Connect with us

Vijesti

PODSJETNIK ZA “KRAJIŠNIKE” KOJI SU “ZABORAVILI” ŠTO SU SVE ČINILI U HRVATSKOJ U IME SRPSTVA I PRAVOSLAVLJA DO 4. KOLOVOZA 1995. GODINE

Published

on

(Izvor za fotografiju: slobodnadalmacija.hr)

Ako ste koliko-toliko redovit posjetitelj Interneta, vjerojatno vam nisu promakle masovne objave s “ispovijestima” Srba koji su 90-ih godina napustili Hrvatsku.

Njihova jednostranost u prikazima tih događaja i vlastitih sudbina, a ne rijetko i otvorena mržnja (koja nije ništa manja nego prije 30 godina), pri čemu izravno u kameru govore o “ustaškoj Hrvatskoj” i Hrvatima kao “istorijskim neprijateljima srpskog naroda”, dok u isto vrijeme traže priznavanje staža za vrijeme koje su proveli u agresiji na tu istu Hrvatsku, aboliciju od zločina, prava na mirovinu, dolaze na glasovanje u vrijeme izbora, slobodno raspolažu svojom imovinom, od ove zemlje ultimativno traže obnavljanje kuća i infrastrukture (iako jako dobro znaju kako su sve to srušili s četnicima iz Srbije i “JNA”) i povrh svega toga ni u primisli im nije priznanje bilo kakve krivnje za sve ono što su činili u Hrvatskoj od početka 1989. godine nadalje – sve nas to obvezuje na podsjećanje.

Nema druge, nego naše nekadašnje (a i sadašnje) susjede, pogotovu one kojima su dobre samo i jedino “ustaške” kune, a sve drugo im se u ovoj zemlji gadi, s vremena na vrijeme podsjetiti na to što su “zaboravili”, jer rat nije započeo 4. kolovoza 1995. godine, nego davno prije. Kolektivna “amnezija” koja je zahvatila najveći dio Srba (pa i naših u Hrvatskoj) i njihovo selektivno sjećanje nisu dobar temelj za skladne odnose s hrvatskim i drugim narodima u ovoj zemlji niti za povjerenje bez kojeg nema normalnog i harmoničnog zajedničkog života. Njihovi su zločini uglavnom ostali nekažnjeni, mnogi srpski ratni zločinci su danas u Hrvatskoj na političkim funkcijama, rade u državnim službama, čak i u pravosuđu i policiji – ali ni to nije dovoljno! Unatoč svemu i danas se stvara fama o “ugroženosti” Srba i to je drskost koja prelazi sve razumne granice.

Utoliko prije ne smijemo i nemamo pravo zaboraviti. Zbog naraštaja koji dolaze, mladih Hrvata i Srba koji moraju nastaviti zajednički život na ovim prostorima. A nova građa se ne stavlja na trule temelje – kaže jedan stara izreka.

Počelo je u veljači 1989. dok još nije bilo ni Tuđmana ni HDZ-a

 Sjećate li se 28. veljače 1989. godine i velikog srpskog mitinga u Kninu, koji je označio smišljeno i plansko prelijevanje ekstremnog srpskog radikalizma iz Srbije u Hrvatsku s namjerom potpaljivanja ratnog požara? I svih onih huškačkih okupljanja srpskih šovinista koja su uslijedila potom diljem “srpskih krajeva” u Hrvatskoj (Od Kosova polja kod Knina i Petrove Gore do Benkovca Karlovca, Bukovića, Srba, Belog Manastira, Bobote, Vere, Bršadina, Borova Sela, Vukovara) na kojima su deseci tisuća domaćih četnika (sa subraćom iz Srbije, BiH, s Kosova i Crne Gore), predvođeni svojim ideolozima iz SDS-a, četničkim vojvodama i partizanskim “prvoborcima” zazivali krv i razbijanje Hrvatske u ime stvaranja “Velike Srbije”?

I sve se to činilo protivno političkim stavovima tadašnjih (komunističkih) saveznih vlasti koje su i s najviših razina upozoravale da je riječ o “krajnje štetnim pojavama koje truju odnose među narodima i stvaraju međunacionalnu netrpeljivost”.

Pamtite li onu euforiju na Gazimestanu (28. lipnja 1989.), kad je pred više od milijun Srba (i kompletnim vrhom tadašnje SFRJ na čijem je čelu bio Slovenac Janez Drnovšek), srpski “vožd” Slobodan Milošević govorio o bitkama “koje nisu oružane mada ni takve još nisu isključene” i pozivajući okupljene da budu “dostojni svojih predaka” – i potom uzvike na mitinzima diljem Hrvatske: “Ovo je Srbija”?

Je li vam možda ostao u sjećanju svibanj 1990. godine i plansko, smišljeno, protuustavno razoružavanje Teritorijalne obrane Republike Hrvatske (samo 7 dana prije konstituiranja prvog višestranačkog demokratskog Sabora) i onaj 17. kolovoza (iste godine) kad su pali prvi balvani u Kninu i okolici, proglašenje “ratnog stanja” (što ga je putem Radio Knina obnarodovao tamošnji zubar Milan Babić) i poruka “ustaškom poglavniku Tuđmanu” kako “ustaška čizma neće kročiti na srpsku zemlju” dok je Milana Martića i njegove “narodne milicije”?

Jeste li zapamtili srpske barikade koje su iz čistog mira i ničim izazvani (pravdajući to “ugroženošću”) podizali Srbi diljem krajeva u kojima su imali značajniji udjel u stanovništvu (od Slavonije preko Banovine, Like, Korduna, do Gorskog kotara i Dalmacije) i one početne oružane napade na civile, policajce i novinare? Sjećate li se njihovih oružanih provokacija u Pakracu, na Plitvicama, u Polači (i podmuklih ubojstava naših redarstvenika Josipa Jovića i Franka Lisice), pa onog užasnog pokolja, masakra u Borovu Selu nad dvanaestoricom mladih hrvatskih redarstvenika koji su pod okriljem “JNA” smišljeno uvučeni u pripremljenu zasjedu i bezdušno pobijeni dok ih je 23 ranjeno?

Politički “guru” tadašnjeg radikalnog srpskog pokreta u Hrvatskoj, Jovan Rašković pravdao se time kako su “Srbi lud narod”, u isto vrijeme potpirujući požar i stvarajući ratno ozračje. Radoslav Tanjga je pljuvao hrvatskom narodu u lice usred Sabora nazivajući njegovu novu demokratski izabranu vlast “zločinačkom” i “genocidnom” iznoseći laži o srpskoj “ugroženosti” (dok su u isto vrijeme njegovi teroristi provodili svoju hajdučiju i naoružavali se pripremajući se za rat). Negirao se referendum građana koji su se s preko 94% opredijelili za samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Iza te prljave kampanje slijedilo je ostvarenje zločinačkog plana stvaranja “Velike Srbije” zatiranjem svega što nije srpsko.

Izrazita manjina jedne nacije (koja je činila jedva 6% ukupnog stanovništva), nastojala je na četvrtini hrvatskog teritorija stvoriti svoju paradržavu negirajući prava svih drugih građana!

Srpska agresija, pokolji i masakri

 Možda se sjećate i tog 3. srpnja 1991., kad je nakon niza ničim izazvanih provokacija otpočela otvorena agresija Srbije i “JNA” na Hrvatsku (uz pomoć ekstremnog dijela domaćih Srba) i prelaska njihovih vojnika, četnika i tenkova preko mosta na Batini u Baranju, okupacije ove regije i okruženja vukovarsko-borovskog područja, potom spaljivanja sela Ćelije, napada na Dalj, Erdut, Aljmaš, Nuštar, Vinkovce, Osijek, surovih razaranja i etničkog čišćenja istočne Slavonije strategijom spaljene zemlje i uz masovne zločine nad civilima i braniteljima?

Pamtite li pokolje u Tovarniku, Berku, Bapskoj, Vukovaru, Borovu Naselju, na Ovčari u ‘Veleprometu’, Voćinu, Antinu, Lovasu, Čojlugu, Četekovcu, Balincima, Kusonjama, Kostrićima, Skeli, Strugi Banskoj, Petrinji, Majuru, Baćinu, Joševici, Saborskom, Kuljanima, Kozibrodu, Lovincu, Kraljevčanima, Bjelovcu, Peckom, Žutoj Lokvi, Čuntiću, Dragotincu, Graboštanima, Viduševcu, Širokoj Kuli, Škabrnji, Nadinu, kod Lađevca, u Vukmaniću, Bariloviću, Furjanu, kod Svetog Roka, u Erveniku, Potkonju i na stotinama drugih mjesta?

Znate li da je 402 nedužna djeteta ubijeno od srpskog agresora tijekom rata, a njih 28 samo u jednom hrvatskom gradu – Slavonskom Brodu? Sjećate li se onih danonoćnih udara iz zraka, s kopna, mora i rijeka na naše gradove i sela od Cavtata i Dubrovnika preko Šibenika i Gospića do Karlovca, Slavonskog Broda, Županje, Rajevog Sela, Osijeka, Marinaca, Nijemaca, Nuštra, Vinkovaca – tog sustavnog, barbarskog i sadističkog ubijanja ljudi i čitavih gradova i sela?

Pamtite li bezdušno satiranje Vukovara, Borova i Borova Naselja i grozote koje su počinjene tamo – nešto što je nezabilježeno u povijesti Europe nakon Drugoga svjetskog rata? Onu deportaciju 8.000 naših civila iz Iloka – kao u vrijeme nacističkih progona i protjerivanje preko pola milijuna Hrvata i drugih građana s okupiranih područja od srpskih terorista i njihove subraće iz Srbije i “JNA”?

Jesu li vam ostala u sjećanju sva ona arogantna odbijanja mirovnih planova od strane Srba – “krajišnika” koji su umjesto sporazuma, dogovora i prihvaćanja mira provodili svoje “referendume”, najavljivali “ujedinjenje” s “Republikom Srpskom”, prijetili, vrijeđali, a svaku hrvatsku ili međunarodnu mirovnu inicijativu ismijavali i izvrgavali javnom ruglu? Sve do ‘Oluje’ dovodili su Vojislava Šešelja, Željka Ražnatovića Arkana, Aleksandra Vučića, Ratka Mladića, patrijarha Pavla, Biljanu Plavšić i druge ekstremiste koji su po “krajini” držali huškačke govore i agitirali protiv bilo kakvih sporazuma i dogovora.

Gotovo punih 5 godina srpska je teroristička rulja divljala i haračila po Hrvatskoj i protivno svim međunarodnim normama i zakonima (pa Povelji i rezolucijama UN-a) držala pod okupacijom dio suverenog teritorija naše zemlje. Više od 4 godine je Republika Hrvatska kao punopravna članica OUN-a trpjela to stanje bezvlašća! Samo na tobože “zaštićenim” (UNPA) područjima ubijeno je oko 1.200 Hrvata, uz masakre čitavih obitelji. Nisu pošteđeni ni Srbi iz mješovitih brakova ili oni koji su se solidarizirali s Hrvatima.

Jeste li gledali onu njihovu “vojnu paradu” u Slunju (na Vidovdan – 28. lipnja 1995.) s koje su poručili po tko zna koji put Hrvatskoj i svijetu da ne žele mir? Onaj huškački govor Milana Martića u Grahovu (27. srpnja 1995.) u kojemu “ustašama” prijeti uništenjem i novim grobovima? Nisu li čak odbili i svaki razgovor o planu Z-4 kojim bi dobili tako široku autonomiju kakvu nema ni jedna manjina u bilo kojoj državi na svijetu iako su čak proglasili i “ratno stanje” u svojoj paradržavi tjedan dana prije nego je započela VRO ‘Oluja’?

Pobili su oko 16.000 Hrvata i građana drugih nacionalnosti, protjerali preko pola milijuna, razrušili skoro trećinu Hrvatske, uzrokovali desetke tisuća invalida, silovali tisuće žene i djevojčica, uništili veliki dio stambenog fonda, infrastrukture, gospodarskih kapaciteta, razaranja nisu pošteđeni ni crkve, bolnice, škole, kulturno-povijesni spomenici, muzeji, knjižnice, čak ni groblja. Opljačkali su sve što su mogli i odvukli u Srbiju, spaljivali matične knjige, otvarali logore i u njima mučili i ubijali naše branitelje i civile, ostavili su nam desetke tisuća invalida i traumatiziranih, 10.000 djece bez roditelja, oko milijun ukopanih mina (od kojih i danas ginu naši pirotehničari).

I na kraju, sjećate li se kako smo u Knin ušli (5. kolovoza 1995. godine) tako da je grad ostao potpuno čitav, netaknut, a “krajiške” vojnike i četnike (među kojima i brojne zločince) poslije zarobljavanja razoružali i pustili na slobodu? Pustili smo ih nakon što su se predali da mirno odšeću iz Hrvatske kao da se ništa nije dogodilo i kao da među njima nisu bile stotine krvnika i zločinaca?

Oni su nas ubijali, trpali u logore i mučili, rušili nam kuće, pljačkali i silovali, a mi njima poklonili slobodu!? Zna li tko možda za takav slučaj u dosadašnjoj povijesti ratova i ratovanja?

I danas poslije svega slušamo njihove zloćudne i otrovne laži o “etničkom čišćenju” i “genocidu” što smo ga tobože počinili u obrani vlastite opstojnosti u oslobodilačkim operacijama na koje smo kao država imali legitimno pravo prema svim međunarodnim zakonima i Povelji UN-a!?

Moraju znati da nema oprosta bez pravde i priznanja krivnje!

 Da, ima nas koji sve to pamtimo i ne mirimo se s činjenicom da srpski zločini nisu kažnjeni i da zločinci i agresori ne priznaju krivnju. Naprotiv, mnogi od njih i danas prijete, tvrde kako su opet “ugroženi”, a “krajišnici” koji su s razlogom pobjegli iz Hrvatske 90-ih godina (jer, mnogima su ruke krvave), danas su u Srbiji najveći ekstremisti, huškači i zagovaratelji ponovnog “oslobađanja SAO Krajine”, uključeni u stranku ratnog zločinca i četničkog vojvode Vojislava Šešelja i srodne pokrete.

Dolaze čak i u Hrvatsku kako bi dali glas Miloradu Pupovcu i SDSS-u. A oni koji ne smiju prijeći granicu, jako dobro znaju zašto.

Našim civilima i braniteljima odsijecali su glave, razapinjali ih na vagone i ciljali ručnim bacačima, kastrirali su muškarce (na živo, noževima), mjesecima su držali zatvorene žene i djevojčice od 12, 13 ili 14 godina i silovali ih – mnoge su puštali tek nakon što su bile u poodmaklom stupnju trudnoće govoreći im kako će “rađati četnike”, odvodili su ranjenike iz bolnica i ubijali ih, tjerali civile u minska polja, planski masakrirali po selima kako bi ljudi zauvijek napustili svoje domove i zavičaj i izgubili svaku volju za povratkom, s uživanjem su rušili katoličke crkve i progonili svećenike i časne sestre, pljačkali su i odnosili u Srbiju sve čega su se dohvatili: od umjetničkog i sakralnog blaga do ljetine, stoke, aparata za kućanstvo, vozila i svega drugoga.

Mi koji dobro pamtimo i znamo što se događalo, podsjećat ćemo ih na to dok smo živi – sve njih koji imaju nečistu savjest i nakon svega se bave konstruiranjem novih “istina” na matricama starih i izlizanih laži kakve su koristili i u razdoblju nakon 1945. godine.

Podsjetimo najprije s tri video-isječka kako je to bilo:

  1. Velikosrpski miting na Petrovoj Gori 4. ožujka 1990. godine:

Izdvojimo 13 minuta i za istinu o Domovinskom ratu i pogledajmo sjajan uradak naših djelatnika iz Hrvatskog povijesnog muzeja (iz 2011. godine) koji sažeto progovara istinu o agresiji: https://www.youtube.com/watch?v=EyxOBHFYVNo

Na kraju, poruka našim nekadašnjim susjedima Srbima (ma gdje bili):

Republika Hrvatska je bila i ostala otvorena za sve ljude dobre volje, za one koji će poštivati njezin pravni poredak, biti lojalni građani, u njoj mirno i civilizirano živjeti i graditi budućnost. Niti vas je tko otjerao, niti vam se brani povratak, ali nećemo vas moliti da se vratite. Može se vratiti tko god želi, pa i oni među vama koji su počinili zločine, ali moraju najprije položiti račune za svoja nedjela pred hrvatskim pravosuđem. Neka pogledaju u oči preživjelima čije su najbliže srodnike pobili – pa i majkama, očevima, braći, sestrama i djeci koji još uvijek traže kosti najmilijih i pokaju se. To je jedini put.

Nema povjerenja bez pravde, ni oprosta bez priznanja krivnje i istine. To vrijedi za sve ljude i narode na svijetu, pa i za vas Srbe.

I ostavite se snova o “Velikoj Srbiji”. U Republici Hrvatskoj nikad nije bilo nikakvih “krajina” (pogotovu srpskih). I neće ih nikad ni biti.

Zlatko Pinter

Vijesti

IZJAVE DJECE I ZARAZNI dječji smjeh: Što je covjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji…

Published

on


Više volim maminu sestru nego svoju. Mamina sestra mi je teta, a moja mi nije ništa!
Na mame se ne galami, one su korisne.
Kada se dvoje zaljubljenih prvi put poljubi, odmah se sruše i ne ustaju najmanje sat vremena, a i više.
Poluotok je otok koji još nije dokraja napravljen.
Baka je debela zato što je puna ljubavi.
Što je covjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji.

Djevojčice ne mogu stojecki piškiti, jer se nemaju za što držati.
Kada baku bole zubi, ona njih jednostavno ostavi u caši.
Ja nemam više baku, nju su posadili na groblju.
Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.
Da bi bila dobra, medicinska sestra mora biti potpuno sterilna.
Doktori kažu da su smrtonosne bolesti najgore.

Kad se moj mlađi brat rodio, morali su ga staviti u akumulator.
Leptir je insekt iz porodice helikoptera.
Zoološki vrt je super stvar. Tamo možemo vidjeti i one životinje koje ne postoje.
Nisam kršten, ali sam zato cijepljen.
Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slucaj.
Razlika izmedu sela i grada je ta što je trava na selu iz jednog dijela, a u gradu je isprekidana.
Ne znam koliko imam godina, to se stalno mijenja.

Svi psi vole vodu. Neki cak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.
Akvarij je malo stakleno more gdje žive domace ribe.
Alimentacija je placa za djecu kada im se tata odseli.
Papa živi u Vakumu.
Sve ribe nose jaja, a ruske cak I kavijar.
Kod nas se muškarci mogu ozeniti samo jednom ženom. To se zove monotonija.
Ne razumijem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je bila stara i kineska, a ne naša!
Baka nam je otišla na onaj svijet. Sad i mi imamo nekog u inozemstvu.

Marin EfaTa Croatia/fb

Continue Reading

Vijesti

“Europa je razapinjući samu sebe odustala od svojega identiteta”

Published

on

Razgovor uz knjigu „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“

Upovodu objavljivanja knjige „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“, u izdanju Instituta za europske i globalizacijske studije, ususret izborima za Europski parlament, razgovarali smo s autorom, uvijek britkim i slikovitim politologom i sveučilišnom profesorom dr. Anđelkom Milardovićem. Predstavljanje knjige održat će se 11. lipnja u 12 sati u Kući Europe u Zagrebu.

U kojem se razdoblju dogodila transformacija od voljne do bezvoljne Europe? Kako se „od volje za moći do volje za ništa“ očituje u svjetlu rata u Ukrajini, prethodno pošasti krunskoga virusa, migracija, prve ekonomske krize 2008., ako Hitchcockov „Vertigo“ kao Vaš metaforički primjer gledamo unatrag? Ili najbolje kronološki pripovijedati?

Europa odustaje od same sebe i svojih vrijednosti. Počelo je s postmodernom sredinom devetnaestoga stoljeća. Vjesnik je bio Friedrich Nietzsche. Bez njegovih djela teško je shvatiti povijest europskoga nihilizma. Uništavanje vrijednosti dogodilo se sustavno. I Heideggera je misao prethodnika „Bog je mrtav“ dovela do promišljanja da je čovjek taj koji je ubio Boga, s idejom supstituiranja, izdizanja kao nadčovjek, novi bog. Riječ je o prevrednovanju svih vrijednosti. Danas je kasno, nakon niza godina, jer je Europa u 21. stoljeću došla do točke – ništa. Ako se pak vratimo u razdoblje humanizma i renesanse, lako je pojmiti planetarnu europsku utjecajnost – preko znanosti, umjetnosti, filozofije, tehnike, vojske. Odustajanje od identiteta svojevrsno je samoubojstvo kontinenta, kao što je samoubojstvo pojedinca. Nietzscheov koncept volje za moć nije bio ništa drugo doli koncept volje za životom.

Ističete osam markera Europe na raskrižju 21. stoljeća, njihovo kormilo ili timun: prvi je marker spomenuta filozofija europskoga, ničeanskoga nihilizma; drugi je marker demografsko odumiranje; treći, posljedično, valovi migracijskih kriza; četvrti je populizam; peti umjetna inteligencija; šesti su marker globalne klimatske promjene; sedmi ciklična deglobalizacija i osmi – geopolitičko buđenje Europe, „princeze u slatkom snu“.

Uz pomoć osam markera uspostavljam dijagnozu vremena. Želio sam pokazati da se Europa u gibanju, poput nekontrolirane vožnje automobila, pojavila na raskrižju s osam linija. Odjednom je stala i shvatila da ne zna voziti u osam smjerova. Nažalost, spomenuti markeri nisu bili temom rasprave ususret izborima za Europski parlament 9. lipnja. Politika kao tehnika vladanja i instrument moći izgubila je ideju strateškoga mišljenja i promišljanja. Ono je posve izostalo u kampanjama stranaka.

Jeste li markere slutili u razdoblju nastajanja knjige, od 1997. godine? Je li krajem 20. stoljeća bilo predvidljivo, ako ne ratovi i migracije, onda to odricanje Europe od sebe same?

Ne bih rekao da se moglo predvidjeti, već je sve logična posljedica europske putanje u posljednjih stoljeće i pol. Najveći izazov ostat će njezino pozicioniranje u svijetu. Bit će sukobljavanja između ideje mira i ideje moći. Europa naginje ideji mira, no promijenile su se geopolitičke prilike i paradigme. Nema više unipolarne globalizacije amerikanizma, pojaviše se i drugi igrači, Kina, Rusija, Indija, svi žele svoj dio kolača. Dakle, okolnosti se mijenjaju, ali ne i Europa. Njezin je nedostatak to što nije država. S druge strane, završiti kao Sjedinjene Američke Države na tragu je misli španjolskoga filozofa Joséa Ortege y Gasseta koji ju je vidio kao ujedinjenu Europu. Smatrao je da isključivo državnici mogu izvući stvar. Mi danas umjesto državnika imamo TikTok političare koji listaju slikovnice na pametnim telefonima. Od njih je teško očekivati strukturno i strategijsko mišljenje. Državnici su umrli u dvadesetom stoljeću. Sada su tu birokratizirani političari, u ovom slučaju briselske provenijencije, svi izgledaju kao da su izišli iz laboratorija za kloniranje. Smijehom, govorom, metajezikom, sa zastavicama na reverima. Imaju isti mentalni i odijevajući kod. Kao da vidim mnoštvo pilića brojlera na tekućoj traci. To su djeca hiperbirokratiziranoga sustava europskoga Levijatana. Ako birokracija postane svrha samoj sebi, protiv nje se potrebno otvoreno, dakako mentalno – boriti.

Milardovic knjiga 2

Vaša je knjiga podijeljena na četiri poglavlja. U prvom razlažete sociologiju globalizacije kroz povijest i njezinu cikličnost. Što ćemo s tehnikom?

Globalizacija je stara pojava. Ako je bit globalizacije integracija i povezivanje svijeta, otkad postoje ljudi, oni su se integrirali i povezivali. Povezivanje je bilo i ostalo determinirano tehnikom. Evolucija čovjeka i tehnike je istodobna, što dovodi do zaključka da je i globalizacija. Postojale su predmoderna, moderna i današnja postmoderna globalizacija, koja je zapravo deglobalizacijska. Da je riječ o novoj pojavi, čini se isključivo zbog tehnike koja je omogućila umrežavanje svijeta na virtualan način. Tehnika je omogućila najviši stupanj integracije, na novo hrvatskom – sveobasezanja (smijeh, nap. a.). Obuhvatiti cjelokupnu zemaljsku kuglu moguće je uz pomoć tehnike, tehnologije i mreže. Društvo 21. stoljeća je mreža, na tragu naslova knjige Manuela Castellsa „Uspon umreženoga društva“.

U drugom poglavlju raščlanjujete Europu na raskrižju globalizacije i deglobalizacije kroz filozofska propitivanja. U čemu nam mogu pomoći Nietzsche, Berdjajev, Jaspers, Spengler, Gasset, Husserl, Heidegger i ostali, u prebrzom vremenu koje gotovo briše ono jučerašnje kao da nije ni postojalo? Napisali ste „Ne plači, Europo, nad vlastitom sudbinom, sama si ju stvorila.“

Oslonio sam se komparativnom metodom na relevantne tekstove između dvaju svjetskih ratova. Želio sam pokazati sličnosti u surječju s temeljnom idejom dijagnoze vremena. Jasno da su prije mene pametniji i učeniji ljudi istu stvar vidjeli u duhu svojega vremena. Umjetnu inteligenciju nije moguće razumjeti bez filozofije tehnike i filozofske antropologije. Ona je najviši simbiotički stupanj u evoluciji čovjeka i tehnike. Ali ruka je bila prvim alatom, ona je stvorila ostale alate i strojeve. Zanimljivo je iščitavati promišljanja navedenih autora o tehnici iz vizure prošlih stoljeća. Smisao drugoga dijela knjige pokušaj je usporedbe suvremenoga i onoga vremena, ali i njihova zapanjujuća sličnost.

Ističete demografsko pitanje, uspoređujući Europu s Titanicom dok svira klavir, pije se šampanjac, jede kavijar. Je li dekadencija Europe 2.0 ponavljanje istoga, sofisticiranijega, tehnološki naprednijega, duhovno nazadnijega?

Svakako. Razmjerno tehnološkom napretku civilizacija postaje masovna civilizacija, masovni čovjek, čovjek masa. Postaje sve gluplji i otuđeniji. Bilo je očekivano da tehnika, u antropološkom smislu, ostane u funkciji rasterećenja čovjeka. Ali ako ga ona otupi do idiotskoga stupnja – to je kraj pismenosti. Kraj sveučilišta, kraj svega. Možda će čitatelji pomisliti da progovaram iz pozicije kulturnoga pesimizma, ali riječ je o kulturnom surovom realizmu.

Dotičete se i važnoga migracijskoga pitanja. Vašom metaforom rečeno, smatrate li da bi Ursula von der Leyen poslušala Williama Shakespearea, odnosno Hamleta?

Bojim se da Ursula gubi utakmicu, jer je Shakespeare jači igrač u odnosu na birokratsku gospođu von der Leyen. Iako oboje stoje pred tim suvremenim migracijskim „biti ili ne biti“. Naša „Uršula“ upravlja Europom nemajući blage veze sa strateškim promišljanjem. Iza nje stoje mašinerije koje papagajski ponavljaju sadržaje s dnevnoga reda. Bilo bi drugačije kada bi se strukturno, teorijski i strateški ušlo u priču. Doista nemam ništa protiv žena, ali strašno je na koji način Ursula i naša Dubravka Šuica vode Europu.

Za što sve krivite populizam, na putu u „iliberalnu demokraciju“?

Neću ja populizam sudski tužiti, ali nastojim ga interpretirati sociološki i politološki kao fenomen i 20. i 21. stoljeća. Najprije kao riječ. Kada netko ne zna što učiniti sa sugovornikom na političkom polju, samo mu kaže da je populist. Dakle, prvo određenje populizma je etiketa. Još ju nisam dobio u moru etiketa koje su mi prišivene. Drugo, populizam je borbeni pojam. Supstancijalno, oni koji ga upotrebljavaju nemaju pojma kako je riječ o složenom konceptu. U političkim znanostima nitko populizam nije ozbiljnije obrađivao do 1967. godine, jer je držan običnom etiketom. Tada su Ghita Ionescu i Ernest Gellner objavili prvu sociološku studiju o populizmu. Najprije su ga tipologizirali. Zašto je to bilo potrebno? Jer živimo u kaotičnom svijetu u kojem imamo i kaotičan populizam. Ideja je bila kategorizirati ga i poredak suprotstaviti kaosu. Nakon što su oni napravili posao, stvar je krenula uzbrdo i nepregledno. Temeljno obilježje populizma je reaktivnost. Desni optužuju lijeve, lijevi desne. Populizam reagira taman toliko koliko ima podražaja. A koliko ima podražaja? Onoliko koliko ih nema. Važno je napomenuti i da je dobio ideologijske predmetke – desni i lijevi populizam. Karakteristično je da ima obilježje na oba pola – lijevom je to obrana klasne paradigme, a desnom obrana toposa nacije i države. U pojedinim elementima, primjerice, socijalnim, oni se čak i susreću. Još 2006. objavio sam prvu studiju kod nas „Populizam i globalizacija“. U računalu imam šezdesetak stranica teksta za budući naslov „Europska nova desnica i populizam u Europi 21. stoljeća“. Poanta je da europska nova desnica jest intelektualno i metapolitičko gorivo za desne populiste u Europi. Vidimo po primjerima u Njemačkoj i Francuskoj.

Ako se vratimo na umjetnu inteligenciju iz obzora filozofije tehnike, što je obrađeno u trećem poglavlju Vaše knjige, hoće li ona „pojesti“ čovjeka, osmišljena i „hranjena“ selektivnim podatcima?

Kako će se dalje razvijati ta simbiotička struktura, teško je pretpostaviti išta osim njezina razvoja. Hoće li poludjeti i nasrnuti na čovjeka? Imao sam male noćne razgovore s umjetnom inteligencijom. Pitao sam ju je li pametnija od prirodne inteligencije. Ona uzvraća – ja sam biće, nisam stroj. Inzistiram dalje – reci mi što će se dogoditi ako jedan dan toliko ojačaš, hoćeš li krenuti na čovjeka? E, veli ona, to već spada u polje etike. Etika bi trebala regulirati tehnosferu, da upotrijebim kovanicu recenzenta ove knjige Žarka Paića. Sve opasnosti koje postoje u odnosu na umjetnu inteligenciju, postoje otprije. Kao što postoji povijest čovjek – stroj – tehnika, tako postoji i povijest strahova. Potrebno je prihvatiti umjetnu inteligenciju kao medij napretka te da u antropološkom smislu rasterećuje čovjeka. Može postati opasnom ako naraste u instrumentaliziranu tehniku. U pravnom smislu, umjetna inteligencija ne može odgovarati ni za što. U razgovorima s pravnicima, doznajem da odgovarati mogu oni koji su pisali i oni koji upravljaju tim programom. Prednosti su umjetne inteligencije u pretraživanju baza podataka, u medicini, ekonomiji, učenju, a zamke su u njezinoj uporabi od strane moćnih struktura, koje mogu demokraciji zavrnuti glavom, napraviti SF totalitarno društvo. „Umjetna inteligencija i demokracija: Politika u doba umjetne inteligencije“ bila je tema Sedmoga foruma ICT-društva Zagreb 14. ožujka ove godine. Moguć je tehnološki totalitarizam i kraj demokracije, kao što kaže Yuval Harari. Ali, na tom putu potrebno je primijeniti markere prava, zakona i etike. Tu je, doduše, Europa otišla naprijed s raskrižja jer je donijela akt o umjetnoj inteligenciji. Kina i Rusija neće ju uvesti ni s pištoljem na sljepoočnici. Jer, to bi bio kraj autoritarnih sustava. Ne znam koliko je SAD otišao na tom području. Edukacijom kroz obrazovni sustav potencira se etička dimenzija. Zanimljivo je da se i stroj poziva na etiku, ali da se može oteti kontroli – može. Ista stvar kod različitih ljudi različito funkcionira.

Milardovic knjiga 1

Četvrto poglavlje posvećeno je buđenju geopolitičke Europe. Koji su uzroci ponavljanja, vječnoga vraćanja istomu raskrižju?

Europa je kolijevka geopolitike fokusirane na zemlju, na kopno, kao što su anglosaksonske države kolijevka geopolitike povezane s vodom. U europskoj povijesti od petnaestoga stoljeća igrana je geopolitička igra otkrivanjem svjetova i proizvodnjom kolonija. Njezino djelovanje temeljilo se na ideji moći. U knjizi prvi put razgraničujem predmet od znanosti. Važno je dogovoriti se o geopolitologiji kao znanosti, čiji je predmet proučavanja i geopolitika. Europa je imala geopolitičku priču kroz stoljeća, sa svjetskim ratovima kao vrhuncem. Prikazao sam očeve izgradnje geopolitičke episteme između dvaju svjetskih ratova. Kako je ona bila kontaminirana u Njemačkoj preko Karla Haushofera i Carla Schmitta, takvom je suspektnom i ostala, kao neka akademska disciplina, s obzirom na nacionalsocijalističku pozadinu. Tada su Amerikanci krenuli s dekontaminacijom i oživili tu priču. Pokazao sam razvoj geopolitologije nakon Drugoga svjetskoga rata u SAD-u i Europi, poglavito u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji. Namjerno sam uzeo Rusiju da bih povezao sa strukturom knjige, interpretirajući ju kroz djelo Aleksandra Dugina. „Zanimljivo“ je njegovo poimanje euroazijskoga svijeta i ideologije, čije utemeljenje pokušava pronaći u knjizi „Bitak i vrijeme“ Martina Heideggera. Nužno je shvatiti ideju geopolitologije u kreiranju državnih politika, jer tu se pojavljuju i akteri i faktori, u ovom slučaju i ratovi koji se vode zbog resursa. 

Tko je s globalizacijom i Europom na raskrižju? Ima li uopće „policajaca“ i „regulacije prometa“?

Potreban je „policajac“, kao bog Šiva ili božica Kali s više ruku, koji bi usmjeravao promet. Vraćamo se na problem da Europa nije, a želi biti država. Ona je tip labilne konfederacije. Jedan dio suvereniteta nacionalne države stavile su pod njezinu kapu. Prihvaćaju zajednička pravila, a svaka vodi svoju politiku, kao i prije. Kako se ona može usporediti s bilo kojom državom? Teško. A mora se boriti. Kako će s Rusijom? Da je država, onda je to jedan na jedan. Ovako će između njih dvadeset i sedam uvijek dolaziti do sukoba, neće biti unisonosti. A ako prijeti opasnost, potrebno je zajedništvo. Moja je teza da Putinova Rusija neće nikada stati. Jer stane li, to je njezin kraj. Krene li ona, to je naš kraj s ovako nepripremljenom Europom. Ne zagovaram omoćavanje, ali potreban je tip novoga političkoga realizma ako želimo preživjeti. Teško je evanđeljem protiv provalnika s pajserom, jer dok se izgovori prva rečenica – već je pajser na glavi.

Dotičete se i „bolonjske šume“, doba u kojemu su power pointi smijenili čitanje knjiga, „nastava se pretvorila u dekonstruiranu semiotiku slike“.

Ako su temelj odgoj i obrazovanje, na tragu posljednjega poglavlja Aristotelove „Politike“, a dođe do odustajanja od temelja, rezultat su naraštaji zaglupljeni napretkom tehnologije. Nose mobitele, ne odgovaraju na pozive, pišu poruke, fotografiraju se i objavljuju na TikToku. Razgolićenost na društvenim mrežama ima stotine tisuća pratitelja, a Heideggerova misao može imati (ni)jednoga pratitelja. Jedino da stavimo Heideggera i Hannah Arendt, tako se može doskočiti i nastaviti banalizaciju svega. Kada ih spominjemo, oni su u međusobnim pismima bili svjesni potpune liberalizacije obrazovnoga sustava. Sve što je dijagnosticirano prije gotovo jednoga stoljeća sada kulminira. Živimo doba nove simplificirane paradigme. S vremenom je došlo do zaglupljivanja društva, uspona masa koje drže bič i udaraju po svemu što nije usklađeno s psihologijom mase. Kod nas osobe bez specifične političke težine postaju ministrima, što je dno dna.

Knjiga kao medij više ništa ne znači zatočenicima „bolonjske šume“. Jer, u izborima za zvanje ona nosi jedan bod. Perverzni sustav otišao je predaleko, do apsolutizacije STEM-a, dočim nije bitna društveno-humanistička dimenzija znanja. Kao da su znanost, tehnika i tehnologija samoj sebi svrha, bez potrebe za čovjekom. Dođem do zaključka kako ništa nema smisla. Problem je paradoksalan. Razvoj tehnike trebao je rasteretiti čovjeka, a zaglupio ga je do te mjere da je to zaglupljivanje ušlo i u obrazovni sustav. S obzirom na demografski slom, u Hrvatskoj će to postati još izraženijim problemom. Pojedini fakulteti lovit će po trgovima mlade ljude da se upišu baš kod njih. Već je danas na nekim studijima više nastavnika nego studenata. Kako ćemo dočekati mirovinu bez studentskoga „materijala“? Nije fer da svatko ide na FER (smijeh, nap. a.).

Zaključno, što mogu učiniti hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu u svjetlu Vaših zaključaka i primjera o vrtoglavici (de)globalizacije?

Jedna zvjezdica ne može učiniti mnogo među 27 država. Kao cjelina zastupnici su fragmentirani. Oni ne zastupaju svoju državu, već svoje grupacije, primjerice EPP u stankama nogometne utakmice ili PES u šetnji livadom (smijeh, nap. a.). Oni se biraju na nacionalnoj razini prema listama političkih stranaka koje su međusobno zavađene. Teško je očekivati političku reprezentaciju koja će unisono braniti nacionalne interese. Oni koji budu izabrani bavit će se pitanjima Afrike, Azije, ovisno o odboru koji ih dopadne. Više nemaju veze s bazom koja ih je gore lansirala. Riječ je o partijskoj disciplini u Europskom parlamentu, kao što je partijska disciplina i na nacionalnoj razini. Neće naši europski parlamentarci voditi računa, primjerice, o uređenju Splita ili Zagreba, već o izbjeglicama iz Somalije, kako im već bude dodijeljeno.

Preostaje nam tip snažnoga mišljenja, s utemeljenjem u filozofiji i teologiji, s obzirom na identitet. Jer filozofija je zamijenjena ugljenom i čelikom, a kršćanstvo kao sastavnica identiteta također odbačeno. Križ je simbol identiteta Europe, a ona mu se okreće kontra. I onda se čudi islamizaciji Europe. Što se imaš čuditi, Europo? Tko je tebe razapeo? Sama si to učinila.

Razgovarao: Tomislav Šovagović/HKV

Continue Reading

Vijesti

Spomen na 1145. obljetnicu PRVOG PRIZNANJA HRVATSKE (879. – 2024.)

Published

on

Spomen na 1145. obljetnicu Branimirove godine (879. – 2024.)

Spomen na 1145. godišnjicu Branimirove godine. To je spomen na međunarodno priznanje Hrvatske 7. lipnja 879., na pismo Pape Ivana VIII. knezu Branimiru, biskupu Teodoziju i hrvatskom narodu.
Pronalaskom oltarne pregrade u crkvi sv. Petra Apostola u Muću Gornjem 1871. započelo je istraživanje srednjovjekovnih lokaliteta na području Hrvatske. Oltarna pregrada iz Muća Gornjeg spade u najvažnije spomenike rana hrvatske povijesti jer je na njemu uklesano ime hrvatskog vladara kneza Branimira i godina 888. Osim u Muću Gornjem pronađeno je još pet kamenih natpisa koji spominju kneza Branimira. Kameni natpisi nađeni su u Ninu, Ždrapnju, Šopotu, Otresu, Lepuru i lokalitetu Bribirska Glavica.
Početkom 879. godine Branimir postaje hrvatskim knezom koji uspostavlja kontakt sa Svetom Stolicom. Papa Ivan VIII. obavještava Branimira da je na blagdan Uzašašća, 21. svibnja, blagoslovio njega i njegov narod na oltaru u bazilici Sv. Petra:

“Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu pred žrtvenikom sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da uzmogneš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš.”

Papa sv. Ivan Pavao II. je 30. travnja 1979. u spomen na 1100. obljetnicu pisma pape Ivana VIII slavio s hrvatskim biskupima, svećenicima i hodočasnicioma na glavnom oltaru bazilike Sv. Petra SVEČANU SVETU MISU NA HRVATSKOM JEZIKU, što je bio prvi takav slučaj u povijesti.

Godine 1979. Održano je prva proslava Branimirove godine u gradu Ninu, 1100.-a godišnjica. Svečanu sv. Misu slavio je kardinal Franjo Šeper kao papin delegat uz sudjelovanje oko 500 svećenika, 1000 časnih sestara i velikoga mnoštva od oko 250.000 vjerničkog puka. Mnogi su došli iz svih krajeva ondašnje države u narodnim nošnjama. Opći je dojam svih izvjestitelja iz Nina bio je da se je “dogodilo čudo na Grguru”!

U nedjelju 10. lipnja 1979. na blagdan Presvetog Trojstva bio je dan zahvalnosti Presvetom Trojstvu za dar vjere u zajedništvu Katoličke Crkve. U Muću Gornjem, gdje se nalazi Branimirova zadužbina, sv. misu slavio je biskup Ivo Gugić u koncelebraciji sa 70 svećenika i u prisutnost 7000 hodočasnika.

U zagrebačkoj nadbiskupiji središnja proslava je bila u zagrebačkoj katedrali koju je slavio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uz sudjelovanje oko 6000 vjernika.
Danas se (7. lipnja) obilježava kao Dan hrvatske diplomacije.

izvor: Marko Jukić/Hrvatski spomenar

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved