Vijesti

Petar Popović: Crna Gora je na rubu rata

Published

4 godine ago

29 rujna, 2021

Od obnove nezavisnosti Crne Gore prvi put zajednica Hrvata nema političkog predstavnika u parlamentu Crne Gore. Na posljednjim se izborima dogodila veoma čudna okolnost da su formirane dvije hrvatske stranke te da je taj „raskol“ uvjetovao da nijedna od njih ne prijeđe izborni prag nužan za sudjelovanje u parlamentarnom životu Crne Gore. Taj glas mogao je presuditi u formiranju neke nove većine. Hrvatska nacionalna zajednica uvijek je imala konstruktivnu ulogu u emancipaciji Crne Gore, osobito za vrijeme don Branka Sbutege, koji je karizmom, ugledom i položajem umnogome pridonio i normalizaciji odnosa između Hrvatske i Crne Gore. Pretpostavljam da će dostojanstvenici Katoličke crkve u Crnoj Gori nastaviti na tom putu poboljšanja odnosa dviju država s jedne strane i očuvanjem nacionalne posebnosti Hrvata u Crnoj Gori s druge

Dovoljan je samo jedan incident da se rasplamsa oružani sukob u Crnoj Gori / Argument da je rat u Crnoj Gori nemoguć zbog članstva u NATO-u olako je shvaćanje ozbiljnosti situacije / Đukanović je uoči prosvjeda na Cetinju prikazan kao organizator neuspjelog državnog udara / Cetinje nije samo povijesna prijestolnica slobodarskog duha u kolektivnoj svijesti Crnogoraca, već je bilo i ostalo možda jedini bastion otpora velikosrpskoj državnoj politici / Dok je Amfilohije bio dovoljno jak da samostalno vodi politiku Crkve pa čak i da prkosi Aleksandru Vučiću, Joanikije je bespogovorno odan aktualnim vlastima u Srbiji i ideologiji „srpskog sveta“

Inauguracija novog mitropolita Srpske pravoslavne crkve Joanikija u Crnoj Gori obilježena je žestokim sukobima između policije i prosvjednika. Građani su blokirali pristup povijesnoj prijestolnici zemlje Cetinju, gdje se održala ceremonija, u znak protesta protiv, kako smatraju, pretjeranog utjecaja Srbije. Crna Gora možda nije dio Srbije, ali na temelju ideja koje su iznijeli nacionalisti može se zaključiti da je dio istog političkog svijeta jer u osnovi nema velikih razlika između njezine ideologije i srpske nacionalističke ideologije. Crkva se smatra nužnom za očuvanje crnogorskog identiteta, bez kojeg ne može biti državnosti ili nezavisnosti. Crnogorski je nacionalni identitet napadnut, izvana i iznutra, i prijeti da nestane – ne čujemo li isto od nacionalista u Srbiji? Razlika je ova: dok je srpski nacionalizam uglavnom antizapadni projekt, crnogorski je nacionalizam prozapadni. O stanju u Crnoj Gori razgovaramo s izvanrednim profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Petrom Popovićem.

Cijela Srbija – i vladajuće i oporbene stranke, ali i nevladine organizacije, mediji i akademici, pozivaju na oštru obranu srpstva u Crnoj Gori i osobito Srpske pravoslavne crkve. Sve to neugodno podsjeća na devedesete, kada su isti krugovi lobirali za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Postoji li opasnost od nasilnih sukoba u Crnoj Gori, neki najavljuju čak i građanski rat?

Scenarij iz devedesetih godina gotovo da je jednak, iako postoji jedna bitna razlika. Tadašnji srpski nacionalizam SPC i akademske elite iz SANU-a katalizirao se kroz Miloševićevu načelnu obranu teritorijalnog integriteta socijalističke Jugoslavije. Danas je taj isti nacionalizam službeno stajalište Vučićeve vlade. Mislim da argument koji se često čuje, da je rat u Crnoj Gori nemoguć zbog članstva u NATO-u, olako shvaćanje ozbiljnosti situacije. Kao prvo, NATO iz devedesetih godina nije NATO danas. Ovaj vojni savez potkopavaju unutarnja proturječja i nekonzistentnost interesa i ciljeva. Drugo, Srbija se naoružava. Prošle godine postala je prvom državom na europskom kontinentu kojoj su Kinezi prodali oružje. Zveckanje oružjem od strane srpskih vlasti daje lažni osjećaj sigurnosti i mitomansko je podgrijavanje ideje o snazi Srbije kao regionalne sile i zaštitnice svih Srba na Zapadnom Balkanu. Dovoljan je samo jedan incident da se rasplamsa oružani sukob u Crnoj Gori, a postupci aktualne crnogorske vlasti čini se da stalno traže povod sukobu.

Crnogorske organizacije, institucije i političke stranke, oporba i lokalna uprava Cetinja bili su složni u zahtjevu da se ustoličenje mitropolita Joanikija izmjesti u neki drugi hram u Crnoj Gori jer je taj čin u cetinjskom manastiru „nagovještaj okupacije Crne Gore i klerikalizacija društva“. Zbog čega je razvijen taj stav među crnogorskom javnošću i što razlikuje ustoličenje na Cetinju od onog u nekom drugom gradu, čak i u glavnom gradu Podgorici?

Ustoličenje Joanikija na Cetinju u kontekstu širega strateškog plana sustavne srbizacije Crne Gore pomno je osmišljena provokacija. Jasno da SPC ima svako pravo da u svom hramu u Podgorici održi ustoličenje. Međutim, od početka ovdje nije riječ o vjerskom nego političkom činu. Naime, vlast i SPC pravdali su odluku da je u skladu s višestoljetnom pravoslavnom tradicijom ustoličivanja mitropolita na Cetinju. No Srpska pravoslavna crkva osnovana je tek 1921. ukazom kralja Aleksandra Karađorđevića. S obnovom državne nezavisnosti Crne Gore 2006. hramovi na koje SPC polaže pravo izgrađeni su u posljednjih stotinu godina, ali ne i oni od prije 1918, dok je Crna Gora bila neovisna kneževina; uključujući i cetinjski manastir, koji je nota bene u vlasništvu Grada Cetinja. Dakle, SPC i Krivokapićeva vlada znali su da će naići na čvrst otpor i priželjkivali su sukob. Prolijevanje krvi omogućilo bi pokretanje širega političkog obračuna s neistomišljenicima, koji bi po mogućnosti završio Đukanovićem uhićenjem. Međutim, do željenog sukoba nije došlo: utvrđeno je da fantomski Molotovljev koktel nije bačen na policiju, da „snajperist“ koji je trebao počiniti atentat na Joanikija ne postoji; da prosvjednici nisu ispalili ni jedan metak. Pa ipak, propaganda iz Srbije i njihove marionetske vlasti u Podgorici uspjela je prikazati nered na Cetinju kao sukob s ekstremistima. Čelnici EU osudili su „nasilne prosvjede“ i pozvali na kažnjavanje odgovornih. U gradu u kojemu ni jedan izlog nije razbijen i ni jedan automobil nije izgorio dva je dana stanovništvo gušila magla od suzavca. Policija se čak koristila i nedopustivim gumenim streljivom. Cilj je postignut; prekomjerna i neopravdana uporaba policijske sile okrunjena je zamjenom teza – Đukanović je uoči prosvjeda bio na Cetinju prikazan kao organizator neuspjela državnog udara.

Vjersko-politički udar na Crnu Goru

Cetinje je povijesna prijestolnica Crne Gore. Koji je status Cetinja u crnogorskoj i srbijanskoj politici s obzirom na politike sjećanja i identiteta?

Cetinje je kolijevka državnosti i opstojnosti Crne Gore i Crnogoraca. Iako Crna Gora nije Cetinje, ona bez Cetinja ne bi postojala. To i objašnjava zašto je narod iz svih krajeva zemlje došao, ili barem pokušao doći, da podupre Cetinjane pred nemile događaje 5. rujna. U medijima je prikazana šačica „cetinjskih ekstremista“ upravo zahvaljujući tome što su vlasti uoči ustoličenja blokirale grad. Čak je i Hotel Grand, u kojemu su prosvjednici izvan Cetinja planirali iznajmiti smještaj, naglo zatvoren zbog, kako su vlasti pravdale, „financijske malverzacije“ od – šest eura! Cetinje nije samo povijesna prijestolnica slobodarskog duha u kolektivnoj svijesti Crnogoraca, već je bilo i ostalo možda jedini bastion otpora velikosrpskoj državnoj politici. Ne smije se zaboraviti da je prvi skup otpora Miloševićevu režimu i osuda napada na Dubrovnik 1991. održan na Cetinju. U tom kontekstu treba razumjeti zašto se inzistiralo da se ustoličenje obavi upravo na Cetinju, makar i uz pomoć vojnih helikoptera. Vjerska misija SPC u Crnoj Gori djeluje kao paravan za relativiziranje povijesnih činjenica i koketiranje s velikosrpskom ideologijom. Pjesma popova u cetinjskom manastiru kojom su dočekani novoizabrani mitropolit Joanikije i patrijarh SPC Porfirije Kad se vojska na Kosovo vrati jedan je od najdojmljivijih pokazatelja kojom ideološkom matricom se ta crkva nadahnjuje.

Koliko Crnogoraca doista podupire Crnogorsku pravoslavnu crkvu (s obzirom na statistički male brojke te zajednice) i radi li se ovdje o vjerskom pitanju (s obzirom na upitne kanonske procedure u organizaciji same crkve)?

Pitanje Crnogorske pravoslavne crkve pitanje je ispravljanja povijesne nepravde iz 1920, kada joj je autokefalnost ukinuo tadašnji regent Aleksandar Karađorđević objavom dekreta o „ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca“. SPC je nakon tog čina uspjela pravoslavno stanovništvo na prostoru bivše Jugoslavije poistovjeti s pripadnošću srpskoj naciji. Ta vrsta etnofiletizma stvorila je tijekom godina lažnu predodžbu o kontinuitetu SPC unutar pravoslavnog stanovništva u Crnoj Gori. Kanonsko ustrojstvo pravoslavnih crkava podrazumijeva poistovjećivanje s državnim granicama u kojim crkva djeluje. Iznimke su Crna Gora i Sjeverna Makedonija, kojima to pravo osporava Crkva Srbije. Borba za crnogorsku crkvu ne mjeri se brojem vjernika, nego je riječ o pitanju koje zadire u prava crnogorskih vjernika da imaju vlastitu crkvu, ali i mnogih drugih koji se zalažu za njezinu obnovu a da nisu vjernici. Ovo je dakle par excellence političko pitanje i čini se jedan od glavnih instrumenata za manipulaciju nacionalnim sastavom u skorašnjem popisu stanovništva, kada će se pripadnost SPC tumačiti kao pripadnost srpskoj naciji.

Kontinuitet ekstremnog nacionalizma

Hoće li mitropolit Joanikije nastaviti s politikom svog prethodnika Amfilohija Radovića, koji je bio osobito poznat po ekstremnim nacionalističkim stavovima?

Na osnovi dosadašnjih postupaka on po svemu sudeći ne samo da će nastaviti nego će i dodatno radikalizirati ionako usijanu situaciju u zemlji. To se jasno vidi iz njegovih postupaka nakon ustoličenja, kao što je ugošćavanje Milorada Dodika u manastiru Ždrebaoniku blizu Danilovgrada kao izraz jačanja odnosa unutar „srpskog sveta“. Zajednički posjet s ostalim dostojanstvenicima SPC u Jasenovcu znakovit je po polaganju kamena temeljca Cetinjskog gumna. To je namjerno uvođenje zbrke i nepotrebnih tenzija, jer kakve veze imaju Jasenovac i Cetinje? Posebno treba istaknuti obnovu Karađorđevićeve kapele na Lovćenu, koja se lažno u javnosti predstavlja kao stara Njegoševa kapela. Postavljanje Kapele pretpostavlja rušenje Meštrovićeva mauzoleja, umjetničkog remekdjela i važnoga kulturnog simbola crnogorske nacije (uzgred, Meštrović im smeta na Lovćenu, a ne smeta na Kalemegdanu). Joanikije je po svemu sljedbenik pokojnoga mitropolita Amfilohija sa tek jednom, ali bitnom razlikom. Dok je Amfilohije bio dovoljno jak da samostalno vodi politiku crkve pa čak i da prkosi Aleksandru Vučiću (posebice oko pitanja priznanja Kosova kao uvjeta za ulazak Srbije u EU), Joanikije je bespogovorno odan aktualnim vlastima u Srbiji i ideologiji „srpskog sveta“.

Potporu Joanikiju i SPC dali su premijer Zdravko Krivokapić, predsjednik parlamenta Aleksa Bečić i potpredsjednik Dritan Abazović. Prijete li Crnoj Gori novi izbori zbog ovog kohabitacijskog sukoba s predsjednikom države?

Najprije treba istaknuti da je ova vlada sastavljena u manastiru Ostrogu, koji se također smatra vlasništvom SPC, i da je njezin mandatar de facto bio pokojni Amfilohije. Dakle, ova heterogena Vlada Crne Gore održava se zahvaljujući zavjetu koji su dali Srpskoj pravoslavnoj crkvi; nešto što podsjeća više na političku kulturu Islamske Republike Irana nego moderne europske države 21. stoljeća. Tomu je pogodovao očigledni animozitet prema prethodnoj vlasti zbog korupcije i nepotizma. Svakako da je nakon trideset godina Đukanovićevih vlada došlo do zasićenja i građani su povjerili svoj glas građanskim opcijama, kao konkretno stranci URA Dritana Abazovića. No URA, bez čije je potpore ova vlada neodrživa, zasigurno nije dobila mandat za poništenje crnogorske državnosti i njezinih sekularnih temelja. Sumnjam da će doći do pada vlade jer Krivokapić ima snažnu potporu Zapada i EU, koji složenost situacije ili ne razumiju ili ne žele razumjeti ili poput njemačke kancelarke Angele Merkel prešutno podupiru Vučićev velikosrpski projekt. Ali do idućih izbora situacija će se neminovno promijeniti, jer stranke koje su radi animoziteta prema prethodnoj vlasti dovele državu u pitanje zasigurno neće dobro proći. Tu su tendenciju već pokazali lokalni izbori u Nikšiću u ožujku ove godine.

Sumnjam da će doći do pada vlade jer Krivokapić ima snažnu potporu Zapada i EU, koji složenost situacije ili ne razumiju ili ne žele razumjeti / Crna Gora ne bi obnovila svoju nezavisnost da nije bilo manjinskih naroda Albanaca, Bošnjaka i Hrvata / Podgorica u trenutnim okolnostima gleda samo put Beograda / Od obnove nezavisnosti Crne Gore prvi put Hrvati nemaju predstavnika u parlamentu

Kolika je uloga albanskog stanovništva u ovoj situaciji? Koga podupiru crnogorski Albanci i kako se to može dovesti u odnos s beogradsko-prištinskim (ne)pregovorima? Nemojmo zaboraviti da je crnogorski mitropolit ujedno i egzarh Pećke patrijaršije.

Crna Gora ne bi obnovila svoju nezavisnost da nije bilo manjinskih naroda, Albanaca, Bošnjaka i Hrvata, tako da su i Albanci u presudnim trenucima za Crnu Goru uvijek pokazivali najviši stupanj lojalnosti i privrženosti državi. Ne zaboravimo da je tijekom rata na Kosovu Crna Gora prihvatila na tisuće albanskih izbjeglica u veoma delikatnu političkom trenutku. Također Crna Gora je priznala Kosovo kao nezavisnu državu, što velikosrpski nacionalisti i kler SPC nikada neće oprostiti Đukanoviću. Takozvani beogradsko-prištinski „pregovori“ posljedica su neprincipijelne podrške nekih utjecajnih europskih zemalja, ali ponajprije Rusije i u posljednje vrijeme Kine. Oni su i perfidni nadomjestak punoj integraciji Zapadnog Balkana u EU i otvaraju prostor za spekulacije velikodržavnih projekata; istih onih zbog kojih je Srbija srljala u ratove devedesetih godina 20. stoljeća.

Stvaranje „srpskog sveta“

Gdje je moguće pronaći realno – ne idealno – rješenje odnosa dviju zemalja, kao i unutar oštro podijeljenih građana Crne Gore?

Onog trenutka kada u Srbiji budu na vlasti političke elite koje će bezrezervno i iskreno voditi računa isključivo o građanima Srbije te se suočiti s odgovornošću za politiku etničkog čišćenja tijekom ratova devedesetih godina u Hrvatskoj, BiH i Kosovu. Ako do toga nije došlo u posljednjih dvadesetak godina, bojim se da ne treba očekivati pomake ni u narednom razdoblju (čak i nakon Vučića). Za Crnu Goru kao multietničku državu to je ozbiljna prijetnja. Uspostavljanje etničke ravnoteže u Crnoj Gori moguće je samo na temelju obostrana priznavanja. Po crnogorskom zakonu Srbi nisu manjina, budući da čine 28 posto stanovništva. A kako da se to međusobno uvažavanje postigne kada se Crnogorcima niječu jezik, povijest, kultura, vjera i država od strane pojedinih srpskih i prosrpskih organizacija i stranaka iza kojih stoji Srbija?

Na području Crne Gore križaju se interesi mnogih zemalja, od Njemačke i Italije do Rusije, Kine i Turske. Kamo gleda Podgorica, igra li poput Srbije na kartu svih ili se ipak crnogorska politička elita odlučila za neku od strana u regionalnim političkim borbama?

Kao prvo, Podgorica u trenutnim okolnostima gleda samo put Beograda. Dakle, govoriti o vanjskopolitičkim interesima Crne Gore može se samo ako se razumiju interesi Srbije. Krivokapićeva se vlada deklarativno obvezala da postignuća koja su dosad ostvarena u naporima za članstvo u EU neće biti ugrožena. To i jest glavni problem jer od veljače 2018, kada su EU-čelnici javno obznanili da je integracija Zapadnog Balkana „dužnost ove generacije“, prvi se put prometnula strategija o primanju zapadnobalkanskog „paketa“ do 2025. Glavni instrument za čvršće povezivanje regije u jedan „paket“ jest ekonomska integracija u okvirima mini-Schengena. Crna Gora, koja je od svih zemalja Zapadnog Balkana postigla najveći napredak prema članstvu u EU zahvaljujući CEFTA-i, priključenjem u mini-Schengen napravila bi korak natrag. Đukanović je zato i odbio pristupanje toj slobodnotrgovinskoj zoni i očekivano se našao na udaru optužbi da brani svoj, kako ga uobičajeno formulira prosrpska propaganda, „državni organizirani kriminal“.

Prošloga ljeta europski povjerenik za proširenje istaknuo je da je Srbija novi regionalni lider na putu prema integraciji s EU. Pohvaljeni su i „demokratski potencijali“ Srbije, u kojoj je tada na izborima Vučić uspostavio de facto jednopartijsku vlast, razbio prosvjede opozicije u Beogradu i otvoreno se umiješao u parlamentarne izbore u Crnoj Gori, dajući svu logističku i financijsku pomoć prosrpskim strankama. Osnažen Vašingtonskim sporazumom, kojim je Trump zapravo priznao Srbiji status regionalnog partnera, u rujnu 2020. srpska vlada prvi put izlazi u javnost s idejom „srpskog sveta“. To je svojevrsna politička dimenzija mini-Schengena, u kojoj se znakovito ne spominje Kosovo. Potpora EU i posebice Njemačke Vučićevoj politici govori u prilog tome da je „srpski svet“ kompenzacija za Kosovo. Odnosi s Rusijom tradicionalno su dobri, a s Kinom se sve više razvijaju u posljednjih godinu dana; od spomenute kupnje oružja do „diplomacije cjepivom“ u okolnostima pandemije. Crna Gora tako i nema nekog izbora.

Crnu Goru vode političari koji obnašaju razne pozicije dugi niz godina. Milo Đukanović među najdugovječnijim je političarima na poziciji. Postoji li cirkulacija političkih elita u Crnoj Gori i možemo li uskoro očekivati dolazak novih, mlađih i prošlošću neopterećenih političara?

Bitnu stvar treba razjasniti kada je riječ o dugovječnosti Đukanovićeva režima. Otkako je počeo prkositi Miloševiću u drugoj polovici devedesetih Đukanović se prometnuo u nacionalnog vođu na putu k obnovi državne nezavisnosti. Bio je to poprilično dugotrajan proces, koji je tek ostvaren na referendumu o nezavisnosti 2006. Od tada se nažalost Crna Gora nije mogla preobraziti u građansku državu zbog jake opozicije srpskih i prosrpskih stranaka. Tako se ispostavilo da su svaki predstojeći parlamentarni ili predsjednički izbori u Crnoj Gori novi referendum o nezavisnosti. Ipak, propaganda iz Beograda uspjela je podmetnuti sintagmu o „posljednjem europskom diktatoru“ na koju su nasjele europske političke elite i šira javnost. Taj „diktator“, koji nije ubijao novinare, trovao političke protivnike niti slao vojsku na prosvjednike, među ostalim je i nakon izbora 2020. na kojima je njegova stranka pojedinačno dobila najviše glasova ipak dao mandat Krivokapiću za sastavljanje nove koalicijske vlade. Da su izbori prošle godine znak smjene generacija, nije sporno. Tko god se na političkoj sceni ne prilagodi tom prirodnom procesu dugoročno je osuđen na poraz. Ali ovdje nije riječ o mlađim generacijama koje će stupiti na političku scenu, nego o supstancijalnom problemu političkog života zemlje u kojoj se jedna stranka ne može osloboditi uloge stožernog pokreta koji okuplja crnogorski korpus. Sve dok postoje stranke koje odbijaju prihvatiti Crnu Goru demokracija se ne može normalno razvijati.

Hrvati Crne Gore

Koliko se svi ovi događaji odražavaju na sve manju zajednicu Hrvata u Crnoj Gori, koji ponajviše žive u Boki kotorskoj? Koja je uloga biskupa kotorskog Ilije Janjića, kao i novoimenovanog biskupa Ivana Štironje, u ovim religijskim odnosima kao i u održavanju hrvatske zajednice? Postoje li relevantne hrvatske političke stranke u Crnoj Gori?

Od obnove nezavisnosti Crne Gore prvi put zajednica Hrvata nema političkog predstavnika u parlamentu Crne Gore. Na posljednjim se izborima dogodila veoma čudna okolnost da su formirane dvije hrvatske stranke te da je taj „raskol“ uvjetovao da nijedna od njih ne prijeđe izborni prag nužan za sudjelovanje u parlamentarnom životu Crne Gore. Taj glas mogao je presuditi u formiranju neke nove većine. Hrvatska nacionalna zajednica uvijek je imala konstruktivnu ulogu u emancipaciji Crne Gore, osobito za vrijeme don Branka Sbutege, koji je karizmom, ugledom i položajem umnogome pridonio i normalizaciji odnosa između Hrvatske i Crne Gore. Pretpostavljam da će dostojanstvenici Katoličke crkve u Crnoj Gori nastaviti na tom putu poboljšanja odnosa dviju država s jedne strane i očuvanjem nacionalne posebnosti Hrvata u Crnoj Gori s druge.

Kako biste opisali odnose Hrvatske i Crne Gore u proteklih desetak godina i kakvi su ti odnosi danas?

Odnosi Hrvatske i Crne Gore nakon iskustva razornog rata i sramnog pohoda tadašnjih crnogorskih rezervista u okviru Jugoslovenske narodne armije na Konavle i Dubrovnik, zahvaljujući aktivnostima jednih i drugih, išli su uzlaznom putanjom. Tomu su pridonijeli diplomatski predstavnici, osobito Hrvatske u Crnoj Gori, ugledni intelektualci kao i Zajednica Crnogoraca u Hrvatskoj. Danas su ti odnosi čvrsti, s potrebom da se suradnja razvija i dalje, osobito u području kulture, obrazovanja i turizma. Status Prevlake jedino je neriješeno pitanje, ali ono čini se nije presudno opterećivalo dvije države, ni tamošnje stanovništvo. Prije rata to su bili poslovično dobri međugranični donosi. I Hrvatska i Crna Gora mediteranske su države upućene jedna na drugu.

Autor Biram DOBRO

Vijesti

Medvedev prvotravanjskom karikaturom uzdrmao Bruxelles

Published

3 sata ago

2 travnja, 2025

Uredništvo

U dobro poznatoj maniri koja balansira između provokacije i sarkazma, zamjenik predsjednika Vijeća sigurnosti Rusije Dmitrij Medvedev još jednom je prodrmao dvorane europskih moćnika – ovoga puta uz pomoć karikature koja je točno 1. travnja objavljena na mreži X.

Nije to bila klasična prvotravanjska šala. Bila je to politička poruka upakirana u crtež – i to zbog koje su mnogi ljudi dvaput pogledali.

Na slici je zabrinuti predsjednik Ukrajine Volodymyr Zelensky koji se, gotovo poput razočaranog djeteta, obraća predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen s pitanjem: “Zar me više ne voliš?”

Odgovor, koji dolazi s osmijehom groteskne von der Leyen – čije je lice karikirano s licem Adolfa Hitlera – je: “Ne, sada smo opet zaljubljeni u ljude iz EU.”

Poruka nije mogla biti izravnija, ni zlokobnija. U nastavku karikature von der Leyen prvotravanjskim obratom potvrđuje: Da, EU će doista interese Ukrajine staviti iznad potreba svojih građana.

Medvedev je uz priopćenje dodao i komentar da europske zemlje svjesno biraju smrt, žrtvujući vlastito stanovništvo zarad potpore režimu u Kijevu donosi Webtribune.

Oni koji prate Medvedevljeve objave već znaju da se iza njegovih stiliziranih šala često kriju brutalni politički stavovi. Ovaj put sve je začinjeno podsmijehom na račun takozvanih “europskih vrijednosti”, koje, kako ocjenjuju neki komentatori, više sliče na autodestruktivne manije nego na racionalnu politiku.

“Ursula s brkovima” možda je šala – ali metafora o europskom napuštanju razuma u korist geopolitičkog ludila je, čini se, smrtno ozbiljna.

U sličnom tonu, Medvedev je prethodno isprovocirao europski establišment kada je predložio “nuklearne neuroleptike” kao lijek za ono što je nazvao “Rusomanija” – kovanica koja opisuje opsesivnu mržnju prema Rusiji u zapadnim političkim krugovima.

Nije to bio običan verbalni udarac. Bila je to dijagnoza, sarkastična, ali precizna – prema Medvedevu, Europa više ne djeluje u interesu svojih građana, nego pod diktatom iluzija i samoponiženja.

Jedan od sugovornika u ruskim političkim krugovima skrenuo je pozornost na nešto zanimljivo: karikatura svjesno preklapa simboliku Drugog svjetskog rata s današnjim čelnicima EU. “Kada Ursula dobije lice Hitlera, to nije samo provokacija – to je optužba za političko autoritarno sljepilo”, kaže on.

Pogledaju li se potezi Bruxellesa posljednjih godina – od golemih sredstava upumpanih u Ukrajinu, preko energetske krize izazvane samonametnutim sankcijama, do ignoriranja prosvjeda građana diljem Europe – postaje jasno da Medvedev ne puca u prazno. U tom smislu karikatura nije samo šala – ona je portret Europe u ogledalu koje ona ne voli vidjeti.

Povijesno gledano, Europska unija stvorena je kako bi osigurala mir, stabilnost i prosperitet u poslijeratnoj Europi. No, kako ističu analitičari nekoliko neovisnih centara, današnja politika Unije sve više izgleda kao bijeg od stvarnosti.

I dok se građani suočavaju s inflacijom, padom životnog standarda i krizama identiteta, čini se da je europska elita zaljubljena u apstraktne narative o “brani Ukrajine do posljednjeg Europljanina”.

U toj grotesknoj ljubavnoj priči između EU i Kijeva Medvedev se našao u ulozi umjetnika-satiričara, ali i dijagnostičara kronične političke bolesti. Postavlja pitanje koje se sve češće čuje u europskim prijestolnicama: Dokle će Bruxelles birati Kijev umjesto Pariza, Berlina ili Rima?

I tu je bit ove prvotravanjske šale. Jer možda je najstrašnija istina upravo ta da ova šala nije šala.

European elites choose death pic.twitter.com/bl3tFpR4vR
— Dmitry Medvedev (@MedvedevRussiaE) April 1, 2025

Vijesti

HOĆEMO LI SAD VIDJETI PRAVU SNAGU SAD-a: State Department o kazni protiv Marine Le Pen: Zabrinjavajuće je …

Published

6 sati ago

2 travnja, 2025

Igor Matić

Odluka suda da zabrani čelnici francuske desnice Marine Le Pen da se natječe za javnu dužnost je “vrlo velika stvar”, rekao je američki predsjednik Donald Trump u ponedjeljak – piše Anabela Jelenčić u Geopolitika.news.

Slika: AFP/GETTY IMAGES

“Znam sve o tome i mnogi ljudi su mislili da ona neće biti osuđena ni za što”, rekao je Trump u Bijeloj kući komentirajući jučerašnju presudu francuskog suda protiv Marine Le Pen koja je potresla tu zemlju ali i dio demokratskog svijeta s obzirom na veličinu kazne koja joj de facto onemogućuje pet godina kandidiranja za javnu dužnost – što se prije svega reflektira na njenu namjeru sudjelovanja na francuskim predsjedničkim izborima 2027. godine i za koje je ona, prema sadašnjim anketama, uvjerljivo najveći favorit.

Podsjećamo da je u ponedjeljak proglašena krivom za pronevjeru sredstava Europskog parlamenta.

“Bila je zabranjena na pet godina i bila je vodeći kandidat”, rekao je Trump, misleći na status Le Pen kao favoritkinje u anketama uoči francuskih predsjedničkih izbora. “To zvuči kao ova zemlja, to jako zvuči kao ova zemlja”, dodao je – misleći na SAD u vrijeme kada su protiv njega pokretani brojni sudski postupci koji su mu prijetili zabranom kandidiranja na američkim izborima. Prethodno je Trump izjavio kako je “zabrinjavajuće” kada su ljudi isključeni iz politike.

Upitana o osuđujućoj presudi i kazni, glasnogovornica State Departmenta Tammy Bruce rekla je novinarima da je američko ministarstvo vanjskih poslova “svjesno izvješća o njezinoj kazni” – objavljuje medij Politico.

“Isključivanje ljudi iz političkog procesa posebno je zabrinjavajuće s obzirom na agresivan i korumpiran zakon koji se vodi protiv predsjednika [Donalda] Trumpa ovdje u Sjedinjenim Državama”, rekla je Bruce, odbijajući konkretno komentirati slučaj Le Pen.

Bruce je ipak rekla da se “možda ne bi složila” s novinarskim opisom francuskog političara kao “ekstremne desničarke”.

Bruce je podsjetila i na vatreni govor američkog potpredsjednika JD Vancea na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji u veljači, u kojem je osudio Europu zbog, kako je tvrdio, napada na slobodu govora.

“Moramo učiniti više kao Zapad nego samo govoriti o demokratskim vrijednostima. Moramo ih živjeti”, rekla je, parafrazirajući Vanceove opaske.

Napominjemo kako je reakciju State Departmenta objavila francuska agencija AFP na svom You Tube kanalu.

U svom govoru u Münchenu, Vance je kritizirao “stare, ukorijenjene interese” Europe zbog “skrivanja iza ružnih riječi iz sovjetske ere kao što su ‘dezinformacije’ kako bi potisnuli alternativne stavove i poništili mogućnost da autsajder pobijedi na izborima.

Le Pen se još uvijek može žaliti na kaznu. Ako taj pokušaj ne uspije, dobit će četverogodišnju zatvorsku kaznu ― od kojih su dvije uvjetne, a dvije će služiti u kućnom pritvoru.

Le Pen ne odustaje od predsjedničke utrke

Usprkos svemu čini se kako Marine Le Pen ne odustaje od predsjedničke utrke. U ponedjeljak je rekla kako “nema šanse” da napusti politiku i da se planira boriti za svoje pravo da se kandidira za predsjednicu

Time je smanjila izglede da bi uskoro mogla prepustiti taj posao svom 29-godišnjem štićeniku i predsjedniku njene stranke Nacionalno okupljanje (National Rally) – NR, Jordanu Bardelli.

“Ratoborna sam, neću dopustiti da me se eliminira”, rekla je Le Pen za televizijsku kuću TF1, u svom prvom intervjuu otkako je ranije u ponedjeljak bila osuđena. “Postoji mali put – sigurno je uzak – ali postoji”, rekla je Le Pen.

Le Pen i članovi Nacionalnog okupljanja označili su odluku suda kao demokratski skandal, preokrećući volju milijuna birača koji su glasali za stranku koja je posljednjih godina porasla u popularnosti. Taj stav ponovio je i Elon Musk, savjetnik američkog predsjednika Trumpa, kao i stranački konzervativni saveznici diljem Europe.

“Večeras su milijuni Francuza ogorčeni, ogorčeni do nezamislive mjere gledajući kako u Francuskoj, zemlji ljudskih prava, suci provode praksu za koju se mislilo da je rezervat autoritarnih režima”, rekla je Le Pen. Nakon izricanja presude, stranka je pokrenula online peticiju za “spas demokracije”.

izvor: Anabela Jelenčić /Geopolitika.news.

Vijesti

Koalicija voljnih za rat i muka po Andreju

Published

16 sati ago

1 travnja, 2025

Igor Matić

Nakon kraće pauze tijekom koje premijer Plenković i predsjednik Milanović svojim istupima nisu dominirali udarnim terminima u vijestima i na naslovnicama portala, dva ključna hrvatska političara opet su preuzeli pozornost javnosti.

Alen Fućak

autor: Alen Fućak

Ovaj put ne radi se o trivijalnim razlozima njihovog stalnog sukoba već je tema krajnje ozbiljna – geopolitičko pozicioniranje Hrvatske.

Foto: EPA

Premijer Plenković odazvao se pozivu francuskog predsjednika Macrona i predstavljao Hrvatsku u Parizu na sastanku “Koalicije voljnih”.

Ova britansko-francuska inicijativa nastala je kao odgovor na sve upitniji status NATO-a nakon Trumpovog rezerviranog stava prema ovom vojnom savezu. Koalicija voljnih okuplja 30-ak najmoćnijih i manje moćnih europskih sila i još poneku državu izvan starog kontinenta.

Tema udruživanja u koaliciju je, naravno, Ukrajina i model financijske i vojne pomoći državi koju je zapravo zapad gurnuo u rat s Rusijom. Samo ime koalicije također je vrlo indikativno.

S druge strane, Zoran Milanović bio je u službenom posjetu Crnoj Gori odakle je poslao nekoliko svojih već uobičajenih poruka.

Hrvatski Predsjednik tako je izjavio da “upozorenja o budućim ruskim napadima na Europu podsjećaju na Andersonovo Carevo novo ruho. Istaknuo je i da Rusija nema dovoljno vojnika ni za Ukrajinu.

Milanović: Hrvatski vojnik ne će u Ukrajinu! Vidim da tako razmišljaju i naši ključni ministri

Istovremeno, na svom je facebooku bio vrlo konkretan i između ostalog napisao; Hrvatski vojnik neće ići u Ukrajinu ni u kojem aranžmanu, to je potpuno isključeno. Na tome sam vodio kampanju i to je moj dug vjere prema onima koji su mi dali povjerenje. Ali, vidim da tako razmišljaju i neki od ključnih ministara u Plenkovićevoj vladi. Nemojmo sami sebe dovoditi u poziciju samosluđivanja.

Predsjednik i Premijer tako imaju dijametralno suprotna stajališta oko ključnog političkog i vojnog pitanja današnjeg svijeta.
Pritom Plenković slijedi prevladavajući europski stav da Rusiju treba odvratiti argumentima sile.

Europska ratna propaganda

Zlo koje je preplavilo Europu, demonski utjecaj izazvan silnim nemoralom, javnim sotonističkim ritualima i politikama koje umjesto života podržavaju kulturu smrti za posljedicu imaju potpunu duhovnu, a onda i racionalnu sljepoću europskih čelnika.

Crno-bijeli pogled na najozbiljniju krizu u Europi od 2. svjetskog rata prihvaćaju podjednako i europski političari i razni stručnjaci za geopolitičke odnose. Na žalost, njima su se pridružili i mnogi europski građani koji već dugo nisu iskusili rat.

Mnogi u Europi, a i Plenkoviću odani poslušnici u našoj domovini, potpuno su uvjereni da se zlo utjelovilo u ruskom predsjedniku koji je odlučio pokoriti Europu.

Propagandna mašinerija je u punom pogonu. Nakon silnih tekstova o vojnom i gospodarskom slomu Rusije tijekom prve dvije godine rata sada se promijenila priča. Rusija više nije na koljenima nego je postala zlokobna prijetnja europskim narodima.

Fascinantna je ta uvjerenost hipnotiziranih zagovaratelja rata da je sukob u Ukrajini početak velike ruske invazije na Europu.
Tu se prvenstveno radi o zaslijepljenosti strahom i potom mržnjom koja dolazi kao njegova posljedica.

Obuzeti ovim osjećajima koji su duhovne naravi ti ljudi uopće ne mogu razumski rasuđivati.

Zanimljivo je primijetiti da je istovjetna matrica bila primjenjivana i u krizi koja je prethodila Ukrajinskoj.

Riječ je naravno od Covid krizi kod koje je također strah, tada od zaraze, rezultirao mržnjom prema necijepljenima i tzv. “antivakserima”.

Protagonisti su bili isti. Isti mediji, a često čak i isti novinari koji su onda provodili ispiranje mozga, čine to i sada.

Isti političari koji su pozivali na cijepljenje eksperimentalnim pripravkom sada pozivaju na oružje.

Heroji dnevnih boravaka koji su u lockdownu preplavljivali društvene mreže svojim očajničkim statusima o “bakoubojicama” sada dosađuju s “putinofilima”. Znakovito je i kako je Covid kriza nestala sa stupaca medija i iz statusa podizača panike onaj dan i sat kad je započeo rat u Ukrajini.

U medijima se zaziva oštar odgovor europskih država. Zamjera im se što su od raspada Varšavskog pakta prepustile SAD-u sigurnosnu politiku i vojnu obranu njihovih interesa. Kao posljedica tih propusta, eto, iznenada su se našle same nasuprot moćnog ruskog medvjeda.

Europske sile sada kreću u naoružavanje svojih vojski za koje će Europska unija osigurati silne milijarde eura. Službeno se nadaju da će postići odvraćanje ruskih posezanja za europskim teritorijem i istovremeno ih natjerati da napuste okupirane dijelove Ukrajine, a ustvari se pripremaju za rat.

Njemačka privreda u potpunosti se preorijentirala na ratno gospodarstvo. Njihova autoindustrija već se dobrim dijelom prebacila na proizvodnju borbenih vozila, a pravo naoružavanje tek će uslijediti nakon što sredstva postanu dostupna.

Slična je situacija i u Francuskoj i Italiji.

Istovremeno Macron, Starmer i europska “ministrica vanjskih poslova” Kaja Kallas izjavljuju da nema teritorijalnih ustupaka i da se Rusija mora povući iz Ukrajine.

Ruska pozicija

Samo onaj tko je potpuno izgubio sposobnost racionalnog sagledavanja stvarnosti može pomisliti da će Rusija pristati na takve zahtjeve. Bilo bi nelogično da nakon ukrajinskog odbijanja Istanbulskog sporazuma još tamo početkom rata u travnju 2022. sada popusti pod prijetnjom europskog “tigra od papira”.

Podsjećamo, Rusija je tada Ukrajini nudila teritorijalnu cjelovitost (izuzev Krima) u zamjenu za njenu demilitarizaciju, odustajanje od ulaska u NATO i njen neutralni status. U tim su zahtjevima defacto sadržani razlozi zbog kojih je Rusija napala Ukrajinu.

Tada, kad su Ukrajinci već bili pristali na ruski prijedlog, pojavio se danas zaboravljeni bivši britanski premijer Boris Johnson i zaprijetio Ukrajincima. Najavio je izostanak svake pomoći zapada ako na sporazum pristanu. Istovremeno im je ponudio pružanje pune financijske i vojne podrške ako ustraju u borbi za svoju teritorijalnu cjelovitost.

Što se tada sve događalo u Istanbulu može se pročitati ovdje.

Zapad je tada mislio da će sankcijama slomiti kičmu Rusiji i da će preko Ukrajinaca i na njihovoj žrtvi oslabiti svog ipak najopasnijeg geopolitičkog suparnika.

To se nije dogodilo, u međuvremenu je pored stotina tisuća Ukrajinaca, poginulo i stotine tisuća Rusa i potpuno je iluzorno očekivati da će se ovi sada, kad dominiraju na svim dijelovima bojišnice, vratiti na ponudu iz Istanbula. Tvrdo ustrajavanje Europskih sila na tom zahtjevu isto je što i objava rata s odgodom.

Hrvatski ratni jastrebići

Na predsjedničkim izborima u prosincu 2024. Zoran Milanović odnio je uvjerljivu pobjedu upravo zahvaljujući njegovom odbijanju davanja svoje suglasnosti za sudjelovanje hrvatskih vojnika u NSATU. Ova vojna misija ustvari je bila svojevrsna prethodnica onome u što će se, vrlo izvjesno, jednom pretvoriti Koalicija voljnih.

Hrvatski narod na tim je izborima pokazao Plenkoviću što misli o uplitanju naše zemlje u sukob u kojeg nas njegova vlada želi uvući.

Naoružavanje pa “ako treba i rat” najviše zazivaju “junaci” koji nikad nisu iskusili artiljerijsku paljbu po svom položaju ili fijukanje snajperskih hitaca oko njihovih glava. Dronove nećemo ni spominjati.

Heroji koji su eskivirali priliku da iskuse borbu u pravednom Domovinskom ratu sada su odlučni da rješavaju geopolitičke razmirice velikih sila i Rusima pokažu zube.

U tom svijetlu posebno je zanimljivo promatrati naše zastupnike u Europarlamentu. SDP-ovci i Možemovci tamo slijede retoriku Socijalista i Zelenih. U Hrvatskoj, zbog utjecaja Milanovića, Možemo i SDP se drže rezervirano prema sudjelovanju Hrvatske u ratnim koalicijama,

Stavovi Socijalista i Zelenih tako se po ovom pitanju uopće ne razlikuju od stavova Europskih pučana. SDP-ov Picula i HDZ-ov Stier zahtijevali su dozvolu da se zapadnim raketama gađa Rusija. O njihovim zahtjevima može se pročitati ovdje.

Možemovac Gordan Bosanac još je jedan primjer beskrupuloznog “ratnika” koji se izrazito zalaže za militarizaciju Europe. Njegove izjave mogu se pogledati na poveznici ovdje.

Već vidimo Bosančeve trupe kako utjeruju strah u kosti Crvenoj armiji. Dok je po ukrajinskim ravnicama budu ganjale orit će se stihovi njihove koračnice: “Jer još trava nije nikla gdje je stala moja štikla”.

Naš Premijer koji je za vrijeme Domovinskog rata bio nesposoban za vojnu službu slijedi ratnu retoriku svojih političkih uzora. Istini za volju, ipak se radi o nešto blažoj verziji od one koju iznose njeni najratoborniji predstavnici.

Plenkovićeva umivena ratna retorika

Plenković se nakon sastanka u Parizu izjasnio da je za raspoređivanje europskih vojnika u zapadnom dijelu Ukrajine. Tvrdi da bi to bilo svojevrsno jamstvo i odvraćajući element za daljnju rusku agresiju na Ukrajinu. Također, kritizira Trumpa jer je američkom predsjedniku mirotvorstvo važnije od pravednog mira.

Koliko zao ili nerazuman moraš biti da ti 3. svjetski rat bude prihvatljiviji od nepravednog mira. Raspoređivanje francuskih, britanskih i ostalih europskih postrojbi na drugu liniju Ukrajinskog sukoba samo je jednu iskricu udaljen od sukoba svjetskih razmjera.

Ovaj naš mali ratni tigar kao da zaboravlja da i on ima muškog potomka i da će biti jako nezgodno svog sina skrivat, a tuđe slati u rat.

Plenković usamljen u svojim ratnim namjerama

Ali, na svu sreću, dobri su izgledi da do toga ipak neće doći. Teško je zamisliti situaciju u kojoj Plenković uspijeva poslati hrvatske vojnike izvan Hrvatske bez suglasnosti predsjednika Milanovića. Osobito je to teško nakon već spomenutih izbora na kojima je Milanović trijumfirao upravo na toj temi.

Zbog postotka podrške koju ljevica uživa u hrvatskom narodu, potpuno je jasno da je Milanović dobio značajnu podršku glasača desnice. Mnogi od njih su ga odlučili podržati usprkos različitom svjetonazoru. Uspio ih je uvjeriti da će se oduprijeti slanju naših vojnika u tuđe ratove i stavljanju mete na čelo hrvatskom narodu.

Ljevica nema izbora, mora slijediti Milanovića jer nit ima sadržaja niti neku drugu osobu koja bi je mogla održati na površini političkih zbivanja. U posvemašnjoj bezidejnosti njenih politika Milanović je jedina preostala bova za koju se drže.

Plenkovićev koalicijski partner, Domovinski pokret, oglasio se na konferenciji za medije preko Stipe Mlinarića i jasno naznačio da se protivi slanju hrvatskih vojnika u Ukrajinu.

Premijer se očigledno našao u ozbiljnim problemima. Zbog svojih savezništava s Macronom i tko zna kojim briselskim centrima moći dužan je Hrvatsku privesti u vojni tabor koji će ratovati protiv Rusije.

Predsjednik države s kojim u jednakom omjeru dijeli ovlasti za vanjsku politiku i koji je ujedno i vrhovni zapovjednik vojske ne podržava njegove namjere.

Ne podržavaju ih ni koalicijski partneri u nikad tanjoj parlamentarnoj većini. Jednako tako, pitanje je i kako bi se tu postavio rezervni Pupovac. Poznato je da Srbi nisu baš voljni zamjerati se pravoslavnoj braći. Pritom treba uzeti u obzir da glasovi SDSS-a u trenutnoj konstelaciji nisu dovoljni.

Muka po Andreju

Plenkovićeve ratne namjere ne podržavaju ni svi njegovi ministri i što je najvažnije ne podržava ih ni narod. Opet, “tko s vragom tikve sadi o glavu mu se razbijaju” i Plenković je sasvim izvjesno pritisnut i nema mogućnost svojim nalogodavcima reći – ne!

Stisnut između čekića i nakovnja Plenković za sada diplomatski tvrdi da slanja naših vojnika u Ukrajinu neće biti. Istovremeno, svoju prisutnost u Koaliciji voljnih pravda tezom da mora biti za stolom kad se kreira sigurnosna arhitektura Europskog kontinenta.

Očigledno je dobio još vremena da smisli kako razriješiti svoje unutarnjopolitičke nevolje. Tu mu je na ruku išlo i značajno razilaženje u čvrstoći stava prema Rusiji kod članica koalicije. Za sada su tamo i voljni i bezvoljni za sviranje u ratne trube.

Bude li pritisak postajao jači, Plenkoviću će preostati jedino – odstupanje. Ne bi bilo čudno niti da ga njegovi europski “prijatelji” kazne ako ne odradi ono što se od njega očekuje.

Informacije o njegovoj ulozi u nekoj od mnogobrojnih afera vrlo vjerojatno bi u tom slučaju ugledale svijetlo dana. Objavila bi ih neka od medijskih kuća koje pored ostalog djeluju i kao povremeni alati stranih obavještajnih agencija.

Uskoro bi mu Laura Koveshi pokucala na vrata, a Andrija Jarak izvještavao uživo ispred njegovog stana.

Da Plenkovićeva pozicija nije baš bajna pokazuje i njegovo zdravstveno stanje, problemi sa srcem indikator su enormnog stresa.

Ali i neke druge informacije upućuju da je Plenkovićeva pozicija poprilično klimava. Iz dobro obaviještenih izvora saznali smo da su političke stranke u Hrvatskoj, za predstojeće lokalne izbore, dobile znatno manje iznose kredita od uobičajenih. Odgovor banaka bio je – veliki su izgledi da padne vlada!

Hrvatska treba novo vodstvo koje će biti duboko uronjeno u Boga

Možda je doista došao trenutak da hrvatski narod iznova izađe na birališta. Zalog je prevelik, radi se o svrstavanju u sukobu koji bi mogao biti najkrvaviji u povijesti.

Za takvo doba Hrvatska treba novo vodstvo, treba ljude visokih moralnih vrijednosti. Premijer koji po svoje mišljenje ide u Pariz i kojem su svi ministri koje je odabrao ili smijenjeni ili opterećeni aferama pripada prošlim vremenima.

Hrvatska treba kompetentne, sposobne i što je najvažnije, treba ljude duboko uronjene u Boga. Kako sada stvari stoje, europskim narodima, u koje se i naš narod ubraja, samo Bog može pomoći.

Distanciranje Crkve od lažnih demokršćana

Posebna odgovornost u vremenima koja su pred nama je na Crkvi. Hrvatska Crkva na svom čelu ima čovjeka herojskih kreposti koji je to pokazao svojim djelima.

Jasnim distanciranjem od rodne ideologije, pastirskim pismom i podsjećanjem na ugovor sa svetim papom Agatonom o nenapadanju drugih naroda i konačno znakovitom čestitkom Milanoviću, Kutleša je pokazao da duhovnog vođu imamo, a više o ovoj temi može se pročitati na poveznici ovdje.

Nadbiskupu Kutleši sada se trebaju pridružiti i ostali biskupi, svećenici i vjernici. Hrvatska treba duhovni preporod.

Jasno distanciranje od lažnih demokršćana utjelovljenih u HDZ-ovim političarima potrebno je kao zadovoljština za sva ona pozivanja s oltara da se glasa za HDZ kojima smo svjedočili desetljećima unazad. HDZ je “uzvratio” Istanbulskom konvencijom.

Od prvog hrvatskog premijera pa do ovog aktualnog samo je Tihomir Orešković bio vjernik, ali on se zadržao svega nekoliko mjeseci i bio je prvi kojem je u saboru izglasano nepovjerenje.

Hrvatska je spremna za lidera koji će se u svemu nadopunjavati s duhovnim vodstvom naroda. Možda je došlo vrijeme da nam postanu jasnija i međugorska ukazanja, proroštva don Gobija i mnogih drugih koji su Hrvatsku naznačili kao mjesto odakle će se Kristovo svijetlo iznova proširiti Europom.

izvor: Dijalog.hr