Connect with us

Vijesti

PODSJETNIK ZA “KRAJIŠNIKE” KOJI SU “ZABORAVILI” ŠTO SU SVE ČINILI U HRVATSKOJ U IME SRPSTVA I PRAVOSLAVLJA DO 4. KOLOVOZA 1995. GODINE

Published

on

(Izvor za fotografiju: slobodnadalmacija.hr)

Ako ste koliko-toliko redovit posjetitelj Interneta, vjerojatno vam nisu promakle masovne objave s “ispovijestima” Srba koji su 90-ih godina napustili Hrvatsku.

Njihova jednostranost u prikazima tih događaja i vlastitih sudbina, a ne rijetko i otvorena mržnja (koja nije ništa manja nego prije 30 godina), pri čemu izravno u kameru govore o “ustaškoj Hrvatskoj” i Hrvatima kao “istorijskim neprijateljima srpskog naroda”, dok u isto vrijeme traže priznavanje staža za vrijeme koje su proveli u agresiji na tu istu Hrvatsku, aboliciju od zločina, prava na mirovinu, dolaze na glasovanje u vrijeme izbora, slobodno raspolažu svojom imovinom, od ove zemlje ultimativno traže obnavljanje kuća i infrastrukture (iako jako dobro znaju kako su sve to srušili s četnicima iz Srbije i “JNA”) i povrh svega toga ni u primisli im nije priznanje bilo kakve krivnje za sve ono što su činili u Hrvatskoj od početka 1989. godine nadalje – sve nas to obvezuje na podsjećanje.

Nema druge, nego naše nekadašnje (a i sadašnje) susjede, pogotovu one kojima su dobre samo i jedino “ustaške” kune, a sve drugo im se u ovoj zemlji gadi, s vremena na vrijeme podsjetiti na to što su “zaboravili”, jer rat nije započeo 4. kolovoza 1995. godine, nego davno prije. Kolektivna “amnezija” koja je zahvatila najveći dio Srba (pa i naših u Hrvatskoj) i njihovo selektivno sjećanje nisu dobar temelj za skladne odnose s hrvatskim i drugim narodima u ovoj zemlji niti za povjerenje bez kojeg nema normalnog i harmoničnog zajedničkog života. Njihovi su zločini uglavnom ostali nekažnjeni, mnogi srpski ratni zločinci su danas u Hrvatskoj na političkim funkcijama, rade u državnim službama, čak i u pravosuđu i policiji – ali ni to nije dovoljno! Unatoč svemu i danas se stvara fama o “ugroženosti” Srba i to je drskost koja prelazi sve razumne granice.

Utoliko prije ne smijemo i nemamo pravo zaboraviti. Zbog naraštaja koji dolaze, mladih Hrvata i Srba koji moraju nastaviti zajednički život na ovim prostorima. A nova građa se ne stavlja na trule temelje – kaže jedan stara izreka.

Počelo je u veljači 1989. dok još nije bilo ni Tuđmana ni HDZ-a

 Sjećate li se 28. veljače 1989. godine i velikog srpskog mitinga u Kninu, koji je označio smišljeno i plansko prelijevanje ekstremnog srpskog radikalizma iz Srbije u Hrvatsku s namjerom potpaljivanja ratnog požara? I svih onih huškačkih okupljanja srpskih šovinista koja su uslijedila potom diljem “srpskih krajeva” u Hrvatskoj (Od Kosova polja kod Knina i Petrove Gore do Benkovca Karlovca, Bukovića, Srba, Belog Manastira, Bobote, Vere, Bršadina, Borova Sela, Vukovara) na kojima su deseci tisuća domaćih četnika (sa subraćom iz Srbije, BiH, s Kosova i Crne Gore), predvođeni svojim ideolozima iz SDS-a, četničkim vojvodama i partizanskim “prvoborcima” zazivali krv i razbijanje Hrvatske u ime stvaranja “Velike Srbije”?

I sve se to činilo protivno političkim stavovima tadašnjih (komunističkih) saveznih vlasti koje su i s najviših razina upozoravale da je riječ o “krajnje štetnim pojavama koje truju odnose među narodima i stvaraju međunacionalnu netrpeljivost”.

Pamtite li onu euforiju na Gazimestanu (28. lipnja 1989.), kad je pred više od milijun Srba (i kompletnim vrhom tadašnje SFRJ na čijem je čelu bio Slovenac Janez Drnovšek), srpski “vožd” Slobodan Milošević govorio o bitkama “koje nisu oružane mada ni takve još nisu isključene” i pozivajući okupljene da budu “dostojni svojih predaka” – i potom uzvike na mitinzima diljem Hrvatske: “Ovo je Srbija”?

Je li vam možda ostao u sjećanju svibanj 1990. godine i plansko, smišljeno, protuustavno razoružavanje Teritorijalne obrane Republike Hrvatske (samo 7 dana prije konstituiranja prvog višestranačkog demokratskog Sabora) i onaj 17. kolovoza (iste godine) kad su pali prvi balvani u Kninu i okolici, proglašenje “ratnog stanja” (što ga je putem Radio Knina obnarodovao tamošnji zubar Milan Babić) i poruka “ustaškom poglavniku Tuđmanu” kako “ustaška čizma neće kročiti na srpsku zemlju” dok je Milana Martića i njegove “narodne milicije”?

Jeste li zapamtili srpske barikade koje su iz čistog mira i ničim izazvani (pravdajući to “ugroženošću”) podizali Srbi diljem krajeva u kojima su imali značajniji udjel u stanovništvu (od Slavonije preko Banovine, Like, Korduna, do Gorskog kotara i Dalmacije) i one početne oružane napade na civile, policajce i novinare? Sjećate li se njihovih oružanih provokacija u Pakracu, na Plitvicama, u Polači (i podmuklih ubojstava naših redarstvenika Josipa Jovića i Franka Lisice), pa onog užasnog pokolja, masakra u Borovu Selu nad dvanaestoricom mladih hrvatskih redarstvenika koji su pod okriljem “JNA” smišljeno uvučeni u pripremljenu zasjedu i bezdušno pobijeni dok ih je 23 ranjeno?

Politički “guru” tadašnjeg radikalnog srpskog pokreta u Hrvatskoj, Jovan Rašković pravdao se time kako su “Srbi lud narod”, u isto vrijeme potpirujući požar i stvarajući ratno ozračje. Radoslav Tanjga je pljuvao hrvatskom narodu u lice usred Sabora nazivajući njegovu novu demokratski izabranu vlast “zločinačkom” i “genocidnom” iznoseći laži o srpskoj “ugroženosti” (dok su u isto vrijeme njegovi teroristi provodili svoju hajdučiju i naoružavali se pripremajući se za rat). Negirao se referendum građana koji su se s preko 94% opredijelili za samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Iza te prljave kampanje slijedilo je ostvarenje zločinačkog plana stvaranja “Velike Srbije” zatiranjem svega što nije srpsko.

Izrazita manjina jedne nacije (koja je činila jedva 6% ukupnog stanovništva), nastojala je na četvrtini hrvatskog teritorija stvoriti svoju paradržavu negirajući prava svih drugih građana!

Srpska agresija, pokolji i masakri

 Možda se sjećate i tog 3. srpnja 1991., kad je nakon niza ničim izazvanih provokacija otpočela otvorena agresija Srbije i “JNA” na Hrvatsku (uz pomoć ekstremnog dijela domaćih Srba) i prelaska njihovih vojnika, četnika i tenkova preko mosta na Batini u Baranju, okupacije ove regije i okruženja vukovarsko-borovskog područja, potom spaljivanja sela Ćelije, napada na Dalj, Erdut, Aljmaš, Nuštar, Vinkovce, Osijek, surovih razaranja i etničkog čišćenja istočne Slavonije strategijom spaljene zemlje i uz masovne zločine nad civilima i braniteljima?

Pamtite li pokolje u Tovarniku, Berku, Bapskoj, Vukovaru, Borovu Naselju, na Ovčari u ‘Veleprometu’, Voćinu, Antinu, Lovasu, Čojlugu, Četekovcu, Balincima, Kusonjama, Kostrićima, Skeli, Strugi Banskoj, Petrinji, Majuru, Baćinu, Joševici, Saborskom, Kuljanima, Kozibrodu, Lovincu, Kraljevčanima, Bjelovcu, Peckom, Žutoj Lokvi, Čuntiću, Dragotincu, Graboštanima, Viduševcu, Širokoj Kuli, Škabrnji, Nadinu, kod Lađevca, u Vukmaniću, Bariloviću, Furjanu, kod Svetog Roka, u Erveniku, Potkonju i na stotinama drugih mjesta?

Znate li da je 402 nedužna djeteta ubijeno od srpskog agresora tijekom rata, a njih 28 samo u jednom hrvatskom gradu – Slavonskom Brodu? Sjećate li se onih danonoćnih udara iz zraka, s kopna, mora i rijeka na naše gradove i sela od Cavtata i Dubrovnika preko Šibenika i Gospića do Karlovca, Slavonskog Broda, Županje, Rajevog Sela, Osijeka, Marinaca, Nijemaca, Nuštra, Vinkovaca – tog sustavnog, barbarskog i sadističkog ubijanja ljudi i čitavih gradova i sela?

Pamtite li bezdušno satiranje Vukovara, Borova i Borova Naselja i grozote koje su počinjene tamo – nešto što je nezabilježeno u povijesti Europe nakon Drugoga svjetskog rata? Onu deportaciju 8.000 naših civila iz Iloka – kao u vrijeme nacističkih progona i protjerivanje preko pola milijuna Hrvata i drugih građana s okupiranih područja od srpskih terorista i njihove subraće iz Srbije i “JNA”?

Jesu li vam ostala u sjećanju sva ona arogantna odbijanja mirovnih planova od strane Srba – “krajišnika” koji su umjesto sporazuma, dogovora i prihvaćanja mira provodili svoje “referendume”, najavljivali “ujedinjenje” s “Republikom Srpskom”, prijetili, vrijeđali, a svaku hrvatsku ili međunarodnu mirovnu inicijativu ismijavali i izvrgavali javnom ruglu? Sve do ‘Oluje’ dovodili su Vojislava Šešelja, Željka Ražnatovića Arkana, Aleksandra Vučića, Ratka Mladića, patrijarha Pavla, Biljanu Plavšić i druge ekstremiste koji su po “krajini” držali huškačke govore i agitirali protiv bilo kakvih sporazuma i dogovora.

Gotovo punih 5 godina srpska je teroristička rulja divljala i haračila po Hrvatskoj i protivno svim međunarodnim normama i zakonima (pa Povelji i rezolucijama UN-a) držala pod okupacijom dio suverenog teritorija naše zemlje. Više od 4 godine je Republika Hrvatska kao punopravna članica OUN-a trpjela to stanje bezvlašća! Samo na tobože “zaštićenim” (UNPA) područjima ubijeno je oko 1.200 Hrvata, uz masakre čitavih obitelji. Nisu pošteđeni ni Srbi iz mješovitih brakova ili oni koji su se solidarizirali s Hrvatima.

Jeste li gledali onu njihovu “vojnu paradu” u Slunju (na Vidovdan – 28. lipnja 1995.) s koje su poručili po tko zna koji put Hrvatskoj i svijetu da ne žele mir? Onaj huškački govor Milana Martića u Grahovu (27. srpnja 1995.) u kojemu “ustašama” prijeti uništenjem i novim grobovima? Nisu li čak odbili i svaki razgovor o planu Z-4 kojim bi dobili tako široku autonomiju kakvu nema ni jedna manjina u bilo kojoj državi na svijetu iako su čak proglasili i “ratno stanje” u svojoj paradržavi tjedan dana prije nego je započela VRO ‘Oluja’?

Pobili su oko 16.000 Hrvata i građana drugih nacionalnosti, protjerali preko pola milijuna, razrušili skoro trećinu Hrvatske, uzrokovali desetke tisuća invalida, silovali tisuće žene i djevojčica, uništili veliki dio stambenog fonda, infrastrukture, gospodarskih kapaciteta, razaranja nisu pošteđeni ni crkve, bolnice, škole, kulturno-povijesni spomenici, muzeji, knjižnice, čak ni groblja. Opljačkali su sve što su mogli i odvukli u Srbiju, spaljivali matične knjige, otvarali logore i u njima mučili i ubijali naše branitelje i civile, ostavili su nam desetke tisuća invalida i traumatiziranih, 10.000 djece bez roditelja, oko milijun ukopanih mina (od kojih i danas ginu naši pirotehničari).

I na kraju, sjećate li se kako smo u Knin ušli (5. kolovoza 1995. godine) tako da je grad ostao potpuno čitav, netaknut, a “krajiške” vojnike i četnike (među kojima i brojne zločince) poslije zarobljavanja razoružali i pustili na slobodu? Pustili smo ih nakon što su se predali da mirno odšeću iz Hrvatske kao da se ništa nije dogodilo i kao da među njima nisu bile stotine krvnika i zločinaca?

Oni su nas ubijali, trpali u logore i mučili, rušili nam kuće, pljačkali i silovali, a mi njima poklonili slobodu!? Zna li tko možda za takav slučaj u dosadašnjoj povijesti ratova i ratovanja?

I danas poslije svega slušamo njihove zloćudne i otrovne laži o “etničkom čišćenju” i “genocidu” što smo ga tobože počinili u obrani vlastite opstojnosti u oslobodilačkim operacijama na koje smo kao država imali legitimno pravo prema svim međunarodnim zakonima i Povelji UN-a!?

Moraju znati da nema oprosta bez pravde i priznanja krivnje!

 Da, ima nas koji sve to pamtimo i ne mirimo se s činjenicom da srpski zločini nisu kažnjeni i da zločinci i agresori ne priznaju krivnju. Naprotiv, mnogi od njih i danas prijete, tvrde kako su opet “ugroženi”, a “krajišnici” koji su s razlogom pobjegli iz Hrvatske 90-ih godina (jer, mnogima su ruke krvave), danas su u Srbiji najveći ekstremisti, huškači i zagovaratelji ponovnog “oslobađanja SAO Krajine”, uključeni u stranku ratnog zločinca i četničkog vojvode Vojislava Šešelja i srodne pokrete.

Dolaze čak i u Hrvatsku kako bi dali glas Miloradu Pupovcu i SDSS-u. A oni koji ne smiju prijeći granicu, jako dobro znaju zašto.

Našim civilima i braniteljima odsijecali su glave, razapinjali ih na vagone i ciljali ručnim bacačima, kastrirali su muškarce (na živo, noževima), mjesecima su držali zatvorene žene i djevojčice od 12, 13 ili 14 godina i silovali ih – mnoge su puštali tek nakon što su bile u poodmaklom stupnju trudnoće govoreći im kako će “rađati četnike”, odvodili su ranjenike iz bolnica i ubijali ih, tjerali civile u minska polja, planski masakrirali po selima kako bi ljudi zauvijek napustili svoje domove i zavičaj i izgubili svaku volju za povratkom, s uživanjem su rušili katoličke crkve i progonili svećenike i časne sestre, pljačkali su i odnosili u Srbiju sve čega su se dohvatili: od umjetničkog i sakralnog blaga do ljetine, stoke, aparata za kućanstvo, vozila i svega drugoga.

Mi koji dobro pamtimo i znamo što se događalo, podsjećat ćemo ih na to dok smo živi – sve njih koji imaju nečistu savjest i nakon svega se bave konstruiranjem novih “istina” na matricama starih i izlizanih laži kakve su koristili i u razdoblju nakon 1945. godine.

Podsjetimo najprije s tri video-isječka kako je to bilo:

  1. Velikosrpski miting na Petrovoj Gori 4. ožujka 1990. godine:

Izdvojimo 13 minuta i za istinu o Domovinskom ratu i pogledajmo sjajan uradak naših djelatnika iz Hrvatskog povijesnog muzeja (iz 2011. godine) koji sažeto progovara istinu o agresiji: https://www.youtube.com/watch?v=EyxOBHFYVNo

Na kraju, poruka našim nekadašnjim susjedima Srbima (ma gdje bili):

Republika Hrvatska je bila i ostala otvorena za sve ljude dobre volje, za one koji će poštivati njezin pravni poredak, biti lojalni građani, u njoj mirno i civilizirano živjeti i graditi budućnost. Niti vas je tko otjerao, niti vam se brani povratak, ali nećemo vas moliti da se vratite. Može se vratiti tko god želi, pa i oni među vama koji su počinili zločine, ali moraju najprije položiti račune za svoja nedjela pred hrvatskim pravosuđem. Neka pogledaju u oči preživjelima čije su najbliže srodnike pobili – pa i majkama, očevima, braći, sestrama i djeci koji još uvijek traže kosti najmilijih i pokaju se. To je jedini put.

Nema povjerenja bez pravde, ni oprosta bez priznanja krivnje i istine. To vrijedi za sve ljude i narode na svijetu, pa i za vas Srbe.

I ostavite se snova o “Velikoj Srbiji”. U Republici Hrvatskoj nikad nije bilo nikakvih “krajina” (pogotovu srpskih). I neće ih nikad ni biti.

Zlatko Pinter

Vijesti

Zvuče li ovako biblijski kerubini?

Published

on

Ovih 21 muških pjevača 600 godina starog zbora Sretenjskog samostana priredili su nastup na kojem bi im pozavidio svaki duhovni zbor.

U svijetu glazbe malo je ponuda koje se mogu natjecati sa sirovom ljepotom sakralne glazbe. Liturgijski glazbeni stil koji treba pomoći vjernicima da bolje slave Boga, sveta glazba je dizajnirana da odražava veličanstvenost božanskog, sa svakom pjesmom himnom koja uzdiže molitve Gospodinu na jeziku anđela.

Danas ćemo ispitivati zvukove kerubina, moćnog reda anđela biblijski opisanih kao Božjih slugu. (Nemojte brkati ove slavne pjevače beskrajne hvale s debeljuškastim puttijima ili “anđelima” koji često ukrašavaju nebesko carstvo na renesansnim slikama.)

Uglazbljen od strane jednog od najcjenjenijih skladatelja duhovne glazbe u Rusiji 19. stoljeća, Grigorija Lvovskog, “Keruvimska himna” jedno je od najboljih djela svetog pjevanja iz razdoblja romantizma koje smo ikada čuli. To je liturgijsko djelo, s dugotrajnim akordima koji stvaraju veličanstvenu, molitvenu zvučnu kulisu. Drevni tekst pjeva zbor prije pričesti u bizantskoj liturgiji; prevedeno na hrvatski glasi:

„Mi, koji mistično predstavljamo kerubine i pjevamo trosvetu pjesmu životvornoj Trojici, odložimo sve svjetovne brige, da možemo primiti Kralja svih, nevidljivo praćenog anđeoskim četama. Aleluja, aleluja, aleluja.”

Ova izvedba 600 godina starog zbora Sretenjskog manastira 2023. je veličanstvena koliko može biti.

Ovih 21 muški vokal priredio je show na kojem bi im pozavidio svaki sveti zbor, s toliko snažnom rezonancijom da isprva nismo bili sigurni da će naši zvučnici izdržati. Grupa posebnu pozornost posvećuje dinamici (glasnoći), počinje tako tiho da gotovo zvuči poput mješovitog zbora, a završava tutnjavom snagom koja se može naći samo u muškom zboru.

Brojne su snimke ovog slavnog povijesnog zbora na YouTube stranici The Oktavism Channel, zajedno s raznim ponudama duhovne glazbe mnogih zborova. Od izdanja zbora Sretenjskog samostana, jedno od naših najdražih je suradnja s 14-godišnjom solisticom Anastasijom Gladilinom, za izvedbu pjesme “Kyrie Eleison” koju je uglazbio gruzijski pravoslavni patrijarh Ilija II. (Aleteia)

Continue Reading

Vijesti

EKSKLUZIVNO Što je to “Belle Époque”? Pariz kao svjetska prijestolnica – iz doba Matoša!

Published

on

Prije 100 godina cijeli je svijet gledao u Pariz – bio je vodeći u kulturi, tehnologiji i čistim ambicijama. Niz videa iz “Belle Époque”… donosimo status profila Culture Critic.

Jedno kraće vrijeme su čak imali pokretne nogostupe – prvi put za Svjetsku izložbu 1900. godine. Dva pločnika išla su paralelno: jedan brzinom od 3 milje na sat, a drugi brzinom od 5 milja na sat, na vrhu velikog željeznog vijadukta.

Svjetski sajmovi bili su u modi na prijelazu stoljeća – a sajmovi u Parizu bili su među najboljima. Ova snimka je s događaja iz 1900., kojem je prisustvovalo 48 milijuna ljudi.

Događaj iz 1900. godine doveo je do izgradnje desetaka ovih velikih “paviljona” u blizini obala Seine – gotovo svi su u međuvremenu srušeni.

Sve je to izgrađeno za privremeni prikaz kulturnih i tehnoloških dostignuća tog vremena.

Eiffelov toranj, dovršena najviša građevina na svijetu, izgrađen je kako bi pokazao francusku inženjersku dominaciju.

Trebao je biti samo privremen (za sajam 1889.), ali se kasnije pokazao korisnim za radio tijekom Prvog svjetskog rata – pa je zadržan.

Neki od najranijih snimaka koje imamo potječu iz 1896. Konji su naravno bili glavni način prijevoza, a ovo su bila vatrogasna vozila:

A evo i Notre-Dame iste godine.

Do 1900. godine u Parizu je bilo gotovo 80 000 konja – a konjski izmet je bilo pravi problem. Godine 1907. uveli su prometne trake za odvajanje automobila od konja.

“Lijepo doba” bilo je i doba mode. To se nastavilo u 1920-ima (kada je snimljen ovaj snimak). Tada je bila norma odijevati se pristojno…

Ova snimka je iz 1902. – mirna šetnja Bois de Boulogne. Što mislite da se od tada najviše promijenilo?

Continue Reading

Vijesti

PIJANI BOGATAŠI I ZLATNI PADOBRANI Europske mirovine

Published

on

  Nakon što je Ursula von der Leyen upozorila svoje “ministre” neka paze što govore o njoj ili će im se oduzeti mirovine red ih je pogledati – donosi Hladna istina, djelomično prenosimo.

Europske mirovine ili preciznije mirovine europskih komesara su zbog svoje visine praktički zabranjena tematika u Europi.

  Po definiciji komesara, mi imamo Europsku komisiju u kojoj sjede europski povjerenici što predstavlja nelogičnost. Mi bi trebali imati ili Europsku komisiju u kojoj sjede komesari ili Europsko povjerenstvo u kojem sjede povjerenici !? Na Hladnoj istini mi stoga koristimo pojam komesari zajedno s njegovom jasnom implikacijom. Inače važno je dodati da praktički sve članice koriste pojam komesar !?

  Nakon što smo to rekli red je sada skočiti u srž današnje kontroverze. Thierry Breton je izuzetno bogati čovjek koji posjeduje vlastiti dvorac i istovremeno komesar za unutrašnje tržište (i industriju). Kako je navršio 69 godina on sada igra svoju posljednju europsku igru,a ako ona ne uspije povući će se svoj dvorac, u mirovinu.

  Ta njegova posljednja igra je postati predsjednik Europske komisije, oduzeti Ursuli von der Leyen drugi mandat. To da ona ima veliku mogućnost biti još 5 godina predsjednica Europske komisije nam je ukazalo zasjedanje Europske pučke stranke. Na njemu ju je ova najpopularnija europske “stranka” 07.03.2024. gotovo plebiscitno nominirala za drugi mandat.

  Tu bi priča završila da se samo 2 dana kasnije u priču nije upleo europski komesar Thierry Breton. U svojoj izjavi on ukazuje da Ursulu von der Leyen možemo slobodno reći u vlastitoj stranci mrze. Kao dokaz za to Breton navodi da je na okupljanju stranke od 737 osoba s pravom glasa za nju glasovalo samo njih 400. On je u pravu jer to bi bilo kao da za Plenkovića na Saboru HDZ-a glasa samo malo više od 50 % članova.

  Službena reakcija Ursule von der Leyen ili preciznije sekretara Europske komisije je izašla na vidjelo 12.03.2024. Ona govori da se Komesari trebaju ponašati u skladu s integritetom i diskrecijom, a završava s komesari će izgubiti pravo na mirovinu ako se ne ponašaju u skladu s pravilima. U prevodu oni će izgubiti mirovinu ako budu kritizirali Ursulu von der Leyen.

  Koliko ta mirovina iznosi je puno problematičnije pitanje jer je obavijeno velom tajnosti. Mi na primjer znamo da član Europskog parlamenta ulazi u mirovinu s 63 godine starosti, a ona iznosi 3.5 % po godini staža u parlamentu. To znači da mirovina člana Europskog parlamenta u jednom mandatu (5 godina) sada iznosi oko 1700 eura. Tome trebamo dodati i zlatni padobran pošto europski parlamentarac može dobiti više od 241 000 eura pri napuštanju dužnosti.

  Sada kada ste vidjeli te podatke možete samo zamisliti koliko iznosi mirovina europskog komesara i njegov zlatni padobran. Dovoljno nam ispadne konstatirati da plaća europskog komesara iznosi 26 000 eura, oko 3/4 plaće američkog predsjednika i na osnovu toga se računa mirovina. Riječ je o mirovini koja može iznositi 70 % posljednje plaće.

  Jedan prastari podatak o mirovinama europskih komesara nam govori da oni dobiju i milijunski zlatni padobran. U vezi toga imamo istinitu priču iz 2009 kada je europski komesar izjavio da će odmah dati ostavku ako mu toliko iznosi mirovina. Nakon što je uvidio da je riječ o istinitom podatku odustao je od ostavke i govorio koliko teško on radi.

  Sve u svemu mirovine europskih komesara su iznimno nepopularna tematika koju mediji trebaju izbjegavati. Red bi onda bio da ih se ne stavlja u centar zanimanja pretnjama da će biti oduzete onima koji govore pogrešne stvari. To bi Ursula von der Leyen trebala znati !?

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved