Nedavni put pape Franje u Abu Dabi 4 i 5 veljače ima učinak atomske bombe s obzirom da on djeluje kao onaj koji objavljuje istinsku narav Crkve nastale na II vatikanskom koncilu a koja se više ne skriva.

Odavno znamo da je ova crkva davala neporecive znakove apostazije i hereze. Apostazije, to znači nijekanje fundamentalne doktrine nepromjenljive Crkve katoličke koje je opipljivo nakon Koncila. Ali 4. veljače 2019. mogli smo primiti na znanje kako ovaj koji je preuzeo službu i ustoličio se, kako je ovaj koji je predstavljen kao vrhovni poglavara Crkve, nanio najsramniju izdaju: službeno je zanijekao božanstvo Krista, tj. izmakao je ugaoni kamen na kojem je Crkva sagrađena.

Drugim riječima, oni su toliko uznapredovali u svojoj novoj crkvi da više ni ne vode računa o tome da je ono što pišu i govore u potpunoj formalnoj kontradickiji s vlastitom doktrinom, s vlastitim katekizmom vlastitih temelja.

PRIKAZ

Najprije se prisjetimo da je papa Franjo otputovao u Abu Dabi da bi sudjelovao 4 veljače na  jednom međureligioznom sastanku čija je moto bio ljudsko bratstvo i koji je organizirao Savjet muslimanskih mudraca. U toj prigodi on je nastupio s govorom pred ovim skupom i objavio deklaraciju koju je potpisao zajedno s Velikim imamom Al-Azhara, Ahmedom Al-Tayyb-om koja za naslov ima „Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život /koegzistenciju/ – Document sur la Fraternite humaine pour la paix mondial et la coexistence commune.“

To je sve samo ne bezazleno i mora se razmotriti s najvećom ozbiljnošću jer:

• –        Potpisani dokument, kako je svakomu jasno, obvezuje sve potpisnike; on ima vrijednost ugovora i služi kao dokument na koji će se ubuduće pozivati. Ne može se na toj razini isključiti bilo kakva improvizacija nego što više volja da se zaključkci – ideje- čvrsto potkrijepe.
• –        Papa se nije uopće skrivao jer je prethodno 31 sječnja službeno objavio video u kojem kaže da je sretan „da potpisuje novu stranicu u povijesti odnosa među religijama“: ta nova stranica nije isto tako nimalo bezazlena.
• –        Vatikan si sam laska jer je istog dana njegovo službeno saopćenje imalo  naslov „povjesna deklaracija“ koje je bilo potpisano u Abu Dabiju.
• –        Dan nakon ovog puta monsinjor Ayuso, tajnik Pontifikalnog vijeća za međureligiozni dijalog označava ovaj dokument ljudskog bratstva kao „list na putu“. Ne radi se, dakle o marketinškim superlativima kao što su marke na proizvodima koje služe za loš publicitet nego se radi o dobro promišljenoj namjeri koja je brižljivo odabrana od strane samih sudionika.

Ne možemo ovdje raščlaniti ukupnost spornih tema iz tog dana 4 veljače jer bi to bilo predugo ali se možemo zaustaviti na nekoliko jakih deklaracija da bismo ukazali na doktrinalne fenomenalne posljedice koje one povlače za sobom. One su ključne za atmosferu i smisao razgovora. Svjedočim da sam išao do suštine izvora čak do potvrde službenih prijevoda ovih dokumenata na francuski jezik koji su objavljeni u Vatikanskom tisku.

1.    PAPA FRANJO ODLUČNO NIJEČE PRESVETO TROJSTVO

Dokument o ljudskom bratstvu je zajednički potpisan između „Svetog Oca“i visokog muslimanskog dostojanstvenika; stoga, kad se u jednom dokumentu kaže „mi“ onda to označava u najmanju ruku katolike i muslimane. Tvrdi se da katolici i muslimani vjeruju u istoga Boga, jer piše: „Vjerujemo u Boga“… I dalje: „Mi tražiomo po našoj vjeri u zajedničkog Boga“.                                          

Međutim katolici tvrde i na tom počiva ugaoni kamen njihove doktrine da je Isus Krist Bog koje je postao čovjekom. Oni tvrde da je Bog jedinstven i da se njegov misterij očituje u Svetom Trojstvu, da je On „jedan Bog u tri osobe“(Otac, Sin i Sveti Duh), ove su tri osobe različite i istovjetne istovremeno, nevidljive s obzirom da se radi o jednom Bogu.

Na kraju oni još tvrde da je njihova vjera objavljena, to znači da nije izmišljena od ljudi nego utemeljena u Riječi Boga koju je On sam objavio ljudima po Isusu Kristu u evanđeljima. Ako je objavljena onda ni u kom slučaju ne može biti promijenjena, ona je po definiciji vječna i nije poput vjetrenjače koja se može mijenjati svakog milenija.                                               

To tvrdi i papa Franjo kad svake nedjelje moli Vjerovanje.

S druge strane muslimani ne priznaju božanstvo Isusa Krista a još manje dogmu o Svetom Trojstvu.

Kako onda papa i jedan musliman mogu napisati i potpisati da imaju zajedničku vjeru u Boga? Ta vjera ne može biti zajednička jer za jedne je Isus Krist Bog a za drugog nije!

Jesu li muslimani promijenili  svoju definiciju Boga? Koliko znamo nisu!

Dakle promjena se traži od Rima i doista prema Nostra Aetate dopuštena je promjena u raspravi ili se dopušta vjerovati da kršćani, muslimani i židovi dijele istu vjeru u Boga Oca koji bi također bio Jahve za židove i Alah za muslimane.

Ali to postavlja po sebi dvostruki problem:

–        Radi se o redefiniciji dogme o Svetom Trojstvu, što znači da ova doktrina ne bi bila valjana ako se ne bi rascjepilo tri Osobe Trojstva. Ali onda od monoteista mi postajemo politeisti koji dopuštaju postojanje tri Boga koja mi dijelimo po izboru s drugima prema uvjerenju svakog od njih. To će reći da s muslimanima i židovima častimo zajedno Oca ali da je vjera u Sina pripada nama, i da je on naš „Bog“, isljučivo kršćanski.

Ali u tom slučaju koja je vjera objavljena? Bilo bi kao da je Bog šaljivčina koji je ostavio Crkvu u zabludi 19 stoljeća, posebno kad se poznaje temelje dogme utemeljene na Riječi samoga Boga, prekrasne teološke meditacije oko ovog misterija i bezbrojne svece i mučenike koji su umrli za Sveto Trojstvo?

A zatim, što je s uputama Isusa Krista koji je šaljući apostole u misiju širom svijeta zapovjedio „Krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“(Matija 28:19)?

Prema tomu tvrditi u jednom pisanom i potpisanom dokumentu da imamo vjeru u zajedničkog Boga za katolike znači redefiniranje dogme o Svetom Trojstvu i suprostavljenje zapovjedima samog onoga na komu počiva naša vjera: jer riječ kršćanin dolazi od Krista.

2.    PAPA FRANJO OTVORENO NIJEČE BOŽANSTVO ISUSA KRISTA

Od početka se shvaća: redefiniranje dogme Svetog Trojstva najprije znači odbaciti a zatim i negirati ono što je temelj naše vjere: božanstvo Isusa Krista a time i vječno spasenje koje se postiže po njemu. Eto dokle su oni došli.

Jedna ključna rečenica iz deklaracije je:

„Pluralizam i različitost religije, boje, spola i rase i jezika su mudra božanska volja po kojoj je Bog stvorio ljudska bića. Ova božanska mudrost je izvor iz porijeklo iz kojeg proistječe pravo na slobodu vjerovanja i slobodu bivanja različitim.“

Oni su se usudili napisati; čovjek koji se smatra papom usudio se napisati da je različitost religija božanski izbor. Crkva tog istog pape uči i tvrdi bez ikakve dvojbe DA SAMO VJERA U ISUSA KRISTA SPAŠAVA, I TEMELJI SE NA TOJ ISTOJ TVRDNJI TOG ISTOG ISUSA KRISTA.

 Od dvije stvari jedna: Ili je papa primio nove božanske objave a onda bi nam morao vjerodostojno to dokazati ili ne daje istu definiciju i ime „Boga“ što je onda njegova vlastita religija.

Za katolike BOG IMA JEDNO IME: ISUS KRIST; taj isti Bog ne može naučavati jedno i tomu suprotno; on ne može reći s jedne strane „Ja sam put, istina i život, i nitko ne stiže Ocu nego po Meni.“(Ivan 14:6) ili „Onaj tko povjeruje i bude kršten bit će spašen, onaj koji odbije povjerovati bit će osuđen“(Marko 16:16), i zatim reći da se može spasiti i bez Njega.

Jer govoriti o pluralizmu religija koji je volja božja dovodi do toga da se vjeruje da i religije koje niječu božanstvo Isusa Krista mogu dovesti do spasenja i da su sve „blagoslovljene od Boga.“ Ali onda o kojem se Bogu radi jer kako je očigledno ne radi se o Isusu Kristu?

Onda je papa Franju pišući i potpisujući to hotimično zanijekao Isusa Krista. On niječe svoju vlastitu doktrinu. On nadilazi apostaziju i herezu da bi stigao do vrhunske izdaje.

Jer u dubini, propovjedati jednu takvu doktrinu ide dalje od onog što može zamisliti katolik i ako se razmisli malo više o posljedicama takvih ideja ostaje se zaprepašten. Ako se s razmišljanjem ide do kraja nijekanje božanstva Isusa Krista stavlja pod znak pitanja njegovo učenje. Više se ne može predstavljati evanđelje kao Riječ Božja jer ovaj nije ili čak više uopće nije Bog. Iskače i jedan drugi element. S takvim načinom razmišljanja evanđelje postaje inspirirani tekst, zacijelo lijep, ali koji se može po volji tumačiti jer više nije urezan u mramoru na nepromjenljiv i vječan način kao kad bi bila istinska Riječ Božja.

Tako postupa koncilska pastoralna i nova teologija bez da kaže jasno da to više nije Riječ Božja. Oni ju mijenjaju interpretacijom a često i smislom pišući je nanovo. Samo je jedan  rijetki prelat, kardinal Muller,  povodom ove sramotne uvrede protestirao u jednom manifestu objavljenom 9 veljače u kojem podsjeća na doktrinu Crkve počev od članaka katekizma koncilske katoličke crkve koji je na snazi (koji bi morao obvezivati papu Franju!):

„Istina je da je Bog pravi čovjek, začet po Duhu Svetom i rođen od Marije Djevice. Riječ je tijelom postala, Sin Božji je jedini Otkupitelj svijeta (679) i jedini posrednik između Boga i ljudi (864). Prema tomu prvo poglavlje svetog Ivana predstavlja onog koji niječe njegovo božanstvo kao antikrista (1Iv 2,22) jer je Isus Krist, Sin Boga za svu vječnost jedini i istobitni s Bogom svojim Ocem (663).“

3.    EKUMENIZAM RIMA SE SASTOJI U NAPREDOVANJU PREMA UNIVERZALNOJ MASONSKOJ RELIGIJI I U ODVRAĆANJU OD DOKTRINE SPASENJA

Mnogi promatrači se varaju vjerujući da je masonski cilj ujedinjenje religija u neku vrstu univerzalne religije. To nije tako. Nitko nema namjeru spojiti katolike, protestante, muslimane i židove u jedno što je i potpuno iluzorno. Čak bi i jedinstvo katolika i protestanata bilo vrlo teško provesti u djelo.

Cilj je dovesti religije da priznaju transcendentalnu univerzalnost i superiornost masonske religije ljudskih prava kojima u osnovi stoji: sloboda, jednakost i bratstvo.

Da ova dva visoka dostojanstvenika, jedan musliman drugi katolik potpisuju deklaraciju o ljudskom bratstvu priznanje je po sebi njih dvojice, oni angažiraju svoje uzajamne grupe ove famozne masonske superiorne religije.

Ovo bratstvo ovdje ne počiva na vjeri Isusa Krista nego na jednoj drugoj ideologiji, na ideologiji ljudskih prava. U ovoj deklaraciji kao i govoru pape Franje, osim bratstva uzdiže se sveprisutni pojam slobode i prava (dakle jednakosti); mi smo ovdje u prisutnosti dokumenta i govora tipično masonske inspiracije.

Papa Franjo ide tako daleko da tvrdi da nema alternative: Ili ćemo zajednički graditi budućnosti ili budućnosti neče biti.“

Cilj ove univerzalne rligije je dakle sjediniti u jedno religije njihovim transcendentalnim masonskim vrijednostima koje će ih učiniti superiornim svemu uključujući i njih same.

Tako su katolici, protestanti ili muslimani pozvani da se pridruže ateistima, poganima, budistima i ostalim deistima koji su već sjedinjeni u religiji ljudskih prava.

Ovdje dodajmo da volja pape da napreduje u ovom projektu nije nova. Ona je započela otvaranjem Crkve svijetu Ivana XXIII i završava u apostaziji Franje.  Treba li napomenuti da ni u jednom momentu u Abu Dabiju ovaj nije izgovorio ime Isusa Krista? Osim možda na misi i još ….

Trebamo li napomenuti da se katolička vjera temelji na Kristu?  Dakle radi se o dvosturkoj izdaji putem stramputica kojom idu ove ideje, govori i učenje koncilskih papa:

1.  Jedna je u dijelu obratiti katolike na religiju ljudskih prava razdvajajući ju od one vjere u Krista i dajući joj prednost u rješavanju ljudskih problema dok s druge strane odsutnost Boga čini da čovjek u životu, društvu i duhu rađa nerede i nesreće.

2.    Druga izdaja/ treba učiniti da katolici na jedan subtilan i progresivan način koji postaje sve vidljiviji prihvate „univerzalnog Boga“ koji dijele druge religije a koja nije po Isusu Kristu.

Ovaj univerzalni „Bog“ je ustvari imitacija pravog Boga koja se može posvuda vidjeti pod različitim imenima (Alah, Buda, Jahve u židovskoj verziji ….) i taj /bog/ nije ništa drugo nego izazivač, protivnik, deklarirani neprijatelj jedine prave religije one Isusa Krista. Oni koji priznaju univerzalnog „Boga“ klanjaju se a da i ne znaju pred Luciferom umjesto pred Kristom. To je strašno i štete koje nastaju u duhu su neprocjenjljive. Neka je sramota i beščašće na onima koji rade sa zvjeri na ovoj dijaboličkoj dezorijentaciji o kojoj je Lucija govorila u Fatimi.

ZAKLJUČAK

Svakako da ova apostazija nije nova. Ona je počela uglavnom od II vat. koncilu. Ali je put koji se ukazivao na višim nivoima Crkve postao tako suprotan prvotnoj misiji da je to postalo zabrinjavajuće.

Svakako da se ova nova doktrina vjerske slobode konstituirala napredujući i ona također nije nova. Ali svaki put se penje na više; ovdje je stigla do javne negacije Kristovog božanstva i to je zaprepaščujuće.

Svakako da vezanost papa za masonske dogme slobode, jednakosti i bratstva je započela također na Koncilu. Ali su oni postali do te točki superiorni doktrini Crkve da više nemaju ni pojma o tome da bi se na nju morali osvrtati.

Svakako da je masonska vjera ljudskih prava raširena u cijelom svijetu. Ali moramo shvatiti da je ona univerzalna religijea onda kada druge religije dopuste njezinu nadmoć nad njima samima.

A bilo je vrijeme da koncilski Rim skine masku: da prizna jasno da je promijenio definiciju „Boga“ kojega priznaje i da to nije više Isus Krist univerzalni Spasitelja, umjesto da se prekriva  riječima i dedukcijom.

Neka prihvati čin svoje apostazije koja se ostvaruje kao nova doktrina koja odgovara Iluminaciji luciferijanske svijesti koja je prorečena u Garabandalu.

Što ona čeka da se oglasi službenom? Možda sazivanje novog koncila?  Može se smatrati da je ova deklaracija u Abu Dabiju bila test veličine i naravi podčinjavanja biskupa i kardinala masonskoj doktrini Vatikana i njenoj očiglednoj apostaziji. S obzirom na nedolične reakcije oni neče imati skrupula za posljednju etapu: za put u Maroko krajem ožujka.

Mislim da je Crkva zrela; da če je moći ugurati u novu crkvu, konačno se nadam na vidljiv način sazivanjem koncila, ako to već nije predviđeno.

Cilj apostolata pape Franje je sramotan: uvesti katolike u sudjelovanje u grijehu svijeta. Jer grijeh svijeta je ne-vjerovati u Isusa Krista (Ivan 16:9); ili tvrditi da su sve religije koje ne priznaju Isusa Krista „mudra volja božja“, to znači nijekanje božanstva Boga koji je postao čovjekom i tako stvarno sudjelovati u grijehu svijeta.

Pred nama je izbor. Napustiti ove ljude. Odbiti ovu njihovu doktrinu. I drhtati pred izvjesnošću osvetničke vatre s Neba koja će očistiti sve izdajnike koji zazivaju gnjev Božji na svoje glave. Jer ne može se nekažnjeno rugati Bogu, Isusu Kristu.

Autor: Loui d Alencourt/Le Grand Reveil

S franc. prevela prof. Kornelija Pejčinović