Razgovor Allan Carlsona za “Glas Koncila” Na Europskom kongresu obitelji, velikoj međunarodnoj konferenciji o obiteljskim politikama u rujnu u Dubrovniku u organizaciji Europskih konzervativaca i reformista, u panelu o demografiji sudjelovao je i Allan Carlson, američki povjesničar koji je profesionalna nastojanja posvetio proučavanju povijesti obitelji na Zapadu.

Međunarodna organizacija za obitelj (IOF), čiji je istaknuti član, u svojem je djelovanju nadahnuta člankom VI. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. u kojem se navodi da je »obitelj prirodna i temeljna skupna jedinica društva i ima pravo na zaštitu društva i države«. IOF je nadahnut i judeokršćanskim korijenima Zapada, koji u obitelji kao prirodnoj činjenici prepoznaju trag njezina autora, Stvoritelja. Kultura koja je neprijateljski nastrojena prema braku i obitelji, a uzdiže samodostatnost, imala je negativne društvene posljedice, dočim društvo organizirano u prilog autonomiji obitelji donosi dobre društvene, ekonomske, ekološke i duhovne plodove, smatra dr. Carlson.

O božanskim naputcima za brak i obitelj

Na upit zašto se jedino obitelj temeljena na doživotnom savezu žene i muškarca, otvorena životu, može nazvati prirodnom, Carlson ne dvoji da je za osobu biblijske vjere odgovor jasan. »Vratimo li se na prvo i drugo poglavlje Knjige Postanka, pronalazimo da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku: ‘Muško i žensko stvori ih.

I blagoslovi ih i reče im: ‘Plodite se i množite i zemlju napunite…’« Rekao je da su to božanski naputci za brak i rađanje djece, »a prirodni su jer izrastaju izravno iz ljudske naravi, kao što se vidi u samoj strukturi muškoga i ženskoga tijela i kao što pokazuju zdrave ljudske emocije«.

Čak i evolucijska znanost u bitnome kazuje istu priču, tumači Carlson, te spremno citira članak objavljen u časopisu »Science« paleoantropologa C. Owena Lovejoya koji tvrdi da »ljudsko podrijetlo« leži u specifičnom »spolnom i reprodukcijskom« ponašanju, osobito u »pojačanoj roditeljskoj brizi i društvenim odnosima«, to jest stvaranju obiteljskoga doma, »vezivanju u monogaman par«, što je doživotni brak te »specijaliziranom spolno-reproduktivnom ponašanju« – zadaća majčinstva i očinstva. »Te su osobine omogućile ljudskom biću ne samo da preživi, nego i da napreduje, stoga zaslužuju naziv ‘prirodnih’«, rekao je.

»Pojedinac je mit«

Val protuobiteljskih politika opravdava se idejama slobode, sreće pojedinca, raznih prava i individualističke filozofije koja promiče samodostatnost. Odgovarajući na pitanje zašto je tomu tako sugovornik je rekao: »Ljudskim je bićima urođena društvenost. Ona doista postoje jedino u odnosu s drugim osobama: majkom, ocem, braćom i sestrama, daljom rodbinom, supružnicima, djecom, susjedima, prijateljima, suradnicima, članovima vjerske zajednice i tako dalje. Ispunjenje i sreća – ono što neki nazivaju ‘napredovanjem’ – događa se samo u zajednici s drugima. ‘Pojedinac’ je mit. Takvo biće nikada nije postojalo. Premda je liberalno društvo riješilo neke kratkoročne probleme stavljajući pojedinca u središte političke analize i konkretnih politika, time je postiglo anarhiju i poremećaje našega vremena.«

»Tomu je sada došao kraj«

U razgovoru je naveo tri najveća izazova pred obiteljima u Sjedinjenim Američkim Državama: »iskvareno shvaćanje »braka«, pad broja novorođene djece i takozvani »sustav zaštite djece« koji je doveo do ugroze roditeljskih prava. »Naime, pravne promjene u posljednjih 50 godine lišile su ‘brak’ njegova specifičnoga značenja, potaknule su rastave i srezale ekonomski oslonac bračnih parova. K tomu, stopa je novorođenih strmoglavo pala nakon 2008. sve do manje od prosječno 1,7 djece rođene u životu žene. Također, državni ‘sustav zaštite djece’ ugrožava prava roditelja, i to sve više kršćana i drugih vjerskih zajednica. Treba imati na umu da su tijekom većega dijela svoje povijesti, od kolonijalnoga doba tridesetih godina 17. st. do ‘bračnoga i baby booma’ poslije Drugoga svjetskoga rata, Sjedinjene Države i američke kolonije bile iznimne po svom relativno snažnom obiteljskom sustavu i visokoj rodnosti. Tomu je sada došao kraj.«

75 milijuna legalnih pobačaja

Opisao je i situaciju u Sjedinjenim Državama nakon ukidanja presude »Roe protiv Wadea«. »Preokretanje presude ‘Roe protiv Wadea’ bio je nužan i dobrodošao ispravak užasne odluke Vrhovnoga suda Sjedinjenih Država prije pedeset godina. Međutim, pitanje pobačaja u Americi nije riješeno, daleko od toga.

Pedeset godina ‘pobačaja na zahtjev’ rezultiralo je sa 75 milijuna legalnih pobačaja, milijunima žena i muškaraca koji su se upustili u taj postupak, i ogrubjelom kulturom, neprijateljski raspoloženom prema novorođenomu životu. Trebat će desetljeća napora osoba i skupina posvećenih životu da se to problematično stanje popravi. Nakon odluke ‘Dobbs protiv Jacksona’ u ljeto 2022., kojom je ukinuta odluka ‘Roe protiv Wadea’, čini se da se mjesečni broj pobačaja povećao. Iako je određeni broj američkih saveznih država uveo zakonska ograničenja, jednostavan ulazak u države poput New Yorka, Illinoisa i Kalifornije u praksi znači da svaka žena koja želi pobačaj to može i učiniti. Da ponovim, ukidanje ‘Roe protiv Wadea’ dobrodošao je prvi korak; istinski težak posao ponovne izgradnje kulture života tek je započeo.«

Velika nada u kućnim školama

No pitanje je i mogu li roditelji u SAD-u danas uopće imati kontrolu nad odgojem svoje djece te koje su im strategije na raspolaganju. »Nastavnici i službenici u američkim državnim i javnim školama uglavnom su pod snažnim utjecajem Nacionalnoga udruženja za obrazovanje (NEA), koje otvoreno simpatizira i snažno promiče takozvano pravo na pobačaj, rodnu ideologiju, LGBTQ+ prava, izopačeni spolni odgoj… NEA u roditeljima vidi svoje neprijatelje i marljivo radi na tome da moralno odvoji djecu od njih. U nekim saveznim državama, kao što su Utah, Florida i Teksas, zakonodavci su postavili granice do kojih udruženja nastavnika smiju u tome ići, no oni im se redovito opiru, čak i u tim relativno zdravim okruženjima. U nekim saveznim državama, primjerice u Arizoni, ‘zakupne škole’ – škole koje financira država, ali imaju određenu autonomiju – često su otvorenije roditeljskim ‘utjecajima’, no i to je uvijek krhko i ugroženo. Stvarna nada u Sjedinjenim Državama leži u alternativama državnim školama. Novi oblici kršćanskih klasičnih akademija, primjerice, brzo se šire zemljom. Uključenost roditelja u odgojni proces u tim se školama očekuje, i to znatno.

Velika je nada za Ameriku i u kućnim školama. Njih gotovo i nije bilo 1970., a danas je oko četiri milijuna obitelji uključeno u tu praksu, s dojmljivim rezultatima. Školovanje kod kuće legalno je u svim američkim saveznim državama, s različitim razinama regulacije. Na nekoliko područja poput Aljaske i, iznenađujuće, Illinoisa, školovanje kod kuće gotovo je nesputano regulacijama, dakle – slobodno. Pritom je politički izazov očuvati i proširiti slobode obrazovanja, kao i tragati za načinima na koje porezne uredbe, poput poreznih zajmova za troškove obrazovanja, mogu neizravno pomoći obiteljima koje provode školovanje kod kuće.«

Intervencije vlasti u obitelj

Na upit kako vidi europsku situaciju s obzirom na status prirodne obitelji i trenutačne obiteljske politike, ponudio je sljedeću analizu: »Iako se povijesna pozadina i neke društvene nijanse razlikuju, demografski i socijalni izazovi s kojima se prirodna obitelj suočava u Europi jednaki su kao u SAD-u: nestajanje zdrave kulture braka, golem manjak bavljenja djecom, poricanje ljudske naravi u ‘rodnoj teoriji’ i LGBTQ+ ideologiji, nasrtaji na roditeljska prava i nemar prema predcima i potomstvu. Jedna je razlika u korist Europi to što nema tolike žurbe da se mladi suočeni s ‘rodnom zbunjenošću’ kemijski i kirurški promijene. Povijesno, Europljani su općenito bolji u razumijevanju razloga za pad nataliteta i napuštanje braka, kao što su to vidjeli rimokatolički pronatalisti u dvadesetim godinama prošloga stoljeća, arhitekti švedske politike tridesetih i današnji Mađari. Amerikanci su bolji u predviđanju potencijalnih opasnosti od intervencija vlasti u obitelj; odatle Amerikanci daju prednost proobiteljskim poreznim olakšicama umjesto dječjih doplataka i prakticiraju školovanje kod kuće.«

Obitelj nije ekološki problem

Komentirao je i sve češći glas takozvanoga »antinatalizma«, koji sugerira da imati više od jednoga djeteta – ili imati djecu uopće – šteti okolišu i time kvaliteti života budućih generacija. »Novorođena su djeca prema riječima ekonomista Juliana Simona ‘krajnji resurs’. On je potukao maltuzijanske argumente u vezi s ‘prenaseljenošću’ i ‘degradacijom okoliša’. Ljudi su ti – ‘sposobni, produhovljeni i puni nade’ – koji mogu riješiti ekološke probleme s kojima se suočavamo. Iskrena, vjerom nadahnuta posvećenost skrbi za stvorenje i gospodarski sustav s poticajima koji omogućuju upravljanje zemljom i resursima najviše bi nam pomogao.« Onima koji žele unaprijediti kvalitetu života u budućnosti, poručio je: »Imajte još jedno dijete!«

Da obitelji postanu samoodržive

Sugovornik dr. Carlson u svojim je radovima isticao važnost obiteljskoga poduzetništva, što pomalo podsjeća na distributizam G. K. Chestertona. Na upit koji se konkretni politički koraci mogu poduzeti da bi se – društveno i ekonomski – otvorio prostor za procvat obiteljskoga života, odgovorio je: »Da, oduševljava me naziv ‘distributist’; često sam s odobravanjem pisao o idejama i prijedlozima G. K. Chestertona i Hilairea Belloca. Njihova je središnja postavka da i politička i ekonomska sloboda iziskuju da obitelj ima vlastiti produktivan posjed: dom, zemlju dostatnu barem za vrt, možda malu šumu ili ribnjak, sredstva za samoodržanje i vještine za preživljavanje kriza. Distributisti pozdravljaju promicanje i zaštitu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, zadruga koje bi i proizvodile i trošile proizvedena dobra, obrasce decentraliziranoga stanovanja, oblike dioničarstva, strogu kontrolu banaka i poticaje lokalnim ‘kreditnim udruženjima’, neovisne male trgovine umjesto golemih trgovačkih lanaca. Ono što gubimo kada se ne klanjamo bogu učinkovitosti, premoćno nadoknađujemo blagodatima humane ekonomije.«

Biografija

Allan Carlson (Des Moines, Iowa, 1949.) studirao je povijest na koledžu »Augustana« i doktorirao s tezom iz moderne europske povijesti na Sveučilištu Ohio. Predavao je povijest i politologiju na koledžu »Hillsdale« do umirovljenja 2013., a više od dvadeset godina bio je urednikom edicije »Studije braka i obitelji«. Godine 1997. osnovao je Svjetski kongres obitelji, organizaciju koja promiče obiteljske vrijednosti. Autor je petnaestak knjiga o obitelji u povijesno-društvenim mijenama te član Luteranske Crkve missourijske sinode.

Marina Katinić Pleić/Glas Koncila