Connect with us

Vijesti

Prof. Nosić: Hrvatska treba ustanoviti Ured za hrvatski jezik

Published

on

Jezik dijeli sudbinu naroda koji se njim služi. Imajući to u vidu pop Martinac je rekao da su Turci nalegli na hrvatski jezik, zapravo na hrvatski narod i njegovu zemlju. Od svih odrednica identiteta jednoga naroda jezik je najvažniji i zato je na prvom mjestu. Narod bez vlastita jezika i nije narod.

Hrvatski jezik ima bogatu povijest koja teče od starohrvatskoga do današnjega novohrvatskoga. U stvaranju hrvatskoga jezika sudjelovale su stotine i stotine naraštaja. Svaki pojedinac je svakodnevnom uporabom jezika sudjelovao u njegovoj gradnji. Jezik je najveća duhovna zgrada jednoga naroda. Zato bi svaki narod svoj jezik trebao zakonski zaštititi kao najveće duhovno blago. To su mnogi narodi učinili. Hrvati pak još nisu.

Hrvatski jezik je nekoliko puta mijenjao ime pa je bio: hrvatski, slovinski, ilirski, ilirički, hrvatski ili srpski, srpsko-hrvatsko-slovenački, hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski i konačno nakon 1992. god. opet hrvatski. U srednjem vijeku na nekoliko europskih sveučilišta hrvatski jezik je, pod imenom ilirski, bio studijski jezik, a na sultanovu dvoru u Carigradu čak i diplomatički jezik.

Prirodno je da se jezik nazove po narodu, dakle Hrvat > hrvatski, Kinez > kineski, Rus > ruski…. Većina jezika je dobila ime po narodu koji se određenim jezikom služi. Osim poimeničenoga pridjeva hrvatski za jezik Hrvata svi ovdje gore navedeni nazivi znanstveno su neutemeljeni i rezultat su višestoljetnih političkih nastojanja da se hrvatski jezik zatre i zamijeni nekim drugim.

Od Glagoljskog A …

Svi su strani vlastodršci nakon 1102. god. pokušavali Hrvate rashrvatiti: Mlečani, Talijani, Habsburgovci, Mađari, Turci i Srbi udarajući prije svega na hrvatski jezik. Turci su rušili crkve i islamizirali narod ostavivši nam  tridesetak tisuća turcizama od kojih su neki čak istisnuli hrvatske riječi. Talijani su od 1923. do 1943. god. premlaćivali i u zatvor spremali svakoga tko bi na ulici progovorio hrvatskim jezikom, prema poimanju tadašnjih Talijana i talijanaša primitivnim jezikom. Čak su i glagoljičke natpise po Istri i Kvarneru čekićem razbijali. Hrvatska, slovenska i tirolska imena, prezimena i zemljopisna imena su talijanizirali nastojeći Hrvate i druge  pretopiti u Talijane. Mađari su iz Rijeke na Sušak protjerali sve hrvatske ustanove, prije svega škole i kulturne ustanove, a primorje ispred Rijeke su nazvali  mađarskim primorjem. U uništavanju hrvatskoga identiteta najviše su se istakli Srbi koji su bili mišljenja da su Hrvati također Srbi, ali katoličke vjere. Izrazita su bila nastojanja beogradskih vlastodržaca u 20. stoljeću da se hrvatski jezik u zajedničkoj državi marginalizira u javnoj i službenoj uporabi. U tom su im zdušno pomagali hrvatski orjunaši, pa čak i komunisti koji su 1962. god. svim imenima naselja u Hrvatskoj brisali pridjev sveti, npr. Sveti Martin na Muri > Martin na Muri, Sveti Juraj u Trnju > Juraj u Trnju, Sveti Petar u Šumi > Petar u Šumi… Bila je sretna okolnost što nisu znali da se pridjev sveti nalazi u imenu mjesta Sesvete, i u imenima dalmatinskih mjesta Sućuraj, Sukošan, Supetar, Sutivan…

Sav trud hrvatskih jezikoslovaca na standardizaciji hrvatskoga jezika anuliran je u 20. stoljeću prihvaćanjem vukovskih načela o dominaciji narodnoga jezika u javnoj i službenoj uporabi. Odustalo se je od dotadašnjega hrvatskoga morfonološkoga pravopisa pa je zakonski bio nametnut fonološki pravopis uobičajen do tada u Srbiji. Osim kratkoga perioda od 1941. do svibnja 1945. god. hrvatska lingvistika je sve do danas zadržala fonološki pravopis. Važno je ovdje naglasiti da svi slavenski narodi (Slovenci, Česi, Slovaci, Lužičani, Poljaci, Ukrajinci, Bjelorusi, Rusi, Bugari i Makedonci) imaju morfonološki pravopis kojim se nastoji u pisanom ostvaraju učiniti nepromjenjivom granicu između predmetka (prefiksa) i ostatka riječi, te granicu između osnove i nastavka (sufiksa).  Od svih Slavena jedino Srbi, Crnogorci i Hrvati imaju danas fonološki pravopis.

Cilj ovoga teksta nije baviti se prošlošću hrvatskoga jezika niti obrazlagati navedene jezične nazive nego pokazati kakvo je u Hrvatskoj jezično stanje od 1992. do danas. Kratko rečeno, stanje je nezadovoljavajuće.

U 12. članku Ustava Republike Hrvatske piše da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski. Odustalo se je od hibridnih naziva hrvatsko-srpski jezik i hrvatski ili srpski jezik koji su bili u službenoj uporabi do 1992. god. Naziv jezika u hrvatskom Ustavu je općenit jer pojam hrvatski jezik obuhvaća sve narodne govore i sva tri narječja (čakavsko, kajkavsko i štokavsko), sve hrvatske žargone, svaki oblik razgovornoga jezika hrvatskih građana i naravno hrvatski standardni jezik, sve je to hrvatski jezik. Službeni jezik može biti samo hrvatski standardni jezik i tako to treba pisati u Ustavu. Zbog nedovoljna poznavanja standardnoga hrvatskoga jezika mnogi govornici u javnom prostoru se služe svojim razgovornim jezikom. Nadalje, u govoru javnih osoba vidljiv je snažan utjecaj zagrebačke kajkavštine, a to je zato što se administrativno, gospodarsko, kulturno i političko središte Republike Hrvatske nalazi na kajkavskom području, a hrvatski standardni jezik je izgrađen na štokavskom narječju. Iako su Hrvati većinom štokavski ikavci, standardni hrvatski jezik je štokavski jekavski što mnogim govornicima stvara znatne poteškoće u komunikaciji, govornoj i pisanoj. Nakon stoljeća i pol služenja štokavskom jekavštinom Hrvatska koncem 20. stoljeća nije našla za potrebno u standardnom jeziku zamijeniti jekavski ostvaraj ikavskim kako pak govori većina Hrvata. Nadalje, ustrajavanje na fonološkom pravopisu nije dovelo do znatnijih pravopisnih promjena pa su svi pravopisi nastali prije i nakon 1992. god. utemeljeni na koncepciji tzv. novosadskoga pravopisa, naravno s odbačenim ekavskim ostvarajima riječi i leksemima tipičnima za srpski jezik. Hrvatska se treba vratiti morfonološkomu pravopisu, kakav je bio u uporabi do konca 19. stoljeća.

…do glagoljskog Z

Većina naroda i država u svijetu ima poseban zakon o službenoj uporabi svojega standardnoga jezika. U Hrvatskoj je bilo pokušaja da se tekst jezičnoga zakona uputi prema Vladi i Saboru, ali sve je ostalo samo na pokušaju. Tako je npr. 1994. god. u Sabor upućen prijedlog zakona o hrvatskom jeziku, pisan po uzoru na zakon o francuskom jeziku, prijedlog zakona je bio pisan fonološkim i morfonološkim pravopisom. Taj zakonski prijedlog je prešao prag Sabora, i ništa dalje od toga. Saborski zastupnik Dragutin Lesar je također napisao svoj prijedlog zakona, ni od toga pak nije bilo ništa. Tekst jezičnoga zakona napisali su i u Matici Hrvatskoj i objavili u časopisu Vijenac. Pisanje  zakona o hrvatskom jeziku najavio je i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, prijedlog njihova zakona nije ugledao svjetlo dana pa je to ostalo samo na razini reklamne najave. Zakon o službenoj uporabi hrvatskoga standardnoga jezika je po svojoj naravi nacionalni projekt i ne mogu ga pisati ni pojedinci ni ustanove. Može ga pisati samo tim jezikoslovaca i pravnika u okviru Ureda za hrvatski jezik kao dijela izvršne vlasti zadužene za jezičnu politiku.

I izrada pravopisa je projekt nacionalnoga značaja. U svim slavenskim zemljama pravopisi se pišu i objavljuju  svakih tridesetak godina i čine to po nalogu države timovi kompetentnih jezikoslovaca u okviru nacionalne akademije ili instituta za nacionalni standardni jezik. U Hrvatskoj je obrnuta praksa, pravopise pišu pojedinci ili timovi iza kojih često ne stoji država nego neka institucija. Zato su njihovi pravopisi neobvezujući. Dobar primjer za ovo je pravopis Matice Hrvatske koji nikoga ne obvezuje ili pak pravopis IHJJ koji je također neobvezujući iako ima preporuku Ministarstva školstva i znanosti za uporabu u školama, dakle samo preporuku, a ne obvezu uporabe. U okviru Ureda za hrvatski jezik treba realizirati pisanje novoga pravopisa, izabrati tim kompetentnih kroatista, voditi javnu raspravu o pravopisu i na kraju uputiti zgotovljen tekst na usvojenje Vladi i Saboru. Takav pravopis bi imao odobrenje zakonodavne i izvršne vlasti i postao bi obvezujući za sve koji se služe hrvatskim standardnim jezikom.

U Hrvatskoj su u zadnjih četrdesetak godina tri puta bila osnovana vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika. Članove prvoga vijeća birao je ministar, članove drugoga na prijedlog institucija odobravao je također ministar. To su bila politički ustrojena vijeća koja su na kraju političkom odlukom i ukinuta. Treće vijeće za normu sačinjavaju svi članovi Razreda za filologiju Hrvatske akademije. Svaka ustanova koja se bavi hrvatskim jezikom može osnovati takvo savjetodavno vijeće: MH, IHJJ, DHK i svi fakulteti na kojima se studira hrvatski jezik (Osijek, Zagreb, Pula, Rijeka, Zadar, Split, Mostar). To su vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika. Nečuveno je da o normi hrvatskoga jezika odlučuju oni koji nisu studirali hrvatski jezik, npr. profesori grčkoga, latinskoga, engleskoga, njemačkoga jezika, pedagogije, etnologije, povijesti… U studiju kroatistike postoje kolegiji: Staroslavenski jezik, Hrvatski standardni jezik, Povijest hrvatskoga jezika, Dijalektologija, Stilistika, Hrvatska književnost i dr. kroatistički predmeti. Polovina članova navedenih triju vijeća uopće nisu stručnjaci za hrvatski jezik, moj bi im savjet bio da se bave svojom strukom, a normiranje hrvatskoga jezika prepuste kroatistima. Sjećam se da je iz Rijeke u Vijeće za normu bila delegirana prof. germanistike i pedagogije, a iz Zagreba prof. anglistike i etnologije. Na nekim hrvatskim fakultetima djeluju profesori koji nikad nisu studirali hrvatski jezik, a studentima predaju baš hrvatski jezik. To je više nego nevjerojatno. Zašto se u Hrvatskoj neki koji nisu studirali hrvatski jezik ubacuju na područje za koje nemaju odgovarajuću diplomu. Razlog je u tom što u svojem stručnom području nisu postigli vidljiv uspjeh jer nije lako u području stranoga jezika postići znanstvenu razinu kakvu su postigli: A. Flaker, Ž. Muljačić, V. Vinja, A. Kovačec, R. Filipović, Ž. Bujas, Z. Škreb, V. Žmegač i dr.

Prije malo više od sedamdeset godina postojao je Ured za hrvatski jezik koji je bio brana dotadašnjemu štetnomu utjecaju srpskoga jezika. Taj je utjecaj danas isključen. Novi Ured za hrvatski jezik treba biti brana štetnomu utjecaju engleskoga jezika koji je masonerija izabrala za planetarni jezik komunikacije što u budućnosti vodi prema uništenju brojnih malih jezika. Nažalost, hrvatski jezik je u skupini malih jezika.

Ured za hrvatski jezik, za koji se ovdje predlaže osnutak, treba biti pri Vladi RH kao njeno tijelo za vođenje jezične politike. Ured bi se bavio svim aspektima jezične politike na državnoj i nacionalnoj razini.

U okviru Ureda za hrvatski jezik treba postojati Vijeće za jezičnu politiku RH sastavljeno od predstavnika jezikoslovaca, književnika, kulturnjaka, novinara i institucija koje se bave jezikom. Njihovo polje djelovanja je vrlo široko: bave se statusom dijalekata, statusom standardnoga jezika u sredstvima informiranja i javne komunikacije, zatim problemom zastupljenosti stranih jezika u školskim programima, uporabom stranih jezika u javnim prostorima, statusom jezika nacionalnih manjina, kurikulima za osnovno i srednje školstvo, problemima izdavaštva i dr.

U okviru Ureda za hrvatski jezik treba postojati i Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika sastavljeno od renomiranih kroatista koji imaju respektabilan opus iz hrvatske lingvistike. To bi se Vijeće bavilo samo normom i standardizacijom hrvatskoga jezika. U njegovoj nadležnosti bila bi i pravopisna i pravogovorna problematika hrvatskoga standardnoga jezika. To bi Vijeće vodilo proceduru izrade obvezujućega pravopisa hrvatskoga jezika.

U okviru Ureda za hrvatski jezik bilo bi i Vijeće za standardizaciju zemljopisnih imena, domaćih i stranih. Budući da je standardizacija jezikoslovni pojam, u tom Vijeću bi bili po jedan onomastičar, jedan dijalektolog i jedan standardolog.

U okviru Ureda za hrvatski jezik mogu postojati i druga privremena i stalna vijeća.

Ured za hrvatski jezik:

  • vodi u ime Vlade Republike Hrvatske cjelokupnu jezičnu politiku koja se odnosi na hrvatski narod u domovini i iseljeništvu;
  • predlaže Vladi RH zakonske akte o raznim vidovima jezične politike: Zakon o hrvatskom jeziku kao državnom (službenom) jeziku, Zakon o jezicima nacionalnih manjina, Zakon o državljanstvu, Zakon o izdavaštvu, Zakon o lijekovima, Zakon o udžbenicima, Zakon o imenima i prezimenima hrvatskih državljana, Zakon o osobnoj iskaznici, Zakon o grbu, zastavi i himni, Zakon o imenima hrvatskih poduzeća, Zakon o uporabi stranih jezika na području RH, Zakon o standardizaciji zemljopisnih imena, Zakon o javnim medijima, Zakon o ustanovama, Zakon o udrugama i druge zakone prema potrebi;
  • osniva razna jezična vijeća: Vijeće za hrvatski jezik, Vijeće za pravopis i pravogovor, Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, Vijeće za standardizaciju zemljopisnih imena i druga vijeća prema potrebi;
  • vodi proces izrade pravopisa hrvatskoga jezika na državnoj razini: raspisuje natječaj za izradbu pravopisa, vrši izbor kompetentnoga autorskoga tima ili institucije, vodi javnu raspravu o novom pravopisu, te konačno u javnoj raspravi prihvaćeno rješenje općehrvatskoga obvezujućega pravopisa podastire Vladi i Saboru na usvojenje;
  • ustrojava lektorsku službu za lektoriranje svih dokumenata i zakonskih akata koji iz Vlade RH idu prema Saboru i drugim državnim institucijama, te odobrava konačni tekst svih zakona prije njihove objave u Narodnim novinama.
  • ustrojava savjetodavnu službu za potrebe fizičkih i pravnih osoba kojima jezične savjete dostavlja u pisanoj formi;
  • izdaje zainteresiranima pismena obrazloženja o svim vidovima jezične politike i svim zakonskim aktima;
  • prati ostvarivanje zakonskih odredaba koje se tiču hrvatskoga jezika i o tom jednom godišnje izvještava Vladu RH i Hrvatski sabor;
  • upozorava nadležna tijela na neostvarivanje zakonskih odredaba koje štite hrvatski jezik;
  • predlaže nadležnim organima mjere u vezi s očuvanjem hrvatskoga jezika;
  • stručno proučava i razvija postavke i ishodišta za jezično-političko odlučivanje i planiranje;
  • sudjeluje u dopunjavanju i prihvaćanju zakonodavstva koje uređuje uporabu hrvatskoga jezika;
  • daje pobude za širenje hrvatskoga jezika na nova područja kako bi hrvatski jezik mogao slijediti znanstveni i tehnološki razvoj;
  • daje fizičkim i pravnim osobama objašnjenja o hrvatskoj jezičnoj normi, zapisanoj u prihvaćenim priručnicima, o mogućnostima jezičnoga usavršavanja odraslih, te o jezičnim pravima državljana Republike Hrvatske i stranaca na području Hrvatske;
  • stručno savjetuje fizičke i pravne osobe prilikom njihova predlaganja imena tvrtki, javnih postrojenja, robnih i uslužnih marki, tržišnih proizvoda, javnih priredaba…;
  • izdaje plakate, letke i drugu propagandnu građu o hrvatskom jeziku, njegovu bogatstvu izraza, zanimljivostima i funkcijama, te priređuje jezične publikacije povezane s državno-političkom praksom (popis pohrvaćenih imena za strane države, službenih prijevoda imena međunarodnih organizacija, sporazuma i ugovora, popis službenih kratica…);
  • predlaže obilježavanje obljetnica osoba, događaja i djela važnih za povijest hrvatskoga jezika;
  • raspisuje javne natječaje za predlaganje i uvođenje uspjelih jezičnih rješenja (npr. imena novih predmeta, pojava i pojmova iz prirodnoga, tehničkoga, društvenoga i duhovnoga svijeta);
  • izriče javne pohvale i dodjeljuje nagrade hrvatskim državljanima i hrvatskim pravnim osobama za predano jezično-kulturno djelovanje u Hrvatskoj;
  • izriče javne pohvale i dodjeljuje nagrade stranim državljanima i ustanovama koji su se istakli u svojim zemljama na afirmaciji i promicanju hrvatskoga jezika;
  • raspravlja o primjedbama i pritužbama državljana i pravnih osoba u svezi s uporabom hrvatskoga jezika kao službenoga jezika;
  • informira javnost o otvorenim pitanjima hrvatske jezične politike;
  • surađuje s državnim organima, sa znanstvenim, obrazovnim, kulturnim i drugim organizacijama i udrugama koje se bave jezičnom problematikom;
  • surađuje sa sličnim organizacijama u drugim državama.

U nadležnosti Ureda za hrvatski jezik ne bi bio jezik književnosti niti razgovorni jezik.

Prof. dr. sc. Milan Nosić

Izvori i literatura:

  • Bivše vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, Jezik, god. 60., sv. 2. – 4., str. 41. – 160., Zagreb, travanj 2013.
  • Curać, Marko: Većina kroatista suglasna: Hrvatski jezik zaštititi zakonom o hrvatskom jeziku, www.hkv.hr (21. 3. 2017.).
  • Grčević, Mario: Trebamo li hrvatski jezični zakon?, www.hkv.hr (1. 10. 2016.).
  • Prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, Kolo, sv. 5. – 6., Zagreb, 2012.
  • Vidmarović, Đuro: Hoće li Hrvatska vlada ikada predložiti zakon o hrvatskom jeziku?, www.hkv.hr (1. 12. 2019.).
  • Zakon o francuskom jeziku, Riječ, god. 7., sv. 2., str. 181. – 188.
  • Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika (nacrt MH), Vijenac, br. 514., Zagreb, 14. 11. 2013.
  • Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, Narodne novine, 51/00 i 56/00.
  • Zakon o poljskom jeziku, Riječ, god. 7., sv. 2., str. 196. – 200.
  • Zakon o slovačkom jeziku, Riječ, god. 7., sv. 2., str. 189. – 195.
  • Zakon o službenoj uporabi jezika i pisama (: srpski jezik), Riječ, god. 7., sv. 2., str. 185. – 195.
  • Zakon o uporabi jezika i pisama nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Narodne novine, 51/00 i 56/00, Zagreb, 27. 5. 2000.
  • Zakon o uporabi makedonskoga jezika, Riječ, god. 7., sv. 2., str. 183. – 187.
Advertisement

Vijesti

DOBA ČAROLIJE Zašto je ‘mračni srednji vijek’ bio sve samo ne mračan

Published

on

Između pada Rimskog Carstva 476. godine i renesanse, gotovo tisuću godina kasnije, postoji zanimljivo među-razdoblje.

Mogli biste to nazvati “srednjim vijekom” između klasičnog svijeta i moderne- donosi Culture Critic

Naslovna slika: Svjetlosne lađe iz ‘mračnog’ srednjeg vijeka…

Mnogim znanstvenicima poznato kao “mračno doba”, srednjovjekovno razdoblje često se ocrnjuje kao kulturna pustinja: barbarstvo, neznanje, patnja i nasilje. Njezina kulturna postignuća dobivaju manje pozornosti od sjaja klasične grčko-rimske civilizacije s jedne strane i početaka moderne s druge strane.

Istina je da je srednji vijek bio živ sa svojom vlastitom živopisnom kulturom, poviješću i umjetnošću – ali moderne percepcije često su slijepe za to.

Evo 3 aspekta kulture koji prikazuju zadivljujuće svjetlo takozvanog doba tame…

1. Začarani svjetonazor

Edoras u Gospodaru prstenova

Jeste li se ikada zapitali zašto je toliko fantastičnih romana smješteno u pozadinu razdoblja nadahnutog srednjim vijekom?

Epski, začarani svijet fantazije gotovo je neodvojiv od srednjeg vijeka. Vremensko razdoblje bilo je nabijeno sveopćim čudom.

Srednjovjekovna Europa imala je ono što se zove “začarani svjetonazor”. U biti, ono je vidjelo prirodni svijet kao isprepleten s nadnaravnim silama. Interakcija s tim silama postala je dio šire priče o borbi između dobra i zla. Svakodnevne radnje normalnih ljudi prožimao je smislom, avanturom i herojstvom.

Ovi elementi, sve značajke srednjovjekovnog svjetonazora, neodvojivi su od fantasy žanra. Nije ni čudo što je srednji vijek iznjedrio djela kao što su Beowulf, Rolandova pjesma i legende o Arturu koja i danas ostaju u našoj kulturnoj svijesti.

Svijet pun vilenjaka, proročanstava, demona, čarobnjaka, zmajeva, dvoraca i vitezova mogao bi zvučati kao ostvarenje sna obožavatelja Tolkiena, ali naravno postoji opasnost u romantiziranju srednjeg vijeka. Ne može se poreći da je život tijekom ovih stoljeća bio surov i brutalan.

Ali u isto vrijeme, srednjovjekovni život bio je više od borbe za opstanak: bio je to svijet pun smisla i misterija. Uokviren kršćanskom pričom, njegov je svjetonazor bio zasićen dramom dobra i zla, pri čemu je svaka osoba svoj život shvaćala kao dio ove velike pripovijesti.

Nije ni čudo što epske priče poput Tolkienove pronalaze svoj izraz u svjetonazoru srednjeg vijeka – i nije ni čudo što se, u našem razočaranom svijetu, čitatelji uvijek iznova nalaze privučeni svjetlom koje izvire iz ovog takozvanog “mračnog” doba.

2. Ikonografija

Ljestve božanskog uspona, samostan Svete Katarine (12. stoljeće)

Ako ste se prije susretali s vjerskim ikonama, postoji dobra šansa da je vaša prva reakcija bila da ste se osjećali nedovoljno oduševljeno – možda čak i zbunjeno. Za razliku od kasnijih, poznatijih umjetničkih formi, ikonografija se ne bavi realističnim detaljima. Za modernog, post-renesansnog gledatelja, to može biti zbunjujuće.

Za razliku od umjetnosti renesanse i kasnije, ikonografija vam ne pokušava pokazati subjektivnu viziju umjetnika. Umjesto toga, pokazuje vam stvarnost kroz oči vjere – poput “prozora u nebo”.

Ikone obično prikazuju osobu ili događaj iz Biblije ili povijesti Crkve. Vizualni jezik je složen:

  • „Ravni” krajolici: nema točke nestajanja ili perspektive, fokus je na figurama, a ne na pozadini
  • Višestruki dijelovi priče u istom kadru (čak i ako su se dogodili jedan za drugim) — kako bi se pokazalo da su dio istog duhovnog događaja
  • Sveci savršenih proporcija, bez obzira na njihov stvarni izgled — kako bi pokazali da su sveti ljudi u skladu sa samima sobom

Sama neobičnost ikonografskog jezika omogućuje mu da preuzme svetu perspektivu. Njegov nadrealni prikaz drži ga nevezanim za određeno vrijeme ili mjesto – tako da njegova priča ostaje dostupna u svim vremenima i mjestima.

Ikonografija je bila zajednička većini religija drevnih vremena, ali njezin kršćanski oblik dobio je prednost kada je, 330. godine nove ere, rimski car Konstantin premjestio glavni grad carstva iz Rima u Bizant.

Nastojao je riješiti propadajući kulturni i politički milje stare prijestolnice i uspostaviti “novi Rim”, kako bi integrirao moć drevnog carstva sa slavom nove kršćanske religije.

Taj spoj starog i novog ono je što je ikonografiju učinilo tako snažnom. Kršćanska ikonografija preuzela je tragove iz grčke i rimske umjetnosti, dok je upijala simboličko bogatstvo svojih židovskih korijena. Koristio je te drevne načine da prikaže nove svece i doktrine, stvarajući sustav komunikacije koji je vjeru učinio dostupnom svima, bez obzira na pismenost.

Budući da ikonografija modernom oku izgleda čudno – možda čak i zagušljivo i ušuškano – lako ju je pogrešno shvatiti kao puku preteču kasnijih oblika umjetnosti. Ali ima vlastitu disciplinu i moć. Srednjovjekovni ljudi su ozbiljno shvatili ideju da su ikone prozori u božansko, te su ispunili svoje domove i crkve ikonama koje su trebale propuštati božansko svjetlo.

Ali njihov vizualni učinak teško je procijeniti kada ih vidite na stranici ili u muzeju. Ako se želite susresti s tim svjetlom iz mračnog vijeka, najbolje ih je pronaći u njihovom prirodnom staništu: pod svjetlom svijeća u prekrasnim, stoljećima starim crkvama.

3. Gregorijansko pjevanje

Prije sjaja Beethovena ili magije Mozarta, Europom se proširila druga vrsta glazbe. Ova glazba – koliko god jeziva koliko i drevna – nije koristila instrumente i nije se izvodila u koncertnim dvoranama. Unatoč tome, brzo je postao glazbena krvotok srednjeg vijeka.

Gregorijansko pjevanje izraslo je iz židovske prakse pjevanja psalama. U samostanima, gdje su redovnici morali recitirati psalme sedam puta dnevno, pjevanje je bilo neophodno: to im je omogućilo da standardiziraju svoje liturgije kako bi mogli pjevati zajedno.

Ipak, u ranim stoljećima crkve došlo je do sve većeg broja stilova pjevanja: zajednice su razvile vlastite varijacije, a određene osobe poput svetog Ambrozija ostavile su za sobom svoj osobni utjecaj.

Tek kada je papa Sveti Grgur zasjeo na papinsko prijestolje, napjev je dobio prepoznatljiv oblik kakav poznajemo danas. Pod Grgurom je kršćansko pjevanje postalo relativno standardizirano u obliku koji i danas nosi njegovo ime.

Pjevanje je bilo takav kamen temeljac srednjovjekovnog života da je (doslovno) oblikovalo katedrale — arhitekti su dizajnirali crkve za slušnu estetiku, jednako kao i za vizualnu. Akustika je pojačala glasove pjevača tako da se jedan pjevač mogao čuti u cijeloj zgradi. Neke su katedrale bile tako izvrsno dizajnirane da su sekunde duge jeke dolazile iz jedne note.

Bez gregorijanskog pjevanja velika klasična glazba kasnijih stoljeća ne bi postojala. Bio je pionir u notnom zapisu (upotrebom četiri retka i velikih blokova za označavanje nota), a ova metoda skiciranja i čitanja glazbe kasnije će se razviti u moderni petoredni zapis koji se i danas koristi.

Ali gregorijansko pjevanje više je od preteče klasične glazbe. To je sama po sebi zapanjujuća umjetnička forma. Kada ga slušate, nećete čuti dramatične uspone i padove kasnije klasične glazbe i ne istražuje viziju ili emocije pojedinog umjetnika.

Umjesto toga, to je poput glasa davne prošlosti – svečano i udaljeno, ali duboko mirno. Osjeća se težina tisućljetne povijesti, a ona nas još uvijek proganja.

Ako ste skeptični, pokušajte poslušati snimku ili bolje, pronađite osobnu izvedbu. Uvidjet ćete da je umjetnost “mračnog doba” doista prosvjetljujuća – ona dijeli glas vjere iz prošlih stoljeća i ljepotu koja je održavala generacije kroz nezamislivo nesigurna vremena.

Drama u tami

Pred kraj srednjeg vijeka, renesansna umjetnost eksplodirala je kulturnim krajolikom i drastično promijenila naše stavove i pretpostavke o tome što umjetnost jest. Zbog toga je modernoj osobi relativno lako povezati se s kulturnim rezultatima 15., 16. i kasnijih stoljeća.

Ali zavirivanje dalje u kulturnu povijest otkriva jedno čudnije i izazovnije vrijeme. Kreacije ranijih stoljeća manje su nam intuitivne. Ali to ne znači da je srednjovjekovno doba bilo kulturni najniži nivo koji implicira izraz “mračni vijek”.

Srednjovjekovno doba bavilo se mitološki bogatim svemirom, ne fokusirajući se na pojedinačne umjetnike, već na avanturu življenja. Njegova umjetnost odražava slavu tog očaravajućeg pogleda na svijet…

Više o tome pročitajte na izvoru…

Continue Reading

Vijesti

Mons. Ivo Martinović imenovan novim požeškim biskupom

Published

on

Apostolska nuncijatura u Republici Hrvatskoj objavila je u ponedjeljak 11. ožujka 2024. da je papa Franjo imenovao mons. Ivu Martinovića novim požeškim biskupom

Foto: franjevcitrecoredci.hr

„Apostolska Nuncijatura u Republici Hrvatskoj ima čast obavijestiti da je sveti otac Franjo imenovao požeškim biskupom fra Ivu Martinovića, TOR, dosadašnjeg provincijala franjevaca trećoredaca glagoljaša, Provincije sv. Jeronima u Hrvatskoj“, piše u priopćenju.

Tiskovni ured Svete Stolice objavio je da je Sveti Otac ujedno prihvatio odreknuće mons. Antuna Škvorčevića od pastoralnog upravljanja Požeškom biskupijom, zbog navršene kanonske dobi. Mons. Škvorčević bio je prvi biskup Požeške biskupije koju je sv. Ivan Pavao II., papa, ustanovio 5. srpnja 1997.

Fra Ivo Martinović rođen je 28. lipnja 1965. godine u Županji, od oca Martina i majke Marije r. Petrović. Odrastao je i niže razrede osnovne škole završio u Matićima (Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije – Tolisa), a više razrede u Oštroj Luci, Bosanska Posavina.

Bogat životopis: Od Belišća do Splita, Zadra, Rima i Zagreba

U Zagrebu je najprije pohađao međubiskupijsku klasičnu gimnaziju, a poslije nastavio studij filozofije i teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Vojni rok služio je u Beogradu 1984./1985. godine. Svečane redovničke zavjete položio je 4. listopada 1990. u Zagrebu u Provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša. U Zagrebu je za đakona zaređen 13. listopada 1991., a za svećenika 28. lipnja 1992.

Od 2009. do 2011. u Rimu je na Papinskom lateranskom sveučilištu studirao pastoralnu teologiju, gdje je i magistrirao.

Kao svećenik vršio je razne službe i dužnosti. Od 1992. do 1993. u Belišću je bio župni vikar u Župi sv. Josipa Radnika i vjeroučitelj u osnovnoj školi. Od 1993. do 2001. u Splitu je župni vikar u Župi Svete Obitelji i vjeroučitelj u Osnovnoj školi Bol. Nakon toga, od 2001. do 2005., vrši službu samostanskog poglavara i župnika u Župi sv. Ivana Krstitelja u Zadru, a zatim od 2005. do 2009. samostanskog poglavara i župnika u Župi sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu. Od 2011. do 2013. bio je župni vikar u Župi sv. Ivana Krstitelja u Zadru.

Bio je član Provincijske uprave (2005. – 2009. i 2011. – 2013.).

U Splitu je od 2013. do 2017., vršio službe samostanskog poglavara i odgojitelja u malom sjemeništu u Samostanu sv. Josipa, župnika Župe Svete Obitelji te mjesnog i područnog asistenta Franjevačkoga svjetovnog reda (OFS-a). Član Prezbiterijalnog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije bio je od 2013. do 2018. i voditelj Povjerenstva za trajnu formaciju pri Hrvatskoj redovničkoj konferenciji od 2017. do 2020.

Od 2017. do sada – dva mandata – provincijal je franjevaca trećoredaca glagoljaša, Provincije sv. Jeronima u Hrvatskoj. Osim hrvatskog, govori talijanski i njemački jezik.

Continue Reading

Vijesti

Julian Assange: Simbol je slobode koja je završila u zatvoru

Published

on

Jesmo li mogli sanjati da će vjera u slobodnu misao moći biti kažnjiva? Upravo to se dogodilo Julianu Assangeu. Vjerovao je u slobodu misli, riječi, u slobodu medija, u dostupnost informacija široj javnosti i zbog toga je završio u zatvoru – piše Elia Pekica Pagon u Epoha portalu.

Njegova je sudbina najbolja moguća ilustracija ovog licemjernog svijeta u kojem živimo i čija su usta puna slobode, a koji sam po sebi svakim danom sve više nalikuje jednom velikom zatvoru sa spremnim ćelijama za sve nas – drugim riječima našim pametnim domovima koji će u bliskoj budućnosti postati naše ozvučene i kamerama opremljene ćelije u kojima ćemo biti nadzirani i kontrolirani 24 sata. Naravno, ako to moćnicima dozvolimo, ako se ne probudimo i ne otvorimo oči dok još nije kasno. 

Jedini zločin zbog kojeg Julian Assange trune u zatvoru je njegova vjera u slobodu kao takvu, u slobodno novinarstvo. Kao što možemo vidjeti iz priloženog, zatvor je očito jedini odgovor ovog trulog i pokvarenog sustava na njegovu vjeru u slobodu i poruka svim ljudima koji još slijepo vjeruju u nju da sloboda ne postoji i da u nju ne smijemo vjerovati, jer to može biti vrlo opasno. Zato i ulažu toliko sredstava u cenzuru svih neovisnih medijskih glasova.

Pitamo se – u što bismo to trebali vjerovati ako u slobodu ne smijemo? U ropstvo? 

Vladarima ne odgovara vjera ljudi u njihovo pravo na istinu, pravdu i slobodu. Moćnici žele imati monopol na sve informacije, žele biti vlasnici svijeta, vlasnici svih službenih informacija, vlasnici tobožnje (čitaj: njihove) istine i svih naših života. Žele na sve moguće načine upravljati i manipulirati svima nama, kontrolirati nas i gaziti, tretirati nas kao svoje robove i raditi od svih nas budale nudeći nam laž pod krinkom istine, glupost pod krinkom pameti, ropstvo pod krinkom slobode, plaćenike i poslušnike pod krinkom stručnjaka…

Neka se moćnici upitaju zašto više nitko normalan ne vjeruje službenoj povijesti? Zato što je uvijek pišu pobjednici prilagođavajući je sebi i svojim interesima. Neka se moćnici upitaju zašto više nitko ne vjeruje mainstream medijima i sve više prate alternativne, slobodne medijske glasove i u tome ih više ne može nitko zaustaviti?

Neka se upitaju zašto ljudi selektivno prate medijske sadržaje, želeći sami upravljati time što će slušati, gledati i pratiti, a ne da im se to nameće. Pravo izbora pravo je svakog slobodnog čovjeka. Svatko ima pravo živjeti kako želi, ići kamo god želi, provoditi svoje dane na način na koji želi i pratiti one sadržaje koje sam bira. Nitko nije pozvan govoriti mu što je istina, a što laž, već svatko sam o tome treba prosuditi i odlučiti. Nitko nema pravo imati monopol na istinu, niti se ponašati kao vlasnikom svemira.

Indoktrinacija kojom se moćnici toliko vole baviti sve je manje moguća, jer svakim danom sve se više ljudi budi iz stoljetnog hipnotičkog sna. A jednom probuđenog čovjeka više nitko neće moći uspavati niti s njim manipulirati. 

Julian Assange je žrtva – čovjek koji je u zatvoru u ime svih nas i našeg prava na slobodu. Sjetimo ga se ponekad… Julian Assange i njegova sudbina zastrašujuća su poruka ostatku svijeta upućena nam od strane samozvanih vladara svijetom. Putem njega moćnici poručuju svima koji još vjeruju u slobodu govora, da je ona osuđena na polagano i bolno umiranje u nadzirana i strogo kontrolirana četiri zida. Jesmo li svjesni toga?

Izvor snimke: Telegram

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved