Postoji u katoličkoj vjeri jedan bitan element a to je njezino božansko podrijetlo koje ne postoji ni u jednoj drugoj religiji  i  to ju  stavlja iznad svih religija i građanskog društva. TO JE STVARNA PRISUTNOST

Otkad postoji čovjek uvijek je sanjao o prisutnosti Boga na zemlji  među ljudima ili bar posjetama nadnaravnog porijekla. Nijednom kultu, nijednaj religiji ni prije ni poslije Isusa Krista nije pala na pamet misao  o  mogućnosti da ishodi dolazak Boga na zemlju, ili bar jednog boga. U antici su nastale prekrasne priče o suživotu bogova i ljudi ali su to bile izmišljotine. Te izmišljene priče nisu bile utemeljene na bilo kakvim realnim osnovama. Jedino je židovski narod imao tu značajnu posebnost da je imao jednog jedinog Boga s kojim su neki njegovi poglavari i proroci bili u vezi.

Dolazak Isusa Krista je potpuno promijenio stvarnost: po prvi put je nadnaravno postalo vidljivo očima sviju. Tamo gdje je antička mitologija stvarala polubogove združivanjem bogova sa ženama ljudskog roda rodit će se čovjek od Djevice jedino po djelu Duha Svetoga. Čak ni ljudi najbujnije mašte nisu izmislili biće koje bi 100% bilo Bog i 100% bio čovjek koji ima dvojaku narav jednakih svojstava. Ono što dokazuje božanstvo Isusa Krista su: misteriozni događaji kojima je Isus u središtu u druženju s ljudima a nerazumljivi su i nadilaze razumijevanje, jer ljudi nisu mogli čak ni zamisliti takve situacije.

RADI SE O UTJELOVLJENJU: Bog je postao čovjekom rođen od Djevice. Događaj nikada prije predviđen ni zamišljen a još manje doživljen.

PRIMJER SVETOG TROJSTVA: Ljudi su izmislili mnoštvo novih bogova ali nikada nisu zamislili jednoga Boga u tri osobe jednake, različite i nedjeljive. Taj misterij je toliko božanski po svojoj biti da ga vrijedi staviti u središte i o njemu razmišljati. Čovjek to teško svhaća i ne nalazi načina kako to objasniti.

OTKUPLJENJE: Tko je mogao zamisliti Boga koji dolazi umrijeti da izbriše grijehe i tako stvori početak Novog Saveza? Ova nečuvena dimenzija milosrđa i božje moći tamo gdje se ne očekuje je također neshvatljiva ljudskom razumu. Čovjek je jedino može prihvatiti i pokloniti se pred dubinom tog misterija.

STVARNOST  BOŽANSKE  PRISUTNOSTI   je temelj kulta u Isusu Kristu koji potvrđuje da je prema svetoj formuli omogućio stvarni dolazak Boga na zemlju, Boga vjećnoga, jedinstvenog, živog i stvarnog i to prem točno određenom ritualu koji je propisao sam Bog i koji svećenik vrši tokom ceremonije koju mi nazivamo MISOM.

Nijedna religija ni prije ni poslije nije imala takvu zamisao  (što se može smatrati i samom drskošću, da posjeduje takvu moć koju imaju katolički svećenici) ni takve obrede jednostavno zato jer nije primila opravdanje, legitimitet. Koja bi to religija prihvatila rizik da pokuša uprisutnjenje Boga ako to ne može postići? Izgubila bi potpuno povjerenje.

Postoji samo jedan način koji to dopušta. Zašto? Zato što zna da je ona jedina legitimna, jedina koja ima božansko porijeklo. A nadasve zbog toga što ništa nije izmislila sama, sve joj je dato, objavljeno od samoga Boga u osobi. To jedino uči katolička vjera koja nije vjera ljudskog porijekla i to je čini učenjem toliko iznad svih i toliko jedinstvenom što se nameće samo od sebe bez ikakve rasprave.

Otuda mržnja, neprijateljstvo drugih i njihova žestina u borbi da ju pobjede. Jer druge religije se obraćaju Bogu ( ili u najmanju ruku tako vjeruju) mole, prinose mu žrtve i darove ali ne uspjevaju da prizovu dolazak.

Religije, one prošle i sadašnje, politeističke i monoteističke su izmislile bogove, doktrine, obrede, zakone i čak neku svetu povijest ali su nesposobne neći, izmisliti ili opisati (što bi bio slučaj da su imale stvarnu objavu božanskog porijekla, tu mislim na određene knjige korana koje se smatraju objavama) misterij koji nadilazi ljudsko razumijevanje kao što s Otkupljenje, Sveto Trojstvo i Transupstancijalizacija- Uprisutnjenje.

ŠTO JE STVARNA PRISUTNOST?

Katolička crkva tvrdi da je u noći Velikog Četvrtka Isus Krist u svom svojstvu Boga koji je postao čovjekom utemeljio jedan obred koji omogućuje pretvaranje kruha i vina u negovo tijelo i krv učinivši ih božanskim a istovremeno sačuvavši im njihovu izvornost (izgled kakav su imali). Tom obredu je Crkva dala ime Transupstancijalizacija – Utjelovljenje i tako utemeljila sakrament: EUHARISTIJU.

Ovu fenomenalna moć postizanja dolaska Boga na zemlju on je predao svojim apostolima i naložio im da ju prenose iz generacije u generaciju: TO JE ONO ŠTO SE ZOVE APOSTOLSKI KONTINUITET. Ovaj apostolski kontinuitet je prenesen  Rimkoj Katoličkoj Crkvi i potvrđen po svetom Petru, prvom poglavaru Crkve kojeg je imenovao sam Isus Krist i koji je umro u Rimu 64 godine za vrijeme Nerona. Od tog datuma u apostolskom besprekidnom slijedu od 265 papa (Franjo je 266).

Božanska stvarnost Transupstancijacije je potvrđena u mnogim prilikama brojnih euharistijskih čuda, to će reći nadnaravnih pojava neobjašnjivih ljudskoj znanosti a koje su izazvane posvećenim hostijama,( na primjer: hostije počinje krvariti) i to se događa kroz cijelu povijest Crkve podrazumijevajući tu i XX stoljeće i po onim hostijama koje su posvećene u novim misama proizašlim iz II vat. koncila.

Očito da je Crkva kodificirala i utvrdila pravila valjanosti sakramenta počev  od naučavanja  Isusa Krista. Čudo Transupstancijacije – Uprisutnjenja može se ostvariti jedino u strukturi koja ima legitimitet apostolskog kontinuiteta, u Rimskoj Katoličkoj Crkvi i može ju izvršiti jedino svećenik koji je zaređen i pravovaljano posvećen: Može se postići jedino ponavljanjem utvrđenih pokreta ruku i Kristovih riječi koje je izrekao na Posljednjoj Večeri i u dijelu mise koje se zove POSVEĆENJE. Dovoljno je malo kruha i malo vina za stvarno posvjedočenje STVARNE PRISUTNOSTI.

Zaista BOG JE STVARAN: Mi vjerujemo u vječno živog i istinitog Boga jer onog časa kada su kruh i vino posvećeni katolici ih zovu STVARNA PRISUTNOST i klanjaju se SVETIM PRILIKAMA obožavajući ih kako im ta čast pripada. Treba li napominjati da se tu više ne radi o kruhu i vinu nego o Isusu Kristu, dakle o cijelom Svetom Trojstvu, o stvarnoj prisutnosti i prilikama kruha i vina.

OTUDA VAŽNOST MISE :  isključivo katoličkog obreda koji je istovremeno obnavljanje Isusove žrtve na križu i pretvorbe kruha i vina u Svete Prilike.

KRUH JE SIMBOL VELIKOG ČETVRTKA: sveta hostija budući da nije više kruh nego sam Bog znači da svaki čovjek koji je prima prima Boga i time postaje Hram Božji kako se izrazio sveti Pavao, i to ukoliko je dostojan. Bog ne ostaje u grešnom tijelu i duši. On odlazi, neprimjetno ali sigurno i osoba koja se pričestila nedostojno počinila je svetogrdno pričešće.

Crkva po tome što je posvećena zgrada gdje se čuvaj Svete Hostije time postaje Hram Božji jer stvarno prisutnost posvećenih hostija potvrđuje STVARNE PRISUTNOST Boga na tom mjestu.

VINO je simbol Velikog Petka: Sin biva  žrtvovan Ocu za oproštnje grijega svijeta, kao jedina žrtva Bogu mila. Budući da se otkupljenje dogodilo samo jednom za sve, podsjeća nas sveti Pavao, Kristova krv prolivena je samo jednom. Zbog toga se krv u kaležu potpuno ispije tokom mise. Samo su hostije stalna Realna Prisutnost.

Dakle, Sveto Trojstvo je  sjedinjeno u tom uzvišenom obredu koji čini misu: Sin koje se žrtvuje ocu je taj koji svakom srcu daje Svetog Duha.

STVARNA PRISUTNOST JE UVJET  KRALJEVSTVA BOŽJEG NA ZEMLJI

Sada je razumljivo  zašto je misa tako važna za katolički nauk, zato što se po posvećenju zadobiva Stvarna Prisutnost koja je uvijet za uspostavljanje Kraljevstva Božjeg na zemlji.

Kada Isus najavljuje tokom tri godine  sam i po apostolima da dolazi Kraljevstvo Božje on govori o jednom duhovnom a ne materijalnom kraljevstvu. On ustvari govori o mogućnosti da ljudi postignu duhovni život zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga koje se postiže uglavnom na dva načina: krštenjem i Euharistijom. On je potpuno suvisao kad pred Pilatom tvrdi da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Znači nije u području materijalnog, zemaljskog svijeta nego u području duhovnog nebeskog svijeta.

Stoga svi oni koji su čitali evanđelje i slušali apostole, počev od svetog Pavla znaju da „svijet“ – materijalni svijet – potpada  pod sotonu, kneza ovoga svijeta kako to piše u Svetom Pismu.

Dakle treba shvatiti da Kraljevstvo Božje nije od ovoga svijeta ali je otsada u ovom svijetu i čak se nastavlja u nebu jer je duša vječna.

Stoga treba treba znati u duhu da je Isus utemeljio nečuveno čudo Stvarne Prisutnosti u svakoj misi zbog jednog sasvim jednostavnog razloga:Budući da sotona može djelovati na svijet i kušati nas tjelesno jedino sredstvo da se borimo i da mu se oduupremo je da postignemo i održavamo duhovni život.

Postižemo ga krštenjem po kojem postajemo djeca božja a održavamo po sakramentima počev od Euharistije jer nismo dovoljno jaki da se sami odupremo sotoni. „Bez mene ne možete ništa učiniti“ (Ivan 5:5) Ovo je rečenica koja otkriva Isusovo učenje i koju će on redovno ponavljati: nitko se ne može sam sebe spasiti. A kako postiće tu pomoć? Objašnjenje je u istom stihu, da se može jedino razumijeti u svjetlu Euharistije“Ostanite u meni i ja ću ostati u vama.“ Ustanovljenje Stvarne Prisutnosti čini jasnim rečenice koje bi bez nje ove rečenice mi izgledale nejasne. I još, jedino je Bog mogao ovo  „smisliti“. Nijedan čovjek nikada nije imao niti je mogao imati takvu ideju.

Ništa nije tako božansko, tako duboko, moćno, misteriozno i divno. Kraljevstvo Božje je dakle Crkva i Crkva je institucija kojoj cijeli svijet zavidi ikoju nitko ne može doista kopirati jer su sve njenezine posebnosti božanskog porijekla.

Zato su kaatolici toliko pouzdani u sebe i imaju obvezu poučiti narode i krstiti ih da bi se spasili (Matija 28;19 i Marko 16; 16).

Stoga postoji samo jedan Bog i nema drugoga i oni koji ne časte Isusa Krista kao pravog Boga ustvari obožavaju idole.

Zato je Crkva sveta jednako kao i njeno učenju, doktrina, jer ono što naučava nije ljudskog porijekla nego je od Boga.

Zbog toga oni koji su se odvojili od svetog nauka imaju velike probleme.

VELIKA OBMANA PROTESTANTIZMA

Pod protestantizmom podrazumijevamo sve pokrete koji su nastali direktno ili ne od Reforme koju je potakao Luter 1517 i koji su se odvojili od katoličke Crkve: luterani, anglikani, kalvinisti, evangelisti, pentekostalci, metodisti itd. … ali mormoni, Jehovini svjeoci, katari i drugi valdejci koji svi podjednako umnažaju hereze, odbijanje poslušnosti papi (udaljujući se od apostolskog kontinuiteta), odbijaju Općinstvo svetih, kult Blažene Djevice Marije  i NE VJERUJU U STVARNU PRISUTNOST.

Svi ti ljudi koji se pozivaju na Isusa Krista i koji po tome polažu pravo na krivotvorene nazive kršćani čine fundamentalnu pogrešku:

NE MOŽE SE SLIJEDITI ISUSA KRISTA PO VLASTITOM IZBORU birajući iz njegove doktrine i učenjia ono što nam se sviđa ili odbaciti što nam se ne sviđa.

 Isus je poslao svoje apostole po misiji Svetog Duga na dan Duhova. NE MOŽE SE ODVOJITI OD TOČNOSTI, TUMAČENJA, OBOGAĆENJA KOJA SU OSTVARILI APOSTOLI, lišiti se struktura koje su oni utemeljili tako da ni njihovi nasljednici nisu promijenili njihovo učenje nego ga samo obogatili, uskladili i organizirali  u učenje, doktrinu koju su primili. Mora se napomenuti da je Crkva djelo samoga Boga: Isus je poslao svoje apostole u misiju po Duhu Svetom koji je utemeljio Crkvu na dan Duhova.

IZNAD SVEGA NE MOŽE SE NI ODBITI NI PROIJENITI NI DEFORMIRATI ONO ŠTO JE ISUS USTANOVIO NA ZEMLJI. Kada Bog dođe među ljude ne može se raspravljati o onome što je on učinio a još manje o onome što je propisao ili naredio. To se izvršava. Podčinjava se Njegovoj volji i onda kada se ne razumije. I sluša se ljude nadahnute i poslane od Boga da nam na ljudski način razumljivo pojasne ono što je nejasno nama smrtnicima. Ti su ljuci Crkveni Oi i Naučitelji Crkve.

Bilo bi ovdje predugo nabrajati i pobijati sve obmane koje su skrivili ovi pokreti nastali protestatantskom reformom i koje je Crkva odbacila kao heretične.

Usredotočit ćemo se samo  na najveću  obmanu: ODBIJANJE STVARNE PRISUTNOSTI.

Od trenutka kad su Luter i njegovi sljedbenici odbacili  Stvarnu Prisutnost odbacili su u stvari  ono što je božanska bit kršćanstva.

Po njima to više nije božanska religija nego ljudska kao i sve ostale. LUTER I NJEMU SLIČNI NE ČASTE ISUSA KRISTA KAO BOGA KOJI JE POSTAO ČOVJEKOM NEGO KAO ČOVJEKA KOJI JE POSTAO BOGOM.

U konačnici oni odbijaju božanstvo Isusa Krista  i stvaraju ljudsku religiju koja se ni po čemu ne razlikuje od drugih religija. Luter je bio prvi koji je otpočeo religiju čovjekovu toliko dragu koncilskim ocima. Vjerojatno zato oni (koncilski oci) ne vide više prepreke za sporazumijevanje s protestantima.

Ova religija je lažno kršćanstvo koje postaje jedna religija među ostalima kao sve lažne religije. Njihove „mise“su postale vrijeme molitve kao sve druge utvrđene prema datumu i satu. Tu se više ne može vidjeti ništa od svetosti katoličke mise koja se može služiti u svakom trenutku i koja jedina može uprisutniti Boga na zemlji.

Luter više ni nema takve ambicije. Zašto? Zato što je protestantizam postao lažna religija kao i sve ostale.

ODBIJANJE STVARNE PRISUTNOSTI ( ili nevaljanost određenih pokreta koji izdaleka imitiraju katolički obred) vuče sa sobom NAJTEŽE POSLJEDICE za muškarce i žene koji slijede ovo pseudokršćanstvo.:

1.    GRIJEH PROTIV KRISTOVOG BOŽANSTVA

Krist je jedini i Bog je koji je utemeljio na zemlji nešto božansko što ljudi ne mogu učiniti niti proizvesti sami.

Vjeruju li ti ljudi doista u božanstvo Krista?  Ne drže li ga oni više kao prijatelja, brata i proroka, velikog svećenika, tj. ne vide li oni u njemu više ljudsku prirodu na štetu Njegovog božanstva? Ako nema više ništa božanskog od onoga što je prenijeto ne postaje li ta religija vjera kao sve ostale bez stvarne razlike osim možda u tome što su nekim obredima dali ime našeg Boga?

2.    Odbijanje milosti znači konačnu nemogućnost uspostave Kraljevstva Božjeg na zemlji. Nijekati Stvarnu Prisutnost znači blokadu širenja milosti među nama. Kako je postići? 

Molitvom oni će nam reći. Da, ali za to postoje dva prigovora:

I Kain je također molio Boga, iskazivao mu čat prinosima. Nije se obraćao lažnom bogu nego pravome Bogu. Ipak, njegove molitve se nisu svidjele Bogu. Kako možemo biti sigurni da oni nisu kršćanski Kaini i da njihove molitve imaju ikakvu vrijednost?

Molitva nije dovoljna zbog toga je sam Isus Krist ustanovio  sakramente i prije svega Euharistiju. Ako Bog nije u nama sotona  prije ili kasnije zauzima mjesto. Zašto se Isus želio predati za nas? Zato da omogući svakom čovjeku da postane hram Boga da bi utemeljio svoje kraljevstvo na zemlji. Možda se nije nužno svaki put pričestiti se ali je bitna predanost Svetom Sakramentu. Heretici nemaju Svetog Sakramenta i odbijaju pobožnost Isusu Kristu na koju on polaže pravo, na klanjanje Njegovoj božanskoj prisutnosti. Kako ljudi koji za sebe tvrde da su pobožnici Isusa Krista mogu odbiti obožavanje svog Gospodina koje je on sam ustanoviot kao čudo. Oni nemaju ni trunka iskrenosti u svojoj vjeri, oni su toliko udaljeni od Isusa koliko i muslimani ili židovi koji Isusa ne priznaju za Boga.

3.    GRIJEH PROTIV DUHA SVETOGA

Ovakav pristup dovodi također i do negiranja Duha Svetog u nama, negiranja utemeljenja Crkve na dan Duhova i konačno odbijanja i nijekanja i same stvarnosti Presvetog Trojstva i na taj način oni postaju krivci za drugo ubojstvo Boga kako smo to objasnili u prethodnom tekstu.

Ako nema STVARNE PRISUTNOSTI = ZNAČI NEMA ŠIRENJA DUHA SVETOG A ONDA NI SPOZNAJE TREĆE OSOBE SVETOG DUHA.

Treba li podsjetiti da je grijeh protiv Duha Svetoga neoprostiv (Luka 12:10)? Na koga je Isus mislio i na koje prilike ako ne na bezbrojne neoprostive grijehe koje počinjaju protestanti i njihovi imitatori koji pravi Kaini Kristove Crkve?

Nakon krštenja se kontinuitet prisutnosti Duha Svetog u nama vrši po Euharistiji. Ako nema Duha Svetog i nama nema ni hrama Božjeg.Bilo bi bolje da svi ovi pročitaju svetog Pavla.

4.    GRIJEH PROTIV ISUSOVOG DJELA: CRKVE

Odbijanje podložnosti papi predstavlja jedan drugi problem jer iza pape stoji čitava Crkva. Ovakvi stavovi povlače za sobom stvaranje mnogobrojnih paralelnih crkava, na desetine i tisuće. Kako svi ovi ljudi mogu pomiriti svoje stavove s odredbom JEDNO STADO I JEDAN PASTIR koju je sam Isus dao u evanđelju? Uvo umnažanje struktura pokazuje da se postupci protestanata svode ne na traženje autentične poruke Krista nego na stvaranje vlastitih učenja koja polaze od njihovih tumačenja tekstova. KOLIKO PROTESTANATA TOLIKO I DOKTRINA TOLIKO I CRKAVA. To nije valjano ni ozbiljno ali je znak ogromne oholosti ovih ljudi koji odbijnju imati Bog za učitelja i koje hoće upravljati sami sobom.  Jer imati Boga za učitelja traži PONIZNOST, POSLUŠTNOST, SAMOZATAJNOST, upravo te  osobine nedostaju onima koji su proizašli iz reformacije. Slijediti Krista također značiprihvatoto sve posljedice; izbjegavati  podjele i  pripadati svetoj Crkvi

/S tim u vezi, za one koji uspoređuju podjele u današnjoj katoličkoj Crkvi trebaju znati da u stvarnosti postoji šizma od II vatikanskog koncila: Jedna moderna crkva s jedne strane odlučila je da raskine s tradicijom i crkvenom doktrinom koja je od pamtivjeka da bi zaronila u mrak otpada, apostazije. S druge strane nalzi se crkva koja želi održati tradiciju. Ove dvije crkve čine jednu novu crkvu koja pomračuje staru izvornu crkvu kako o tome govori proročanstvo u La Salette. Ovo je neugodna situacija koja destabilizira i koju je Gospodin dopustio za ispaštanje grijeha kršćana i za ispunjenje proroštva o kraju svijeta. Mi ovo nazivamo Križni put Crkve; radi se i još jednom misteriju koji trpimo više nego što razumijemo, ali mi znamo da će ustrajnost u vjeri biti nagrađena na kraju:“Pravednik će živjeti po svojoj vjeri.“(Habakuk 2:4).

VELIKA OBMANA OTPADNIČKE DJECE II VATIKANSKOG KONCILA

Oni koji su čitali prethodne dijelove sigurno su primijetili nekoliko natuknica koje se tiču sadašnje katoličke crkve koju mi nazivamo koncilskom da bi razlikovali crkvenu doktrinu  koja ima 50 godina,  od tradicionalne crkvene doktrine koja ima 1900 godina.

Na primjer predstavljanje Krista kao brata daje prvenstvo njegovoj ljudskoj naravi prešućujući i desakralizirajući njegovu božansku narav.

Ili umanjivanje važnosti Duha Svetog spuštajući ga jednostavno na duha kao anđela ili neku mističnu predstavu a ne kao cijelovitog Boga, živog i istinitog kao treću osobu Svetog Trojstva.

Zašto? Jer se koncilska Crkva protestantizirala. U tome je njezina nevolja i uzrok gubljenja tolikih duša.

Vidi se opaki efekt nove mise Pavla VI koja je postala uobičajena misa u cijelom svijetu, misa u kojoj je svećenik okrenut prema narodu.

To je učinak koji se opasno približava protestantskoj večeri krajnje heretičkoj od koje prima mnoge oblike a najvažniji od njih je devalorizacija i desakralizacija Stvarne Prisutnost.

Kod protestanata ne postoji Stvarna Prisutnost njihov dio koji odgovara misi je čitanje i molitva, neka vrsta komemoracije posljednje večere Velikog četvrtka djeljenjem kruha, vrlo često poslije objeda.

Oni koji pohode koncilsku misu prepoznat će u njoj doktrinu i stavove koji su im slični: današnja misa više se predstavlja kao gozba nego obnavljanje krvave žrtve Sina Ocu.

S druge strane postavljanje svećenika licem prema narodu a ne leđima ima jednu zlokobnu posljedicu – nestanak oltara i svetohraništa.

Ranije su i svećenik i vjernici bili okrenuti prema oltaru koji je u središtu u kojemu se nalazi svetohranište. To je logično pošto ste upoznali važnost Stvarne Prisutnosti: Kada je Bog stvarno prisutan onda se prema njemu upućuje čašćenje i klanjanje. NORMALNO JE DA JE BOG NA PRVOM MJESTU, U SREDIŠTU OLTARA KOJI JE TAKOĐER I SREDIŠTE CRKVE. Stoga je tokom posvećenja svećenik okrenut prema Istoku ( jer su zapadne crkve okrenute prema izlazećem suncu, prema Jeruzalemu, prema mjestu gdje je živio Spasitelj) i prema svetohraništu tj. prema Bogu, dakle prma Svetom Trojstvu.

S novom misom, oltar se pretvorio u stol (još jeno imitiranje protestantizma), to više nije oltar, a svetohranište je izvan centra. Dolazi se do sveopćeg dojma da je Stvarna Prisutnost zanemarena jednako od svećenika kao i od vjernika. I ako je svetohranište ostalo u oltaru svećeni koji služi misu okreće leđa Gospodinu. Kao posljedica toga je potpuna odsutnost čašćenja Stvarne Prisutnosti od strane vjernika koji su najvećim dijelom izgubili pojam svetohraništa i važnosti onog što je u njemu. Nisu to samo geste poštovanja koje su nestale: klečanje, adoracija na koljenima, izbjegavanje razgovora u crkvi … nego i sam pojam Stvarne Prisutnosti Boga pod vidom Svetih Prilika. Budimo jasni, baš briga sviju ili gotovo tako.

Eto potpuno protestantskog ponašanja što za njih ne čudi jer kod njih nema Svete Prisutnosti. Ali kod nas?

Sad je razumljivo zašto je anđeo u Fatimi djecu naučio molitvu u čast Isusu:“Isuse prisutni  u svetohraništima svijeta, kao naknada za uvrede, svetogrđa i ravnodušnost kojima ga se vrijeđa.“

Shvaća se zašto se Svete Prilike ne smiju dirati neposvećenim rukama: hostija je Bog u osobi, ona je postala sveti predmet. STOGA JE NEDOPUŠTENO PRIČEŠĆIVANJE NA RUKU I DJELJENJE PRIČESTI OD LAIKA.

Eto uvreda, svetogrđa i ravnodušnosti kojim se vrijeđa Boga… Nebo je znalo čime će uroditi zlokobna misa II vatikanskog koncila i njene mnogobrojne bogohulne i svetogrdne posljedice.

ORIJENTACIJA PREMA ISTOKU

Sad se također shvaća zašto su nakon tolikih godina ovakve opake prakse duhovi ljudi potpuno dezorijentirani uključujući i one na najvišem položaju.

Prije nekoliko mjeseci objavljena je odluka kardinala (Sarah), biskupa, i čak pape emeritusa Benedikta XVI koji su se založili za orijentaciju svećenika prema istoku u trenutku posvećenja što uključuje u tom trenutku i okretanje leđa vjernicima.

Okretanje prema istoku ustvali znači okretanje prema izlazećem suncu, prema Kristu, prema Palestini. Ali su ovi ljudi zaboravili zaboravili ili se prave da su zaboravili na Stalnu Prisutnost u svetohraništu, zaboravivši da su svetohraništa nestala s oltara. Jer priznavši važnost Stalne Prisutnosti  u crkvama i misi nameće se zaključak: trebalo bi da se svećenici vrate prđašnjem položaju licem prema svetohraništu koje bi također zauzelo svoje mjesto u središtu oltara s kojeg nikada nije smjelo biti uklonjeno.

Dakle vidimo pogrešno razmišljanje pod utjecajem protestanata ili točnije modernista pod utjecajem novog ekumenizma. Nemoguće je govoriti o okretanju prema istoku a ne voditi računa o Stalnoj Prisutnosti, da bi se usuglasilo s drugim kršćanskim crkvama kao što su pravoslavne i protestantske. Uvijek se ističe ova potreba da izgubimo svoj identitet da bismo se približili šizmaticima i hereticima.

Oni koji nas čitaju također bolje razumiju zašto nas izdaju otpadnici: zato jer su zaboravili ono što je bitno u jedinoj religiji božanskog porijekla: ONO ŠTO JE ČINI BOŽANSKOM: STVARNA PRISUTNOST.

Lažne, vještačke rasprave, lažna rješenja pravih protestatskih otpadnika. Jadna Crkva.

ZAKLJUČAK

Je li logično da imamo jednog papu koji će 2016 biti prvi papa u povijesti Crkve koji službeno odaje počast jubileju Reformacije? Je li normalno vidjeti jednog papu koji dolazi u Lund u Švedskoj na dan 31 listopada radi sudjelovanja u zajedničkoj luteransko katoličkoj ceremoniji jubileja 500-te obljetnice protestantizma?

Je li normalno da uzrok ovog događanja bude tako pretjerano zastupljen u medijima, bilo zbog isticanja darova Reformacije bilo zbog traženja oprosta zbog razdvajanja kršćana dviju tradicija?

Darovi reformacije? Za koga? A prije svega tko se promijenio? Protestanti ili katolička crkva? I u čemu?

Nije li promjena u očiglednom nijekanju korijena i želje da se zasjeni, progna i zaniječe divno čudo koje se obnavlja svakog dana na tisuće puta u cijelom svijetu u toku mise? Jedno čudo na kojem su nam zavidjele sve religije svijeta uključujući i protestantsku. Zavidjele su nam i mrze nas jer je to čudo dokaz božanstva Isusa Krista i božanskog porijekla njegovog djela.

To se zove izdaja. To je kopanje groba. I ne samo.

Oni su strpljivo gradili jednu novu crkvu. Jednu novu zgradu koja skriva, maskira i zamračuje staru /crkvu/.

Ivan XXIII je položio temeljac: Sazvao je koncil.

Pavao VI je iskopao čvrste temelje: Uspješan reformski koncil. Deklaraciju Nostra Aetate, novu misu, novi ritual ređenja svećenika.

Ivan Pavao II je izgradio zgradu u kojoj je katoličku vjeru pretvorio u ljudsku – religiju čovjeka.

Bendeikt XVI je proslijedio do završetka.

Sada je zgrada gotova. Dobila je svoj konačni oblik. Zna se na što liči i pokazuje se u svoj svojoj grozoti: Ona je nezamišljiva.

Franjo je tu da ju svećano otvori i posveti. To je vrlo značajno jer svećano otvorenje čini zgradu službenom, konačnom. Ono što mora učiniti papa Franjo nije samo još jedna etapa. To je posljednja etapa. I zato je Franjo bez broja jer je prvi i zadnji. Zadnji papa katoličke crkve. Prvi papa nove crkve koju će inaugurirati pripremajući mjesto za neke nove statue: sveto Ivana Pavla II, Lutera i ….

Ova inauguracije će biti uskoro. Možda 20 studenog po završetku jubileja.

ALI PAŽNJA: U TOM TRENUTKU ĆE GOSPODIN INTERVENIRATI I OZNAČITI DEMONU KRAJ NJEGOVE MOĆI I PROSLIJEDIT ĆE UNIŠTENJEM OVOG SVIJETA. NOVI POTOP, OVAJ PUT ĆE BITI VATRENI.

Autor: Louis d Auberville: La terrible imposture du protestantisme

S franc. prevela prof. Kornelija Pejčinović