KORONA VIRUS KAO KAZNA BOŽJA? POLITIČKA, POVIJESNA I TEOLOŠKA RAZMATRANJA

Tema mog izlaganja je: Novi scenariji u Italiji i u Eruopi s korona virusom i poslije. Neću govoriti s medicinskog ili znanstvenog motrišta, jer nisam za to stručan. Raspravljat ću, međutim, s drugih motrišta kao znanstvenik političkih i društvenih znanosti, kao povjesničar i kao filozof povijesti.

KAO ZNANSTVENIK S PODRUČJA DRUŠTVENIH ZNANOSTI

Političke i društvene znanosti su te koje proučavaju ljudsko ponašanje u društvenom, političkom i geopolitičkom odnosu. S te točke ne propitujem porijeklo korona virusa i njegove naravi nego društvene posljedice koje on ima i koje će imati.

Epidemija i širenje na nacionalnoj i svjetskoj razini (zove se pandemija) zarazne bolesti pogađa veliki broj pojedinaca i određene populacije u veoma kratkom vremenu.

Korona virus, koji je Svjetska Zdravstvena Organizacija preimenovala u Covid-19, je zarazna bolest koja je započela svoje  širenje iz Kine. Italija je zapadna zemlja koja je očito najviše pogođena.

Zašto je danas Italija? Zašto nije, kako su najpažljiviji promatrači od prvog trenutka shvatili, problem korona vriusa predstavljen prema stopi smrtnosti od bolesti nego prema brzini širenja zaraze u stanovništvu. Svi se slažu s činjenicoma da je smrtnost od bolesti samoj po sebi veoma visoka. Ako pacijentu pomaže specijalizirano osoblje u zdravstvenim dobro opremljenim ustavnovama /pacijent/ ima mogućnosti da bude izliječen. Ali zbog brzine širenja zaraze koja može istovremeno zahvatiti milion osoba broj oboljelih se širi, nedostaje osoblja, bolesnici umiru jer su lišeni potrebnog liječenja. Za liječenje teških slučajeva potrebna je podrška intezivne terapije za ventilaciju pluća. Ako to nedostaje pacijenti umiru. Ako se broj zaraženih poveća bolnice više nisu u stanju primijeniti intezivnu terapija na svima i veliki broj pacijenata podliježe bolesti.

Epidemiološke slike su neumoljive i opravdavaju mjere opreza. Ako ne bi bio kontroliran korona virus bi mogao zahvatiti cijelo talijansko stanovništvo. Predpostavimo na kraju  da su samo 30%  zaraženi, 20 miliona. To znači da 10% postaju krizni, a to znači bez intezivne terapije i određeni da umru. Ako se radi o 2 miliona direktnih umrlih još je i više indirektnih kao posljedice kolapsa zdravstvenog sustava i društveno gospodarskog poretka koji je posljedica.

Kolaps zdravstvenog sustava nosi svoje posljedice. Ponajprije pad proizvodnog sustava zemlje.

Obično gospodarske krize nastaju u nedostatku ponude ili potražnje. Ali ako oni koji bi trebali trošiti ostanu kod kuće i ako su trgovine zatvorene, a oni koji su u mogućnosti nešto ponudititi ne uspijevaju  dostaviti svoje proizvode kupcima zbog logističkih problema, prijevoza roba, i prodajna mjesta dolaze u krizu, lanci snadbjevanja, padaju. Središnje banke nisu u stanju spasiti situaciju „kriza nakon korona virusa nema monetarno riješenje“, piše Maurizio Ricci u La Repubblica od 28 veljače. Stefano Feltri primjećuje sa svoje strane „tipični keynesijanski recepti  – stvaranja radnih mjesta na vještačkim potrebama s javnim novcem – ne mogu se koristiti kad radnici ne izlaze iz kuća, kad kamioni ne voze, kad su stadioni zatvoreni i kad ljudi ne planiraju godišnji odmor ili puslovna putovanja zbog karantene u kući ili iz straha od zaraze ako kuću napusti.  Djelimičnim izbjegavanjem krize likvidnosti poduzeća odlaganjem plaćanja poreza i kamata bankama politika postaje nemoćna. Nije dovoljna samo vladina odluka za reorganizaciju lanaca snadbjevanja.

Izraz „savršena oluja“ koji je skovao ekonomist Noriel Roubini, poznata je več nekoliko godina, a označava jednu mješavini takvih financijskih uvjeta koji vode u propast tržišta. „Nastat će globalna recesija kao posljedica korona virusa“ tvrdi Nouriel Roubini koji dodaje:“Kriza će eksplodirati i pretvorit će se u užas.“ Predviđanja Roubinia su se potvrdila padom cijena nafte nakon što je izostao sporazum OPEC-a sa Saudijskom Arabijom koja je, izazivajući Rusiju odlučila povećati proizvodnju i sniziti cijene, ali to se još mora potvrditi u događajima koji će uslijediti.

Slaba točka globalizacije je „međupovezanost,“ riječ koja je talisman našeg vremena od gospodarstva do religije. La Querida Amazonia – Draga Amazonija pape Franje je himna međupovezanosti. Ali globalni sustav je krhak upravo zato što je previše međupovezan. A sistem preraspodjele proizvoda je jedan /dio/ u lancu ove gospodarske međupovezanosti.

To nije problem tržišta nego stvarnog gospodarstva. Nisu samo financije,  nego su  i industrija, trgovina, poljoprivreda stupovi gospodarstva jedne države, i mogu se slomiti ako se uđe u krizu sistema proizvodnje i distribucije.

Ali postoji i jedna druga točka koja u međuvremenu postaje vidljiva: ne samo /da može doći do/ urušavanja zdravstvenog sustava, ne samo /da može doći do/mogućnosti gospodarskog kraha, nego može doći do urušavanja države i javnih autoriteta, jednom rječju do društvene anarhije. Pobuna u zatvorima ukazuje na događaje u tom pravcu.

Epidemije imaju psihološke posljedice  s obzirom na paniku koju mogu izazvati. Na kraju 19 stoljeća i početkom 20 st. nastala je socijalna psihologija. Jedan od njezinih prvih istaknutih predstavnika bio je Gustave Le Bon (1841 – 1931) koji je autor slavnog djela s naslovom Psihologija gomile (1895).

Le Bon je, analizirajući ponašanje kolektiva, objasnio kako u gomili pojedinac doživljava psihološku promjenu u kojoj se osjećaji i strasti prenose od jednog pojedinca na drugog „zarazom“,  onako kako se događa kod zaraznih bolesti. Moderna teorija društvene zaraze, koja je inspirirala Le Bona pojašnjava kako u masi, zaštićeni anonimnošću, i najmirnije osobe postaju agresivne  oponašanjem  ili pod sugestijom. Panika je jedan od tih osjećaja koji se prenose kao društvena zaraza kako se to dogodilo u Francuskoj revoluciji u doba koje se naziva „velikim terorom.“

Ako se zdravstvenoj krizi doda gospodarska kriza jedan nekontrolirani val panike može otkočiti nasilne impulse gomile. Društvo čine plemena, bande, a posebno u velikim gradskim centrima na periferiji. Anarhija ima svoje izazivače i društvene ratove. Ovu teoriju iznosi Forum iz Sao Paola, jedan skup ultralijevih organizacija Latinske Amerike, koji djeluje od Bolivije i Čilea do Venecuele i Ekvadora i može se proširiti i na Europu. Ovaj revolucionarni proces odgovara globalističkom lobby-u, „gospodarima kaosa,“ kako ih definira profesor Renato Cristin. A ako je to istina, onda je istina da, ako će netko izaći poražen iz ove krize, onda je to upravo utopija globalizacije koja je predstavljena kao glavni put određen da dovede do izjednačenja ljudskog roda. Globalizacija ustvari razara prostor i mrvi razdaljine. Danas je pravilo za izbjegavanje epidemije društvena distanca, individulana izoliranost. Karantena se nameće kao dijametralno suprotna „otvorenom društvu“ Georgea Sorosa. Pojam čovjeka, kao relacije, koji je tipičan za određeni filozofski personalizam, nestaje.

Papa Franjo nakon neuspjeha Querida Amazonia usmjerio se na skup posvećen „global compact“ koji je predvižen za 14 svibnja u Vatikanu. Skup je odgođen, i to ne samo vremenski, nego nestaju i njegove ideološke predpostavke. Korona virus nas vraća u stvarnost. Nema više granica, najavljeno je nakon pada Berlinskog zida. Ovo je kraj svijeta bez granica. To nije pobjeda novog svjetskog poretka nego je pobjeda novog svjetskog nereda. To je politički i društveni scenarij svijeta koji se razdvaja i raspada.  Je li sve to organizirano? Moguće je. Povijest nije deterministički slijed događanja. Gospodar povijesti je Bog. To nisu gospodari kaosa. To je kraj „golobalnog sela.“ Ubojica globalizacje je globalni virus zvani korona virus.

KAO POVJESNIČAR

Na ovom mjestu povjesničara zamijenjuje politički promatrač koji želi sagledati stvari u dalekoj perspektivi. Epidemije su od početaka pratile povijest čovječanstva sve do dvadesetog stoljeća i uvijek su se isprepletale s druga dva biča: ratovima i gospodarskim krizama. Zadnje velika epidemija, španjolska gripa, dvadesetih godina /prošlog stoljeća/, je usko povezana s Prvim svjetskim ratom i s velikom depresijom iz 1929 poznatom kao Veliki slom, kao gospodarska i financijska kriza koja je potresala svjetsko gospodarstvo sve do kraja dvadesetih godina i s teškim posljedicama koje su trajale do kraja sljedećeg desetljeća.

Laura Spinnay je engleska znanstvenica i novinarka koja je napisala knjigu s naslovom Bljedoliki jahač:“Španjolska gripa 1918. Pandemija koja je promijenila svijet.“ Njena knjiga nas izvještava kako je između 1918 i 1920 virus španjolske gripe zarazio 500 miliona ljudi, među njima i neke stanovnike udaljenih pacifičkih otoka kao i ledenog mora Arktika, izazvavši smrt između 50 do 100 miliona ljudi, deset puta više nego Prvi svjetski rat. Prvi svjetski rat je doprinjeo širenju virusa po čitavoj zemlji.

Laura Spinnay piše: „Teško je zamisliti učinkovitiji mehanizam pokreta ogromnog broja trupa, sred jeseni,  koje su doprle na sve četiri strane svijeta gdje su ih dočekale slavljeničke gomile. U biti ono čemu nas je poučila španjolska gripa je da je jedna druga pandemija gripe neizbježna i da će biti deset ili sto miliona žrtava ovisno o tomu kakav će biti način širenja.

U međupovezanom načinu globalizacije svakako je velika mogućnost zaraze kakva nije bila moguća prije stotinu godina. Tko bi to zanijekao?

Ali pogled povjesničara se usmjerava još dalje vremenski /u povijest/.

Dvadeseto stoljeće je imalo stršnu povijst ali je bilo  i jedno drugo strašno stoljeće koje Barbara Tuchman u svojoj knjizi „Udaljeno zrcalo“ opisuje kao „Zlokobno četrnaesto stoljeće“.Zadržat ću se na ovom povjesnom razdoblju koje označava kraj Srednjeg vijeka i početak novog doba. To ću učiniti držeći se djela povjesničara koji nisu katolici ali su ozbiljni i objektivni u svojim istraživanjima.

Molitve – Zazivi – su procesije koje zapovijeda Crkva za zazivanje Neba u pomoć protiv nesreće /nepogoda/. U zazivima se moli: Od gladi, kuge i rata, oslobodi nas Gospodine: Od gladi, kuge, rata oslobodi nas Gospodine. Kršćanski narod je uvijek glad, kugu /bolest/, rat držao za kaznu Božju. Liturgijski zaziv u ceremoniji zaziva, opisuje povjesničar Roberto Lopez „zadobio je tokom četrnaestog stoljeća svoju punu dramatičnost.“ „Između  10. i 12. stoljeća, opisuje Lopez, izgleda da  nijedan od velikih bičeva koji biju čovječanstvo nije znatno nanio štete čovječanstvu; nije se čulo govoriti u tom vremenu ni o kugi /bolesti/ ni o bjedi ni o ratu ni o žrtvama.

Poljoprivredne površine su se uvećale ublažavanjem klime. Imamo dokaze o povlaćenju ledenjaka na planinama i ledenih bregova u sjevernim morima, o širenju uzgoja loze u dijelovima Engleske što danas nije moguće, o obilju vode na prostorima Sahare koja je kasnije osvojila pustinja.“

Sasvim drukčije je bilo 14 st. koje su zadesile prirodne katastrofe i veliki vjerski i politički potresi. U 14 stoljeću dogodila se duboka vjerska kriza koja se otvorila s pljuskom /nasiljem nad papom/ u Anagniu (1303), jednim od najvećih poniženja Papinstva u povijesti, zatim se dogodilo premještanje papinskog sjedišta u Avignon, u Francuskoj (1308 – 1378) i završava se u vremenu između 1379 i 1417 s četrdeset godina šizme na Zapadu u kojima se katolička Europa podijelila između dvojice, a poslije trojice suprostavljenih Papa. Stoljeće kasnije, 1517, protestantska revoluccija ranila je jedinstvo kršćanske vjere.

Ako je 13 stoljeće bilo vrijeme mira u Europi 14 stoljeće je bilo vrijeme neprekidnih ratova. Dovoljno se prisjetiti „stogodišnjeg rata“ između Francuske i Engleske (1339 – 1452), zatim upada Turaka u Bizantsko carstvo i osvajanja Adrianopolja 1362.

U tom stoljeću je Europa upoznala gospodarsku krizu uzrokovani klimatskim promjenama koje nije izazvao čovjek nego glečeri. Klima u Srednjem vijeku je bila blaga kao i običaji. U 14 stoljeću se dogodilo pooštrenje klimatskih uvjeta.

Kiše i proljetne poplave 1315 imale su za posljedicu opću nestašicu /bijedu/ koja je zahvatila čitavu Europu a posebno sjeverne krajeve i uzrokujući smrt miliona ljudi. Glad se širila posvuda. Stariji su dragovoljno odbijali hranu u nadi da će omogućiti preživljavanje mladima, a kroničari tog vremena su pisali o mnogim slučajevima kanibalizma.

Jedna od glavnih psljedica nestašica je bila fizička slabost stanovništva koja je otvorila put bolestima. Povjesničari Ruggero Romano i Alberto Tenenti su prikazali kako se u 14 stoljeću pojačao neprekidni ciklus nestašica i epidemija. Zadnja velika kuga se dogodila između 747 i 750 godine. Gotovo šestotina godina nakon nje /kuga/ se pojavila  ponavljajući se četiri puta u razmaku od  desetljeća.

Kuga je dolazila s Istoka i stigla je ujesen 1347 u Konstantinopolj. Tokom sljedeće tri godine zarazila se cijela Europa sve do Skandinavije i Poljske. /Pojavila se/ i crna kuga o kojoj govori Bokačo u Dekameronu. Italija je izgubila gotovo polovicu svojih stanovnika. Agnolo di Tura, kroničar iz Siene, žaluje da se ne može više nači nikoga za sahranjivanje mrtvih i da je morao sahranjivati vlastitim rukama svoje petoro djece. Giovanni Villani, firentinski kroničar, zaustavio se usred rečenice. Europsko stanovništvo koje je početkom 1300-te dostigla 70 miliona stanovnika nakon stoljeća rata, epidemije i bijede spalo je na 40 miliona i bilo je umanjena za gotovo trećinu.

Nestašice, bolesti i ratovi 14 stoljeća je kršćanski narod tumačio kao znakove kazne Božje. Tri su biča kojima Gospodin kažnjava, opominje Bernardin iz Siene (1380 – 1444). Sveti Bernardin iz Siene pripada onom broju svetih kao Katarina Sienska, Brigita Švedska, Vincenzo Ferreri, Luigi Maria Grignjion di Monfort koji tumače kako su u povijesti prirodne nepogode uvijek pratile nevjeru i apostaziju /otpad/ naroda. Dogodilo se na kraju kršćanskog Srednjeg vijeka ono što izgleda da se događa danas. Sveci, kao Bernard Sijenski, ne pripisuju ove događaje zlim silama nego grijesima ljudi. Ukoliko su teži kolektivni grijesi i još su teži ako ih podnose i promiču vladari naroda i oni kojima vlada Crkva.

KAO FILOZOF POVIJESTI

Ova razmatranja nas uvode u treću točku u kojoj ću razmatrati događaje, ne kao sociolog ili povjesničar, nego kao filozof povijsti.

Teologija i filozofija povijesti su područja intelektualnih p)romišljanja koja se primjenjuju na povjesna zbivanja i na izvore / načela/ teologije i filozofije. Teolog povijesti je kao orao koji prosuđuje vrhunce ljudskih zbivanja. Postoje veliki teolozi povjesti, sv. Avgustin (354-430), Jacques Benigne Bossuet (1627-1704) koji je nazvan orao iz Meaux-a, po imenu dioceze u kojoj je bio biskup, grof Joseph de Maistre (1753-1821) i markiz Juan Donoso Cortes (1899 – 1853), opat iz Solesmes-a Dom Gueranger (1805-1875), profesor Pinio Correa de Oliveira (1908-1995) i mnogi drugi.

Postoji biblijski izraz koji kaže: Judicia Dei abyssus mullta (Psalmi, 35,7) Božji sudovi mnogima na propast. Teolog povijesti se podčinjava ovim sudovima u težnji da shvati smisao.

Sv. Grgur Veliki, pozivajući nas na istraživanje božjih djela tvrdi: Onaj koji u božjim djelima ne nalzi  razloga zbog kojega ih je Bog učinio, naći će  u svom jadu i bijedi  dovoljan uzrok zašto su mu  istraživanja bila uzaludna.

Moderna filozofija i teologija pod utjecajem, prije svega Hegela, zamijenila je prosudbe po Bogu prosuđivanjem po povijesti. Načelo prema kojem Crkva prosuđuje povijest je preokrenuto. Prema novoj teologiji nije Crkva ta koja prosuđuje povijet nego povijest prosuđuje Crkvu, jer Crkva ne nadilazi povijest nego joj je imanentna, stoji u njoj.

Kada je kardinal Carlo Maria Martini u svom zadnjem intrvjuu tvrdio da je „Crkva 200 godina iza u pogledu povijesti“ uzeo je povijest kao kriterij prosuđivanja Crkve. Kada papa Franjo u svojim božićnim čestitkama od 21 prosinca 2019 uzima kao svoje riječi kardinala Maritinia prosuđuje Crkvu u ime povijesti, okrećući naglavce ono što bi trebalo biti katoličko prosuđivanje.

Povijest stvarnosti je u stvari djelo Boga,  kao i priroda, kao i sve što postoji, jer ništa ne postoje odvojeno od Boga. Sve što se događa u povijesti je predviđeno, uređeno i naređeno od Boga za čitavu vječnost.

Dakle za filozofa povijesti svaki razgovor može započeti i završiti jedino s Bogom. Bog ne samo da postoji nego obuhvaća sva stvorenje i nagrađuje i kažnjava one razumne prema zaslugama i grijesima svakog. Katekizam sv. Pia X naučava: Bog nagrađuje dobre a kažnjava zle jer je pravda vječna…“

Pravda, tumače teolozi, je beskrajno božje usavršavanje. Beskrajno božje milosrđe pretpostavlja beskonačnu pravdu.

Među katolicima ideja pravde kao božanskog suda se često uklanja. A doktrina Crkve uči postojanje  suda koji slijedi nakon smrti svakog /čovjeka/, s trenutnom naplatom /za djela/ duše prema univerzalnom sudu po kojemu su suđeni i anđeli i ljudi prema mislima, riječima, djelima i propustima.

Teolog povijesti potvrđuje da Bog nagrađuje i kažnjava ne samo ljude nego i zajednice i društvene skupine: kao obitelji, nacije i civilizacije. Ali dok ljudi imaju svoju nagradu i kaznu koji put na zemlji ali uvijek u vječnosti, nacije koje nemaju vječni život bivaju kažnjene i nagrađene na zemlji.

Bog je pravedan i daje svakom što je zaslužio ne samo da kažnjava pojedine osobe nego kažnjava obitelji, gradove, nacije za grijehe koje su počinili. Potresi, nestašice, epidemije, ratovi, revolucije su se uvijek držali za božanske kazne. Kako piše otac Pedro de Ribadaneira (1527-1611) „ratovi i kuge, suše i bijeda, glad, požari, i sve druge strašne nesreće su kazna za grijehe naroda.“

5 ožujka je biskup u jednoj važnoj talijanskoj dijecezi, koju neću imenovati, izjavio:“Jedno je sigurno: ovaj virus nije poslan od Boga da kazni griješno čovječanstvo. To je djelo prirode zbog mačehinskog postupanja /ljudi/. Ali Bog nas je suočio s ovom pojavom i vjerojatno će učiniti da konačno shvatimo da je čovječanstvo jedno selo“

Ovaj talijanski biskup ne odustaje od mita „jedinstvenog sela“ ni od religije prirode Pachamame i Grete Thurnberg, i za njega „Velika Majka“ može postati „mačeha“. Ali biskup iznad svega odbija svom silom ideju epidemije korona virusa ili bilo koje druge katastrofe koja se može dogoditi kao kaznu čovječanstva. Virus je, vjeruje biskup, samo djelo prirode.

 Ma tko je stvorio i tko upravlja i vlada prirodom? Bog je Tvorac /autor/ prirode sa svim njenim silama i zakonima i ima moć raspolagati s mehanizmima sila i zakona prirode na način da stvara pojave prema zahtijevima svoje pravde i svog milosrđa. Bog se, kao prvi uzrok sveg što postoji, služi se uvijek stvarima za izvršenje svojih planova. Tko ima nadnaravni duh ne zaustavlja se na površini stvari nego traži način da shvati skriveni plan božji preko sila prividno slijepe prirode.

Veliki suvremeni grijeh je gubitak vjere ljudi u Crkvi: ne ovog ili onog čovjeka iz Crkve, nego sveukupnih ljudi  Crkve, izuzev nekoliko izuzetaka zahvaljujući kojima Crkva ne gubi svoju vidljivost. Ova nevjera stvara slijepost duha i otvrdnuće srca, ravnodušnost pred nasiljem nad božanskim ustrojstvom /redom/ svemira.

To je ravnodušnost koja skriva mržnju prema Bogu. Kako se očituje? Ne direktno. Ovi ljudi iz Crkve su previše plašljivi da bi direktno izazivali Boga: više vole iskazivati svoju mržnju spram Boga prema onima koji se usuđuju govoriti o Bogu. Kamenuju  one  koji se usuđuju govoriti o kazni božjoj. Rijeka mržnje se okreće prema njima.

Ti ljudi i Crkve ispovjedajući na riječima vjeru u Boga u stvari žive uronjeni u praktični ateizam. Oni lišavaju Boga svih njegovih svojstava svodeći ga samo na „biti“, a to je na ništa. Sve što se događa za njih je djelo prirode, koja je oslobođena Tvorca, i jedino znanost, a ne Crkva, je u stanju odgonetnuti zakone/prirode/.

Ipak, ne samo zdrava teologija nego i sam osjećaj vjere uči da sva fizička i materijalna zla koja ne dolaze od volje čovjeka ovise o volji božjoj. „Sve što se događa ovdje protivno našoj volji, piše Alfonso de Liguori, znaj, da ne dolazi od sebe,  nego od volje Boga, kako je to rekoa sveti Augustin.“

19 srpnja liturgija Crkve se spominje Lupa, biskupa iz Troyes-a (383 – 478). Bio je brat svetog Vincenza iz Lerins-a, djever svetog Ilarija iz Arles-a, i pripadao je jednoj obitelji antičkog senatorskog plemstva  velike svetosti.

Za vrijeme svoje duge biskupske službe od 52 godine, Galija je bila napadana od Huna, od  Atile, na čelu vojske od 4000 ljudi. Od ušća Rajne,  opustošio je sve što mu se našlo na putu. Kad je došao do Troyes-a biskup Lupo, obućen u svoje pontifikalno ruho, a slijedio ga njegov kler u procesiji, izašao je pred Atilu i upitao ga:“Tko si ti da prijetiš ovom gradu?“ Odgovor je bio: “Ne znaš tko sam? Ja sam Atila, kralj Huna, bič božji.“ „Onda dobro došao biču božji, jer mi zaslužujemo bič božji poradi naših grijeha. Ali ako je moguće neka se tvoji udarci uprave prema meni a ne na cijeli grad.“ Huni su  ušli u grad Troyes, ali po volji božjoj bili su kao oslijepljeni i prošli su gradom i nisu nikomu učinili nikakvog zla.

Danas biskupi ne samo da ne govore o božjim bičevima nego čak ne pozivaju vjernike da mole da ih Bog oslobodi epidemije. Postoji  cenzura na to. U tom ima smisla. Jer tko moli ustvari traži da se Bog uplete u njegov život a onda i u stvari u svijetu, da bi bio zaštićen od zla i da bi postigao duševna i materijalna dobro. Ali zašto bi Bog uopće morao slušati naše molitve ako Ga nije briga za svemir koji je stvorio?

Ako protivno tomu Bog može/svojim/ čudima mijenjati prirodne zakone i uklanjati patnju i smrt čovjekai i  stotine mrtvih u gradu, onda može odrediti i kaznu za jedan grad ili jedan narod jer /kolektivni/ zajednički grijesi zazivaju zajedničku kaznu. „Za grijehe, kaže Karlo Boromejski, Bog je dopustio da se požar kuge razbukti u svim dijelovima Milana.“ I sveti Toma Akvinski pojašnjava:“Kada čitav narod griješi osveta se vrši nad čitavim narodom, tako su Egipčani potopljeni u Crvenom moru dok su progonili Izraelce. Tako su bili udareni kaznom svi stanovnici Sodome. Ili biva kažnjen određeni broj osoba kao kod kazne koja je zadesila one koji su obožavali zlatno tele.“

Uoči druge sjednice I. Vatikanskog koncila, 6 sječnja 1870, sveti Ivan Bosko je imao viziju u kojoj  mu je bilo objavljeno da su „rat, kuga, glad, bičevi božji kojima će biti udarena oholost i ljudska zloča.“ Tako se izrazio Gospodin:“Jao vama, svećenicima, zašto ne pohitate plakati između predvorja i oltara zazivajući zaustavljanje bičeva? Zašto ne uzmete štit vjere i ne idete preko krovova, u kuće, na puteve, na trgove, na sva nedostuupna mjesta i ne širite sjeme moje riječi? Ne znate li da je ovo strašni mač s dvije oštrice koji se sručio na moje neprijatelje i koji razbija bijes Boga i ljudi?“

Svi svećenici šute i biskupi šute i Papa šuti.

Približavamo se Svetom Tjednu, Uskrsu /Svetoj Paskvi/ po prvi puta, možda nakon mnogih vjekova u Italiji crkve su zatvorene, mise obustavljene, čak je i bazilika Svetog Petra zatvorena. Uskršnji vjerski obredi gradu i svijetu / urbi et orbi / neće primiti hodočasnike iz cijelog svijeta. Bog kažnjava i „ustezanje“/ukidanje/ kaže san Bernardino Sijenski. A danas izgleda da je Bog gotovo ustegnuo  crkve, ustegnuo Majku svih crkava vrhovnom Pastiru, dok katolički narod tumara dezorijentiran u mraku, lišen svjetla istine koja bi iz bazilike Svetog Petra trebala obasjavati svijet. Kako ne vidjeti kako je korona virus proizveo simboličnu posljedicu samorazaranje Crkve?

Judicia Dei abyssus multa. /Sudovi božji su na propast mnogima./ Moramo biti sigurni u to da ono što se događa nije znak uspjeha sinova tame nego njihovog poraza, jer kako tumači pater Carlo Ambrogio, isusovac (1645-1705) broj grijeha jednog čovjeka ili jednog naroda je određen. Venit dies iniquitate praefinita – Dolazi unaprijed određeni dan nesreće, kaže Ezekiel (21,1):Bog je milosrdan ali postoji konačnii grijeh koji Bog ne podnosi i koji izaziva njegovu kaznu.

Uostalom, prema načelima teologije kršćanske povijesti središte povijesti nisu neprijatelji Crkve nego sveti. Omnia sustineo propter electos – Sve podnosim zbog izabranih (Tim.2,10) kaže Pavle. Oko izabranih se događa povijest. Povijest ovisi o nedokučivoj božjoj Providnosti.

U povijesti, ljudi, grupe, organizirana društva javna i tajna, koja se suprostavljaju božjem zakonu i trude se razoriti sve ono što je određeno od Boga, mogu postići znatne uspjehe ali će biti poraženi.

Scenarij koji je pred nama je apokaliptičan, ali Pio XII nas podsjeća na Otkrovenje (6,2) svetog Ivana „ne gledam toliko ruševine prouzročene grijehom, ratom, glađu i smrću nego vidim na prvom mjestu pobjedu Krista. I doista put Crkve kroz stoljeća je upravo Križni put ali je u svakom vremenu pobjedonaosni hod.  Kristova Crkva, ljudi vjere i kršćanske ljubavi su uvijek ti koji čovječanstvu bez nade donose svjetlost, otkupljenje i mir. Isus Krist jučer i danas je isti kroz vijekove (Hebr. 13,8). Krist je vaš vođa iz pobjede u pobjedu. Slijedite ga!“

Majka Božja nam je u Fatimi otkrila scenarij našeg vremena i uvjerila nas je u svoju pobjedu. S poniznošću onog tko je svjestan da se ništa ne može postići silom nego pouzdanjem da se sve može uz pomoć Boga, ne uzmičimo, i povjerimo se Mariji u tragičnom času navještenih objava iz Fatime.

Autor: Roberto de Matteri S tal. prevela.: prof Kornelija Pejcinovic

Nuovi scenari nell’epoca del Coronavirus Il Coronavirus è un castigo divino? Considerazioni politiche, storiche e teologiche