Connect with us

Vijesti

“Rat” balkona u Španjolskoj bliži se kraju. Pouke koje se više ne će zaboraviti

Published

on

[Zastava bivše Istočne Njemačke, komunistička zemlja par excellence. Malo gdje kao ovdje, iznešena je tako otvoreno i svima pred nosom,kroz tolike posljeratne decenije, veza masona (predstavljenih njihovim šestarom umjesto srpa ovaj put), i komunizma. Zaista: liberalizam i komunizam su prvi rođaci. Još jedan znak njihovom uzajamnom prožimanju i potrebi koja podržava jedna drugu, unatoč očiglednom protivljenju, jest zajednički front protiv nacizma u Drugom svjetskom ratu. USA ne pregovara s Njemačkom, kako bi postigao sporazum o zaštiti i jamčenju osnovnih prava svih svojih građana, uključujući Židove; ne, ne pregovara s Njemačkom u borbi protiv najveće kuge 20. stoljeća (i 21. zasad), komunizma. Uključujući i doba faraona. Ne. Pretpostavljeni smrtni neprijatelji postali su tako prijazni jedno drugom. Interesanto, zar ne? Tek tako kažem. Dopustio sam sebi malo razmišljati.]

Dio stanovništva koji se buni – bez drugog glasa osim digatalnog – protiv karantene nametnute od države, ili bolje reći partije koja vlada državom, dokidajući najosnovnija prava poput političkog, vjerskog, djelovanja, okupljanja, itd. (uz sve mjere predostrožnosti); karantene koja se mo že smatrati jednom vrstom kućnog pritvora; koju smo trpjeli i još trpimo, izabrali su posljednjih dana svojevrsni amblem protiv socijalističkog komunističkog ugnjetavanja – kako ga doživljavaju, sa svojim imenom i prezimenom. Taj amblem, neka vrsta zastave pod kojom se bore, izražen je pjesmom “Libre” (Slobodan) iz sedamdesetih godina prošlog stoljaća, –  onda vrlo poznatog interpretatora Nino Bravo.

[VLADA PSIHOPATA: OSTAVKA! LAŽLJIVCI, NESPOSOBNI, PANDEMISTI]

No, ono što malo tko od ovakvih prodsvjednika znao, jest pravu povijest čuvene pjesme Nina Bravo. Pjesme koju sada i te kako mogu shvatiti u pravom, originalnom značenju koje u svoje vrijeme im se krilo od marksističke kulturne dominacije. Jer, sada ovu pjesmu mogu donekle vidjeti i u samima sebi, i u svojoj okolini i zbivanjima. Naime, povod za pjesmu bio je realni, krvavo realni događaj što se zbio u Istočnoj Njemačkoj 1962. Tada je bio ustrijeljen – ubijen (27. po redu od podizanja zida prije godinu dana) – jedan mladi njemac, osamnaestogodišnjak,građevinski radnik, koji je s jednim prijateljem nastojao preskočiti zid i prebjeći u Zapadni Berlin. Bio je to Peter Fechter. Rođen usred rata, 1944 u nacističkoj Njemačkoj. Tko zna da li mu je i majka bila silovana kao što je bio slučaj kod tolikih pri najezdi komunističkih hordi? Što je sve moralo pretrpjeti jadno dijete u posljeratnoj komunističkoj Njemačkoj? Očajan, kad je počeo dozrijevati, odlučio je pobjeći iz one vrste koncentracionog logora što je bila država u kojoj je rastao, i bio je pogođen u kralježnicu; krvario 50 minuta u ničijoj zemlji između dvije žice, i izdahnuo.

peter libre2.png

Nino Bravo mu je posvetio pjesmu deset godina kasnije, u još uvijek Francovoj Španjolskoj, ali sa rastućim marksističkim utjecajem koji je prikazivao Franca kao đavola, a komunizam kao raj. Stoga, pjesma se – uz sav cinizam – predstavljala kao iskonska čežnja za slobodom, prema tome i jedna vrsta peticije za dokončanje “fašističke Španjolske”. Španjolske koju je Franco, nakon završetka rata 1939., i bez plana Marshal – bio je “fašista”-, doveo do osme svjetske ekonomije u vrijeme njegove smrti, 1975. Danas je Španjolska uglavnom dobra u sportu, dok je u stvarnom životu davno izbačena iz prve lige. Vratimo se pjesmi: toliki dakle Španjolci uopće nisu znali porijeklo te inače poznate pjesme. Podsjećamo na nju, prvo u španjolskom originalu i posliju u prijevodu (koji nije napravljen za muzikalnu obradu, već za prenijeti smisao):

TIENE CASI VEINTE AÑOS y ya está
cansado de soñar;
pero TRAS LA FRONTERA está su hogar,
su mundo y SU CIUDAD.
Piensa que la ALAMBRADA sólo
es un trozo de metal
algo que nunca puede detener
sus ansias de volar.
Libre,
como el sol cuando amanece yo soy libre,
como el mar.
Libre,
como el ave que escapó de su PRISIÓN
y puede al fin volar.
Libre,
como el viento que recoge MI LAMENTO Y MI PESAR,
camino sin cesar,
detrás de la verdad,
y SABRÉ LO QUE ES AL FIN LA LIBERTAD.
Con su amor por bandera se marchó
cantando una canción;
marchaba tan feliz que NO ESCUCHÓ
LA VOZ QUE LE LLAMÓ.
Y TENDIDO EN EL SUELO SE QUEDÓ,
SONRIENDO Y SIN HABLAR;
SOBRE SU PECHO, FLORES CARMESÍ
BROTABAN SIN CESAR.

IMA SKORO DVADESET GODINA i već je
Umoran od snova,
Ali IZA GRANICE je njegov dom,
Njegov svijet i NJEGOV GRAD.
Misli da je ŽICA samo metal,
Nešto što nikad ne može zaustaviti
Njegovu čežnju za letom.
Slobodan,
Kao sunce koje sviće ja sam slobodan,
Poput mora.
Slobodan,
Kao ptica koje bježi iz svog KAVEZA
I može letjeti.
Slobodan,
Poput vjetra koji nosi MOJ ŽAL I MOJU TUGU,
Putujem bez prestanka,
Za istinom,
I ZNATI ĆU NA KONCU ŠTO JE SLOBODA.
Njegov stijeg je bila ljubav s kojom se uputio,
Pjevajući jednu pjesmu;
Koračao je tako sretan da NIJE ČUO
GLAS KOJI GA JE POZVAO.
ISPRUŽEN OSTADE NA TLU,
SMJEŠEĆI SE I BEZ RIJEČI;
NA NJOGOVIM GRUDIMA, RUMENO CVIJEĆE
KLICALO BEZ PRESTANKA.

Zašto pjesma sada ima više značenja nego onda? Jer sada je komunizam na kućnom pragu. A ljudi – važan dio – osjećaju ga u zraku. Opsss !, nije riječ više o dalekoj DDR Njemačkoj; o nama je riječ, o nama se govori! I dalje, kako smo natuknuli, ondašnji marksistički kulturni presing već se pobrinuo da istinsko podrijetlo i raison d’être pjesme ne kruže, a kamoli “priča” o “rastrešenom i možda nepromišljenom” 18-godišnjaku – još praktično dijete, dok danas zovu “momci” tridesetgodišnjake što je u biti uvrijedljivi i promišljeno nametnuti infantilizamo – koji je u biti bio toliko zreo da nije htio progutati komunističke laži do te mjere da je bio spreman riskirati vlastiti život kako bi samo POBJEGAO iz onog pakla. S kobnim rezultatom, koji nam je poznat. Možda tek danas.

Pretjerujem li u mojim sudovima, mojim riječnikom? Svakako, na primjer za odgovorne madridskog Sveučilišta Complutense, koji su još 1988. – jedva godinu dana prije rušenja Zida – svečano, uz sve počasti udijelili počasnu medalju Erichu Honeckeru, ondašnjem tiraninu Istočne Njemačke. Čin, zvanični i pompozni čin, na kojem je imao za shodno naći se i ministar obrazovanja Španjolske tih godina, Javier Solana. Član Socijalističke partije kojeg je NATO imao u dobrim očima za mjesto svog budućeg generalnog sekretara. Ponovno sve štima.

Zidna parola koja slavi i diči suradnju Brežnjeva i Honeckera

Pjesma Nino Bravo “Libre” nije generička pjesma o “slobodi”, a da stvar bude još gora, koristio ju je kao manje ili više prikrivenu kritiku režima “tlačiteljskog i diktatorskog frankoista”. Ne, “Libre” je pjesma Francovog režima, koju su napisali razumni i vrijedni ljudi koji su znali osuditi tiraniju najokrutnije koja je postojala u čitavoj povijesti čovječanstva. Rečeno je uskoro. Jedan od egipatskih faraona. Proricalo noć i komunističku hladnoću. To je priča koju nisu željeli da znate, i ne žele da pjevate.

Eto, to je povijest pjesme. Pjesma “Libre” Nino Bravo nije nikakva pjesma koja “općenito pjeva o slobodi”. Ne, “Libre” je pjesma napisana iz duha Francovog režima, napisana od sućutnih i dostojanstvenih ljudi koji su znali optužiti jednu od najokrutnijih tiranija povijesti čovječanstva. Kaže se brzo. A koliko je značenja iza ovog. Optužujući noć i hladnoću komunističku. To je povijest koju nisu htjeli da znaš, i koju ne žele da pjevaš.

Ali ti pjevaj. I navij je do daske. Jer povijest, kao znanost, je vrlo okrutna, i na koncu toliko toga se sazna. Slavi, i nauči.

Poveznice:

Komunistički diktator počašćen na Sveučilištu Complutense: Vidi ovdje!

O povijesti pjesme: OVDJE!

O ubijenom mladiću Peter Fechter:

https://en.wikipedia.org/wiki/Killing_of_Peter_Fechter

Pjesma “Libre”:

Autor: Milenko Bernadić

Vijesti

Postoji li đavao?

Published

on

Kako bi odmorio oči od kindlea, sinoć sam po kući tražio neku knjigu ‘tvrdih korica’ za lagano čitanje prije spavanje. Na polici sam naišao na Obred od Matta Baglioa pa sam pomislio, ajde film nije bio tako loš pa ako je pisano prema istinitom događaju moglo bi biti zanimljivo- i dakako bolje od filma.

Sigurno ste upoznati s pričom o egzorcistu, ali ono što me zapanjilo na samom početku knjige jest razdoblje kada glavni lik dobije poziv od biskupa da pohađa tečaj za egzorciste u Rimu, a u to doba, dakle nakon Drugog vatikanskog koncila, došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovno ili ne.

Sve do 1960.-ih u Crkvi gotovo da nije bilo nikoga tko nije vjerovao u to da je đavao zli duh, tj. pali anđeo, da ga je stvorio Bog i da ima stanovite moći i slobodnu volju.

Čitajući daljnje retke nisam se mogao oteti dojmu kako slični argumenti u raspravama koje se odvijaju danas između liberalne i konzervativne struje u Crkvi imaju istu pozadinu u ovom ključnom pitanju – dakle, postoji li đavao ili ne?

Autor knjige nam daje objašnjenje:

U ranoj se Crkvi na đavla gledalo kao na vođu silna mnoštva demona udruženih u borbi protiv „zajednica vjernih“ koju su predstavljali apostoli i ostali Kristovi učenici. Sv. Augustin će kasnije o ovomu sukobu govoriti u terminima borbe između „dva grada“ nastale u vrijeme kada je Bog stavio anđele na kušnju. Kao posljedica toga kršćani su morali biti stalno na oprezu i čuvati se ovoga neprijatelja koji je činio sve ne bi li uništio čovječanstvo i time se osvetio Bogu. Najvažnije oružje kojim se đavao koristio u ovome ratu bile su razne vrste napasti; u posebnim okolnostima, međutim, kao što piše u Novom zavjetu, đavao je mogao i izravno napasti čovjeka, i to na način da zaposjedne njegovo tijelo. U takvim je slučajevima jedini lijek bio egzorcizam.
O važnosti istjerivanje zloduha jasno svjedoče prvi obredi krštenja pri kojima su budući krštenici neko vrijeme bili svakodnevno podvrgnuti formalnu izgonjenju zloduha i tom su se prilikom morali odricati Sotone (pri obredu krštenje od vjernika se i danas traži odricanje od Sotone).

Unatoč golemoj važnosti istjerivanje zloduha u ranoj Crkvi, između „liberalnih“ i „konzervativnih“ teologa 1960-ih došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovce. Budući da Crkva pristupa definiranju istine pomoću dvaju različitih elemenata – pomoću božanske objave (Biblije) i pomoću predaje (koja tu objavu tumači) – obje su se strane u sukobu služile mješavinom povijesnih i biblijskih dokaza, nastojeći dokazati da su u pravu.

Liberalima nije išlo u glavu da je Crkva spremna i dalje vjerovati u postojanje nevidljivih duhova“ ili da je đavao „osoba“, pogotovo nakon što je napredak znanosti i ljudskoga uma jednoznačno pokazao da je osnova za ova vjerovanja odavno zastarjela. „Ne možemo se koristiti električnom rasvjetom i radijom te očekivati pomoć od suvremene medicine kada smo bolesni“, pisao je Rudolf Bultmann 1969., „i istodobno vjerovati u duhove i u čudesa o kojima govori Novi zavjet.

Polazeći od Biblije, analizirali su svetopisamske odlomke u kojima se spominje đavao i istaknuli njihovo alegorijsko značenje – držeći ih književnom doskočicom kojom su se pisci evanđelje poslužili u želji da istaknu moć što je zlo ima nad svijetom. I dok Isusovo djelovanje jasno svjedoči da je barem on vjerovao u postojanje đavla, đavlovu su opstojnost odbacivali kritičari poput Herbert Haaga, Basavan Iersela i Henrya Ansgara Kellya, koji su tvrdili da je on jednostavno bio onodobni ekvivalent suvremenomu stručnjaka za publicitet koji je jednostavno riječima prenosio svoju poruku kulturno zaostalu društvu.

Konzervativcima se činilo da ovakva tumačenja ne samo što iskrivljuju Sveto pismo, već da u potpunosti zanemaruju davnašnju tradiciju koju su utvrdili apostolski oci. Ako Crkva nikada u prošlosti nije izrekla svoj stav o postojanju đavla koji bi obvezivao sve kršćane, razlog tome jest taj što to nikada nije ni trebala učiniti; Crkva nikada nije sumnjala u to da đavao postoji. Osporavati ovaj nauk, isticali su oni, znači dovesti u pitanje vjerodostojnost Crkve kao takve. Ako je Isus doista Sin Božji, u što svi kršćani vjeruju, zašto bi on svoje učenike doveo u zabludu zapovijedajući im da izgone zloduhe ako takva bića ne postoje?

U međuvremenu, iako je obrana vjere pozivanjem na tradiciju bila u suglasju s naučavanjem crkvenih otaca, u čemu su posebno prednjačili konzervativci, sve je veći broj svećenika držao njihova stajališta srednjovjekovnim i zastarjelim te protivnima duhu vremena – donosi QuoVadisEcclesia.

Na kraju je pobijedilo ovo drugo shvaćanje budući da je sve veći broj svećenika vrijeđalo ne samo rasprostranjeno prihvaćenje modernističkoga svjetonazora, već i stanovita vrsta egzistencijalnoga relativizma koja je uzela maha kao posljedica Drugoga vatikanskog sabora: iako nisu odbacivali službeno naučavanje Crkve, većini se svećenika ovakav pristup đavlu činio sporednim pitanjem na koje „ozbiljan i trijezan“ svećenik ne bi smio gubiti vrijeme. Obistinila se, zaparavo, Baudelaireova čuvena rečenica: Đavao je na koncu uvjerio čovječanstvo da više ne postoji.

Continue Reading

Vijesti

“NEKA BERLIN IZGORI!” Ovako su Hrvati dočekali nogometne mađioničare

Published

on

Poslušajte himnu koju je 50 tisuća Hrvata pjevalo na stadionu u Berlinu prije utakmice Brazil – Hrvatska.

18 godina poslije, očekujemo istu podporu, pa da cijeli svijet vidi kako se navija za hrvatsku reprezentaciju.

Neka Berlin izgori – kaže se u komentaru fb profila Kratki korner.

Continue Reading

Vijesti

IDEALNO ZA LJEVICU I HDZ Hrvate očito ne zanimaju izbori za EP

Published

on

Hrvate očito ne zanimaju izbori za Europski parlament: Znatno lošija izlaznost nego što je bila prije pet godina

Mjereno postotcima, Gospić je u nedjelju prijepodne imao najbolji odaziv na europske izbore, u sjedištu Ličko-senjske županije glasovala 12,4 posto, s druge strane, u Bjelovaru,  Rijeci i Dubrovniku to je učinilo manje od sedam posto birača.  

Foto: icv

Generalno gledano, hrvatski birači pokazali su u nedjelju prijepodne slabo zanimanje za europske izbore. Od mogućih 3 milijuna 731 tisuću birača do 11, 30 sati glasovalo ih je nešto više od 254 tisuće, odnosno 7, 69 posto, objavilo je Državno izborno povjerenstvo (DIP).

 To je slabije u odnosu na izbore od prije pet godina, kada je Hrvatska bila među zemljama s najlošijim odazivom u Europi, a kada je u isto vrijeme glasovalo 9, 93 posto birača.

 Dobar odaziv u Gospiću, vjerojatno, se može pripisati činjenici da njegovi birači, njih oko 10. 500, danas, osim 12 europarlametaraca biraju i gradonačelnika i njegova zamjenika.

 Ličko-senjska županija po odazivu prednjači među županijama, do podneva je glasovalo 12 posto Ličana, slijedi ju Karlovačka županija (9 posto) i Grad Zagreb (8, 77).

Najmanji odaziv je u Međimurskoj (šest posto), Virovitičko-podravskoj (6, 57 posto) i Brodsko-posavskoj (6, 64 posto).

 U istočnoj Australiji, na biračkim mjestima u Canberri, Sydneyu i Melbournu izbori za 12 hrvatskih europarlamentaraca su završeni u 11 sati po hrvatskom vremenu. Ta su mjesta, naime, otvorena u subotu u 23 sata po hrvatskom, odnosno u 7 sati po lokalnom vremenu.

Izborni dan proteče uredno, a izborna šutnja krši se neusporedivo manje nego na nedavnim parlamentarnim izborima, rekao je za Hrvatski radio član i glasnogovornik DIP-a Slaven Hojski. 

Pritužbe na kršenje uglavnom se odnose na objave na društvenim mrežama, poruke mejlovima, a neki su se građani pritužili da su im jutros u poštanske sandučiće ubačeni letci nekih kandidata.

DIP će to obrađivat idućih dana i tjedana i vidjeti što je, a što nije kršenje izborne šutnje i što će dalje proslijediti DORH-u, rekao je Hojski.

Brojni političari požurili su na birališta gdje su ih čekali predstavnici medija. Uglavnom su dolazili u pratnji partnera, a neki su tom prilikom dali kratke izjave u kojima su pozivali građane da obave svoju dužnost i odazovu se na izbore.

Komentar: Ova situacija se čini idealna za velike stranke i lijeve ekstremiste koji imaju dominantmo lijeve medije i baze aktivista.

Sada razni fred-ovi mogu bez otpora kao u Francuskoj, pisati deklaracije za ubijanje nerođene djece kao ljudsko pravo, kroz EU parlament…

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved