa drugo ne vidimo oko sebe?

Stoga bi bilo poželjno da barem vjernici iskoriste  vrijeme korizme, 40 dana, da ispitaju  sebe i svoje ponašanje, odbace  mržnju, budu  bolji ljudi, da se okrenu  oko sebe i vide  ljepotu svijeta i naše domovine.

Svi smo  pozvani da u korizmi napravimo nešto posebno, da ispravimo neku svoju manu i istaknemo nešto  što je lijepo i dobro u nama.  Stoga, odazovimo se tom pozivu i u ovo milosno vrijeme, uz vodstvo Duha Svetoga, uzdignimo se iznad mržnje i rastimo u ljubavi!

“U ljubavi koja je strpljiva, dobrostiva, ne zavidi, ne razmeće se, ne oholi se. Ne radi nepristojno, ne traži svoje koristi, ne razdražuje se, ne uračunava zla. Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, svemu odlijeva. (usp. 1 Kor 13, 4-8)

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved