Atmosfera polusjene obavila je stotu obljetnicu smrti Vladimira Iljiča Uljanova, poznatog pod pseudonimom Lenjin, jedne od najkriminalnijih ličnosti u povijesti.

Umro je 21. siječnja 1924. u Moskvi od pareze; rođen je 54 godine ranije u Simbirsku, na zapadnoj obali rijeke Volge. Sin školskog inspektora, Vladimir Uljanov bio je tipičan proizvod one Rusije s prijelaza stoljeća u kojoj je, kako je zapisao Curzio Malaparte, “malograđanski fanatizam varirao od marksističkog liberalizma do Tolstojevog trulog kršćanstva” (Dobri čovjek Lenjin). , Adelphi, 2018., str. 22-23).

Mladost mu je obilježila afera starijeg brata Aleksandra, koji je u svibnju 1887. obješen zbog urote protiv cara Aleksandra III. Vladimir Uljanov, koji je već počeo čitati revolucionarna djela, uvjerio se u pogrešku narodnjaka koji su namjeravali uzdići seljaštvo egzemplarnim terorističkim akcijama. Presudan je tada bio njegov susret s ocem ruskog marksizma Georgijem Plečanovim (1856.-1918.), prognanikom u Švicarskoj.

Marxov učenik kao i pruski strateg Carl von Clausewitz (1780.-1831.), Lenjin je razvio teoriju koja je revoluciju učinila znanošću. U jesen 1895. u Peterburgu je osnovao kružok Osvoboždenie truda (“Oslobođenje rada”) za ujedinjenje revolucionarnih grupa, ali je u prosincu uhićen i odslužio je četrnaest mjeseci zatvora i tri godine u Sibiru. Prognan 1900. preselio se u München i konačno u Zürich, gdje je s Plechanovom i Julijem Martovim (1873.-1923.) osnovao časopis Iskra (“Iskra”) za širenje komunističke ideologije u Rusiji. U knjizi Što učiniti? (1902.), planirao je visoko centraliziranu komunističku partiju koju će voditi “ljudi čija je profesija revolucionarna akcija” (Izabrana djela, Napredak, 947, sv. I, str. 331).

Izbio je Prvi svjetski rat i Lenjin je živio u skromnoj sobi u Spiegalgasse u Zürichu, kada je u veljači 1917. godine revolucijom Aleksandra Kerenskog (1881.-1970.) svrgnut carski režim. Njemački glavni stožer odlučio je poslati “bakteriju crvene kuge” u Rusiju da sruši domaći front neprijateljske vojske. Dana 17. travnja 1917. trideset i dva revolucionarna eksponenta, uključujući Vladimira Ulyanova, napustili su Zürich u “glavnom vlaku” za Petrograd.

Po dolasku u Rusiju, Lenjin je poticao boljševičku partiju da preuzme vlast, teoretizirajući u Državi i revoluciji (1917.) nasilno osvajanje vlasti i diktaturu proletarijata, nakon čega će uslijediti “propadanje” države, tj. spontani prijelaz iz niže u višu fazu besklasnog komunističkog društva.

Kada je u listopadu 1917. boljševička partija, predvođena Lenjinom, uspjela državnim udarom preuzeti vlast, Marxova “jedanaesta teza” Feuerbacha (1845.), prema kojoj zadatak filozofa nije spoznati svijet, nego ga transformirati, činilo se da je povijesno ispunjeno u njegovoj osobi. Nasilje je bio način stjecanja i održavanja moći. 20. prosinca 1917. Lenjin je osnovao Čeku, političku policiju kojoj je povjerio zadaću uništenja buržoaske klase. George Leggett izračunava samo 140.000 pogubljenja koje je izvršila Cheka između 1917. i 1922. (The Cheka: Lenjinova politička policija, Clarendon Press, 1981., str. 467.)

Čeka je bila prva u nizu organizacija – GPU, NKVD, KGB, do sadašnjeg FSB-a – koje su usavršile, ali u biti nisu promijenile svoje metode. Drugo oruđe represije koje je stvorio Lenjin bili su koncentracijski logori za protivnike, zloglasni Gulazi. Do listopada 1923. bilo ih je 315 sa 70.000 zarobljenika, dok su se odvijala spektakularna politička suđenja koja su rezultirala eliminacijom ruske vladajuće klase, časnika, aristokrata, buržoazije i svećenika. Oko 100 biskupa i 10.000 pravoslavnih svećenika je zatvoreno, 28 biskupa i 1215 svećenika strijeljano (Marco Messeri, Utopija i teror. Neispričana priča o komunizmu, Piemme, 2003.). U lenjinističkoj perspektivi, religiju, privatno vlasništvo i obitelj trebalo je iskorijeniti u korijenu. Dana 17. prosinca 1917., nekoliko tjedana nakon osvajanja vlasti, uveden je razvod; abortus je legaliziran 1920.; bilo je to prvi put u svijetu da se to radi bez ikakvih ograničenja.

Proglašenje Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika 30. prosinca 1922. bilo je Lenjinov trijumf. Kada je utemeljitelj SSSR-a umro dvije godine kasnije, izjeden svojom mržnjom, sva je vlast bila centralizirana u rukama Staljina, koji je, podsjećajući na svog druga i gospodara, vodio žestoku borbu protiv dvije fronte: “desne devijacije” Buharin i “lijeva devijacija” Trockog. Obojicu je Staljin ubio zajedno s mnogim njihovim sljedbenicima.

Marx-lenjinizam je bio doktrina Sovjetskog Saveza do njegovog raspada 1991. Čak i u posljednjoj fazi režima, Mihail Gorbačov (1931.-2022.) izjavio je da je ideološki izvor perestrojke Lenjin, inzistirajući na potrebi povratka “kreativnom duhu lenjinizma” i “ponovnog čitanja” Lenjinovih djela kako bi se dublje razumjela lenjinistička metoda (The Common European House, Mondadori, 1989., str. 267).

Tih su godina “teolozi oslobođenja” hodočastili u Sovjetski Savez kako bi štovali mumiju “Svetog” Lenjina, izloženu po Staljinovom nalogu u mauzoleju na Crvenom trgu. Godine 1987., opisujući dugi red čekanja da se vidi “balzamirano tijelo velikog revolucionara”, otac Clodovis Boff nazvao je to “činom istinske pobožnosti, autentičnog štovanja, koje teologu nije teško objasniti”. Nakon promatranja mumije, “svatko u povorci, s očima uprtim u heroja, osjeća se prisiljenim krenuti naprijed s glavama okrenutima unatrag kako ne bi propustio niti jednu kap tog trenutka milosti” (Faith and Perestroika. Liberation Theologians) u SSSR-u, Cittadella, 1988., str. 39).

Nakon samoraspada Sovjetskog Saveza, mit o Lenjinu je zamračen, a tisuće kipova utemeljitelja SSSR-a srušene su diljem postsovjetskog prostora. U Ukrajini je taj fenomen poprimio tako velike razmjere da se naziva Lenjinopad, možda najveći pokret političkog ikonoklazma u 20. stoljeću. Antonella Salomoni, povjesničarka sa Sveučilišta u Bologni, zabilježila je uspon i pad kulta Lenjina kroz povijest njegova tijela i slika (Lenjin u komadima. Uništavanje i transformiranje prošlosti, Il Mulino, 2024.).

Novi car Vladimir Putin svojim prvakom smatra Staljina, a ne Lenjina, ali nije izbacio Vladimira Uljanova iz ruskog Panteona. Lenjinova balzamirana mumija i dalje je odredište hodočašća u srcu Crvenog trga, dok je državni povijesni muzej posvećen utemeljitelju SSSR-a 35 kilometara od Moskve. Što bi se reklo da je nakon 1945. javni prostor u središtu Rima ili Berlina bio rezerviran za Mussolinija ili Hitlera? Ali danas je antikomunizam nestao i sami Putinovi kritičari na Zapadu ga nazivaju “fašistom”, a ne “komunistom”. Komunizam tako nastavlja širiti svoje pogreške svijetom, dok je 18. ožujka 2024. duh Lenjina pratio Putinov govor na Crvenom trgu kako bi proslavio njegov reizbor.

Vladimir Lenjin, na samrtnoj postelji, izjavio je Viktoru Bedeu, bivšem mađarskom svećeniku i njegovom kolegi novinaru u Parizu, “Znaš da će me moja bolest uskoro odvesti u smrt i osjećam se napušten u oceanu krvi beskrajnih žrtava, spasiti našu Rusiju to je bilo neophodno, ali sada je prekasno za promjenu: trebat će nam deset Franja Asiških” (“L’Osservatore Romano”, 23. kolovoza 1924.). Lenjinove riječi, možda jedine ispravne koje je ikada izgovorio, zadržavaju svoju tragičnu relevantnost u Putinovoj eri.

izvor: Roberto de Mattei/Aleteia