Connect with us

Društvo

Rijeka Prijestolnica zločinačke ideologije?

Published

on

Slika 1. Che Guevara (wikipedija)

Jučer je Rijeka službeno postala Europska prijestolnica kulture čime bi se trebali ponositi ali nažalost, postoji i druga strana medalje. Program komunističkog vodstva Rijeke pokazuje da je kultura sekundarna, da je promocija komunistička ideologija primarna. Na riječki neboder bit će postavljena crvena zvijezda petokraka, simbol komunističkih zločina! Na Korzu je postavljena zastava komunističke Jugoslavije u kojoj je komunistički režim ubio više od milijun ljudi! Jesu li komunistički zločini kulturno naslijeđe Rijeke.

Na svečanom otvaranju navedeni su godine i “važni” događaji iz povijesti grada Rijeke. Među ostalima naveden je i jedan događaj koji nema veze s kulturom niti je važan za Rijeku. Spominje se posjet ubojice Che Guevare Rijeci!? Obersnel i društvo se ponose zločinima komunističke ideologije pa zbog toga postavljaju zvijezdu na riječki neboder, postavljaju jugoslavensku zastavu na Korzu i diče se posjetom ubojice. Evo nekoliko navoda o ubojici,

Novi list piše: “NOVO 20:12 Narator Zoran Prodanović Prlja:

1959. Che Guevara, kao član Kubanske delegacije posjetio Rijeku i brodogradilište 3.maj”

Što je “umjetnik” htio poručiti ovim navodom i kakve veze to ima s kulturom? Je li Rijeka ponosna što ju je posjetio ubojica, zvani Mesar iz La Cabane?. O hladnokrvnom ubojici može se pročitati slijedeće, citati:

Slika 2. Gradonačelnik na karnevalu (MJ)

Može li heroj biti i zločinac

AUTOR: Jutarnji.hr;  OBJAVLJENO: 09.10.2007. u 21:23

“…Nasuprot takvim laudama stoji primjerice podroban popis 216 ljudi koje je na Kubi od 1957. do 1959. Che Guevara pogubio, njihovo smaknuće naredio ili pogubljenjima predsjedavao i nadzirao ih. Suđenja nije bilo, kao ni kada su njega uhvatili u Boliviji. Taj je popis, u sklopu Projekta slobodno društvo, za knjigu čije je objavljivanje nedavno najavljivano pripremio dr. Armando M. Lago. On navodi 14 osoba ubijenih u Sierra Maestri nakon jednog gerilskog uspjeha u ratu protiv Batistine diktature na Kubi 1957. i 1958.

Slijedi popis 23 osobe poubijane u prva tri dana 1959. godine u Santa Clari, dok je tamo o svemu, a ponajprije o životu i smrti, odlučivao Che. Zatim popis 164 čovjeka, s imenom, prezimenom i nadnevkom smaknuća, koje su od 3. siječnja do 26. studenoga 1959. ispitivane, mučene i ubijane u zatvoru unutar tvrđave La Cabana. Među njima je desetak pogubljenih nakon što je Che napustio zapovjedništvo u tamošnjem stožeru, ali je i njihova smaknuća on potpisao. Na koncu se dodaje još 15 pogubljenja o kojima je izvijestio New York Times, ali bez imena žrtava…”

“Imao je nadimak Mesar iz La Cabane jer je sam ubijao zarobljene ljude, bio rasist i naredio progon homoseksualaca. Stoga je začuđujuće da današnji zagovornici proširenja prava LGTB populacije nose njegove slike. U svijetu postoje organizacije koja širi njegove zastrašujuće citate prepune mržnje i isključivosti da bi upozorili mlade i svijet tko je uistinu bio Che Guevara.

Junak buntovničke mladeži, prema zapisima svog Dnevnika, sablasno je sličan Adolfu Hitleru, piše britanski blog The Libertian, a prenosi slovenski Reporter.

Još se može pročitati:

Razbijanje mitova: 10 izjava Che Guevare kojih se ne bi postidio ni Hitler

Objavio: Petar Horvatić, 16. listopada 2016. u 21:14

Che Guevara prvi je puta ubio u siječnju 1957. Ubio je svog suborca za koga je posumnjao da je špijun. Ne bez anatomske hladnokrvnosti i patološke preciznosti, napisao je u svom Dnevniku: “U desnu hemisferu njegovog mozga upucao sam metak 0,32 kalibra koji je izašao kroz lijevu sljepoočnicu …njegove stvari sada pripadaju meni.”

 “Nakon osvajanja vlasti, Che Guevara odmah ustrojava sustav koncentracijskih logora, a on osobno postaje upravitelj najzloglasnijeg od njih: logora La Cabana. Tu stradaju pristalice bivšeg režima, pripadnici pogrešne “klase”, kršćani, čak maloljetna djeca. Che je izdao naredbu svojim podređenima da egzekucijama moraju pristupati s uvjerenjem da su svi optuženi ubojice i izdajnici, te da ih treba nemilosrdno ubiti. Revolucionarnu disciplinu i sadističku neumoljivost kakvu je sam posjedovao, tražio je i od svojih potčinjenih.

Tko je zaista Ernesto Lynch (Che Guevara)?

Ernesto Lynch, poznatiji kao Che Guevara, bio je ključna figura u kubanskoj revoluciji i pokušavao je pokrenuti revoluciju u nekoliko zemalja Južne Amerike. Već desetljećima je idol ljevičarske i studentske mladeži na Zapadu zahvaljujući nekolicini anti-materijalističkih citata iz njegovih djela i jednoj vrlo poznatoj fotografiji. Ta je fotografija, ironično, postala vrlo snažan marketinški i profitabilni alat, kao i njegove slike, majice, šalice i drugi proizvodi.

Poster Che Guevare zabilježen je čak u izbornom stožeru Obame.

Che Guevara je bio sve osim romantični ratnik za slobodu, a još manje nevini revolucionar. U mnogim slučajevima sam je ubijao zarobljene ljude. Nakon uspješnog osvajanja Kube naredio je progon homoseksualaca, smaknuća političkih disidenata, drastično ograničio slobodu tiska, pokušavao zabraniti rock’n’roll glazbu i posve uništio kubansku ekonomiju.

Tko je ovo napisao – Hitler ili Che Guevara?

Kao odgovor na njegovu nezasluženu popularnost među buntovnom mladeži u svijetu, mnoge organizacije počele su objavljivati plakate s citatima ovog gerilskog borca da bi upozorile na njegov zločinački karakter: “Možeš li mi reći tko je ovo rekao: Che Guevara ili Adolf Hitler?”.

Svi citati pripadaju Che Guevari i odabrani su zbog svoje brutalnosti:

1. Mladi moraju odustati od sumnje u vladine naredbe. Umjesto toga moraju se usredotočiti na studiranje, rad i vojno djelovanje.

2. Mladi ljudi moraju naučiti misliti i raditi kao kolektiv. Zlo je razmišljati kao pojedinac (osoba).

3. Pobjeda socijalizma je vrijedna milijune žrtava.

4. Moramo ukloniti sve časopise. Revolucija je nemoguća uz slobodu tiska.

5. Da staviš ljude pred streljački vod ne trebaš dokaze za suđenje. Ti (sudski)procesi su arhaična buržujska ostavština. Ovo je revolucija. A revolucija mora postati ledeni, ubilački stroj potaknut čistom mržnjom.

6. Mržnja je središnji element naše borbe. Tako divlja mržnja da ljudsko biće tjera preko njegovih prirodnih granica i čini od njega hladnokrvni stroj za ubijanje. Takav moraju biti naši vojnici.

7. Crnci, taj veličanstveni primjerak afričke rase koji je zadržao svoju rasnu čistoću nedostatkom kupanja, (danas) odbijaju oprati svoj teritorij od druge vrste robova: Portugalaca.

8. Crnac je lijen i pospan, svoj novac troši na gluposti i pića; Europljanin potječe iz tradicije rada i štednje, koja je ga je donijela u ovaj dio Amerike i tjera ga dalje.”

9. U desnu hemisferu njegovog mozga upucao sam metak 0,32 kalibra koji je izašao kroz lijevu sljepoočnicu. Nekoliko trenutaka je stenjao, a zatim je umro.

10. Priznajem, tata, ja sam u tom trenutku otkrio da mi se jako sviđa ubijanje.”

Kakvu nam poruku šalje drug Obersnel i njegovo društvo? Poruka mladima nije kultura već komunistička ideolgija, nova komunistička revolucija koju simbolizira zvijezda petokraka, jugoslavenska zastava (pod kojom je rušen Vukovar i učinjen zločin na Ovčari…) a uzor bi trebao biti i Mesar iz La Cabane. Zaboravili su spomenuti mesara Bosne, Ratka Mladića sa zvijezdom petokrakom (CHRISTIANE AMANPOUR OTKRIVA: “Kako sam upoznala mesara Bosne 1993. godine”.

O GLAGOLJICI U RIJECI NI RIJEČI NI SLOVA!

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved