Connect with us

Vijesti

POSRBICA ANDRIĆ s Hitlerovim odličjem u “Požaru svjetova: jedan europski život‘ Michaela MARTENSA

Published

on

Fenomenalna knjiga koju Hrvati trebaju što prije prevesti i čitati jer realno prikazuje Jugoslaviju i nobelovca Ivu Andrića: Jugoslavija je bila komunistička drobilica ljudi, a posrbica Andrić beskrupulozni, bijedni i nečasni provoditelj velikosrpskih projekata, koji se kitio i Hitlerovim odličjem

Pod 1) Ova je knjiga zapravo genijalni, minuciozni, ingeniozni prikaz vremena te okruženja u kojemu je Andrić živio, naravno s njemačkom vizurom. U knjizi s gotovo 500 stranica ima se što vidjeti: takvim popisom izvora na 16 stranica ne bi se posramila nijedna historiografska monografija. Od pomoći mu je bila i potpora Ureda Predsjednika Republike Srbije da dobije uvid u dokumente sa stupnjem vojne tajne. Zbog toga knjiga nije prosrpska

Pod 2) Martens potanko opisuje sve postaje Andrićeve diplomatske karijere: na brzinu je sklepao disertaciju na Sveučilištu u Grazu, kojom je ostvario preduvjet za ostanak u diplomatskoj službi. Bio je ogledni yudek, u dubini beskrupulozna i nečasna osoba, spremna na sve podlosti za svoj sitni probitak, u Vladi Milana Stojadinovića, duboko umočenoj u fašizam i nacizam, bio je bijedni i smjerni izvršitelj najodvratnijih velikosrpskih projekata

Pod 3) U Hrvatskoj prešućuju ovo spektakularno djelo zato što se netko usudio napisati podebelu knjigu o Jugoslaviji, u kojoj Hrvati nisu negativci! Knjigu bi trebalo što prije izdati u hrvatskome izdanju, ako ni zbog čega drugoga, onda da hrvatski čitatelji znaju kako taj velebni “srpski antifašizam”, koji se slavi 27. srpnja uz izdašniju pomoć hrvatske države, izgleda s motrišta njemačkoga istraživača

Piše: JOSIP STJEPANDIĆ

     Ono što je mercedes među automobilima, to je otprilike Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) među novinama iako je njihov utjecaj zbog novih medija posljednjih godina opao. Poznat po sloganu „Iza njih stoji mudra glava“ (Dahinter steckt ein kluger Kopf), FAZ je ugled stekao praksom da sve članke, osim agencijskih vijesti, pišu vlastiti novinari i dopisnici, probrani u rigoroznome izlučnom postupku. Svi donositelji odluka u Njemačkoj, bilo u vlasti, bilo u gospodarstvu, uglavnom čitaju FAZ. Hrvatska je imala posebnu sreću da je u vrijeme najgore Titove diktature dopisnik FAZ-a iz Beograda bio lani preminuli Johann Georg Reißmüller, koji je kao malo koji stranac proniknuo u dubinu jugokomunističkog sustava te svojim stavovima oblikovao ne samo njemačku javnost nego i politiku vlade Helmuta Kohla. Dopisnici FAZ-a objavili su zapažena djela o bivšoj Jugoslaviji, primjerice Andreas Graf Razumowski (“Bitka za Beograd”, 1980) i spomenuti J.G. Reißmüller (“Pozadina hrvatske tragedije”, 1992).

    Michael Martens, koji već dvadeset godina izvješćuje iz zemalja „istočno od Hrvatske“, objavio je 15. kolovoza biografiju Ive Andrića “Im Brand der Welten: Ein europäisches Leben” (U požaru svjetova: jedan europski život), kojom je zaokružio svoje sedmogodišnje istraživanje života i djela ovoga nobelovca. Za Andrića je prvi put čuo još u školi u svome rodnom mjestu na sjeveru Njemačke. Nakon profesionalnih postaja u SAD-u, Rusiji i Kazahstanu dolazi u Beograd, gdje je pročitao prvu Andrićevu knjigu „Na Drini ćuprija“. Od tada se intenzivno bavi ovim nobelovcem iako u svome djelokrugu ima čak osam zemalja na jugoistoku Europe. Čak je i svoje korisničko ime na Twitter-u nazvao po njemu i godini dodjele Nobelove nagrade (@andric1961).

  Uz najavu mogućega iznenađenja u sadržaju, pred Uskrs sam dobio nekoliko poglavlja knjige koja se tiču Hrvatske, na slobodnu ocjenu. Tako me ta moja žestoka kritika jednoga ranijeg članka o Hrvatskoj te pohvala za pregršt drugih o Kosovu i Makedoniji, za što je Martens doista znalac (“Što je Reißmüller bio za Hrvatsku i Sloveniju, to je Martens danas za Kosovo i Makedoniju”), dovela u mali krug pokusnih čitatelja, od kojih su svi drugi bili iz Srbije. Autor je htio znati ima li nešto u knjizi što bi se bezuvjetno moralo korigirati prije nego što ona ode u tisak.

   Moja osobna iskustva s Ivom Andrićem vrlo su skromna te u međuvremenu gotovo potpuno izblijedjela, tako da o spisateljskoj strani njegova života ne želim trošiti niti jedne riječi. Andrića sam čitao kao učenik onoliko koliko sam morao i ni retka više. Čak mi je i Manifest komunističke partije bio manje odvratan. U pamćenje mi se urezao kao autor grozomornih djela punih nasilja, što je u meni samo pojačavalo odbojnost prema tome janjičaru, pogotovo kad je tekst bio na srpskome i ćirilici. Ogledni primjer pogana i posrbice, gori od đenerala D.! Čudio sam se da je zadržao ime Ivo, kad se lijepo i dosljedno mogao sam prekrstiti u Jovicu.

Međ) Najbolji opis Jugodebilije koji sam ikad imao u rukama

     Stoga sam se ove knjige pomalo pribojavao, očekujući da će Andrić, istina, biti potpuno raskrinkan kao patološki prevrtljivac – ali nikakva korist od toga – te strahujući da bi njemački autor mogao početi glasno razmišljati kakav su to Hrvati narod kad im najtalentiraniji spisatelj iz franjevačkoga obiteljskog okruženja postigne svjetsku slavu tek pošto se proda kao najpodliji legionar. Doista, a to ne otkriva niti ova knjiga, nije poznato je li itko pokušao odvratiti Andrića od njegove nakane da se u zrelim godinama posrbi, odnosno kasnije nagovoriti da se vrati matičnom jatu, kad je postalo jasno da je Jugoslavija za Hrvate tamnica, najgora do tada.

Dogodilo se nešto posve drugo.

Isječak me impresionirao te oduševio. Živo, uzbudljivo, precizno štivo. Najbolji opis Jugodebilije koji sam ikada dosad imao u rukama! Kao da ga je pisao kakav osviješteni hrvatski domoljub! Martensu sam odmah uputio čestitku uz popratni komentar: „Ako je ostatak knjige ovako dobar kao ovi isječci, onda će to biti knjiga o kojoj će se mnogo govoriti. Ja ću poglavlje 9 (Glavno da je Jugoslavija) sigurno često citirati. To je klasa J.G. Reißmüller (ili pak malo iznad toga?). Ako Vas on vidi s neba, onda Vam sigurno plješće.“

  Kad je četiri mjeseca kasnije ova impozantna knjiga s gotovo 500 stranica ugledala svjetlo dana, imalo se što vidjeti: takvim popisom izvora na 16 stranica ne bi se posramila nijedna historiografska monografija. Martens je dometnuo da je za istraživanje arhiva dobio posebnu stipendiju, kojom je plaćao asistente, koji su tragali za izvorima po njegovu naputku, a od pomoći mu je bila i potpora Ureda Predsjednika Republike Srbije da dobije uvid u dokumente sa stupnjem vojne tajne. Zbog toga knjiga nije prosrpska, dapače!

   Knjiga je podijeljena u četiri dijela, koja opisuju otprilike jednaka razdoblja u životu Ive Andrića: mladost, mlade zrele dane kao diplomata, zenit te starost, pri čemu je drugi dio, koji opisuje razdoblje između dvaju ratova s hrvatskog motrišta najzanimljiviji. U završnim Napomenama autor skromno ističe kako je njegova knjiga bila rezultat pokušaja da se približi jednome čovjeku i njegovu vremenu. O prvome cilju teško mi je govoriti, dok je drugi cilj ispunio kao malo koji drugi autor: to je minuciozni, ingeniozni prikaz vremena te okruženja u kojem je Andrić živio, naravno s njemačkom vizurom.

   Tri puta je autor zaradio atribut “genijalno”. Prvo, za odlomak “Glavno da je Jugoslavija” (str. 105.-115.), u kojemu na jedinstveno sažet način prikazuje arhitektonske i genetske nedostatke svake južnoslavenske države. To će zasigurno biti najviše citirani odlomak ove knjige. Drugo, autor odbacuje zlouporabu Andrića radi opravdanja velikosrpskih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini 1992.-‘95. (str. 446). Treće, potiče filmsku industriju, iako Andrićeva djela nisu prikladan materijal za film, da njegov život uzme kao temu za filmski uradak (str. 459.).

Međ) Precizna dijagnoza Jugoslavije

  Autorova sažeta, precizna dijagnoza zvuči ovako: „… Dana 1. prosinca 1918. srpski prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević proglasio je u Beogradu osnivanje “Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca”. Točno u tome je problem. Jer tko je zapravo rekao da bi novo kraljevstvo južnih Slavena trebalo biti kraljevstvo sa srpskom dinastijom na vrhu, a Beograd glavni grad? Referendum o tome nije održan… Osim toga, Srbi u novoj državi, na čijem je teritoriju tada živjelo oko dvanaest milijuna ljudi, s gotovo četrdeset posto stanovništva činili bi najveću skupinu, znatno ispred Hrvata (23 posto) i Slovenaca (osam posto). Međutim, mnogi beogradski političari nisu zaključili da šezdeset posto građana nove države nisu Srbi, već samo da je (relativna) većina imala pravo na vodeću ulogu u zajedničkoj državi…

  Ako je postojanje nacije “svakodnevni plebiscit”, kako je Ernest Renan rekao u svom čuvenom predavanju iz 1882., tada za prvu Jugoslaviju vrijedi: plebiscit nije nikad održan. A kad se konačno održao godine 1941. u obliku rata, naglo završava postojanje „nacije“, koja je ionako postojala samo na papiru i čija je država postojala samo zbog potpore pobjednica Prvog svjetskog rata…“

Zar nije genijalno od jednog Nijemca, koji nikad nije živio u Jugoslaviji?

   Martens potanko opisuje sve postaje Andrićeve diplomatske karijere. Tako prikazuje kako je na brzinu sklepao disertaciju na Sveučilištu u Grazu, kojom je ostvario preduvjet za ostanak u diplomatskoj službi. Koliko je Andrić bio ogledni yudek, u dubini beskrupulozna i nečasna osoba, spremna na sve podlosti za svoj sitni probitak, pokazuje poglavlje o Vladi Milana Stojadinovića, duboko umočenoj u fašizam i nacizam, u kojoj je Andrić bio bijedni i smjerni izvršitelj najodvratnijih velikosrpskih projekata, uključujući planiranje agresije na Albaniju,  genocida nad kosovskim Albancima, te progon Židova (vidi okvir). Povrh svega, bila je to vlada iz koje su hrvatski predstavnici bili svjesno isključeni.

Međ) Predaja vjerodajnica Adolfu Hitleru

   Posve logično, autor se najdulje zadržava na Andrićevu berlinskom razdoblju te podrobno opisuje mnoge susrete i događaje, od pompozne predaje vjerodajnica Adolfu Hitleru do odlaska nakon početka rata. U to mučno vrijeme, kad je ne samo veći dio Europe bio pod nacističkom čizmom, nego progon Židova bio u punom tijeku, Andrić je za Kraljevinu Jugoslaviju predano radio ne samo na pristupu Trojnom paktu, nego i dobivanju „savezničke premije“ u obliku izlaza na Egejsko more kod Soluna u Grčkoj te polovice Albanije. Posebnu pozornost zaslužuje odlomak o Hitlerovoj neuspješnoj kampanji za pridobivanje Jugoslavije kao saveznice, što je na kraju rezultiralo “blitzkriegom”.  Potanko opisuje tijek posjeta princa Pavla i princeze Olge Berlinu lipnja 1939. godine, kada je Goebbels zapovjedio zatvaranje svih trgovina, ureda i škola, ne bi li se puk brojnije okupio na ulicama da pozdravi jugoslavenski par. Dana 3. prosinca 1940. bilježi državni tajnik Ernst von Weizsäcker, Andrićev bliski kolega, u svoj dnevnik, što Hitler nudi Jugoslaviji za pristup Trojnom paktu: „Solun gratis, inače ostaje netaknuta, samo mala izdaja Grčke i time posredno udarac protiv Engleske …“

   Koliko je Hitleru bilo stalo do održanja Jugoslavije kao saveznice u Trojnom paktu, pokazuje dnevnički zapis zdvojnoga Ernsta von Weizsäckera, oca kasnijega njemačkog predsjednika Richarda, osuđenoga u Nürnbergu zbog deportacije francuskih Židova, dana 5. travnja 1941., samo nekoliko sati pred agresiju na Jugoslaviju: “U osnovi je šteta što moramo trošiti svoju snagu na Balkanu. Mi gubimo dobre odnose s dvjema balkanskim zemljama. A što imamo mi s Makedonijom, što s Trakijom, a što s Hrvatskom? “

Takvih je izjava mnogo, samo što do sada nisu doprle do službene hrvatske historiografije. Ante Pavelić i ustaše bili su tek treći izbor.

    Zapaža se da Martens nije posve siguran u tijek Drugoga svjetskog rata na teritoriju bivše Jugoslavije i zato pruža opis koji vuče svoje podrijetlo iz jugokomunističke historiografije. Tako navodi da “za većinu mrtvih moraju odgovarati ustaše” (str. 294.), kasnije proturječeći sebi na str. 461.: “Stroj za ubojstva u prvim godinama Titove vladavine požderao je stotine tisuća. U usporedbi s komunističkim drobilicama ljudi, habsburški imperijalizam, u kojem je Andrić vidio jednu od najgorih vladavina u povijesti, bio je nježan uvod, premda to pisac nikad nije želio priznati. ” Na str. 295 prenosi manje-više jugokomunističku mantru o Jasenovcu s više desetaka tisuća žrtava – istina citirajući usput očevidca Hermanna Probsta, kasnijega glavnog urednika uglednog lista Süddeutsche Zeitung, da Jasenovac nije bio niti sanatorij niti mučilište, iako je od mene vrlo rano dobio informaciju o najnovijim spoznajama Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac da za toliki broj žrtava jednostavno nema nikakva materijalnog dokaza.

Međ) Ironija: Povjesničari Korb i Caliceva trebali bi citirati Martensa, a ne on njih

   Nasuprot tomu, na nekim je mjestima očito izveo mnogo temeljitija istraživanja od povjesničara Marie-Janine Calic i Aleksandra Korba, koji su u knjizi dobili potpuno nezasluženi prostor jer se u svojim djelima dovoljno ne odmiču od jugokomunističke historiografije. Ironija je sudbine da bi oni kao sveučilišni profesori povijesti ubuduće trebali citirati Martensa, jer sami očigledno nisu dovoljno temeljito istraživali događaje o kojima tako intenzivno pišu.

  Neovisno o ovim manjim propustima, Michael Martens zaslužio je najvišu ocjenu za ovu knjigu tiskanu u skromnih 5.000 primjeraka. Ako je u svakodnevnome radu tako precizan i temeljit, onda je to veliko ohrabrenje za čitatelje novina i izvrsna reklama za FAZ. Da je kao stranac s relativnom kratkim stažem u Beogradu tako duboko proniknuo u odnose i zaplete u bivšoj Jugoslaviji, najbolji je pokazatelj njegove analitičke izvrsnosti.

    Neka poboljšanja moraju biti rezervirana za drugo ili pak hrvatsko izdanje, koje još nije na vidiku, jer nema zanimanja kod vodećih izdavačkih kuća. Dok se iz Beograda očekivano čuje škrgut zubi, u Sarajevu je već objavljeno prvo bošnjačko izdanje, a tiskovine u udarnim vijestima prenose izjavu kako je Andrić pred Titom branio Tursko Carstvo. U Hrvatskoj je, dotle, djelo obavijeno dubokim mukom jugokomunističkog “mainstreama“ kao najbolji znak koliko je ono kvalitetno, pače monumentalno. Nasuprot njemačkom govornom području, gdje se sve vodeće tiskovine (Die Welt, Süddeutsche Zeitung, Neue Zürcher Zeitung itd) utrkuju tko će knjigu obasuti s više superlativa, u Hrvatskoj je do sada poznata samo jedna recenzija akademika Krešimira Nemeca u Vijencu od 21. studenoga. Zapravo, takvo je postupanje samo kontinuitet jugokomunističkog agitpropa, koje je, recimo, potpuno ignoriralo dodjelu ordena Reda kneza Branimira J.G. Reißmülleru dana 26. studenoga. Hrvatski tjednik do sada je jedini print medij, a portali narod.hr te jutarnji.hr jedini portali koji su izvijestili o tome događaju, iako mu je nazočilo više novinara uključujući i nacionalnu novinsku agenciju.

Slično je postupanje skojevske internacionale redom zaposlenih kao trećerazredni reporteri u trećerazrednim medijima u Njemačkoj i Austriji, koje pak hrvatski režimski mediji prikazuju kao opinion makere. Naviknuti da u svakom trunu iz Hrvatske traže neko U ili pak prvo bijelo polje, svi ti apologeti jednonogog diktatora i milijunskog ubojice zaobilaze ovo spektakularno djelo u širokome luku. Čini se da su se dogodila neka čudna vremena: netko se usudio napisati podebelu knjigu o Jugoslaviji, u kojoj Hrvati nisu negativci!

 Je li bodlja “komunističke drobilice ljudi” (str. 461.) doista toliko duboka i bolna, kao što je priznala Doris Akrap, urednica ljevičarskog TAZ-a, u svojoj vrlo afirmativnoj recenziji?

Međ) Zašto se Andrić utisnuo u smrdljivi  opanak?

    Na koncu, nekoliko temeljnih pitanja ostaje neodgovoreno. Kao prvo, je li i koliko je Andrić bio svjestan skore propasti Jugoslavije u svjetlu nemira iz 1971. te Titova biološkoga nestajanja? Kao drugo, zašto je čovjek bez rodbine i potomstva, koji je u svakome trenutku mogao otputovati da se nikad ne vrati te nastaniti u skoro svakoj zlatnoj cipeli urešenoj dijamantima na bilo kojoj strani svijeta, svojom slobodnom voljom odlučio utisnuti se u smrdljivi opanak, glavom naprijed? Kao treće, zašto se nikad nije sjetio hrvatskoga, katoličkog okruženja u kojem je odrastao, hrvatskih odgajatelja i podupiratelja, hrvatskih političara Tugomira Alaupovića, ministra za vjere, te Ante Trumbića, ministra vanjskih poslova, koji su mu omogućili odlazak u Beograd, prijam u diplomatsku službu, slijedom toga prilično lagodan život, te skoro proizvoljan izbor radnoga mjesta u kojem je bilo dovoljno vremena za svaku razonodu pa i pisanje?

  Ako pretpostavimo da je autor imao sve relevantne izvore te radio u najboljoj namjeri, u što na temelju dostupih informacija nema najmanjega razloga za sumnju, onda je ova knjiga vrlo povoljan dokument za Hrvatsku, te bi ju što prije trebalo izdati u hrvatskome izdanju i njome popuniti javne i privatne knjižnice. Ako ni zbog čega drugoga, onda barem da hrvatski čitatelji znaju kako taj velebni “srpski antifašizam”, koji se slavi 27. srpnja uz izdašniju pomoć hrvatske države, izgleda s motrišta njemačkoga istraživača. Ne nađe li se bolje rješenje, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini (HAZUDD) ponudila je autoru hrvatsko izdanja ovoga vrijednog djela u vlastitoj nakladi.

  Glede samoga autora, ostaje nada da će svoj profesionalni fokus pomaknuti na nešto kasnija razdoblja i zapadnije krajeve te pritom svojom u ovoj knjizi osvjedočenom analitičkom sposobnošću njemačkim čitateljima približiti neke aktualne teme i dvojbe, npr. nikad provedenu lustraciju u Hrvatskoj i Sloveniji.

Okvir:

N) Vlada Milana Stojadinovića, „srpski antifašizam“ i Andrićev Hitlerov orden

„..Lipnja 1935. Milan Stojadinović postaje predsjednikom Vlade te istodobno ministrom vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije. U osiguravanju svoje moći, ugledao se na Mussolinija i Hitlera. Njegova stranka, Jugoslavenska radikalna zajednica, koja slijedi radikalni centralistički smjer, osniva paravojne postrojbe, tzv. zelene košulje po talijanskom i njemačkom uzoru. Andrić svojom gotovo poslovičnom odanošću ubrzo postaje jedna od osoba od najvećega premijerova povjerenja. Zadobiva povjerenje Stojadinovića i pridruživanjem njegovoj stranci.

   Godina 1937. također donosi još jedno napredovanje za Andrića. Dok Tito u ilegali dolazi na čelo buduće državne stranke, pisac postaje zamjenikom ministra vanjskih poslova. Od toga će trenutka Andrić biti preplavljen stranim ordenjem. Dobiva, između ostaloga, nedavno uvedeni Hitlerov veliki križ Reda zasluga njemačkoga orla, koji nakon njega u ovoj klasi dobivaju i američki poduzetnik Henry Ford, švedski istraživač Sven Hedin i hrvatski fašistički vođa Ante Pavelić.

Dok Italija istodobno sve više navodi da želi postati vojno aktivna na Balkanu, Stojadinović pojačava svoju politiku približavanja Njemačkoj.

Nakon Cianovog odlaska, Stojadinović upućuje Andrića da iznese opcije Jugoslavije o albanskom pitanju.

Kontroverzni odlomci u tekstu odnose se na dijelove u kojima Andrić nabraja mogućnosti za djelovanje.

Stoga, kao ultima ratio, on preporučuje da i Jugoslavija napadne Albaniju ako Italija učini prvi korak: s obzirom na sve što smo do sada rekli, podjela Albanije mogla bi se smatrati samo nužnim i neizbježnim zlom.

Podjelom Albanije izgubio bi se atraktivan centar za albansku manjinu na Kosovu, koji bi se lakše asimilirati u novoj situaciji.

To što je Stojadinovićeva vlada donijela više antisemitskih zakona te Židovima u Jugoslaviji između ostaloga zabranila studiranje i rad na sveučilištima, dočekano je u Berlinu s velikim odobravanjem…“

Advertisement

Vijesti

U SUSRET NOVOM …? Profil sljedećeg pape – piše kardinal

Published

on

Dvije godine nakon teksta potpisanog ‘Demos’ (kasnije je otkriveno da ga je napisao kardinal Pell), novi anonimni dokument, povezan s prvim, definira sedam prioriteta sljedeće Konklave kako bi se popravila zbrka i kriza koju je stvorio ovaj pontifikat.

Daily Compass objavljuje ekskluzivni dokument na šest jezika, namijenjen kruženju među kardinalima s obzirom na nadolazeću konklavu i među vjernicima kao povod za razmišljanje o prioritetima Crkve. Tekst je uglavnom napisao kardinal nakon što je složio prijedloge drugih kardinala i biskupa. Odlučili su ostati anonimni iz razloga objašnjenih u pismu.

Vatikan sutra

U ožujku 2022. pojavio se anonimni tekst – potpisan “Demos” i naslovljen Vatikan danas – koji je pokrenuo niz ozbiljnih pitanja i kritika u vezi s pontifikatom pape Franje. Prilike u Crkvi otkako se pojavio taj tekst nisu se bitno promijenile, a još manje poboljšale. Dakle, ovdje ponuđene misli imaju namjeru graditi na tim izvornim razmišljanjima u svjetlu potreba Vatikana sutra.

Završne godine pontifikata, bilo kojeg pontifikata, vrijeme su za procjenu stanja Crkve u sadašnjosti i potreba Crkve i njezinih vjernika u budućnosti. Jasno je da je snaga pontifikata pape Franje dodatni naglasak koji je dao suosjećanju prema slabima, približavanju siromašnima i marginaliziranim, brizi za dostojanstvo stvorenog i ekološkim pitanjima koja iz toga proizlaze, te naporima da se prati patnici i otuđeni u svojim teretima.

Njegovi su nedostaci jednako očiti: autokratski, ponekad naizgled osvetoljubiv stil upravljanja; neopreznost u pravnim stvarima; netrpeljivost čak i prema neslaganju punom poštovanja; i – što je najozbiljnije – obrazac dvosmislenosti u pitanjima vjere i morala koji uzrokuje zbunjenost među vjernicima. Zbunjenost rađa podjele i sukobe. To potkopava povjerenje u Božju Riječ. To slabi evanđeosko svjedočanstvo. A rezultat je danas Crkva slomljenija nego ikad u svojoj nedavnoj povijesti.

Zadaća sljedećeg pontifikata stoga mora biti obnova i ponovna uspostava istina koje su među mnogim kršćanima polako zamagljene ili izgubljene. Oni uključuju, ali nisu ograničeni na takve osnove kao što su sljedeće: (a) nitko nije spašen osim kroz, i samo kroz, Isusa Krista, kao što je on sam jasno rekao; (b) Bog je milosrdan, ali i pravedan, intimno mu je stalo do svakog ljudskog života, On oprašta, ali nas također drži odgovornima, On je i Spasitelj i Sudac; (c) čovjek je Božje stvorenje, a ne samoizum, stvorenje ne samo emocija i apetita, već također i intelekta, slobodne volje i vječne sudbine; (d) nepromjenjive objektivne istine o svijetu i ljudskoj prirodi postoje i spoznatljive su putem Božanske objave i primjene razuma; (e) Božja Riječ, zapisana u Svetom pismu, pouzdana je i ima trajnu snagu; (f) grijeh je stvaran i njegovi su učinci smrtonosni; i (g) njegova Crkva ima i ovlast i dužnost “činiti učenicima sve narode”. Neuspjeh da se radosno prihvati to djelo misionarske, spasonosne ljubavi ima posljedice. Kao što je Pavao napisao u 1. Korinćanima 9,16, “jao meni ako ne propovijedam evanđelje.”

Neka praktična opažanja proizlaze iz gornjeg zadatka i popisa.

Prvo: Prava vlast je oštećena autoritarnim sredstvima u svojoj primjeni. Papa je Petrov nasljednik i jamac jedinstva Crkve. Ali on nije autokrat. On ne može mijenjati crkveni nauk i ne smije samovoljno izmišljati ili mijenjati crkvenu stegu. Crkvom upravlja kolegijalno sa svojom braćom biskupima u mjesnim biskupijama. I to uvijek čini u vjernom kontinuitetu s Božjom riječi i crkvenim naukom. “Nove paradigme” i “neistraženi novi putovi” koji odstupaju od bilo koje od njih nisu od Boga. Novi papa mora obnoviti hermeneutiku kontinuiteta u katoličkom životu i ponovno potvrditi razumijevanje Drugog vatikanskog sabora o pravoj ulozi papinstva.

Drugo: Kao što Crkva nije autokracija, nije ni demokracija. Crkva pripada Isusu Kristu. Ona je njegova Crkva. Ona je Kristovo mistično tijelo, sastavljeno od mnogih udova. Nemamo ovlasti preoblikovati njezina učenja kako bi udobnije odgovarala svijetu. Štoviše, katolički sensus fidelium nije stvar istraživanja mišljenja niti gledište krštene većine. Proizlazi samo od onih koji istinski vjeruju i aktivno prakticiraju, ili barem iskreno žele prakticirati, vjeru i nauk Crkve.

Treće: Dvosmislenost nije ni evanđeoska ni dobrodošla. Umjesto toga, rađa sumnju i hrani raskolničke porive. Crkva nije zajednica samo Riječi i sakramenta, nego i vjere. Ono u što vjerujemo pomaže nam definirati i održati nas. Dakle, doktrinarna pitanja nisu teret koji nameću bezosjećajni “liječnici zakona”. Niti su moždane sporedne stvari kršćanskog života. Naprotiv, oni su vitalni za autentično življenje kršćanskog života, jer se bave primjenom istine, a istina zahtijeva jasnoću, a ne ambivalentnu nijansu. Sadašnji se pontifikat od samog početka opirao evanđeoskoj snazi i intelektualnoj jasnoći svojih neposrednih prethodnika. Demontaža i prenamjena rimskog Instituta za studije o braku i obitelji Ivana Pavla II. i marginaliziranje tekstova poput Veritatis Splendor sugeriraju uzdizanje “suosjećanja” i emocija nauštrb razuma, pravde i istine. Za vjersku zajednicu to je i nezdravo i duboko opasno.

Četvrto: Katolička crkva, osim Riječi, sakramenta i vjerovanja, također je i pravna zajednica. Kanonsko pravo uređuje život Crkve, usklađuje njezine ustanove i postupke te jamči prava vjernika. Među obilježjima sadašnjeg pontifikata je njegovo pretjerano oslanjanje na motu proprio kao oruđe upravljanja te opća nebriga i gađenje prema kanonskim detaljima. Opet, kao i kod dvosmislenosti doktrine, nepoštivanje kanonskog prava i ispravnog kanonskog postupka potkopava povjerenje u čistoću poslanja Crkve.

Peto: Crkva, kako ju je tako lijepo opisao Ivan XXIII., je mater et magistra, “majka i učiteljica” čovječanstva, a ne njegova poslušna sljedbenica; branitelj čovjeka kao subjekta povijesti, a ne njezina objekta. Ona je Kristova zaručnica; njezina je priroda osobna, nadnaravna i intimna, a ne samo institucionalna. Ona se nikada ne može svesti na sustav fleksibilne etike ili sociološke analize i preoblikovanja kako bi se prilagodila instinktima i apetitima (i seksualnim zbunjenostima) jednog doba. Jedna od ključnih mana sadašnjeg pontifikata je njegovo povlačenje od uvjerljive “teologije tijela” i nedostatak uvjerljive kršćanske antropologije. . . upravo u vrijeme kada jačaju napadi na ljudsku prirodu i identitet, od transrodnosti do transhumanizma.

Šesto: Globalna putovanja tako su dobro poslužila pastiru poput pape Ivana Pavla II. zbog njegovih jedinstvenih osobnih darova i prirode vremena. Ali vremena i okolnosti su se promijenile. Crkva u Italiji i cijeloj Europi – povijesnom domu vjere – u krizi je. Sam Vatikan hitno treba obnovu svog morala, čišćenje svojih institucija, procedura i osoblja, te temeljitu reformu svojih financija kako bi se pripremio za izazovniju budućnost. Nisu to male stvari. Oni zahtijevaju prisutnost, izravnu pozornost i osobni angažman svakog novog pape.

Sedmo i konačno: Kardinalski zbor postoji kako bi davao više savjete papi i birao njegova nasljednika nakon njegove smrti. Ta služba zahtijeva ljude čistog karaktera, snažnu teološku formaciju, zrelo iskustvo vodstva i osobnu svetost. To također zahtijeva Papu spremnog tražiti savjet, a potom i slušati. Nije jasno u kojoj se mjeri to odnosi na pontifikat pape Franje. Trenutačni pontifikat stavio je naglasak na diversifikaciju kolegija, ali nije uspio okupiti kardinale na redovitim konzistorijima koji su osmišljeni da njeguju istinsku kolegijalnost i povjerenje među braćom. Kao rezultat toga, mnogi elektori s pravom glasa u sljedećoj konklavi neće se zapravo međusobno poznavati i stoga mogu biti podložniji manipulaciji. U budućnosti, ako koledž želi služiti svojoj svrsi, kardinali koji ga nastanju trebaju više od crvenog zuccheta i prstena. Današnji kardinalski kolegij trebao bi biti proaktivan u međusobnom upoznavanju kako bi bolje razumjeli svoje posebne poglede na Crkvu, njihove lokalne crkvene situacije i njihove osobnosti – što utječe na njihovo razmatranje sljedećeg pape.

Čitatelji će se sasvim opravdano zapitati zašto je ovaj tekst anoniman. Odgovor bi trebao biti vidljiv iz tenora današnjeg rimskog okruženja: iskrenost nije dobrodošla, a njezine posljedice mogu biti neugodne. Pa ipak, ove bi se misli mogle nastaviti još mnogo paragrafa, ističući posebno jaku ovisnost aktualnog pontifikata o Družbi Isusovoj, nedavni problematični rad kardinala DDF-a Victora Manuela Fernándeza i pojavu male oligarhije pouzdanika s pretjeranim utjecajem unutar Vatikan – sve unatoč decentralizirajućim tvrdnjama sinodalnosti, među ostalim.

Upravo zbog ovih stvari, ovdje navedena upozoravajuća razmišljanja mogu biti korisna u mjesecima koji dolaze. Nadamo se da će ovaj doprinos pomoći u vođenju prijeko potrebnih razgovora o tome kako bi Vatikan trebao izgledati u sljedećem pontifikatu.

Demos II

izvor: New Daily Compass

Continue Reading

Vijesti

Milorad Popović: Suverenisti moraju čvrsto stati i ujediniti se da spriječe posrbljavanje Crne Gore

Published

on

Posrbljivanje Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, bit će sve agresivnije i brutalnije, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer etnički i klerikalni fašizam, rasizam i šovinizam i da hoće ne mogu se obuzdati: oni nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom.

Doktrinarne zablude su najgore od svih pogrešnih pretpostavki: one su najčešće odraz neznanja – krivog znanja – predrasuda, indoktrinacije ili dugotrajnih navika.

Milorad Popović

Ni nakon pobjede velikosrpskih stranaka 30. kolovoza 2020., na krilima tzv. Moleban revolucije, subjekti koji su predvodili suverenistički pokret na referendumu 2006., njima bliski mediji i intelektualci, uglavnom nisu uvidjeli svoju temeljnu pogrešku, zbog koje se pobjednički referendumski blok nakon 2010. počeo urušavati i gubiti snagu.

U sudaru zaostale, ali kompaktne ideološko-političke grupacije čija su središta u Beogradu i Moskvi, s tzv. reformistima- multinacionalnom koalicijom Zapadnog usmjerenja – nadjačali su rusko-srpski populisti, na sličan način kao 1989., tijekom Antibirokratske revolucije.

Albancima povjereni prljavi poslovi

Protagonisti i ideolozi Moleban revolucije, kao i njihovi prethodnici iz vremena AB revolucije, imali su dominantan ideološko-propagandni narativ o borbi protiv kriminala i korupcije te očuvanju „svetinja“. Među brojnim bizarnim podudarnostima dva “događanja naroda” danas je posebno zanimljivo da su tvorci Moleban revolucije, kao i njezine prethodnice osamdesetih godina prošlog stoljeća na Kosovu, najprljavije poslove povjerili dvojici etničkih Albanaca.

Ergo, Crna Gora je danas, za razliku od republika u okviru socijalističke Jugoslavije, nominalno nezavisna država, ali na čelu države, Vlade i Skupštine Crne Gore, i na svim vitalnim mjestima u domeni kulture, obrazovanja, medija, diplomacije, pravosuđa, tužiteljstva, sigurnosti i obrane, postavljeni su kadrovi koji su se politički – i drugim sredstvima – borili protiv crnogorske državne samostalnosti.

Dakle, režim u Podgorici, u maniri kolonijalnih i autoritarnih antidemokratskih i antizapadnih sustava, metodom batine i mrkve pacificira suverenističko javno mnijenje i dodatno zastrašuje dezorijentirane oporbene stranke.

Davali su lažna obećanja DPS-u i SD-u da će ih pozvati u koaliciju, dok su u isto vrijeme egzemplarno hapsili i mučili utjecajne suce i tužioce, direktore, akademike i policijske dužnosnike koji su personificirali bivši režim. Neki od njih mjesecima se drže u zatvoru, bez optužnice i sudske presude.

(Najočitiji primjer političkog utjecaja u represivnim i pravosudnim procesima je ukidanje prvostupanjske presude Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću za pokušaj državnog udara, dok je njihov tužitelj Saša Čađenović u istražnom pritvoru. Petnaestomjesečni pritvor od strane nove vlasti Veselin Veljović, bivši ravnatelj policije – kojemu su srpski nacionalisti posebno zamjerali sudjelovanje u prosvjedu povodom inauguracije mitropolita SPC Joanikija – bio je izložen mučenju i ponižavanju kakvo se nije primjenjivalo ni u Staljinovom gulagu: teško bolesnog su ga lancima vezali za bolnički krevet!?)

Osim toga, legalizirano je svakodnevno javno medijsko negiranje i vrijeđanje crnogorske povijesti, kulture i nacije, a s druge strane, kriminalizirani su javni istupi i tekstovi književnika, sveučilišnih profesora, novinara i njihova reagiranja na očigledan šovinizam i klerofašizam.

Dakle, sudski procesi i najave tužbi protiv Sretena Vujovića, Bobana Batrićevića, Antene M, Pobjede nisu hirovi pojedinih tužitelja, već dio smišljenog plana zastrašivanja i slamanja svakog otpora velikosrpskom nacionalizmu, njihovog strateškog plana za konačno rješenje crnogorskog pitanja.

U tom kontekstu valja razumjeti i pripremu likvidacije Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, kao i činjenicu da u posljednje četiri godine PEN, CDNK, DANU i druga esnafska umjetnička udruženja nisu dobila nijednu eura iz državnog proračuna.

Diskriminirani su i istaknuti crnogorski kulturni stvaraoci, izdavači i časopisi koji su od vitalnog značaja za afirmaciju novijeg književnog i umjetničkog stvaralaštva. I u širem društvenom kontekstu provodi se sustavna diskriminacija građana crnogorske, bošnjačke, albanske i hrvatske nacionalnosti.

Mnogi građani su profesionalno degradirani – ili ostali bez posla – jer nisu iskazivali lojalnost vlastima, srpskoj crkvi i pripadnost srpskom narodu. Osim toga, vlasti su dale ultimativni zahtjev da se popis stanovništva provede u prosincu, usred zime, što je nedvojbeno motivirano namjerom da se krivotvori nacionalni sastav Crne Gore, odnosno da se smanji broj nacionalnih Crnogoraca u odnosu na nacionalnim Srbima.

Drugim riječima, Crnogorci su relativno većinski i državotvorni narod u Crnoj Gori i imaju manje građanskih i kulturnih prava nego bilo koja manjina u demokratskim europskim zemljama. (U malim zemljama s autoritarnim naslijeđem, gdje prevladava predmoderni imperijalizam u susjedstvu, pripadnici ugrožene nacije postaju apatridi: ljudi bez prava i časti.)

Strategija srbizacije Crne Gore uglavnom je gruba i nasilna, ali je nakon brojnih poraza u posljednja tri i pol desetljeća u nekim sferama postala fleksibilna, s dvostrukim standardima. Aktualni čelnici i ministri u Podgorici, njihova diplomatska logistika, svim silama pokušavaju zapadnim političarima i medijima pokazati da su prodemokratski i proeuropski, dok u unutarnjoj politici bespogovorno slijede direktive Srbije, SPC i srpske sigurnosno-propagandne službe zadužene za degradiranje, obesmišljavanje i onesposobljavanje svih autentičnih proeuropskih subjekata u sferi politike i civilnog društva.

Propagandni obrazac njihove medijske mašinerije prilagođen je mentalitetu ovdašnjeg gledišta: nacionalni Crnogorci se ne mogu optužiti za zločine nad Srbima, niti za vjerski fundamentalizam, i zato ideju  crnogorskog suverenizma izjednačavaju s “korumpiranim Đukanovićevim režimom”.

Drugi, klasični velikosrpski propagandni narativ je da je crnogorska nacija stvorena i osmišljena u ideološkim laboratorijima Kominterne i Vatikana, kako bi se razbilo srpsko nacionalno i nacionalno jedinstvo.

Za političku desubjektivizacije Crne Gore, nacionalnu asimilaciju Crnogoraca, pretvaranje građanske, multikulturalne države u zemlju „srpsko-ruskog svijeta“, s obzirom na još svježa sjećanja na ratne zločine u četiri rata koje je inicirao velikosrpski nacionalizam, ideolozima aktualnog režima je za strateško preoblikovanje društva i države važno pridobiti vodstva manjinskih naroda, Bošnjaka, Albanaca i Hrvata. Odnosno, savez rukovodstva nacionalnih nesrpskih stranaka sa suverenističkim Crnogorcima, koji je uspostavljen 1997. godine, treba po svaku cijenu raskinuti.

Tako planirana koalicija velikosrpskih stranaka proizašla iz Moleban revolucije s glavnim nacionalnim strankama Bošnjaka i Albanaca – od nacionalnih nesrpskih stranaka, jedino rukovodstvo HGI-a i DUA-e ne pokazuje nikakve namjere biti dio osovine koju personificira Andrija Mandić – imao bi dvostruki učinak. Donekle bi relativizirali nacionalističku pozadinu Bečića, Milatovića i Spajića – dijelom i Mandića – i, po uzoru na Sandžak, učinili monetama za potkusurivanje tradicionalne politike Beograda.

Ipak, nemali dio odgovornosti za sadašnje stanje snose građanske stranke čiji su glasači pretežno crnogorski nacionalnosti. Jer, prije svega, DPS, kao najjača partija opozicije, nije izvukao pouke iz poraza 2020.

Dopustili su Spajiću da ih, u dogovoru s Bečićem i Mandićem, vuče za nos: oni bi tobože postali podobni za koaliciju ako smijene svoje bivše dužnosnike koji su u javnom mnijenju poznati kao korumpirani. Neiskusni čelnici DPS-a nisu shvatili da stranka za koju glasa većina nacionalnih Crnogoraca može biti podobna sadašnjoj vladajućoj strukturi – točnije njihovim mentorima iz Beograda i Moskve – samo ako se javno odrekne programskih političkih principa, prije svega. afirmaciju crnogorskog identiteta, te se uklopiti u netransparentnu opstrukciju zapadnih integracija. (DPS-ov najveći zločin, za koji se dugo moraju okajati, jeste to što su predvodili pokret za nezavisnost.)

Stoga se u dijelu javnosti sve glasnije postavlja pitanje: ima li sadašnje rukovodstvo suverenističkog bloka sposobnost da Crnu Goru vrati na kolosijek sekularne, građanske, mediteranske i prozapadne politike? Ima li intelektualnog potencijala, jake volje i dovoljno akcijskog jedinstva koje će, urbi et orbi, jasnim činjenicama, hrabro i beskompromisno, predočiti javne i prikrivene manifestacije velikosrpskog nacionalizma, koji ugrožava državnost, ustavni poredak, ljudska prava i građanski mir u maloj mediteranskoj republici?

U fokusu javnog mnijenja je i pitanje: ima li među suverenistima dovoljno pameti da se spriječi namjera čelnika pojedinih stranaka nacionalnih manjina u njihovoj samoubilačkoj namjeri da se pridruže snagama čiji je krajnji cilj ponovno ujedinjenje Srbije i Crne Gore?

Nužnost formiranja suverenističke fronte

Da bismo razumjeli glavne političke tokove suvremene Crne Gore, u našoj javnosti, ali i u stručnim inozemnim krugovima, važno je najprije prihvatiti i proučiti jednu zanimljivost koja je bila nepoznata u povijesti modernih europskih država. Naime, predsjednik države, Vlada i Skupština pripadali su bloku koji se borio protiv neovisne i međunarodno priznate Crne Gore. Tako su čelnici sadašnjeg režima, njihovi ministri i zamjenici, trenutno prisiljeni ljuljati neželjeno dijete, tražeći način da ga se riješe.

Relativiziranje ključne činjenice – u domaćoj i međunarodnoj javnosti – da su sadašnji vlastodršci Crne Gore po svom mentalitetu i političkom kapacitetu slični kolonijalnim namjesnicima u zemljama trećeg svijeta dovelo je do zamagljivanja inače mutne političke crnogorske stvarnosti, a presudno je utjecao na nepostojanje jasne strategije obrane temeljnih nacionalnih interesa: izazvao apatiju, izostanak organiziranog otpora pri satiranju svih elemenata državnog suvereniteta, građanskog duha i nacionalnog identiteta.

Da bi se zbunjenost i osjećaj nemoći suverenističkog bloka zamijenio borbenim i kreativnim aktivizmom, potrebno je potpuno promijeniti dosadašnji ideološki i politički raison d’etre. Po redu stvari, prvo bi iz Skupštine Crne Gore trebale izaći suverenističke stranke: zbog potpune klerikalizacije građanskog društva i sustavne nacionalne diskriminacije, koja se ogleda u nekažnjivosti zločina na temelju vjerske i nacionalne mržnje, skrnavljenja državnih simbola te grubo kršenje Ustava Crne Gore od strane javnih dužnosnika, uključujući i predsjednika državnog parlamenta.

Nakon izlaska iz Sabora potrebno je formirati programsku koaliciju suverenističkih stranaka koje su istinski proeuropske i pronatovske. Jer ekonomska i propagandna moć velikosrpskog bloka, koji je filijala Beograda i Moskve, toliko je nesrazmjerna u odnosu na zadrte independiste da svaku pojedinačnu stranačku politiku suverenista čini gubitničkom. (Osnivanje novih partija, od bivših članova DPS-a, SDP-a, LSCG, URA-e, samo dodatno rasipa glasove tradicionalnih suverenističkih glasova.)

No, ni ujedinjenje političkih stranaka, bez aktivne potpore cjelokupnog civilnog društva i dijaspore, nema dovoljno snage da preokrene unutarpolitičku situaciju niti da stranim centrima moći koji se bave balkanskim zemljama autoritativno predoči stvarno stanje stvari.

Zato je potrebno osnovati Crnogorski kongres koji bi okupio političke stranke, nevladine udruge, kulturne i znanstvene udruge i ugledne pojedince iz zemlje, a iz inozemstva nacionalne zajednice iseljenika porijeklom iz Crne Gore, uspješne poduzetnike i javne osobe, kao i strance koji su prijatelji naše države. U tom kontekstu, s obzirom na to da su oporbeni mediji, organizacije i pojedinci koji afirmiraju crnogorsku kulturu getoizirani i bez podrške države, potrebno je uspostaviti nacionalnu fondaciju za kulturu i medije.

Jedinstveni suverenistički blok stvorio bi potrebnu sinergiju, akcijsko jedinstvo čiji spontani bunt na velikim skupovima nakon 30. kolovoza 2020. i prosvjeda na Belvederu 2021. do sada nije imao tko artikulirati i povesti. Jasna ideološko-politička polarizacija između velikosrpskih nacionalista i prozapadnih suverenista utjecat će na smanjenje prostora za mešetare koji zbog osobnih interesa radije ulaze u vladu, a pomoći će stranim centrima koji odlučujuće utječu na Balkanu, kako bi razjasnili svoju sliku o tome da je u Crnoj Gori prije svega u pitanju konceptualni i svjetonazorski sukob rusko-srpske i proeuropske politike, a ne samo borba za goli interes i moć.

Dakle, spomenuti nesrazmjer u broju, ekonomskoj moći i drugim resursima između vladajuće strukture i onih koji se bore za nacionalni opstanak i univerzalna ljudska prava nužno nameće organizirano i kontinuirano uključivanje dijaspore: broj građana porijeklom iz Crne Gore u Europi i oba Amerika je veća od onih koji žive u domovini. Stoga je u Crnogorski kongres, kao krovnu organizaciju, potrebno uključiti sve Crnogorce, Srbe, Bošnjake, Albance, Hrvate, koji imaju živo sjećanje i emociju prema svojoj zemlji porijekla.

Sinergija demokratske oporbe s dijasporom, između ostalog, trebala bi se temeljiti na otvaranju ureda u nekoliko velikih svjetskih centara – Washingtonu, Londonu, Bruxellesu, Parizu, Berlinu, Rimu – koji bi svjetsku javnost informirali o stvarnom stanju u Crnoj Gori. (Model stranih predstavništava danas prakticiraju katalonski independisti, a dvadesetih godina prošlog stoljeća raštrkana crnogorska emigracija imala je svoje odbore – u kojima su bili i utjecajni stranci – u Rimu, Ženevi, Parizu, Londonu, Bologni, Buenos Airesu, Torontu.)

 Perspektive suverenističke borbe

Danas je stanje u razjedinjenom političkom bloku koji je pobijedio na referendumu 2006. godine slično kao na području nakon velike elementarne nepogode: vlada nered, dezorijentiranost, apatija, bez sposobnosti strateškog promišljanja. Postavlja se pitanje ima li Crna Gora političku i intelektualnu elitu koja će razumjeti dosadašnje zablude i znati iskoristiti komparativne prednosti, jer je sadašnja situacija ipak neusporedivo povoljnija nego, na primjer, 1920. ili 1990. godine?

Nominalni državni suverenitet i članstvo u NATO-u otvaraju širok manevarski prostor za učinkovitu borbu, koja će prisiliti režim na određene iznuđene poteze: da se jasnije očituje o unutarnjim prijeporima izazvanim uplitanjem antieuropskih centara moći, koji uzrokovat će diferencijaciju, političke sukobe i pokazivanje pravog političkog lica.

Dakle, čelni ljudi aktualnog režima, njihovi suradnici i savjetnici, neće se moći predugo skrivati ​​iza lažnih građanskih i demokratskih narativa – to im neće savjetovati ni vanjski mentori – jer većini se žuri. dovršiti nacionalnu asimilaciju Crnogoraca i imati neobuzdani animozitet prema državi koju predstavljaju.

Uostalom, Mandićevo postavljanje srpske zastave u parlamentu i proslava Dana državnosti Srbije u Pljevljima nisu izolirani incidenti, već su dio smišljenog plana pripreme javnog mnijenja za promjenu Ustava, koja će Crnu Goru simbolično i jezično definirati kao država srpskog naroda. Stoga će srbizacija Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, biti sve agresivnija i brutalnija, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer, etnički i klerikalni fašizam, rasizam, šovinizam ne mogu se čak ni da hoće samo sebe zauzdati: nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom, odnosno neprijateljskim vatikansko-komunističkim zamorcem koji je stvoren samo da razbije jedinstvo srpskog naroda.

No, upravo će žestoki napadi na crnogorsku državu i naciju pokazati koliko su utemeljena mišljenja raznih Rakovića da su Crnogorci izgubili povijesnu vitalnost i smisao postojanja. Pokazat će se, naime, je li u Crnoj Gori, u znatno boljem položaju – s neusporedivo više resursa i boljom vanjskopolitičkom situacijom nego što je bila u prethodnim stoljećima – ostalo nešto od stare borbenosti, političke budnosti i strateškog smisla. Odnosno, hoće li sadašnji stranački čelnici nastaviti politiku sitničarenja i konjunktura ili će osobne i stranačke konjunkture i ambicije podrediti općim interesima. I ima li u intelektualnom miljeu, u građanskom društvu, dovoljno samosvjesnih osoba koje će, bez obzira na razna iskušenja, izdržati u ovoj neravnopravnoj, ali časnoj i izazovnoj borbi.

Vjerujemo da ih ima i da će ih biti više nego danas, jer opstanak suverene, građanske Crne Gore i crnogorske nacije nije partijsko pitanje, nije samo političko pitanje – ono je pretpolitičko – jer zadire u sva područja intimnog, kulturnog i društvenog života.

Zato se u tu borbu moraju aktivno uključiti civilni sektor, nevladine udruge, kulturne ustanove, cehovske udruge, utjecajni javni dužnosnici koji će ukazivati ​​na retrogradnu nacional-šovinističku ideologiju koja konstantno provodi političku, nacionalnu, jezičnu i vjersku diskriminaciju. .

U tom smislu, važno je zapamtiti da se Europska unija temelji na individualnim i kolektivnim ljudskim pravima. Zato bi osmišljena i kontinuirana kampanja – posebno u svjetlu ruske agresije na Ukrajinu – mogla vjerodostojno pokazati da je današnja Crna Gora, koju personificiraju Mandić, Bečić, Milatović, Spajić, zapravo balkanska Bjelorusija, zloćudna sama sebi i svojim Komšijama. (Ovo pitanje ima i važan geopolitički aspekt: ​​Rusija se namjerava instalirati u Sredozemnom moru preko Srbije, kako bi se infiltrirala u jedini pomorski prostor, od Portugala do Sirije, koji nije pod kontrolom NATO-a.)

U tom kontekstu važnu ulogu trebale bi preuzeti domaće organizacije za ljudska prava: uz nacionalni PEN klub, koji predstavlja dio međunarodnog društva pisaca i novinara sa središtem u Londonu, Crnogorski helsinški komitet i druge udruge koje se bave ljudskim pravima, trebali bi u svakoj općini u Crnoj Gori imati suradnike koji će informirati o pojedinačnim diskriminacijama na političkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi.

Pokret otpora protiv pretvaranja Crne Gore, de facto i de iure, u srpsko-rusku koloniju, treba graditi i kroz druge vidove otpora: na društvenim mrežama, sindikalnim, kulturnim i sportskim aktivnostima. Također je važno ostati otvoren prema svima onima koji programski promiču građanske i multikulturalne vrijednosti, mediteransku i prozapadnu orijentaciju, bez obzira jesu li u nekom trenutku izgubili orijentaciju i ušli u razne aranžmane s nacionalnim hegemonima. Posebno je važno biti osjetljiv na manjinske stranke, jer je dominantna većina njihovih birača uvijek bila za samostalnu, višenacionalnu državu. Stoga je opravdano očekivati ​​da će u jednom času shvatiti da su možda postali moneta za potkusurivanje neprijateljima Crne Gore.

Jer neće proći mnogo vremena kada će postati jasno da su pozivi Andrije Mandića, Bečića, Milatovića, Jokovića i ostalih velikosrpskih političara na „nacionalno pomirenje“ samo demagoške floskule, čiji je pravi cilj isključivo „pomirenje u Srbiji“, u kojoj bi manjine narodi u Crnoj Gori imali status Bošnjaka i Albanaca u Srbiji.

Zaključak

Važno ponoviti da se nijedan fašizam, rasizam, šovinizam, imperijalizam, hegemonizam ne može – i kad bi htio – obuzdati. Nema milosti i razumijevanja za sve što je slabije od njega i što mu nije nalik.

Za klasičnog velikosrpskog nacionalista nema prijateljskog i bezopasnog crnogorskog suverenista – bez obzira na njegovu vjersku i nacionalnu pripadnost – jer oni samostalnu Crnu Goru i Crnogorce smatraju povijesnom i nacionalnom anomalijom. Stoga, kao ni za Andrićevog Karađoza, za njih nema nevinih pobornika nezavisne i demokratske Crne Gore, jer: „Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, loše mislila.“

No, treba priznati da su napadi na crnogorski suverenitet i asimilaciju crnogorske nacije, u posljednje četiri godine, prilično učinkoviti – iako često zbrkani i traljavi – jer su opsesivni i beskrupulozni, a s druge strane, nisu naišli na organizirani otpor u onim sferama gdje se brani nacionalni ponos, oblikuje kolektivno pamćenje i rade planovi. Njihov sadašnji učinak odraz je činjenice da crnogorski suverenisti još nemaju kompaktnu ideologiju, organizaciju, jake vođe, niti strateške saveznike.

Političke stranke su u zbrci i previranju, utjecajni intelektualci još uvijek su spoznajno i emocionalno u sferi jugoslavenstva i komunizma, nedostaju aktivne kulturne institucije.

(Matica crnogorska, jedina kulturna institucija Crnogoraca koja je na državnom proračunu, nema ni kadrovski potencijal ni ambiciju da po definiciji – s obzirom na stupanj nacionalne ugroženosti – okuplja intelektualce koji se zalažu za opstanak crnogorske nacije i stati na čelo masovnog kulturnog pokreta, u svakom dijelu Crne Gore).

Dakle, kada je organizam napadnut smrtonosnom bolešću, on ima dvije kontradiktorne reakcije: da se odupre svom snagom da bi preživio ili da se prepusti bolesti bez otpora. Naredni mjeseci i godine pokazat će: je li ovoj generaciji Crnogoraca još nešto ostalo od onog slobodoumnog nacionalnog genija kojeg su slavili Walter, Puškin, Garibaldi, Lord Gladstone ili su postali zajednica bez  vitalnosti i vizije kojoj prijeti skori nestanak.

PS “Češće se junak želi veselo nasmijati grohotom.”

Unatoč svemu, postoje dobri izgledi da će Crna Gora i Crnogorci preživjeti treći veliki smrtonosni udar velikosrpskog nacionalizma u posljednjih sto godina. Prije svega zato što je velikosrpstvo imitacija ruskog imperijalizma, zapravo pseudo imperijalizma, koji usprkos svojoj opsesivnoj ustrajnosti i nepromišljenosti do sada nije pokazao sposobnost pune asimilacije bilo koje etničke, vjerske i nacionalne zajednice.

I zato – između ostalog – smatram da su Crna Gora i Crnogorci, čiji korijeni sežu u 9. stoljeće i dukljanskog arhonta Petra – koji su preživjeli Bizant, Nemanjiće, pet stoljeća osmanske dominacije na Balkanu, tri vojne okupacije u 20. st. – neće nestati nakon što su pravo na samostalnost izborile država i nacionalni entiteti koji su nastali tek nakon Drugog svjetskog rata.

Milorad Popović/ AntenaM

Continue Reading

Vijesti

ŠTO UČINITI KADA SAKRAMENTI NE BUDU DOSTUPNI?

Published

on

Konferencija o. Rippergera, poznatog američkog duhovnika i egzorcista, o tome – što učiniti kada sakramenti ne budu dostupni?

Jedan od najbitnijih videa za poslušati. Spremite ovaj video, pošaljite onima koji su u vjeri i zapišite dane informacije, trebat će vam.

Prijevod i adaptacija – Izdavačka kuća Kyrios

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved