Istaknuto

O dječjem prihvatilištu u Sisku 1942. godine

Published

3 godine ago

4 travnja, 2022

Lili Ben

Lojzo Buturac: O dječjem prihvatilištu u Sisku 1942. godine

Izvor: .http://sisak.hr/priznanje-lojzi-butorcu/ autor: Lojzo Buturac

UDK 343.819.5-053.2 (497.5 Sisak) “1942”

Stručni članak Lojzo Buturac

O Dječjem prihvatilištu u Sisku 1942.godine

Sažetak

O ratnim logorima u Hrvatskoj, u vrijeme Drugoga svjetskog rata, godinama su se iznosile stravične priče, a naročito o dječjim logorima u Jastrebarskom i Sisku. Izmišljale su se laži da su u Jastrebarskom časne sestre ubijale djecu, a da se masovno ubijalo i u Sisku. Tek nakon što je komunizam sišao s vlasti, može se o tim logorima ili prihvatilištima govoriti realno i istinito. Što se tiče Doma, a ne logora, za ratnu siročad u Jastrebarskom, već su javno opovrgnute sve ranije iznošene neistine i laži. U ovom uradku pisac pokušava bar djelomično iznijeti istinu o ratnoj siročadi, koja se 1942. godine zatekla u Sisku.

Prihvatilište za djecu u Sisku

U Sisku je 3. kolovoza 1942. godine službeno osnovano “Prihvatilište za djecu izbjeglica”. Postoji podatak da je već u srpnju 1942. dopremljeno u Sisak oko 3.000 djece od 4 do 10 godina starosti i smješteno u popularno nazvanom “Logoru za kozaračku djecu”. Naime, u proljeće 1942. godine, njemačka vojska je poduzela veliki vojni podhvat na području podkozarja i Kozare u Bosni. Tamošnja partizanska vlast donijela je nepromišljenu i nehumanu odluku da se s partizanima na Kozaru povuče i sve stanovništvo, i žene i djeca. Borbe na Kozari trajale su od 10. lipnja do 18. srpnja 1942. godine. U tom podhvatu njemačka je vojska bila pobjednik, pa je nabrojila:

3.500 poginulih partizana, a 8.000 ih je zarobljeno, što boraca što njihovih pomagača. Zarobljene četnike i partizane (tada su još djelovali zajedno) njemačka vojska je odpremala u logore Jasenovac i Staru Gradišku, a žene je odpremala pretežno u Njemačku na rad. Djecu su većim dijelom odpremali u Jasenovac, gdje su živjela u nemogućim uvjetima, a dijelom u Zagreb, Sisak i druga mjesta. Jednostavno su ih na neki način prepustili hrvatskim vlastima i Hrvatskom crvenom križu (dalje: HCK) na daljnju brigu.[1] Ni partizanska ni njemačka vojska nisu imale srca za tu jadnu djecu, ali se našlo toplih srdaca u Sisku, Zagrebu i drugim mjestima, koja su s puno ljubavi primala tu djecu da ih spase od gladi i smrti, koliko je to uopće bilo moguće u onim teškim ratnim prilikama.

Prvi dobrotvori za spašavanje djece

Čim se saznalo za jadnu djecu u Jasenovačkom logoru, koja tamo žive u nemogućim uvjetima i naveliko umiru, odmah su se u Hrvatskoj našli dobrotvori za spašavanje te djece. Među prvima se istaknula Diana Budisavljević, Austrijanka udana za Srbina dr. Budisavljevića, liječnika, koji je usko surađivao s nadbiskupom Alojzijem Stepincem i hrvatskim Karitasom u spašavanju progonjenih.[2] Ona je uspostavila i dobrotvornu “Akciju D. Budisavljević”. U spašavanju djece se posebno istaknuo i HCK, na čelu s prof. Kamilom Brösslerom, odbornikom središnjeg upravnog odbora HCK-a, koji se posebno brinuo i za ishranu, odjeću i lijekove.[3]

Najveći dobrotvor djece – nadbiskup Alojzije Stepinac

Najveći spasitelj te “kozaračke”, pretežno srpske djece bio je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Čim je doznao za kozaračku djecu, on 25. kolovoza 1942. piše svim župama da se kod dobrih ljudi smjesti što više te djece, a Karitas će tim obiteljima plaćati mjesečno troškove za svako dijete. U svoju kuću u Brezovici smjestio je 80 djece. Na taj način je spašeno oko

7.000 djece najvećim dijelom srpske narodnosti.[4]

Nadbiskup ponovno piše 6. rujna 1942. okružnicu, u kojoj poziva sve da pomognu toj djeci: Hiljade je obitelji unesrećenih. Hiljade je domova spaljeno. Hiljade djece ne zna ni za oca ni za majku.[5]

Na blagdan Svih Svetih, 1. studena 1942., u propovijedi je nadbiskup Stepinac rekao: Pogledajte tužna lica one hiljade djece što lutaju naokolo ne znajući ni za oca ni za majku. Sjetite se onih zaplakanih majka koje tragaju za izgubljenom djecom.[6]

Zagrebački nadbiskup, Franjo Kuharić, od 1971. godine pa u sljedećih dvadesetak godina, svake godine na godišnjicu Stepinčeve smrti, 10. veljače, držao je poznate propovijedi o svom predšasniku Stepincu. U jednoj od tih propovijedi, 1981. godine, iznio je podatak kako su predstavnici Zagrebačkoga kaptola 2. lipnja 1945. predali partizanskom maršalu Brozu jednu predstavku o nadbiskupu, u kojoj je između ostalog pisalo i ovo:

“On je u vrijeme rata hranio 7.000 partizanske djece, a nije pitao jesu li Hrvati ili Srbi, jesu li katolici ili pravoslavni.”[7]

Stepinčev životopisac Vladimir Horvat u svojoj najnovijoj knjizi o Stepincu, o spašavanju djece izbjeglica piše:

Nadbiskup Stepinac osnovao je Caritas koji je dijelio vagone hrane gladnima, i to besplatno svima, bez razlike na vjeru, narodnost i rasu. Brinuo se za djecu koja su ostala bez roditelja i svojih kuća te ih smještao u obitelji koje su bile spremne skrbiti se za njih. Smjestio je oko 80 djece u dvorac Brezovica, vlasništvo Nadbiskupije, i povjerio za njih brigu redovnicama Naše Gospe. Često im je odlazio u posjet, pokazujući posebnu ljubav prema svoj djeci. Tako je od 1942. do 1944. spasio od gladi i smrti 6.717 djece, od kojih je 6.000 bilo od roditelja koji su bili pravoslavne vjere ili su bili u šumi među partizanima. Stotine zagrebačkih obitelji sudjelovalo je u djelu ljubavi hrvatskih katolika prema svoj djeci bez razlike. Tako velik broj spašene djece bilo je jedno od njegovih najdivnijih djela u to ratno vrijeme.[8][9]

Tko se brinuo za djecu u Sisku ?

Dječji logor u Sisku posebno je proučavao Dragoje Lukić, pa je njegovo istraživanje objavljeno u sisačkom tjedniku “Jedinstvo”. Lukić tvrdi da su djeca u Sisku bila smještena u Osnovnoj školi u Novom Sisku, Solani Reis, u Teslićevoj Staklani, u zgradi Guči, u prostorijama Križarskog doma, u Školi časnih sestara Sv. Vinka, te u Sokolani. Navodi da je u taj prostor ugurano 6.500 mahom kozaračke djece. Glavnu brigu o djeci u Sisku su vodili HCK, takozvana “Ženska loza”, Ministarstvo udružbe Nezavisne Države Hrvatske i liječnik iz Sunje Antun Najžar. Ministarstvo je već u srpnju poslalo iz Zagreba u Sisak Janu Koch, Veru Luketić i Dragicu Habazin, zvanu Majka. U Sisku je od prvog dana djelovao učitelj Antun Dumbović kao službenik Ministarstva udružbe. Njegova je osnovna briga bila smještanje djece u pojedine sisačke obitelji. Međutim, već u srpnju 1942. od prve skupine dopremljene u Sisak, u kojoj je bilo oko 3.000 djece, pokopana su mrtva 1.152 djeteta, što znači da su u Sisak već dovezeni mrtvi.[10]

Osim žena upućenih od Ministarstva udružbe iz Zagreba, bilo je i nekoliko djevojaka Siščanki koje su vodile brigu o djeci, obilazile ih i donosile im hranu. Bile su to vjerojatno djevojke iz organizacije “Ženska loza”: Maca Selanec, Zdenka Mesler, Ankica Pavičić i Rašida MujkićPopović. Rašida je tvrdila da su djecu iz prve skupine preuzele sisačke obitelji, a zabilježeno je da je u prvoj skupini bilo 3.000 djece.[11]

Što je utvrdila predstavnica HCK-a?

U rujnu 1942. dječje prihvatilište u Sisku obišla je Jana Koch, predstavnica Hrvatskoga crvenog križa iz Zagreba. U izvještaju navodi gdje su sve djeca smještena, s tim da je najlošiji smještaj u Solani, gdje djeca spavaju na betonskom podu. Za bolesnu djecu postoji nešto bolja prostorija zvana “Bolnica”. Do 26. rujna 1942. u Sisak je dopremljeno 3.700 djece. Od toga su sisačke obitelji preuzele 1.702 djece, a 402 djece upućeno je na usvajanje u Zagreb. Na žalost, oko 1.500 djece je umrlo, s tim da je veći dio od toga broja dovezen u Sisak da se tu samo pokopaju. Nakon izvještaja Jane Koch iz rujna 1942., u listopadu je dopremljeno u Sisak još oko 2.000 djece. Od toga su predstavnici HKC-a 1870 djece odpremili na zbrinjavanje u Zagreb, oko 30 su preuzele sisačke obitelji, a oko 100 djece iz te skupine je umrlo.[12][13]

Znanstveni skup u Sisku o dječjem logoru

Grad Sisak zatražio je od Zdravka Dizdara da on s povijesne strane istraži ratne logore u Sisku i da o tome napiše referat za djelo, koje je Sisak planirao izdati: SISAK – VIŠE OD 2000. GODINA POSTOJANJA. Dizdar je na znanstvenom skupu u Sisku, listopada 1989., dao samo sažetak svoga referata. U tom sažetku je napisao da su u Sisku bili samo sabirni logori kraćega trajanja i da u njima nije bilo pogubljenja. Za dječji logor je napisao da je trajao od 3. kolovoza 1942. do 8. siječnja 1943. i da je kroz njega prošlo oko 7.000 djece, od kojih, kaže, da je oko 2.000 umrlo. Napominje da bi ta stravična brojka bila i veća da se nisu najdjelotvornije zauzeli brojni suradnici, simpatizeri i mnogi rodoljubi Siska, Zagreba i drugih mjesta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Većina djece je spašena zbog preuzimanja iz logora u mnogobrojne obitelji pa i neke ustanove. Djeca su bila isključivo srpske nacionalnosti, uz manji broj djece partizanskih obitelji hrvatske i drugih nacionalnosti.[14]

Smrtnost djece u sisačkom Prihvatilištu

Uzmemo li, prema nekim izjavama, da je kroz sisačko Prihvatilište prošlo oko 7.000 djece i da je od toga oko 1.600 umrlo, onda je to veliki postotak, oko 25%, za razliku od Jastrebarskog, gdje ih je umrlo ispod 17%.[15] Bez obzira na to što su prijevoznici Hrvatskoga crvenoga križa dovozeći djecu iz nemogućih uvjeta u jasenovačkom logoru, govorili da će 90% te djece umrijeti, velikim zalaganjem dobrotvora to se ipak nije dogodilo.[16] Međutim, u Jastrebarskom su se o djeci skrbile časne sestre i nekoliko liječnika, dok je u Sisku, uz žene, skrbio samo jedan liječnik iz Sunje, dr. Antun Najžar. Postoje i izjave da je u prvoj skupini djece, dopremljenih u Sisak, bilo mnogo mrtve djece. Osim toga, djeca su bila zaražena i raznim bolestima: ospicama, tifusom, dizenterijom i još nekim bolestima. Svećenik lazarist Stanko Žakelj ovako je opisao stanje te djece: Izgledali su kao kosturi… Bilo je djece koja su od najmanjeg napora, na primjer kod ustajanja iz kreveta radi obavljanja nužde, naglo umirala. Padali su kao snoplje od opće tjelesne slabosti i iscrpljenosti. Umiranje djece bilo je golemo u početku, jer su djeca bila potpuno izgladnjela i atrofična.[17]

Kozaračka djeca u ratnim izvještajima

O ratnim dječjim logorima postoje zapisi već iz vremena rata. Tako A. Juretić u lipnju 1942. piše Jugoslavenskoj vladi u London između ostaloga i ovo: Stepinac pomaže i zaštićuje što više može pravoslavne i Židove… tako je pred osam dana tražio da mu dopuste da se poskrbi za nekih 900 srpskih siročadi i dao oštar govor protiv pljačke i ubijanja. U istom izvještaju govori i o: spasavanju srpske djece. Oko 6.000 srpske djece… dovedeno je u Zagreb, Sisak i Jasku. U sporazumu s Budisavljevićem i Smoljanom ta su djeca preko Nadbiskupa smještena po hrvatskim selima seljacima koji su ih objeručke prihvatili. Bilo je dirljivih slučajeva samilosti i ljubavi. Djeca su spašena od sigurne smrti.[18]

I u novom izvještaju, u ožujku 1943., A. Juretić piše: Vođena je akcija za spašavanje hrvatske i srpske djece kojoj su okupatori ubili ili zatvorili roditelje. Već je javljeno da je Caritas smjestio u hrvatska sela šest hiljada djece, a sada se vodi akcija za smještaj novih pet hiljada. Hrvatska sela se natječu u preuzimanju te djece. U samom Zagrebu do Božića oko petsto obitelji uzelo je po jedno ili dvoje djece.[19]

Istina je da su u Sisku do Božića 1942. godine sva djeca bila zbrinuta u obiteljima, pa je sisačko Prihvatilište službeno zatvoreno 8. siječnja 1943.godine.

Ljubo Boban donosi podatak, zapisan u vrijeme rata, 16. prosinca 1942.: Rodoljubna akcija za pomaganje postradalih, osobito nevine djece po svim krajevima se intenzivno provodi. Na čelu je nadbiskup Stepinac sa svojom katoličkom Caritas. Navodi se dalje kako je nadbiskupovim zauzimanjem prikupljeno šest milijuna kuna za srpsku sirotu djecu i da je smješteno preko 6000 djece.[20]

Za spas djece najzaslužniji je nadbiskup Stepinac

Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, iz prosinca 1945. godine, o navedenoj djeci piše: Najljepši gest zagrebačkog nadbiskupa u pitanju spasavanja nevine djece bilo je njegovo zauzimanje za djecu, koja su ostala bez kuće i roditelja prigodom operacije na Kozaru 1942. godine. Nakon dugog usmenog pregovaranja, sva su ta djeca, koja su bila privremeno smještena u jasenovačkom logoru i okolici, posredovanjem zagrebačkog nadbiskupa povjerena brizi Caritasa Nadbiskupije zagrebačke. Djeca su postepeno prevezena u Zagreb, tu upućena u dječje domove očišćena i predana na skrb i odgoj u obitelji, koje su ih dobrovoljno primile. Dok su boravila u sabirnim domovima, mogli su ih posjetiti rođaci. Tim putem mnogo je djece vraćeno u rodni kraj. Preostala su djeca do svršetka rata, pa i još danas, ostala ponajviše u katoličkim obiteljima i tu primaju sav potreban odgoj i obskrbu. Na taj način spaseno je od gladi i smrti oko 7.OOO djece, najvećim dijelom pravoslavne i partizanske.[21]

Svećenici, časne sestre i brojni katolički vjernici poslušali su svoga nadbiskupa i s puno ljubavi i topline primili u svoje domove tu djecu bez doma i roditelja. U Sisku se za tu kozaračku djecu posebno zauzeo sisački gimnazijski vjeroučitelj Petar Žagmešter. On je svakodnevno obilazio sisačke obitelji, prikupljao mlijeko i druge živežne namirnice, noseći ih u školu, gdje su djeca bila smještena. Žagmešter se toliko zauzeo za tu djecu i druge siromahe, da su ga u Sisku zvali “Majka sirotinje”. I ako se u Sisku ikada bude nekomu postavljao spomenik, treba ga najprije podići Petru Žagmeštru.[22]

Spomen-fontana 1964. u Sisku

U Sisku je u nedjelju 20. rujna 1964. godine, ispred Doma kulture, svečano odkrivena spomen-fontana nazvana “Dječja igra”. Fontana je postavljena u spomen tisućama ratne djece, koja su u Sisku našla smrt i tu pokopana, ali i u spomen brojne od Siščana s puno ljubavi prihvaćene i spašene djece. Umjetničko je to djelo – skupina pet dječaka i dvije djevojčice – sisačke akademske kiparice Gabrijele Kolar, čija je obitelj primila i odgojila jednog dječaka iz logora. Uz brojne posjetitelje, bio je i veći broj uglednika i govornika. Glavni govor je održao ravnatelj Ekonomske škole Jozo Kovačević. Rekao je da je Dom kulture također jedan od smještaja djece s Kozare, Banovine i Korduna. Govorio je o tome koliko su se Siščani zauzimali za spašavanje te djece, pa je izrekao i rečenicu: “Građani Siska su suosjećali s tom nevinom djecom, pa nije mali broj onih, koji su pojedine dječake i djevojčice uzimali iz logora i njegovali ih”.[23]

Skupina djece logoraša 1986. u Sisku

Evanđelist Luka nam govori kako je Isus izliječio deset gubavaca, a samo se jedan vratio da dade slavu Bogu (Lk 17, 11-19).

Prema tom primjeru iz Evanđelja moglo bi se postaviti pitanje je li se netko od tolikih tisuća došao zahvaliti svojim dobročiniteljima. Da, bilo je pojedinačnih slučajeva, ali i jedan nešto brojniji, kojega ovdje prikazujemo;

Bio je četvrtak, 17. travnja 1986. godine, kad se u Sisku pojavila skupina od 112 odraslih osoba, tada pedesetogodišnjaka, a kao djeca sisački logoraši. Došli su se zahvaliti Siščanima na spašavanju i zbrinjavanju njihovih života u ono ludo ratno vrijeme. Na skupu bivših logoraša, uz brojne okupljene Siščane, najviše je govorio bivši logoraš Perica Guskić. Između ostaloga, rekao je i ovo: Ostalo mi je sjećanje na Sisak i humanu akciju spašavanja djece, prihvaćenu od svih rodoljuba grada i okolice. S ponosom se može reći da su u tim teškim danima, kad čak ni dijete nije moglo biti nego broj, Siščani primjerom pokazali svoju nesebičnost i humanost. Zbog toga mi danas govorimo: Sisak je spasio mladost Kozare, Slavonije i Banije, Sisak je u tim sudbonosnim danima spasio klicu Kozare. Mi moramo postati nositelji zadatka da obitelji ovoga grada i njegovih sela, koje su izlagale svoje živote opasnosti, radile na nesebičnom spasavanju te nejake djece, ne ostanu zaboravljene, već velikim slovima upisane u evidenciju neizmjerne humanosti.[24]

Svjedočenje bivših logoraša

Tom prilikom je jedan od nazočnih, bivši logoraš, a sada Siščanin, Milan Gojković, ispričao svoju priču:

Kad su Njemci ljeta 1942. upali u Podgradce-Sovjak, zajedno s ocem Stevom (1910.), majkom Stojkom (1902.) i sestrom Ankom (1938.) stjeran sam u izbjegličke redove. Krenuli smo prema Gradiški, zatim Mlaki, gdje smo se zadržali oko dva mjeseca. Tada su nas odvojili od roditelja. Potrpali su nas djecu u kola i dovezli u Sisak. Smjestili su nas u Staklanu, a zatim u Dom kulture. Ležao sam na podu odmah uz pozornicu. Prilikom jedne šetnje djece logoraša uz Kupu, prolazili smo pokraj ondašnje Munjare. Tu mi se obratio Adam Kolar, koji je tu radio. Uveo me među strojeve i ponudio me jabukom. Uskoro se on sa svojom suprugom Ljudmilom pojavio pred dječjim logorom i nakon uzastopnih traženja, početkom jeseni, našao sam se u domu Kolarevih u Gundulićevoj ulici broj 20. Od tuda sam pošao u školu i tu sam prvi puta osjetio toplinu doma, ruku prijatelja. Njihove kćeri, Frida (1922.) i Gabrijela (1924.), posebno su me pazile. Poslije rata, početkom 1960-ih godina, Gabrijela kao akademska kiparica radi spomen-fontanu ispred Doma kulture u znak sjećanja na djecu logoraša i veliko humano srce grada Siska. Milan Gojković je sagradio u Sisku kuću pokraj kuće Adama Kolara i u Sisku radi kao nastavnik u jednoj sisačkoj školi.[25]

Sličan put proživio je još jedan bivši logoraš, a danas građanin Siska. On je svoju priču objavio u sisačkom tjedniku “Jedinstvo”: Bilo mi je tada, 1942. godine, samo tri godine. Pokupili su nas na Kozari i preko Mlake dovezli u Sisak. Bio sam smješten s drugom djecom u Domu kulture. Boravili smo često i vani, pa se sjećam da su nam prolaznici dobacivali jabuke. Moja su sreća bili Ema i Mile Knežević iz Siska. Nisu imali djece, pa su najprije iz logora htjeli uzeti jednu djevojčicu, a onda su se ipak odlučili da uzmu mene. Nisam znao kako se zovem pa su mi dali svoje prezime i zvali me Mićo. Kod njih sam se teško razbolio. Bolovao sam od tifusa. Ali uz veliku brigu i zalaganje Kneževića i liječnika koji me je liječio, ozdravio sam. Dvije godine iza rata, išao sam tada u Sisku u školu, saznao sam za svoje porijeklo. Rođen sam u Trebovljanima kod Bosanske Gradiške. Saznao sam da su mi se roditelji prezivali Zrnić, da je ocu ime Dragan, majci Rosa i da imam sestru Milku. A meni da je ime Savo. Za oca se ništa ne zna, nije se nakon rata vratio živ. Majka se vratila iz Njemačke, gdje je bila u logoru, ili kao se govorilo: na radu. Majka je tražila da se vratim kući u selo, ali ja sam htio ostati u Sisku dok ne završim osnovnu školu. Konačno sam u Sisku izučio bravarski zanat, zaposlio se u Rafineriji, oženio se Siščankom, dobio djecu i sagradio novu kuću na mjestu stare Kneževićeve. Svoje dobročinitelje sam zvao Deda i Baka. Deda je umro odmah iza rata, a Baka 1977. godine. Odlazim povremeno u Trebovljane, ali živim u Sisku i tu mi je dobro. Iako sam po dokumentima Savo Zrnić, za Siščane sam ostao i dalje Mićo.(24)

Veselko Zlojutro – jedan između desetak tisuća

I još jedna istinita priča! Glavna osoba u priči je Veselko Zlojutro, rođen u jednom selu ispod Kozare u Bosni, od kuda je kao petogodišnji dječačić s dvije sestrice odveden u nepoznato. Možda je bio srpanj mjesec 1942. godine kad se našao sa skupinom jednako jadne djece ispred općinske zgrade u Donjem Čagliću kod Lipika. Općinari su pozvali čaglićke obitelji da dođu i da prime u svoje domove tu djecu. Među pozvanima se našla i Anka Marošević, koja nakon 20 godina braka, iako je to žarko željela, nije uspjela roditi dijete. Tada je kao udovica živjela sama u kući; muž Miško joj nedavno umro. Tada joj se pružila prilika da ostvari ono što nije uspjela ostvariti tijekom 20 godina braka, da dođe do djeteta. Čim je pogledala djecu, svidio joj se najmlađi među njima, imao je samo pet godina. Bio je to Veselko. Uzela ga je u naručje i rekla organizatorima da samo njega želi i da ga odmah nosi kući. Bila je to ljubav na prvi pogled. Međutim skočila je desetogodišnja djevojčica, Veselkova sestra Gospava, i rekla da ona ne da svoga brata, da je ona obećala njega čuvati i ona ga ne da nikome. Ništa se Anka nije na to ljutila, nego je rekla uzimam i Gospavu; i uzela je u svoj dom oboje i Veselka i Gospavu. Kod Anke Marošević je djeci bilo lijepo. Pazila ih je i mazila kao da su njezina rođena. Išli su u školu s drugom djecom. Za desetak godina Gospava se razvila u lijepu i vrijednu djevojku. Dobro se udala, a Anka joj je priredila odpremninu, kao što dobivaju udavače u boljoj kući.

Veselko je s 12 godina, 1949., završio u Čagliću četvrti razred osnovne škole, pa ga je njegova pomajka Anka iste godine upisala u jednu zagrebačku gimnaziju, koju je polazio do velike mature 1957. godine. Stanovao je u Zagrebu u Solovjevoj 10, kod obitelji Novak, s poznatim baletanom svjetskog glasa Damirom Novakom. Anka je za Veselka plaćala sve troškove u Zagrebu tako da Veselko nije ni u čemu oskudijevao. Za vrijeme praznika jedne godine, Veselku je tada bilo oko 16 godina, s jednim prijateljem je na dvokotaču otišao su u svoje rodno selo, i u dvorištu su zatekli njegova, Veselkovoga oca. Nisu se odmah predstavili nego su rekli da mu nose pozdrave od njegovoga sina Veselka, na što je on odgovorio:

Da, čuo sam da ga je tamo u Slavoniji posvojila neka žena. Njegova je mati u međuvremenu umrla, a ja sam se ponovno oženio i s drugom ženom imam djecu. Pozdravite ga i neka ga tamo, neka bude dobar toj ženi. A ja sada moram na posao u svoj vinograd. Nakon takvih očevih riječi, Veselko se nije svom ocu predstavio i nije više polazio u rodno selo. Nakon gimnazije, Veselko je upisao pravo, koje možda i nije završio, ali se kao pravnik zaposlio u lipičkoj Tvornici stakla, gdje je u upravljačkoj hijerarhiji zauzimao vidna mjesta. Još dok je Veselko bio gimnazijalac, godine 1956., Anka je prodala kuću i nešto zemlje u Čagliću, kupila manju kuću u Lipiku, pa su u nju preselili. Godine 1966., kad je bio već zaposlen, Veselko se oženio i u narednih desetak godina dobio troje krasne dječice, dva sinčića i jednu kćerkicu. U isto vrijeme su na mjestu stare manje kuće u Lipiku sagradili lijepu novu jednokatnicu, u Radićevoj ulici broj 4. Kuća je dovršena 1969. godine. Obitelj Maroševič-Zlojutro, baka Anka, posinak Veselko sa ženom i troje djece živjeli su sretno u Lipiku u novoj kući. Ali je i tom sretnom životu došao kraj. Četnici, koji su 1991. zauzeli Čaglić, porušili su u selu važnije zgrade, pa do temelja i župnu crkvu Sv. Jurja, pucali su topovima i bacačima iz Čaglića, gore s brijega, po Lipiku i pomalo ga rušili. A onda su kratko vrijeme zauzeli i Lipik i dokrajčili ono što nisu uspjeli topovima, te su tako do temelja porušili i lipičku župnu crkvu Svetoga Franje. Među ostalima porušili su novu jednokatnu kuću obitelji Marošević-Zlojutro, u Radićevoj 4. Obitelj je morala u zbjeg zajedno s ostalim Lipičanima Hrvatima. Baka Anka je tada imala već devedesetak godina, pa je u zbjegu i umrla. Mogla je mirno umrijeti, jer je izvršila jedno veliko Bogu ugodno djelo, djelo koje nastavlja život i nakon njezine smrti.[26]

Riječ – dvije na kraju

Drugi svjetski rat bio je strašan i krvav rat, pa i na ovim našim stranama, a posebno stoga što su u tom ratu znatno stradavala i djeca. Tko je sve kriv za rat na ovim našim prostorima i tko je kriv za stradavanje nevine djece? Rečeno je u početku da su za kozaračku djecu krive vojske u sukobu, s jedne strane partizansko-četnička i s druge strane njemačka vojska. Međutim, do sada nije istraženo komu je i zašto trebao rat u nas. Nije li jugoslavenska vojska u travnju 1941. podpisala kapitulaciju, nakon čega na našem području nije bila potrebna veća njemačka vojska niti je u pravilu trebalo s njom ratovati?

Nekome je ipak taj rat bio potreban. Bila je to komunistička partija Jugoslavije. U godinama 1945.-1948., dok je jugoslavenski komunistički vrh bio u prisnim odnosima sa SSSR-om i njihovim vođom Staljinom, tada su isticani razlozi ratovanja s njemačkom vojskom na našim prostorima. Partizani nisu ratovali s njemačkom vojskom u korist Jugoslavije, pa ni Hrvatske, nego jedino u korist Rusije. Zato su partizani i pjevali: “Oj Rusijo, majko naša, a i mi smo vojska vaša”. Komunisti su željeli, i u tome uspjeli, da što više njemačkih divizija, koje je Hitler planirao poslati na Rusiju, privuku na područje Jugoslavije i tako pomognu svom idejnom vođi Staljinu. Toliko su bili zaluđeni Staljinom, da ih nije bilo briga što će u našim krajevima stradati toliki narod, pa među narodom i tolika nevina djeca.

Može se navesti više primjera kako su se partizani i njihovi vođe, komunistička vlast, odnosili prema djeci prognanicima. Dva puta su napali (1942. i 1945.) slabo branjen Dječji dom u Jastrebarskom. Temeljito su ga opljačkali pa i odveli krave, koje su djecu hranile mlijekom. Odveli su i dio djece iz Doma pa ih ostavili nezbrinute na otvorenom u šumi da tamo umru od gladi. Sreća što su ih tamo pronašli dobri ljudi, pa su djeca sretno vraćena u Dom. A onda su naručili avione, koji su bombardirali Dječji dom (18. travnja 1945.), od čega su djeca doživjeli težak šok, a ubijeno je šest osoba koje su se brinule o djeci. Među ubijenima je i slovenski svećenik dr. Anton Zdešar, koji je u Dječjem domu obavljao svećeničku službu na radost djece i časnih sestara.

Godinama nakon rata klevetali su časne sestre, nadbiskupa Alojzija Stepinca, ustanove Nezavisne Države Hrvatske i sve one koji su uz ne male žrtve s puno ljubavi njegovali i brinuli se o djeci, pretežno srpskoj i partizanskoj. Kakvu su plaću i priznanje primili oni, koji su od sigurne smrti spasili tolike tisuće ratne siročadi? Moglo bi se o tome navesti više primjera, a ovdje ćemo prikazati samo tri.

Petar Žagmešter, omiljeni sisački vjeroučitelj, uzorni svećenik, posebno je bio zaljubljen u kozaračku djecu. Svakodnevno je obilazio gradom, dok su tada mnogi u gradu još držali krave, sakupljao mlijeko i druge prehrambene namirnice i nosio ih gladnoj djeci. Samo desetak dana po ulasku partizana u Sisak, 17. svibnja 1945. godine, dvojica naoružanih partizanskih policajaca odveli su Žagmeštra iz stana, nakon čega mu je izgubljen svaki trag. Negdje je ubijen, te mu se ne zna ni za grob.

Liječnik dr. Antun Najžar (1900.) liječio je u Sisku kozaračku djecu. Iako u teškim ratnim uvjetima, ipak je uspio od sigurne smrti spasiti tisuće djece.

Okružni sud Banije u Sisku nije se obazirao na spašenu nego na umrlu djecu, pa je Najžara 31. svibnja 1946. osudio na 20 godina zatvora. Na ovu nepravednu presudu žalio se branitelj, dokazujući koliko je Najžar, iako u teškim ratnim uvjetima, spasio brojnu djecu. Ali se žalio i javni tužitelj, za koga je kazna od dvadeset godina bila odviše blaga. Vrhovni sud NRH u Zagrebu, odbio je žalbu branitelja, a usvojio žalbu tužitelja, osudivši Najžara na smrt strijeljanjem. Smrtna kazna je izvršena 18. rujna 1946. godine. I konačno:

Alojzije Stepinac, koji je najzaslužniji za brigu i spas kozaračke djece, kažnjen je teškim zatvorom. Iako je u jednom podnesku partizanskom maršalu Brozu naglašeno Stepinčevo spašavanje 7.000 kozaračke djece, iako je na sudu nadbiskupu branitelj Ivo Politeo pobio sve točke optužnice, pa iznio i podatak o Stepinčevu spašavanju najmanje 7.000. srpske i partizanske djece, sve je bilo uzalud. Komunistička vlast nije imala ni trunka srca za tu djecu, pa je komunistički sud osudio nadbiskupa (11.X.1946.) na 16 godina zatvora.

Europa, a 30. lipnja 2006. i Hrvatski sabor, osudili su komunistički pokret, koji je počinio strašne zločine. U ovom prikazu vidimo koliko je bio zločinački i prema nevinoj djeci, pretežno srpskoj i partizanskoj. Ne samo da nisu imali nikakve samilosti prema toj djeci, nego su nemilosrdno progonili i kažnjavali one, koji su s puno ljubavi djecu rado prihvaćali i tisuće njih od sigurne smrti spasili. A najveći među spasiteljima te nevine djece bio je zagrebački nadbiskup, danas blaženi, Alojzije Stepinac.

[1] Hrvatske novine, br. 28. od 26. VII. 1942., str. 1.

[2] Sveuč. prof. dr. Julije Budisavljević, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske usko je surađivao s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, pa se je prilikom suđenja nadbiskupa javio za svjedoka obrane, ali ga javni tužitelj Jakov Blažević nije pripustio svjedočenju.

[3] PETEŠIĆ, Ćiril. Dječji dom u Jastrebarskom. Dokumenti (1939.-1947.). Niz: Croatica Christiana – fontes, sv. 8. Zagreb, 1990., str. 8.

[4] Usp. KUHARIĆ, Franjo. Homilija zagrebačkog nadbiskupa prigodom 20. godišnjice smrti kardinala Alojzija Stepinca, Katedrala, 10. 2. 1980. U: Službeni vjesnik Nadbiskupije zagrebačke. Zagreb, 67./1980., br. 2, str. 65-70.

[5] [STEPINAC,] Alojzije, nadbiskup. Okružnica. Nn: Br. 10051/1942. Odj.: Crkvene vijesti. U: Katolički list, 93./1942., br. 37, od 10.IX.1942., str. 441.

[6] [STEPINAC, Alojzije]. “Blaženi koji se žaloste, jer će se utješiti!”. Pn: (Propovied preuzv. gosp. ordinarija u prvostolnoj crkvi zagrebačkoj na blagdan Sviju Svetih 1942.). U: Katolički list, 93./1942., br. 46, od 12. XI. 1942., str. 541-542.

[7] AKSA, 1981., br. 6. — KUHARIĆ, Franjo. Poruke sa Stepinčeva groba. Izd. NDS – Glas Koncila. Zagreb, 1990., str. 82.

[8] HORVAT, Vladimir. Kardinal Alojzije Stepinac, mučenik za ljudska prava. U povodu

[9] . obljetnice rođenja i 10. obljetnice proglašenja blaženim. Izd. Meridijani. ZagrebSamobor-Krašić, 2008., str. 84-85.

[10] GAJDEK, Đuro. Svjedočanstva logoraša (2) – Djeca iz pakla. U: Jedinstvo. Sisak, 1986., br. 1923, od 1.V.1986., str. 10..

[11] GAJDEK, Đuro. Svjedočanstva logoraša (3) – U rukama prijatelja. U: Jedinstvo. Sisak, 1986., br. 1924, od 15.V.1986., str. 6-7.

[12] BILIČIĆ, Bartol. O dječjem logoru u Sisku. U: Jedinstvo, 1973., br. 1246-1247, od

[13] .IV.1973., str. 3, uz poziv na članak: K. J. Prolazni logor u Sisku. U: Žena u borbi, 1951., br. 8, str. 11.

[14] DIZDAR, Zdravko. Sisački logori 1941.-1945. U: Sažeci referata Znanstvenog skupa “Sisak – više od 2000 godina postojanja”. Sisak, 1989., str. 76.

[15] ŽAKELJ, Stanko. “Nikome nismo zlo učinile”. Nn: Istina o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom (5). U: Glas Koncila, 26./1987., br. 11 (666), od 15.III.1987., str. 13.

[16] BATELJA, Juraj. Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko. Euharistijski kongres 1939. i pohod ratnoj siročadi 1943. Niz: Bl. Alojzije Stepinac među narodom, knj. I.

Izd. Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca. Zagreb, 2008., str. 77.

[17] ŽAKELJ, Stanko. “Izgledali su kao kosturi”. Nn: Istina o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom (1). U: Glas Koncila, 26./1987., br. 7 (662), od 15.II.1987., str. 9.

[18] BOBAN, Ljubo. Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941.-1943. Sv. I. Izd. Globus. Zagreb, 1988., str. 164.

[19] BOBAN, Lj. Hrvatska u diplomatskim izvještajima, I. (1988.), str. 195-196.

[20] BOBAN, Ljubo. Izvještaji dr. fra. Dominika Mandića Jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi (1942.-1943.). U: Radovi. Izd. Sveučilište u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest.

Vol. 16. Zagreb, 1983., str. 183-227, ovo na str. 220.

[21] Dokumenti nedavne prošlosti. U: Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, 1945., br. 6, od 3.XII.1945. str. 33-34.

[22] BUTURAC, Lojzo. Kateheta Petar Žagmeštar. U: Križ ljubavi. Sisak, 2008., br. 48, lipanj 2008., str. 31-32.

[23] Jedinstvo. Sisak, 1964., br. 582, od 26.IX.1964. str. 1 i 7. — Sisak 1945.-1965. Kronika u riječi i slici. Urednik Božo BABIĆ. Izd. Novinska informativna ustanova. Sisak, 1966., str. 186.

[24] GAJDEK, Đuro. Svjedočanstva logoraša (1) – Sjećanje za budućnost. U: Jedinstvo.

Sisak, 1986., br. 1922, od 24.IV.1986., str. 7.

(24) VIDOVIĆ, Ivan. Svjedočenje Save Zrnića. U: Jedinstvo. Sisak, 1990., br. 2151, od
27.IX.1990., str. 6.

[25] GAJDEK, Đ. Svjedočanstva logoraša (1), (24.IV.1986.).

[26] Pisac ove rasprave živio je jedno vrijeme u Donjem Čagliću i dobro poznavao obitelj Marošević te slučaj Veselka Zlojutra. Drugovali su za vrijeme školovanja u Zagrebu, a kasnije je pisac bio česti gost kod Veselka u Lipiku.

Dodatak

O Lojzu Buturcu

Za Crkvu i Prvosvećenika, najveće priznanje vjerniku laiku katoličke Crkve primio je Lojzo Buturac, zauzeti vjernik laik iz katedralne župe Uzvišenja Svetog Križa iz Siska iz ruku sisačkog biskupa mons. Vlade Košića pri kraju zahvalnog misnog slavlja povodom druge obljetnice ponovnog oživljavanja Sisačke biskupije u nedjelju, 4. prosinca 2011. godine.

Lojzo Buturac je rođen 4. veljače 1924. godine u Djedinoj Rijeci, župe Uzašašća Spasiteljeva u Ruševu, danas Požeške biskupije. Rođen je kao osmo dijete u roditelja Antuna i Franciske rođene Svoboda, koji su imali devetero djece. Već u šestoj je godini ostao bez oca. Najstariji mu je brat Josip bio svećenik i poznati crkveni povjesničar. Već kao osnovnoškolac, Lojzo je bio redoviti ministrant i župniku desna ruka, na primjer kod blagoslova kuća, dijeljenju vjerskog tiska i u drugim zgodama. Kad su u župi 1935. osnovane križarske organizacije, Lojzo je kao 11-godišnjak uključen u male križare.

Vjenčao se javno u crkvi, djeca su mu krštena i redovito išla u crkvu i na vjeronauk, pa su i oni stvorili svoje prave kršćanske obitelji bogate djecom. Iako udovac Lojzo Buturac je danas ponosan sa svojih četvero djece, četrnaestero unučadi i do sada dvoje praunučadi.

Kao diplomirani građevinski inženjer, Buturac se stavio svim župama, pa i samostanima, na raspolaganje, da im u svoje slobodno vrijeme bude kao građevinar na usluzi.

Kao crkveni glazbenik najviše je djelovao u župi Pohoda BDM u Sisku, kroz 35 godina (l961.-1996.), gdje je bio stalni orguljaš.

Narodna knjižnica u Sisku je 2009. godine izdala je knjigu „Bibliografija radova Lojze Buturca“ u kojoj je prikazano 14 knjiga i 523 Buturčevih članaka koji su većinom objavljeni u: Glas Koncila 81, HK Revija Marulić 64, Danica, kalendar 45, Križ ljubavi 38, IKA 25, Tkalčić 10. Međutim, i u lokalnom listu, gdje je objavljeno preko sto članaka, teme su bile pretežno vjerskog karaktera. Od Buturčevih knjiga najvrjednije su dvije župne monografije: „Stoljeća župe sv. Križa u Sisku“ i „Osam stoljeća župe Gore“.

Izvor: .http://sisak.hr/priznanje-lojzi-butorcu/ autor: Lojzo Buturac

Lojzo Buturac, povjesničar, crkveni glazbenik i građevinski inženjer umro je u nedjelju 9. kolovoza 2020.godine u Sisku u 96. godini života. Sahranjen je na Gradskom groblju Viktorovac u Sisku. Sprovodne obrede i misu predvodio je sisački biskup Vlado Košić.

Priredila Lili Benčik/hrvatskepravice

Istaknuto

fAKTIV -FEMINIZAM NEMA GRANICA, prelazi u agresivni totalitarizam

Published

4 dana ago

20 ožujka, 2025

Lili Ben

Dovoljno je pogledati snimke i transparente da se vidi sastav prosvjednika i prosvjednica i njihove namjere i ideje.

Feminizam doista nema granica, jer prelazi iz borbe za ljudska prava žena što je simbol 8. marta, u diktaturu i dominaciju žena nad ostalim društvenim slojevima.

Feminizam je nova vrsta tiranije u ime žene kao žrtve. Taj pokret izaziva feminizaciju društva, feminizaciju politike, feminizaciju vrijednosti i odnosa u društvu. Stvarne žrtve se zloupotrebljavaju radi jedne ideologije koja lažno staje iza žrtava, a stvarno uspostavlja novi oblik dominacije i totalitarizma u društvenoj zajednici. Pod krinkom borbe za žrtve ne uvodi se jednakost nego dominacija žena nad drugim društvenim čimbenicima.

I ne samo prava žena, već je pokret obuhvatio LGBTQ populaciju. Ni to nije dovoljno, nego se izjednačava sa propalom Jugoslavijom. Parole na transparentima i jugo-komunističke zastave jasno ukazuju na tu povezanost.

Potpuno neshvatljivo da se pod komunističkim simbolima bore za ljudska prava LGBTQ osoba, koje je taj komunizam gušio.

„Feminizam bez granica za žene, muškarce, ne binarne osobe diljem svijeta koje su žrtve rata. Feminizam bez granica za sve osobe diljem svijeta koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja. Feminizam bez granica za sve aktivistkinje/te koje se svake godine iznova bore za temeljna ženska prava. Feminizam bez granica za podršku ženama, trans osobama i migranticama koje čeka 4 godine rada pod Trumpovom administracijom. Feminizam bez granica za žene u Afganistanu koje pod talibanskom vlašću iz tjedan u tjedan gube prava i dostojanstvo“

To su parole na njihovoj FB stranici. Nazivaju se međusobno sa“ drugarice“ što je meni osobno koja sam 40 godina živjela u SFR Jugoslaviji smiješno i jadno, jer one nikada iz knjiga neće naučiti puno značenje te riječi.

A to su sve jasni znakovi da je taj pokret direktno uperen protiv Republike Hrvatske!

I pri tom krše Ustav RH uplićući se u u vanjsku politiku Republike Hrvatske koja je isključivo u domeni Predsjednika i Vlade RH; Članak 99.

Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike.

https://www.portalnovosti.com/dvostruki-metar-i-zastave

https://lori.hr/nocni-mars-2025-feminizam-nema-granica

„fAKTIV je od početka svog djelovanja feministički kolektiv koji se bori za radnička i socijalna prava, za reproduktivna i seksualna prava žena i LGBTIQ zajednice te protiv rodno uvjetovanog nasilja. Ako pričamo o samom Osmom martu, on je prije svega radnički praznik. Na tim je temeljima nastao i trudimo se da kod nas na tim temeljima i opstane. Za nas nema feminizma bez propitivanja sustava u kojem živimo, nema feminizma bez klasnih, rasnih, rodnih pitanja i nema feminizma koji nije internacionalan. Svi i sve živimo u istom društvu i ne možemo jedan problem odvojiti od drugog – pitanje javnog zdravstva pitanje je dostupnosti pobačaja, pitanje inflacije pitanje je kvalitete života svake žene. Na suvremeni feministički, ako ga možemo nazvati pokret, gledamo prije svega kao na antikapitalistički pokret. Lijevi feminizam oduvijek počiva na idejama uključivanja i premrežavanja s drugim progresivnih pokretima. Zalažemo se za feminizam svima, feminizam za sve i kao što ovogodišnja parola govori: feminizam bez granica.“

Naravno da ove kreature ne predstavljaju mene, ni žene mojeg svjetonazora, koje smo se ostvarile i potvrdile kao žena u svim svojim oblicima obiteljskom žena, majka i baka, državnom odradile solidarno radni vijek i društvenim angažiranjem na dobrobit društvu i domovini.

A što one rade? Destrukciju, ubijanje života, kada je natalitet u velikom padu i društva samim time.

To je program koji jasno pokazuje da se agresivni feminizam pretvara u totalitarizam, a samim time i u fašizam.

Još nismo posve izašli iz jednog totalitarizma- komunizma , a već nas feminizam, gay i rodna ideologija uvode u neki novi totalitarizam.

Dok je pravedni feminizam tražio pravnu jednakost za žene i muškarce, udruga fAKTIV pokušava uvjeriti javnost da žene nisu slobodna bića navodeći opsesiju po rodnoj osnovi i ondje gdje je ne može znanstveno potkrijepiti, koristi se agresivnom propagandom zloupotrebljavajući suosjećanje za pravednu borbu prava žena.

Svakoj je ideologiji, pa tako i toj, krajnji cilj postati politikom i silom zakona kažnjavati one koji je niječu ili izraze sumnju u njezine dogme. To je fašizacija društva!

„ Napredna“ ljevica u svojoj borbi za ljudska prava, agresivno ugrožava , stečena ljudska prava desnice!!!

Evo što izjavljuju;

„ Europska desnica protiv “rodne ideologije” Koncept rodne ideologije desničarska je izmišljotina koja namjerno pogrešno prezentira feminističku, queer i rodnu teoriju, a kako bi opravdala diskriminaciju žena i LGBTQ osoba. Sredinom devedesetih godina skovana je u Vatikanu, a od tada se širi globalno. Desnica tvrdi da su zapadnjačke elite, koje žele destabilizirati tradicionalnu obitelj i prirodni poredak društva, proizvele “rodnu ideologiju”. Koriste tu etiketu kako bi osporili progresivne socijalne politike koje podupiru sveobuhvatno obrazovanje o spolnosti, LGBTQ prava i pravo na pobačaj.“

Neprimjerena i zlonamjerna manipulacija, uperena protiv VJERE I TRADICIJE, nazivajući sebe progresivnim , naprednim ,bez znanstvene podloge.

Europska desnica protiv “rodne ideologije”

Očito ideološko manipuliranje sa materijalizmom, plaćama, cijenama… Optužuju i huškaju na desnicu upravo za ono što oni rade. Ruše vrijednosti desnice, jer njihova „progresivna“ prava i vrijednosti valjda zato što su „ progresivna“ imaju prednost, IZNAD SU tradicionalnih prava i vrijednostima koje zastupa desnica.

Zar one kao „progresivni“ ljudi više vrijede od „ klerikalista i desničara“ ?

Koja i kakva su to ljudska prava, koja drugim ljudima oduzimaju njihova ljudska prava? Je li to po nacističkoj ideologiji nadljudi, superiornim nad drugim ljudima,? Jesu li one nadljudi -Ubermenschi, po Hitlerovoj doktrini?

Dovoljno je pogledati sa kojom količinom mržnje ometaju mirnu molitvu po trgovima hrvatskih gradova, koja nikoga ne ugrožava! Jesu li njihova ljudska prava, iznad ljudskih prava vjernika?

Ne vide u kojem smjeru ide njihova „ borba za ljudska prava“ i da ustvari predstavlja ugrozu ljudskih prava kako oni kažu desnice?

„ Napredna“ ljevica u svojoj borbi za ljudska prava, agresivno ugrožava , stečena ljudska prava desnice!!!

A objašnjenja su veoma jednostavna-znanstvena da nisu u pravu!

Ne postoji rod nego spol. To je znanstveno potvrđeno genetikom, X i Y kromosomi određuju spol djeteta. Dijete se rodi sa svojom spolnošću, muško ili žensko i to je potvrđeno, prirodnim znanstvenim putem.

Pobačaj je ubojstvo nerođenog živog bića. Srce počinje kucati prema embriološkoj znanosti, već 21 dan nakon začeća, a nakon četiri tjedna uspostavljen je cijeli embrionalni optok krvi. U petom tjednu trudnoće mozak počinje ubrzano rasti, a u sedmom tjednu započinju prvi spontani pokreti. Sa navršenih osam tjedana od začeća embrij ima sljedeće značajke: prepoznatljivo ljudsko vanjsko obličje, razvijene udove i osnove unutarnjih organa, izražena unutarnja i vanjska spolna obilježja, započeto okoštavanje, početak višeg stupnja ustroja i funkcije središnjeg živčanog sustava (prvi refleksi i spontana motorika, prve sinapse).

Otvoreno je niz pravnih i etičkih pitanje je li pobačaj ubojstvo? Je, ubija se živo biće!

Ubojstvo zdravog nerođenog djeteta, koje nosi zdrava trudnica, a isključivo na njezin zahtjev, medicinski neopravdano i neetično.

Manje promiskuiteta, slobodnog seksualnog života, ako već prakticiraju , a više ulaganja u edukaciju o kontracepciji pa će biti manje pobačaja. Ali ne, one optužuju liječnike i traže ukidanje njihovih ljudskih prava!

Agresivne feministice još traže ukidanje priziva savjesti liječnika. Te „ velike“ borkinje za ljudska prava u svojoj borbi traže ukidanje prava liječnika ? Je li njihovo pravo iznad svih ostalih ljudskih prava?

I upravo s tim zahtjevom jasno je da svoje pravo na pobačaj stavljaju iznad prava liječnika da ga odbije! To je izraz dominacije i fašizacije njihova pokreta.

https://narod.hr/hrvatska/radikalne-ljevicarke-traze-da-placate-svojim-novcem-njihove-pobacaje-i-ukinule-bi-postivanje-tude-savijesti

Rodna ideologija je znanstveno neutemeljena, rodna ideologija se pokušava „na mala vrata“ izbjegavajući stručne argumente, prisilno ugurati u mnoge dokumente, legalizirati ih i to su uspjeli sa Istanbulskom konvencijom.

Nažalost Sabor je usvojio Istanbulsku konvenciju 13.travnja 2018. ali se do danas pokazalo da nije polučila nikakve pozitivne rezultate.

Stavka o rodu ušla je u sve zakone , a broj ubijenih žena još se povećao.

U 2024. godini ubijeno je 18 žena … u kategoriju partnerskih femicida, a 5 u kategoriji obiteljskog nasilja.

Prema tome Istanbulska konvencija je bila čista prijevara nametanja rodne ideologije, a ne zaštita žena!

Kolektiv fAKTIV pokrenulo je pet žena. Sve one članice su nevladinih udruga civilnog društva, koje kao pijavice sišu sredstva iz Proračuna RH.

Kolektiv Faktiv nije registriran kao nevladina udruga, nema svoju Web stranicu, nemaju žiro-račun, već sve donacije usmjeravaju preko udruge Skribonauti, Luize Bouhraoua.

Tu bi Porezna uprava trebala pogledati njihovo poslovanje.

Luiza Bouhraoua., radi kao spisateljica, prevoditeljica i kulturna radnica. Odrasla u Splitu u devedesetima, od samohrane majke, i oca Alžirca. Udrugu Skribonauti, osnovala je 2010.g koja osmišljava i provodi književne i umjetničke programe za zatvorenike/ice u zatvorima i kaznionicama diljem Hrvatske. Skribonauti donose kulturu onima koji/e su najviše društveno izolirani/e i vjeruju kako su umjetnost i kultura javno dobro i da pripadaju svima. Stoga Luiza, zajedno s Paulom Zore, vodi book club i radionicu kreativnog pisanja u ženskoj kaznionici u Požegi. U knjizi „ jesmo li to bili mi“ govori o ženi i njenim obvezama.“ Stvarnost je takva da je teret svakodnevnog života neravnomjerno raspoređen i većinom pada na naša leđa, pandemija nam je to još jednom bolno potvrdila. Ona koja mora biti sve, nema vremena biti ono što želi, ono što joj je važno, ono što je ispunjava. Sve dok se društvo i država kao njen aparat ne pobrinu za to da dignu dio tereta ženskog rada na polju brige, kućanstva i obitelji s naših leđa, žene će biti prisiljene na razne oblike bivanja koji ih umaraju, unesrećuju i sprječavaju da zaista bude.

Kako ona to zamišlja da netko umjesto nje radi kućanske poslove? Citiram „ . Ona koja mora biti sve, nema vremena biti ono što želi, ono što joj je važno, ono što je ispunjava“ Čudno, zar nemaju pravo izbora, nitko ih ne tjera na osnivanje obitelji, djecu ili neku vanbračnu vezu! To je samo njihov izbor! I neka sama preuzme odgovornost za svoj izbor, a ne da svoju odgovornost prebacuje na Vladu i društvo. Ali bitna je predstava; bubnjati i marširati!

Sanja Kovačević (Radnička fronta) — Dvadeset godina radi kao diplomirana knjižničarka u Knjižnicama Grada Zagreba i Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uz knjižničarski rad pisala je i prevodila za brojne medije iz područja društva i kulture (Zarez, Treća, Tvrđa, Libra Libera, 3. program Hrvatskoga radija). Prevela je s engleskog jezika nekoliko beletrističkih i publicističkih knjiga. U zadnjih nekoliko godina radi (volontira) kao novinarka na portalu Libela – za rod, spol i demokraciju i aktivna je u feminističkom pokretu kao članica Feminističkog kolektiva fAKTIV i u platformi za obranu reproduktivnih prava žena.

Članica Radničke fronte, rigidne komunističke partije u kojoj ima najmanje stvarnih radnika, a najviše onih koji žive na teret države Proračuna države Hrvatske.

Ana Lovreković, Sisak, 1987 je diplomirala povijest, muzeologiju i upravljanje baštinom na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Sudjelovala je u više istraživačkih projekata koji se bave poviješću organiziranja žena na jugoslavenskom prostoru.

https://www.kartografija-otpora.org/hr

„Žene iz Hrvatske često su prisiljene odlaziti u susjedne zemlje kako bi potražile prostor za realizaciju svog prava na pobačaj , zbog priziva savjesti u Hrvatskoj. Na ovom prostoru žene vuku iskustvo zajedničke borbe koja je kroz radnički pokret i antifašistički otpor uspjela izboriti ona prava o kojima danas govorimo, od prava glasa, do raznih radničkih i socijalnih i reproduktivnih prava, koja danas zatiru i za čije se poboljšanje i očuvanje moramo boriti. Feminsitička borba mora biti internacionalna. Zato pozivamo žene da danas marširaju, a za koju godinu i štrajkaju”.

Ahaha , pored marširanja, bubnjanja i štrajk? Pa da bitno je ne raditi i doprinositi!

Žene su među prvima ustale protiv fašizma, a one feminizam pod borbom za prava žena pretvaraju u totalitarizam.

https://www.portalnovosti.com/ana-lovrekovic-i-barbara-blasin-zene-su-medju-prvima-ustale-protiv-fasizma

Jelena Tešija, novinarka i magistra rodnih studija , doktorand , znanstveni suradnik, u ERC Advanced Grant istraživačkom projektu ZARAH Kao dobitnica Marietta Blau Granta, od rujna 2024. nalazi se na jednogodišnjem istraživačkom boravku na Inštitutu za novejšo zgodovino (Institut za suvremenu povijest) u Ljubljani.

„Organiziram osmo martovski Noćni marš jer sam svakodnevno ljuta zbog svih nepravdi koje žene doživljavaju, a koje i ja osjećam na svojoj koži. Dosta mi je sustava koji podržava i potiče zlostavljanje žena, dosta mi je sustava koji nas sve ponižava i pokušava uvjeriti da smo si same krive za sve, dosta mi je sustava koji nas izrabljuje. Izlazim na ulicu i organiziram prosvjede jer jedino u akciji vidim nadu. Posjedujem dvije magisterije, jednu iz novinarstva i jednu iz rodnih studija. Moj magistarski rad iz Studija roda (2014.) fokusirao se na povijest jugoslavenskog ženskog socijalističkog organiziranja od 1950-ih. Prije nego što sam započela doktorat, radila sam kao feministička novinarka, nezavisna istraživačica, predavačica i aktivistica, pokrivajući teme vezane uz radništvo i ženske pokrete.

Evo jedne „svakodnevno ljute“ i frustrirane žene, koja svoje frustracije liječi bubnjanjem i marširanjem!

Paula Zore ”Organiziram Marš jer ne mogu mirno sjediti i promatrati kako se hrvatskim ženama oduzimaju davno stečena prava. Nasilje nad ženama, ograničavanje prava na pobačaj, eksploatacija žena na radnom mjestu i kroz rad kod kuće zajednički su problemi svih žena, zato i borba mora biti kolektivna. Dođite na Marš!”

Pauli Zore u biografiji firme gdje radi piše „ u dugogodišnjem partnerskom odnosu, imaju dvije divne mačke“ E to je bitno, imati „ dvije divne mačke“ -svaki komentar je suvišan.

Naš tim

Eto tko to nama agresivno nameće svoj feminizam, 5 žena sljednika NOB i AFŽ, koje knjige tiskaju u Beogradu, o kojima Hrvoje Šimićević novinar NOVOSTI piše hvalospjeve, koje ne bi radile, ni rađale, jer djeca su velika obveza za njih i koja umjesto djece ima” dvije divne mačke”

Uredno sve njihove aktivnosti prate novinari Novosti SNV, a gdje god su SNV-ove Novosti to je na dvostruku štetu RH, financijsku i političku.

https://www.portalnovosti.com/feminizam-nema-granica

Tako su u Novosti konstatirali da je u Maršu sudjelovalo u Zagrebu 10 tisuća žena, da se pokret širi. Koliko je to u postotku na ukupnu odraslu populaciju?

Na glasačkom popisu kod nedavno završenih predsjedničkih izbora bilo je 3.533.441 punoljetnih osoba u RH. Neka je sveukupno u Hrvatskoj izašlo na njihovo bubnjanje i Marš 15-tak tisuća ljudi što nije ni 0,5 % stanovništva Hrvatske.

I ta manjina nameće nama hrvatskim ženama, majkama i bakama svoju destruktivnu ideologiju besplatnog pobačaja, na teret Proračuna koji svi mi punimo, sve u ime nekih svojih ljudskih prava, ne prihvaćajući odgovornost za gaženje naših stečenih ljudskih prava,

Lili Benčik/hrvatskepravice

Istaknuto

Muzej Domovinskog rata Istre u Puli

Published

6 dana ago

18 ožujka, 2025

Lili Ben

Čitam objave o otvaranju Muzeja antifašizma u Puli, pa neka im, ionako mu je mjesto u muzeju, ali se dosjetim da trebamo svakako otvoriti i Muzej Domovinskog rata Istre u Puli!

Napose zato što se ove godine obilježava 30. obljetnica veličanstvene pobjedničke akcije Oluja, kojom je oslobođen najveći dio Hrvatske!

Mlađe generacije neka vide kako su njihovi očevi, djedovi, pa i majke i bake sudjelovali u stvaranje slobodne Republike Hrvatske. Neopisiv je osjećaj kada naiđeš na ime i prezime ili sliku svojih predaka u nekom povijesnom događaju; tako sam i ja naišla na ime moga Nona kao sudionika Proštinske bune 1921. godine.

Istra je, iako nije bila direktno obuhvaćena ratnim operacijama dala veliki doprinos u Domovinskom ratu! Istra se nije uklapala u granice Velike Srbije, ali je velikosrpska politika itekako krojila planove o njenoj sudbini.

U turističkim objektima Istre bilo je smješteno tisuće izbjeglica i prognanika sa ratom obuhvaćenih dijelova Hrvatske. Istra je pružila privremeni dom 1991. oko 15 tisuća izbjeglica, 1992 brojka je narasla na 30 tisuća ljudi potrebnih pomoći, a kada je zaratilo u BIH, na 40 tisuća izbjeglica i prognanika .

Domovinski rat bio je pravedan, legitiman, obrambeni i oslobodilački rat od velikosrpsko-svetosavsko-četničke agresije, koja je uz pomoć JNA na teritoriju Republike Hrvatske, na crti-Virovitica-Karlovac-Karlobag htjela stvoriti etnički čistu Veliku Srbiju. To je značilo protjerati Hrvate, razoriti Katoličke crkve i uništiti svaki dokaz njihova postojanja na tom hrvatskom prostoru!

U Istri su bile stacionirane brojne postrojbe svih rodova vojske, agresorke JNA. Više od 12 tisuća ljudi od ročnika, do podoficira i oficira sa obitelji. Pored Avijacije na tada pulskom Aerodromu sa 41 avionom, u Puli je bila stacionirana mornarica sa 10 ratnih brodova, preko tisuću podmorskih mina, 26 000 tona eksploziva, 56 000 tona streljiva, a oružje teritorijalne obrane pod ključem na Muzilu.

U Pazinu u Bertošima kraj Lindara nalazilo se 12 tenkova i 5 transportera te veći dio vojnika i časnika. poligon na Lindaru, kasarna Joakim Rakovac i Dom JNA.

Na Bujštini je u sklopu JNA bila vojarna Boris Kidrič u Umagu, zatim radar u Savudriji, dok je za vrijeme rata u Sloveniji u Petroviji bilo stacionirano 15 tenkova te 10 transportera s posadama, oklopni automobili i kamioni.

Zahvaljujući uspješnom pregovaranju pulskog Kriznog stožera sa komandantima JNA, JNA je 16.prosinca 1991. mirno napustila Pulu i Istru, nepotrebno devastirajući objekte koje je napustila.

Paralelno sa pregovaranjem s JNA , oformile su se hrvatske policijske i vojne obrambene postrojbe. Ured za obranu grada Pule postao je centralno mjesto prijave dragovoljaca i svih koji su htjeli sudjelovati u obrani domovine.

Njihova svjedočenja snimljena su u dokumentarnom filmu „ Otkucaj Hrvatskog Srca – Istra u Domovinskom ratu“

U to vrijeme u Istri i Puli je bilo prilično kaotično. Razne tajne službe, srpski prljavi propagandni rat, KOS ( Kontraobavještajnu službu JNA) i Hrvatskoj nesklonih IDS i SDP, stvarali su pomutnju. Bacali projugoslavenske letke i organizirali prosvjede protiv odlaska istarskih mladića na ratište u Lici.

Prosvjed koji je kulminirao 27. siječnja 1992.( znači nakon međunarodnog priznanja Hrvatske 15.01.1992.), najprije na Valsalinama, pa nastavljen na Forumu, sa istim transparentima, pisanih istim rukopisom, ukazivao je na to da je bio pomno organiziran i pripremljen. Delegaciju prosvjednika primili su Igor Štoković, Luciano Delbianco i Atilio Radolović i nakon toga prva bojna 119. brigade HV otišla je 30.siječnja 1992. na ličko ratište. Istarski mladići nisu nasjeli na IDS-ovo lamentiranje da to nije naš rat, već su se masovno uključili u Domovinski rat.

Svi ti događaji kronološki, znanstveno i dokumentirano opisani su u monografiji „ Istra u Domovinskom ratu 1991-1995“ izdane 2018. nakladnika Istarski ogranak društva hrvatskih književnika, autora povjesničara doktora znanosti Darka i njegova sina povjesničara Vedrana Dukovskog i stručnjaka za vojna pitanja doktora znanosti Darija Matike.

Atilio Radolović , rukovoditelj ureda za obranu Pula , koji je doslovno izgarao radeći zdušno od samog početka velikosrpske i JNA agresije na organiziranju dragovoljaca i mobiliziranih branitelja, godinu dana nakon tih prosvjeda dao je izjavu u Glasu Istre;

“ Ono famozno okupljanje majki, rodbine, pa i samih vojnika pred Skupštinom općine Pula, uoči odlaska 119 brigade u Liku-te demonstracije su za mene bile nešto najtužnije tijekom cijelog rata u Istri. To ucjenjivanje i poigravanje demokracijom trajalo je sedam dana i sasvim je pogrešno nazivano -mirni prosvjed protiv rata- U pitanju je bila opaka podvala Puli i Hrvatskoj i to je već onda trebalo nazvati pravim imenom. I postupiti u skladu s tim…. Snimke je prikazivala i Beogradska TV. Gradski čelnici prikazivani su kao ustaše i izdajnici, a Pula kao revolucionarno središte. Jasno je bilo od kuda „ vitar puše“[1]

Postrojbe iz Istre u Domovinskom ratu, koje su sudjelovale u obrani diljem Lijepe naše:

prva je bila organizirana specijalna jedinica policije Bak ustrojena 27. srpnja 1991. godine u Valbandonu,
druga je bila 119 brigade HV, osnovane 7.rujna 1991.,
Satnija mornaričko desantnog pješaštva “Vange” osnovane 30. listopada 1991. godine.,
154. brigada HV-a osnovana 1. prosinca 1991. godine u Pazinu.

Kasnije su osnovane Samostalne domobranske satnije i bojne po istarskim gradovima, Zrakoplovna baza Pula, Inženjerijske postrojbe, Pomorsko zapovjedništvo….

Odaziv na mobilizaciju bio je čak 93%, najviši u Hrvatskoj, a iz ljudi je zračilo domoljublje.

Svakako treba istaknuti da su u istarskim postrojbama bili svi pripadnici nacionalnih manjina, pa i srpske nacionalne manjine. [2]

Na pr. U Prvoj domobranskoj bojni Pula osnovanoj u travnju 1992.godine, po podacima iz magazina Vojna Povijest, među 321 pripadnikom bojne bilo je Hrvata 268, Albanaca 1, Bošnjaka 14, Crnogoraca 3, Čeha 1, Židova 1, Mađara 1, Slovenaca 4, Srba 13 te 15 Talijana.[3]

Bilo je raznih anegdota, kada bi putem motorola komunicirali mješavinom čakavskog dijalekta i talijanskog jezika, pa su srpski vezisti, ne razumijevajući što govore, zaključili da su Hrvatima došli u pomoć „Kinezi“!

Same postrojbe davali su si maštovite nazive, što je pokazivalo visoki moral i svijest o obrani domovine; Porečki prči, Rankuni, Pazinski boškarini, Suri, Štriguni, Malvazijski tigrovi….[4]

Napisane su i opširne monografije o Istri u Domovinskom ratu

Istra u Domovinskom ratu 1991-1995, autori Darko i Vedran Dukovski, Dario Matika
119.Brigada HV u Domovinskom ratu, autor Darko Dukovski
Specijalna policija PU Pula/Istra u Domovinskom ratu od 1991. do gašenja jedinice 2001. godine., autor Darko Duhovski
Monografija 154. brigada HV, Anđelo Dagostin

Po dostupnim podacima kroz istarske postrojbe prošlo je 13.500 branitelja. Svoje živote za slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku, a time i Hrvatsku Istru život je dao 31, branitelj, stotinjak ih je ranjeno, a jedan je poginuo kao ročnik JNA.

Koliko je Domovinski rat značio Istranima, jasno izražavaju riječi Alda Legovića iz 154. domobranske pukovnije, po povratku iz Oluje, 1995.;“ Poziv za obranu domovine bio je jači od straha…Srce mi je bilo veliko kao kuća, kada sam u toj za mene presudnoj bitci, osjetio veliko zajedništvo svih nas boraca, kakvo nisam doživio nikada prije, niti kasnije u životu“

Istrani su sudjelovanjem u Domovinskom ratu, kao što se vidi iz izjava , a i oduševljenja kod dočeka postrojbi nakon Oluje u dokumentarnom filmu „ Otkucaj Hrvatskog Srca – Istra u Domovinskom ratu“ jasno pokazali da je Domovinski rat i u temeljima Hrvatske Istre.

Time su potvrdili riječi iz Proglasa njihovih prethodnika, istarskih rodoljuba od 13.rujna 1943. da je“ Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati“.

U Istri povijesno dokazano živi većinski hrvatski narod , što potvrđuju popisi stanovnika još iz 19. stoljeća. Da je Istra nedvojbeno hrvatska, potvrdili su i svjetski moćnici, kada su na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946-1947. godine odlučili da Istra pripadne Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. Podatke iz matičnih knjiga o etničkom sastavu stanovništva, pripremio je Zbor svećenika Sv. Pavla za Istru, a na Mirovnu konferenciju u Parizu 1946-1947. , donio ih je mons. Božo Milanović, s dokazima da u Istri ima 75% hrvatskih i slovenskih župa, 12% talijanskih i 13% mješovitih, u sastavu Tršćanske biskupije, kojoj je pripadao dio Istre.

Istarski mladići i ljudi najvećim odazivom za obranu domovine Hrvatske i sudjelovanjem u Domovinskom ratu, potvrdili su hrvatski identitet Istre.

I sada zamislite razmjere političke i povijesne nepismenosti IDS-a i SDP-a , nakon svih tih neprijepornih dokaza, izglasavaju u Skupštini Istarske županije Statut Istarske županije kojom Istru proglašavaju multietničkom, multikulturalnom, dvojezičnom, istrijanskom i antifašističkom!

I protivno Ustavu RH u Statutu Istarske županije nema ni Hrvata, ni Domovinskog rata!

Svi političari i državni dužnosnici u Istri, i cieloj Hrvatskoj trebali bi biti zahvalni hrvatskim braniteljima, što su im omogućili da u miru na demokratskim izborima budu izabrani na te funkcije.

Stoga hrvatski branitelji Istre moraju imati svoj dan, po gradovima širom Istre moraju dobiti naziv trga ili ulice i to u samom centru grada , a ne negdje zabačene na periferiji.

Treba napraviti novi i reprezentativniji spomenik poginulim hrvatskim braniteljima i postaviti ga na vidljivije mjesto u gradu Puli, a ne da bude tako reći sakriven u parku iza Veslačkog kluba!

Isto tako Skupština Istarske županije i grad Pula moraju iznaći sredstva i lokaciju za izgradnju Doma hrvatskih branitelja Istre. Toliko im duguju, ne samo oni, nego i svi mi državljani Republike Hrvatske u Istri!

Lili Benčik/hrvatskepravice

[1] Iz knjige Istra u Domovinskom ratu 1991-1995, str. 413

[2] isto, str.590-595

[3] https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/puljani-ruse-tezu-o-gra-anskom-ratu-1308010

[4] Iz knjige Istra u Domovinskom ratu, str.637

Istaknuto

Tko je sve u Istri progonio M. P. Thompsona?

Published

2 tjedna ago

12 ožujka, 2025

Lili Ben

Opće je poznato da je IDS zabranio hrvatskom pjevaču M.P. Thompsonu nastup u pulskoj Areni, čak i sudskim putem, dok istodobno slobodno i višekratno nastupaju srpski pjevači poput Bajage i njegovih Instruktora, Zdravka Čolića i Đorđa Balaševića. Tko stoji iza tih zabrana?

1.Boris Miletić

Najviše i najžešće Thompsona je progonio Boris Miletić, bivši predsjednik IDS-a, bivši gradonačelnik grada Pule i sadašnji župan Istarske županije.

„Thompson nema što raditi u Puli!“

“Kao gradonačelniku grada Pule, koja je utemeljena na vrijednostima antifašizma i multikulturalnosti koje su sastavni dio našeg identiteta, ne mogu prihvatiti veličanje ustaštva, ksenofobije, nacionalizma i netolerancije prema nacionalnim manjinama. Thompson nema što tražiti u Puli“

https://dnevnik.hr/showbizz/glazba/thompsonu-zabranjen-koncert-u-pulskoj-areni.html

To je jedna od floskula, gradonačelnika Pule, koji je sebi uzeo za pravo da govori u ime svih građana Pule, pa i onima koji ga nisu birali. Kasnije u drugim izjavama, Miletić se htio prikazati kao tolerantan, pa je izjavljivao da je on protiv zabrana :

“Ja sam protiv zabrana. Ako zabranite koncert jer vam se ne sviđa neka vrsta glazbe, što to znači? Sutra vam se ne sviđa neka knjiga pa ćete je maknuti iz gradske knjižnice? To su opasne poruke, ja sam protiv toga. Ja nisam nijedan koncert zabranio, pa tako ni Thompsonu. On nije prošao na natječaju.“ Ali na pitanje o razlozima zabrane nastupa Thompsonu kaže: “Generalno sam protiv nacionalizma, ne podržavam govor mržnje, mislim da tome u javnim nastupima nema mjesta.”

Licemjerno, totalitarno, ideološki motivirano! Poznata je se iza IDS-ove politike multikulturalnosti, tolerancije, antifašizma i istrijanstva krije nepriznavanje hrvatskog identiteta Istre i Hrvatske kao suverene države.

A iza famoznog antifašizma u koji su se presvukli rigidni komunisti, da bi izbjegli povijesnu osudu krije se zločinački komunizam.

Je li antifašizam zaklati svećenika? (Bl. Miroslav Bulešić )

Je li antifašizam ubiti svećenika i baciti ga u jamu? (Bl. Francesco Bonifacio i još 6 svećenika u Istri)

Jesu li antifašizam i fojbe u koje su ti „ antifašisti“ pobacali žive i mrtve istarske narodnjake i intelektualce?

IDS-ov antifašizam u Istri očituje se i u preimenovanju kino Zagreb u kino Valli, po priležnici talijanskog fašističkog vođe Ducea, Benita Mussolinija i ugošćavanjem Giannfranca Finija, talijanskog neofašista, koji ne priznaje da je Istra Hrvatska.

Poradi boljeg razumijevanja, jedan primjer IDS-ove politike u Istri i odnosa prema Hrvatskoj državi:

Prigodom potpisivanja Ugovora o darovanju Vile Idola u Puli, Porečkoj i Pulskoj biskupiji 2017.premijer Andrej Plenković je izjavio;

„ Naša crkva njeguje hrvatske vrijednosti, naš identitet, našu kulturu, našu baštinu. Okuplja naše ljude i stoga na ovaj način mislim da u jednom primjerenom obliku rješavamo pitanje za kojim već desetljećima se nastoji naći rješenje”

Na te se riječi premijera Plenkovića Miletić se kao oparen žestoko obrušio:

„Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije koja počiva na otvorenosti, multikulturalnosti, raznolikosti i toleranciji”, poručio je. Dodao je kako “takva retorika izravno negira sve vrijednosti ujedinjene Europe i šalje uznemirujuću poruku svim građanima, a pogotovo pripadnicima naših nacionalnih manjina”.

Miletić je pozvao premijera da izbjegava retoriku nacionalizma i isključivosti te da se umjesto toga zajedno sa svojom vladom, kako je rekao, “potrudi da ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj”

Znači da se po Borisu Miletiću Hrvati i hrvatski identitet ne smiju spominjati, oni su za Istru zabranjena tema, jer „ uznemirava “nacionalne manjine ? Po tome Miletić ne priznaje istarske Hrvate, koji su upravo zahvaljujući istarskom Katoličkom svećenstvu i sačuvali svoj identitet. Čim se spomenu Hrvati za njega je „nacionalistički diskurs“?

https://glasistrenovine.hr/arhiva-portala/pregled-vijesti/miletic-porucio-plenkovicu-suzdrzite-se-od-retorike-nacionalizma-i-iskljucivosti-553517

A nije “nacionalistički diskurs” kada se organiziraju Dani srpske kulture po gradovima Istre?

Nije ” nacionalistički diskurs” kada prima svetosavsku spomenicu?

Nije nacionalistički diskurs, kada prima talijanske neofašiste u Istri?

Jeli to njegova convivenza ili suživot? Da svoju politiku iredentizma i nepriznavanja postojanja istarskih Hrvata u državi Hrvatskoj bahato nameće cijeloj Hrvatskoj? Apsurdno je to Miletićevo shvaćanje „ otvorenosti, multikulturalnosti, raznolikosti i tolerancije“?

Miletić je u sporu sa Thompsonom angažirao odvjetnika koji Thompsona isto tako snažno mrzi, Rudolfa Frančulu , koji je čak oduševljeno pristao pro bono zastupati grad Pulu.

2.Rudolf Frančula

Tada se otkrila sasvim druga dimenzija ideološke mržnje . U tek tiskanoj knjizi pulskog odvjetnika mr.sc dipl. pravnika Rudolfa Frančule „Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike“ pjevač M. P. Thompson opisan je kao osoba koja širi ksenofobiju, mržnju na temelju rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti te posebno širenje ustaštva i ustaške ideologije.“

Tako piše pravnik, sudac koji je cijelu knjigu napisao kao panegirik jugo-komunističkoj ideologiji, Jugoslaviji i veličanju Titovog lika i djela, a žestoko se i sa očitom netrpeljivošću i mržnjom obrušio na dr. Franju Tuđmana i sve Hrvate koji ne misle kao on. Pa čak i na glavnog urednika Glasa Istre, koji bi valjda Frančulu trebao pitati što smije objaviti, a što ne, jer je po Frančuli Glas Istre, „antifašističko glasilo naroda Istre“

I ne samo što se u knjizi obrušio na Thompsona, nego je Rudolf Frančula sudjelovao dragovoljno bez naknade kao odvjetnik grada Pule u njegovu progonu i diskreditaciji u Hrvatskoj i Europi. Zamislite tu količinu mržnje kada se bez naknade svojski potrudio da spriječi Thompsonov nastup u Areni. Citiram sa stranice 348 knjige:

„Nakon što je gradonačelniku Pule Borisu Miletiću uručena tužba, nazvao me, upoznao sa sadržajem tužbe i pitao da li bih prihvatio zastupanje Grada Pule. Odgovorio sam da ću sa zadovoljstvom prihvatiti zastupanje i to „pro bono“-besplatno, što znači kako neću račun za zastupanje podnijeti Gradu Puli već ću, ukoliko uspijem u sporu troškove naplatiti od Thompsona“

I naravno da je u toj sprezi Gradonačelnika, Odvjetnika i kontroliranog Pravosuđa nemoguće dobiti sudski spor.

Nevjerojatna mržnja, tipično rigidno- komunistička prema jednom pjevaču, po kojem su digli tipično komunističku hajku u Hrvatskoj i EU.

Podsjećam na sličan progon po istom obrascu hrvatskog pjevača u Jugoslaviji, Vice Vukova!

Indikativan je razlog zbog čega Frančula optužuje Thompsona, za ksenofobiju? Naime Thompson je izjavio da su u vrijeme Domovinskog rata došli vrijedni ljudi iz Slavonije kao prognanici i poboljšali nacionalni sastav stanovništva Istre, pa je time drug Frančula bio jako pogođen, jer kao Thompson omalovažava domaće stanovništvo!?

I tu preko prognanika dolazimo da slijedećeg progonitelja M. P. Thompsona, Ivana Jakovčića:

3.Ivan Jakovčić

Bivši predsjednik IDS-a, bivši župan Istarske županije, bivši zastupnik u EU Parlamentu. Početkom srpske i JNA agresije na Hrvatsku Ivan Jakovčić nije htio da prognanici i izbjeglice dođu u Istru.

Uputio je pismo predsjednicima istarskih općina u kojem predlaže da treba : „učiniti sve kako bi se kontrolirao dolazak izbjeglica. Da se imigracijskom politikom učini sve kako se ne bi ugrozio nadasve prepoznatljivi milje Istre koji je već doveden do ruba gubitka vlastitog identiteta izmjenom demografske bilance“. Upozorio je da će se „stvoriti nove nerješive probleme za Istru uz trajni gubitak naslijeđenog i stoljećima njegovanog identiteta ovih prostora“

Glas Istre, br. 199, 23. srpnja 1991., str. 1

Da bi kasnije tvrdio da on to nije rekao, usprkos dokaza u članku Glasa Istre!

Jakovčić je poručio Thompsonu : ” Nisi pjevao u Areni, a bogami ni nećeš” a ja sam poručila zaboravnom Kapu d’ Istrie ( šerifu Istre, kako ga nazivaju) „Thompson je pjevao u Areni 1999. pjesmu LIJEPA LI SI, a bogami i opet će”

JAKOVČIĆ PORUČIO THOMPSONU” Nisi pjevao u Areni,a bogami ni nećeš” JA PORUČUJEM ZABORAVNOM ŠJOR NINU JAKOVČIĆU” Thompson je pjevao u Areni 1999.g pjesmu LIJEPA LI SI, a bogami i opet će”

Thompson je puno puta nastupao u Istri, a ovom zabranom nastupanja u pulskoj Areni IDS se inati, demonstrira silu, i pokazuje da je gazda u Istri.

Bezbroj puta sam ponovila da IDS nije Istra, niti je Istra IDS. IDS je jedna od stranaka u Istri, koja je umislila da je gospodar života i smrti u Istri. IDS, koji je na vlasti u Istri od osamostaljenja Republike Hrvatske, stvorio je paralelnu vlast prema centralnoj državnoj vlasti u Zagrebu, i koristeći blagodati lokalne samouprave, zaobilazeći demokratske državne institucije uveo diktaturu.

U Istri nema nikakve mogućnosti zaposliti se u gradskim i županijskim strukturama vlasti ukoliko nisi član IDS-a, ili netko iz obitelji. Na taj je način IDS stvorio svoju sigurnu i stalnu glasačku bazu. No i ona popušta zbog gospodarskog uništavanja Istre, a pogotovo nakon propasti Uljanika.

Braniteljske udruge nisu se uopće oglasile, niti se oglašavaju, ni na moje otvoreno pismo. Naravno ne smiju pisnuti, jer inače nema donacija od gradskih i županijskih otaca, a ni poslova koje im namještaju.

Kada je bio koncert MP Thompsona u dvorani Žatika u Poreču, otvoreno se prijetilo svima koji posluju preko gradova i općina u kojima je na vlasti IDS, da neće uopće moći konkurirati za poslove, ukoliko budu viđeni na Thompsonovu koncertu!

Zato je šjor Nino Jakovčić siguran da “bogami i nećeš”, jer IDS u Istri vlada strahovladom pod koju je stavio i represivni i sudski državni aparat. Poznati su sumnjivi slučajevi samoubojstava mladih ljudi, koji su naravno medijski zataškani, ali nisu zaboravljeni.

Istra potresena četvrtim samoubojstvom u nizu – SVA MEĐU MLADIM i ISTAKNUTIM IDS-ovcima

Ovakvom autokratskom vladavinom IDS i njegovi čelnici direktno krše Ustav RH, članak 54. Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.

Upravo ta prava IDS i njegovi čelnici krše ljudska prava hrvatskom branitelju i pjevaču M. P . Thompsonu, a samim time i Istarskim Hrvatima!

4.Damir Kajin,

Bivši zastupnik u Hrvatskom Saboru i sadašnji gradonačelnik Buzeta.

Thompson go home, odi u Čavoglave!

Prijetio je Kajin nemirima, protestima, ustankom i državnim udarom!? Nepojmljiva mržnja i agresivno licemjerje!

Kajin: Provokacija! Nećemo dozvoliti da Istra bude zablaćena i kompromitirana!

“Premijeru Sanaderu, ne provocirajte!”, poruka je IDS-ovca Damira Kajina koji se najozbiljnije zaprijetio dizanjem Istrijana na noge ukoliko Ministarstvo kulture preda pulsku Arenu M. P. Thompsonu, kao i ustanku za micanje aktualne vlasti koja time provocira i ocrnjuje Istru.

“Već desetak dana očekujemo zahtjev Thompsonovih menadžera za nastup u Areni i znamo za taj dogovor Thompsonovih menadžera i pojedinih resornih ministara u vladi Ive Sanadera. Ako izdaju dozvolu za taj koncert, bit će to otvorena, svjesna, neskrivena provokacija prema Istri! Obećavam da će mnogi na istarskim prostorima biti na nogama!”, kaže Kajin ogorčen činjenicom da bi simbol Pule, spomenik nulte kategorije, odobrenjem ministra Bože Biškupića, “ali ništa bez znanja Sanadera, bude zablaćen i kompromitiran kao i čitav prostor Istre”.

https://www.index.hr/vijesti/clanak/zuc-idsovca-kajina-thompson-go-home-odi-u-cavoglave/396754.aspx

Prijetnje i riječi zablatiti i kompromitirati, pokazuje samo Kajinovo neznanje, nepoznavanje povijesti Istre, političku indoktrinaciju i kulturni nivo!

Čime jedan pjevač koji je već pjevao u Areni, može zablatiti i kompromitirati Istru više nego to čini IDS svojom korumpiranom, autonomaškom i separatističkom politikom?

Ne zna Kajin da je Arenu sagradio car Vespazijan, oko 80. godine. Da su se u Areni odvijale gladijatorske borbe gdje je mnoštvo gledalo gladijatore i slušalo povike „Cesare, morituri te salutant – Cezare, pozdravljaju te oni koji idu u smrt.“ Gledali su i kako osuđenike razdiru divlje zvijeri. Gledali su i kada su zvijerima bacali kršćane koje su pogani mrzili, progonili i masovno ubijali. Jedan od tih mučenika u pulskoj Areni je i Sv. German. Arena je još u vrijeme Rimljana bila okaljana nevinom ljudskom krvlju. Ali to Kajina ne smeta, to je bilo prije dvije tisuće godina!?

Zna Kajin da su partizani zablatili i kompromitirali Istru punjenjem jama i fojbi nevinim ljudima. Zna Kajin da je na središnjoj proslavi oslobođenja Istre, u pulskoj Areni 12. svibnja 1945., u nazočnosti 30 000 ljudi, Josip Šestan, predsjednik Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF) za Istru, huškao narod protiv istarskog svećenstva. Poimence su prozvani biskup Santin te stalno prozivan dvojac Milanović i Brumnić. Lako je zamisliti kako su na indoktriniranu masu djelovale Šestanove riječi, izrečene u euforičnom ozračju, da su spomenuta dvojica svećenika i biskup Santin surađivali s okupatorom, slali vjernike u SS postrojbe i organizaciju Todt ,( njemačka inženjerijska postrojba) te govorili da ih partizani vode u propast.

Glas Istre, br. 38, 14. V. 1945., 1.-2.

To je huškanje i dovelo do krvavog noža kojim je zaklan bl. Miroslav Bulešić i u jamu bačen bl. Francesco Bonifacio. I to dobro Kajin zna, jer mu je pričala njegova mama, koja je u to vrijeme bila među krizmanicima u Buzetu.

Arena nije IDS-ovo vlasništvo! Arena je spomenik kulture svih građana Pule, Istre i Hrvatske! I to treba IDS-ovcima jasno i glasno reći!

Lili Benčik/hrvatskepravice