Živimo u vremenu hrvatskog političkog divljanja koje ne  vodi nikud – samo u propast  naroda i države. Sve  što se radi zamotava se u celofan, a unutra se krije beskrupulozna borba za grabež funkcija, a u to uvijek involvirano osobnim interesima (ne)zakonitim indirektnim prelijevanjem Državnog proračuna, u brojne političke osobne džepove, a sve na teret poreznih platiša. Definitivno je ukinut princip ekonomičnosti.

Narod više nije slijep, da ne bi vidio da je to praksa na svakom koraku, ponajprije u političkim vrhovima, pa kroz javnu nabavu – rasipanje, krađa, mafijašenje i brojne druge ilegalne i poluilegalne načine stjecanja bogatstva. Beskrupulnost vlasti na svim razinama.

U državnim vlastima nema niti najmanje političkog i ljudskog Božjeg morala.  Hrvatska država razara se iznuta i izvana, ne samo da se više ne razvija, već je postala najsiromašnija članica u EU, i ne samo to,  gubi svoje najveće bogatstvo – mladu hrvatsku inteligenciju koja protestno masovno napušta Hrvatsku. U gospodarskom razvoju, pretekle su nas države koje su bile desetke godina iza nas. U Hrvatskoj nema ni narodne ni političke sloge. Sve što nije složno osuđeno je na propast. I to se upravo događa.

 Hrvatska, kao da je postala nečiji privatni leno, “ćaćina”prćija, da se može  s njom igrati, gaziti je kako tko želi i kad poželi. Zaboravljaju da je Hrvatska  sveta zemlja, (kazao bih i – presveta),  kao rijetko koja država, na svakom je koraku namočena krvlju svojih mučenika, gotovo kroz cijelu svoju povijest, jednako tako i do dan danas.

Zbog takvog ponašanja, naši mrtvi i njeni hrvatski heroji prevrću se od muke u svojim grobovima. (Ne dirajte ljudske kosti jer su i te kako kadre, da i vas povuku u svoj svijat). (Codex moralis Croaticum)

Hrvatska, iznutra, kao da se šutira nogom poput  lopte, a najtragičnie, često služi kao sprdnja (Beljak, Pupovac, Stazić, Bandić, Frljić. Obersnel i drugi. Kao i najnoviji sramotni slučaj –  Grada Rijeke i brojnih drugih slučajeva na koje nitko ne reagira.) Tome svemu moramo konačno jednom reći – dosta, više nećemo trpjeti takav bezobrazluk. Da bi se Hrvatska ponovno dignula na noge i vratilo joj se dostojanstvo i prosperitet treba odmah, dok sve nije kasno, zagaziti u duboke vode radikalnih reformi.  To znači bez milosti lomiti sve ono što je smetnja njenom napretku i prosperitetu. Voda je došla do grla.

Da bi to uspjela mora, kao prvi korak, temeljito izmijeniti svoj Ustav i strukturu Sabora. Autor ovog teksta izradio je jedan prijedlog kojeg vam i predočuje, za kojeg zna da ga političari nikad neće prihvatiti, ali narod treba znati da postoje i druga vrlo kvalitetna praktična rješenja.

Ujedno pozivam,   uz moju malenkost, da se pokrenu i drugi intuitivni ljudi i ustavni stručnjaci,  da sudjeluju u traženju najboljeg ustavnog rješenja za Hrvatsku, jer ovako više ne ide. Pri tome ne smiju zaboraviti da su i najveći projekti u svijetu počeli prvim malim korakom. Ne bojte se, istina je pred našim licima, a svjetlost je pred našim očima.

  Nacrt projekta – Prelazak sa  stranačkog biranja zastupnika u Sabor RH, na sustav biranja zastupnika u Sabor RH izravnim delegiranjem zastupnika od strane županija.

Na isti način formiran je i Parlament EU, tako da svaka od 27 država-članica, delegira u  EU Parlament, prema unaprijed utvrđenim kvotama, određeni broj parlamentaraca. Već godinama  to  funkcionira bez greške,  savršeno, bez unutarnjeg sukoba, vrlo funkcionalno. Apsolutno je isključeno da u  Parlament uđu neke ideološki neprihvatljive, extremne stranke, i sl.

Prelaskom sa stranačkog na delegatski sustav biranja zastupnika, Sabor RH, bio bi s manje zastupnika, dovoljno bi ih bilo 90. Za svaku od 17 županija utvrdio bi se alikvotni broj delegata, prema kriteriju broja stanovnika i površine svake županije. Na primjer Istarska županija imala bi pravo na dva delegata, Splitsko-dalmatinska županija imala bi pravo na četri delegata i sl.

U to bi se uključilo i vandomovinske Hrvate iz BiH, Njemačke,  Amerike i sl. s jednim ili dva delegata sabornika, prema unaprijed utvrđenim kvotama za dijasporu. Ovo, najviše zbog toga, jer Hrvatska, ako misli opstati, mora se  osloniti i čvrsto povezati sa dijasporom, i mora voditi svoju politiku ne samo na razini RH, već na razini cijelog nacionalnog korpusa, bez obzira gdje se nalazili njegovi pojedini dijelovi. Kao najbolji primjer takvog čvrstog povezivanja su države Izrael i Irska. Upravo zbog toga su vrlo ponosne i prosperitetne nacije.

Svaka pojedina županija bi, ili raspisala izbore, ili na svojim skupštinama birala delegate za Sabor po vlastitom izboru.

Konstituiranjem takvog Sabora, izabraao bi se Predsjednik Sabora s još tri zamjenika. Predsjednik bi se mijenjao svake godine, tako da na njegovo mjesto po redu sjedne jedan od njegovih pomoćnika.

Izabrala  bi se i Vlada i njen predsjednik (ili Vijeće ministara) koja bi se sastojala od dvadeset članova, deset članova iz reda zastupnika, a deset vanjskih članova vrhunskih stručnjaka iz pojedinih oblasti. Svi bi imali status ministra, sa svojim resorima.  

Kako to sve provesti? Obzirom da bi se velike stranke tome energično suprotstavile, jer  time gube tlo pod nogama i jer na nivou RH ne bi imale nikakav smisao postojanja. To bi teško išlo u sadašnjim političkim uvjetima . Gotovo nemoguće. Ali vremena se mijenjaju. Narod mora znati da postoje i druga mnogostruko kvalitetnija rješenja koja pogađaju i iz temelja ruše  korumpirane tzv. političke elite.

Ne zaboravimo da se ukupan zbroj članova svih stranaka u RH vrti  negdje oko 400.000. To je negdje oko 10% cjelokupne nacionalne populacije. Tolika masa ljudi angažirana je da bi se izabralo (ili izborilo) za što veći dio  od ukupno 150 zastupnika u Saboru RH, i neke druge prateće aktivnosti. To je toliko iracionalno, apsolutno  nepotrebno i sa stajališta ekonomičnosti i brojnih drugih razloga da se uključuje ogromna masa ljudi, u nešto što bi se, ponajprije demokratskim, i sa slobodnim izborom, postiglo još kvlitetnije i daleko jeftinije i pravednije rješenje prelaskom na takav delegatski sustav biranja. A nadasve i daleko funkcionalnije.

Sabor bi bio vrlo homogen, kreativan i prolazili bi samo oni prijedlozi ili projekti koji bi bili  prihvaćeni nadpolovičnom većinom svih sabornika.

Ovu ideju treba plasirati u hrvatsku i dijasporsku javnost i kad se skupi dovoljna kritična masa pristaša, ići s tim na referendum, ukoliko se jednog dana  ne stvore politički uvjeti za tako radikalnu promjenu..

 Također, o svemu tome obavijestiti i EU, da takvu ideju podrži, pa čak da hrvatski model preporuči i drugim njenim članicama.

Tamo gdje se prihvati takav model delegiranja, nije  mogućuje plasiranje u državne parlmente  neke ekstremne stranke, bilo da su krajnje lijeve ili i krajnje desne u ideološkom i svakom drugom smislu.

Došlo bi do potpunog društvenog smirenja, posebno političkog smirenja i prestanka međusobnih stranačkih borbi, a ogromni kapacitet ljudi iz postojećeg stranačkog sustava usmjeriti da se bavi gospodarstvom, različitim drugim korisnim djelatnostima i sl. a više ne stranačkim divljanjem, praznim politiziranjem, često stvaranjem nemira, raskola, nejedinstva, korupcije, kriminala i svega što nije u interesu naroda i njegove države.

Gotovo da je nezamislivo koliko bi se problema pozitivno razriješilo tim prelaskom sa stranačkog na delegatski sustav u izborima za Sabor RH.

Posebno treba naglasiti, da zastupnik u Saboru dok obnaša tu dužnost,  ne smje biti na bilo kojem, pa ni najmanjem položaju. Također bi se utvrdilo da se za položaj direktora svih Javnih poduzeća imenuje osoba  javnim natječajem uz priloženu sudsku hipoteku na njegovu cjelokupnu imovinu. Dosta je vlasti stranačkog ološa.

Kod prihvaćanja delegatskog sustava Sabora, posebno bi se regulirao i položaj Predsjednika RH.

Obrazloženje

Obzirom, da sadašnja EU, nakon izlaska Velike Britanije iz sastava članstva u EU, ostaje sa svojih 27 članica, a Hrvatska zasigurno trajno ostaje njenom članicom. Kad smo već u članstvu u Europskoj Uniji, mi, preostale članice, trebali bismo slijediti njenu dobru tradiciju, a ponajprije ustroj njenog Parlamenta, koji još najbolje i najdemokratskije djeluje, pa bi sve članice u EU trebale i u svojim državama primjeniti taj isti ustroj svojih Parlamenata, prema ustroju Europskog Parlamenta.

Model upravljanja hrvatskom državom, što dalje vrijeme odmiče, to se sve više potvrđuje,da se radi u potpunosti o promašenom projektu. On je kao trulo deblo na kojem rastu sve otrovne, prljave i smrdljive gljivice. Na takvom pravnom modelu stvorene su podloge, a kao prvo ističem – politčke stranke postale su zatvoreni karteli, gotovo da su  neke, poglavito one manje, pretvorene u mafijaške udruge, a. I ako su na vlasti ili pri vlasti, ponašaju se kao gladne svinje kad jurnu na puno korito – te stranke  na razno razne načine jurišaju na Državni i na županijski, a nerijetko i lokalni proračun.  Umjesto zdravog konkurentnog gospodarstva, neformalno je uvedeno klijentelističko poslovanje, po načelu – ja tebi, a ti meni.

A što se posebno događa u javnoj nabavi, koja se iako se tretira kao zabranjeno lovište na divljač, gdje tu javnu nabavu nitko ne kontrolira i kao da ne smije kontrolirati, nitko zbog toga ne odgovara – pred tzv. “sudovima”.

Nefunkcionalno sudstvo, koje je prilagođeno interesima političkih stranaka koje su uspostavile izrazito stranači “Ustavni sud”, koji, suprotno svakom razumu, je nadležan da ruši ili potvrđuje presude “Vrhovnog suda”, s područja građanskih i kaznenih sudskih postupaka. – kakav je to “Vrhovni” sud, ako mu se po prilici 50 %  presuda ukida ili preinačuje, a sve prema interesima političkog kartela stranaka na vlasti.

 Takav delegatski sustav izbora parlementaraca prihvatio je i Europski parlament.  Na  taj način u Parlamentu nema oporbe. I sve savršeno radi. I nema nikakve mogućnosti malverzacijama, ni kriminalu, niti nadglasavanju. Nema nikakve ideologije i bilo kakvih stranačkih  udruživanja zastupnika. Nema trgovine mandatima. Svi su jedinstveni, a kod glasanja po pojedinom predmetu izglasava se većinom svih poslanika. Sabor bi bio vrlo homogen, i ne bi bilo nikakvih “ratova” i bljuvotina koji se sada svakodnevno pojavljuju u Saboru.

A što je od svega najvažnije ne može biti ni krađe, barem ne u dosadašnjem obimu, a da posebno ne naglašavam vrlo veliku uštedu jer stranke koštaju državni proračun na razno razne načine.

Ne bi bilo ideloških podjela, “na mi ili oni”, ne bi bilo ni povijesnih razdjelnica, tada bi narod doista doživio snažnu unutarnju koheziju, a osiguralo bi se svakoj županiji da ima u Saboru svog delegiranog parlametarca, jednog ili više. Što je mnogo bolje nego da u nekim krajevima vlada politička stranka, koja nema podršku naroda tog područja.

Ne bi bila moguća nikakva koalicija, ni velika ni mala, niti bi bilo potrebe za to. Ne bi mogla postojati ni kriza vlade.

Takav Sabor, bio bi vrhovno tijelo zakonodavne vlasti, bez ikakvih unutarnjih sukoba ili vanjskih nametanja.

Obzirom da se sadašnji Sabor potpuno difamirao, i pao ispod svakog dostojanstva, bilo bi mnogo bolje da se prihvati  modusa ulaska u Sabor  poput modela ulaska u Europski parlament, delegiranjem.

Treba probuditi cijeli narod, a posebno njegovu inteligenciju da traže radikane promjene u državi, poput ovog prijedloga, jer bez radikalnih promjena mi ne možemo sačuvati Hrvatsku od njene propasti.

Sabor RH okovan je stranačkim interesima, ponekad i  bolesnim antihrvatskim stavovima i samo na takav način Sabor se može istrgnuti iz ruku onih koji naginju političkoj mafiji. Sabor treba politički vratiti hrvatskom narodu, kao”dite materi”. Posebno i nedoličnim ponašanjem pojedinih zastupnika, često puta se pretvra u arenu sukoba i gluposti, svađanja, i svega drugog što nije dostojno tisućljetnoj tradiciji Hrvatskog Sabora..

Samo takvim delegiranjem  Sabor bi  ponovno postao narodnim. Tu ideju treba što više raširiti.

Da je kojim slučajem Europski Parlamenat ustrojen na podlozi stranačkog biranja parlamentaraca, davno bi se pretvorio  u ludnicu sukoba interesa, već bi se odavno raspao. Bio bi Parlament razdora, a ne kao što je sada – Parlamenat općeg jedinstva Europske Unije.

Kao najbolji dokaz da je nešto trulo u državi  Hrvatskoj, je činjenica  da niti jedan Predsjednik hrvatske države nikada nije održao  Govor o stanju države i nacije. To američki predsjednik, gospodin Trump, čini svake godine.

 Mile Prpa