Jači smo od sudbine. Prvi smo u Europi po zalihama pitke vode. Imamo još uvijek najzdravije šume koje prekrivaju veliki dio teritorija. Imamo i prekrasno Jadransko more i tisuću otoka. Živimo u relativno zaštićenom klimatskom dijelu kugle zemaljske tako da nismo izloženi jakim vremenskim neprilikama kao npr.: sjever Europe ili Amerika.

Dakle, ono što su nam Bog i majka zemlja darovala još uvijek su naše najveće blago. Bože, kad si nam već dao najljepšu zemlju na svijetu, zašto nam nisi dao i najpametnije ljude koji bi znali ta prirodna i ljudska bogatstva za sve nas pretvoriti u raj na zemlji? No, imamo mi još ponešto. Dok na Siciliji i Calabriji mafija mjesecima planira kad i kako izrešetati auto državnog tužitelja, kod nas to ide munjevito. Još nije ni stupio na dužnost, a ono “tras, bum, Cile bum”.

Propucalo auto Ivana Turudića, glavnog državnog odvjetnika. Očito kod nas “demokracija” djeluje odmah i bez pogreške. U Reggio Calabria su time pomalo zatečeni. Moramo im hitno organizirati seminar na kojem će “demokrati” iz Hrvatske otkriti tajnu svoje efikasnosti. Kako smo prvi po zalihama vode, neka otkriju svijetu i tu “toplu vodu” kako djelotvorno dati tužiteljima na znanje da se i njih nešto pita. Da ne bi kasnije bilo “nismo znali”.

Dobri stari Oscar Wilde je jednom poručio: “Nikad ne radim ono što mi dužnost nalaže. Iz principa!”.

Iz Moskve se javio Robert Valdec. On je pomalo za “doma spreman” pa kaže: “Termin Stockholmski  sindrom dobiva novu dimenziju. Mogao bi se ubuduće zvati ‘hrvatski sindrom’. Eto, baš nas je krenulo. Oni protiv kojih smo ‘po šumama i gorama’ ratovali u Domovinskom ratu sada se spremaju počistiti sve domoljubno. Dobro je to nedavno analizirao i nogometni ‘selektor’ Dalić riječima: ‘Njima smeta Hrvatska, a od mene su napravili propalicu, lopova i neznalicu’. Mislim da su ipak pogriješili zemlju u koju misle ponovno zariti svoje krvave crvene pandže”.

Podsjećaju me na Muju i Hasu. Nose Mujo i Haso ormar na deseti kat. Kaže Mujo Hasi da ima jednu dobru i jednu lošu vijest: “Dobra je da smo već na devetom katu, a loša je smo pogriješili zgradu!”. I “oni” su “pucali” ne samo u pogrešni auto nego i u pogrešnu državu”.

Zamislite da je bio propucan auto Ingrid Antičević…

“Dugo su planirali…”, piše Ivan Hrstić i nastavlja: “Odoše i plan A, B i C u MP3”. Prevedeno u tri pi**e materine. Bez obzira na halabuku koju su podigli, novac i medije koji im poslušno služe, oni će “popušiti”. Već su se popeli svima na onu stvar. U stara dobra vremena kad mi je netko išao na jetra ja bi mu pozajmio nešto love i više ga nikad u životu ne bi vidio. Na žalost, pozajmljivanjem love više se ne možeš riješiti ovih današnjih ljevičara na čelu s popušenim predsjednikom.

Ima tu kod njih svega. Najviše ogorčenja. Tako se javila na fejsu Aurora Tarasic: “Imamo Hrvatsku koja naoružava srpsku vojsku. Jer policajcu koji je vraćen na posao, nakon što se je prijavio u srpsku vojsku, sigurno je vraćeno i oružje i značka. Bila bi sramota da srpska vojska ima golorukog vojnika – u Hrvatskoj”. Važno je da si Hrvati više ne dozvole ponovno biti “guske u magli”.

Metci u auto Ivana Turudića nasmijali su Nevenku Potočnjak. Ona “prosto ne može da veruje” pa poručuje: “Dosada se družio s mafijom i baš sada je ugrožen, timing, ja to ništ’ ne vjerujem. Gledala sam ja jako puno dobrih krimića…”. Nevenka očekuje nešto realnije od dva metka kojima je napucan auto glavnog državnog odvjetnika. Naravno, to nije napisala. Zamislite samo da je bio propucan auto npr.: ustavne sutkinje Ingrid Antičević Marinović ili suca Abramovića. Koja bi to priča bila. Cjelokupna ljevica bi odmah s transparentima istrčala na ulice u svim većim gradovima Hrvatske i ogorčeno protestirala tražeći zaštitu ljudskih prava.

Oscar Wilde je rekao: “Savjest i kukavičluk su ista stvar. Jedino što savjest bolje zvuči”.

Ni moto za izbore si nisu bili u stanju sami smisliti

Večernjak nakon 60 godina više ne kupujem redovno i svakodnevno ne čitam. Možda zbog toga što sam ih napokon “pročitao”. Listam subotnji Jutarnji i baš sam zaintrigiran zanimljivim tezama koje se u njemu mogu naći. Recimo, ova vezana uz propucani automobil Ivana Turudića: “Osim rekonstrukcije materijalnih tragova i forenzičkog dijela istrage, mnogo veći izazov bit će naći motiv”. Da, stvarno! Koji bi mogao biti motiv tog čina? Moji čitatelji sigurno neće dugo pogađati. Naime, ljevičarima nikada nije bio problem nekog “skinuti”. Kad se odlučio kandidirati za Glavnog državnog odvjetnika Turudić je od tog trenutka postao “meta” ljevičara.

Svi oni kreštavci koji halabuče od samog početka protiv tog imenovanja itekako imaju za to motiv. I da se razumijemo – nije motiv ono što javno iskazuju. To je tek krinka. Žestoko se na njega okomio i drug Zoran s Pantovčaka pa odmah najavio “rijeke pravde” koje bi nam ljevičari podarili. Ono što je očito i bitno je to da je jugo-komunjarska ekipa izborom Turudića definitivno izgubila nadzor nad represivnim aparatom. I sad se sasvim opravdano boje da će na naplatu stići niz afera koje su se godinama kiselile u ladicama Državnog odvjetništva. To su prave “rijeke pravde” koje dolaze i zato se treba pripremiti na “zanimljiva vremena”.

Čuvajte se nepisanih zakona. S pisanima je uvijek lakše….

Milanović smislio, a SDP-ovci s Grbinom sad ponavljaju k’o papagaji, ljevičarsku parolu “Rijeke pravde dolaze…”. Ni moto za izbore si nisu bili u stanju sami smisliti. A drug Predsjednik države, da bi pomogao “svojima”, mora čak kršiti Ustav jer bi inače ta famozna raspadnuta koalicija prošla na izborima k’o bos po trnju. Dakle, sad su na sceni famozne “Rijeke pravde”. Slične onima iz doba 8. maja 1945.g. Za sada te “rijeke” samo prijete, galame i glumataju.

Međutim, genijalni Tin Ujević je još davno napisao: “Kad se luda masa zatalasa, pametnima nema spasa”.

Milanović je ‘Deus ex machina’

Dobili smo napokon super političara. On može s lijevom rukom biti predsjednik države, a s desnom predsjednik vlade, možda i Sabora i svih sudova. Možda SDP-ova koalicija razmišlja da ga pošalje i na Euroviziju od 7. do 11.svibnja. Uostalom zna se da tko pjeva zlo ne misli! Osobito ako je on “Deus ex machina” koji će nas “rijekama pravde” daviti dok nas ne zadavi. Inače, “Deus ex machina” se koristi za opisivanje slučaja kada se pojavljuje neki nenadani vanjski element koji rješava određenu situaciju. Taj vanjski element ne prati nikakvu logiku, neočekivan je, a većinom i u potpunosti iracionalan.

Neki misle da je naš Zoki prešao Rubikon. I u pravu su. Svi koji su u “gabuli” čekaju da njihovim mukama dođe kraj na bilo koji makar i iracionalan način. Recimo, najbrže će se riješiti problemi penzića. Oni se najviše muče, ali se njihovim mukama barem nazire kraj! Malo će biti teže riješiti politiku i političare. Naime, politika je kao krava na krovu. Gledaš i čudiš se kako se govedo popelo tako visoko. U ovo izborno vrijeme ljevica je napokon došla, kartaški rečeno, na štih. Ne znaš jedino skupi li se na nekom skupu ili prosvjedu više ljutih ljevičara na čelu s Dalijom, Benčićkom ili Ankom Taritaš Mrak ili Nepalaca za Novu godinu. Evo što misli Dikobraz: “Ovo je hrabar potez koji Hrvatsku vraća na demokratski put. Natrag u demokraciju”. Do sada smo valjda lutali “po šumama i gorama”…

Zašto se govor političara zove iz-laganje. Naglasak je na laganju.

Dakle, “rijeke pravde” su zabrinute da je ugrožena demokracija. Stoga je naša dužnost da svi ustanemo (što ranije). Ljevičari podižu stisnutu šaku s palcem. Valjda jer im je srednji prst još uvijek prljav od revolucija. Poznati su kao zaštitnici demokracije, napose one socijaldemokratske u Njemačkoj ili komunističke nakon II. svjetskog rata. No, vratimo se mi našim recentnim događajima u Lijepoj našoj. Prošle su subote održana dva dijametralno različita skupa u Zagrebu. Protest stranke Možemo! s lijevim partnerima i sabor Domovinskog pokreta.

Neslužbeni, ali uvijek spremni medijski brojači sudionika na javnim skupovima ovaj su puta bili na muci. Gradom je prodefilirala tek šačica protestanata s transparentima dočim se u i ispred Lisinskog skupilo na saboru čak oko tri tisuće ljudi sa zastavama. Kako objasniti da su “rijeke pravde” više potočić, a “zatucana” stranka hit. Zato se uglavnom šutjelo o brojčanom nesrazmjeru, a u Jutarnjem je protestnom pohodu Možemo! posvećena cijela stranica s brojnim slikama dok je za sabor Domovinskog pokreta bio određen tek omanji komentar uz rub stranice.

Živimo u zemlji bez ijednog problema…

U njemu se svojim uvredljivim komentarom o saboru Domovinskog pokreta posebno istakao kao muha u čaši mlijeka Krešimir Žabec. Kaže naša Žaba kako na saboru nije bilo ni riječi o gospodarskim temama, “ali zato su svim govornicima bila puna usta plašenja nacije ugrozama koje prijete Hrvatskoj”. Stvarno su ti “Domovinci” smiješni ljudi. Živimo u zemlji bez ijednog problema i u idealno mirnom i stabilnom svijetu i vremenu. A oni, umjesto da pričaju o IT tehnologiji, putovanjima na Mars i robotizaciji, oni o problemima i manjkavostima u našem društvu.

Žabec je očito bio na krivom skupu. Trebao je otići na protestni skup Možemo! Tamo bi se sigurno osjećao bolje, onako u prirodnom okružju.
I tako dok nam Milanović kao najnoviji kuriozum nudi neku maglovitu “treću republiku”, Domovinski pokret je za sada dobro procijenio kako je ljudima već poprilično dosta dvovlašća HDZ ili SDP sa satelitima kao i njihovih k’o jaje jajetu sličnih politika te žele nešto treće – treći politički put. Otuda valjda i toliki interes ljudi da u tome sudjeluju. Po onome što se moglo čuti s govornice trebao bi to biti istodobno i povratak izvorima kao i putokaz drugačije, svjetlije i pravednije budućnosti. Bumo videli …

Još je stari Voltaire rekao da pametan čovjek nauči (o politici op.a.) puno stvari, ali vjeruje samo u jednu dočim budala nauči jednu stvar i vjeruje da ih zna deset.

U Večernjakovom “gafu tjedna” pojavio se ove subote jedan dobar komentar: “Ima po svijetu naroda koji teško žive, čiji je opstanak ugrožen ratom, klimom ili siromaštvom, ali malo tko toliko kukumiče nad svojom sudbinom kao vođe srpskog naroda – političari, ali i vjerski vođe. Ne prođe nikad mjesec dana, a da nas Vučić, Dodik, Pupovac, Mandić ili Porfirije ne podsjete na težak položaj Srba po “vascelom svetu” i pozovu narod na nekakvu mobilizaciju, a istovremeno su im usta puna floskula o miru, bratstvu, jedinstvu i tapšanja po ramenu kako oni nikada nisu, neće i ne bi nikoga napali, a to što većinu budžeta troše na bombe je šega…”.

Albert Camus je napisao: “Zao pas laje u mislima čak i onda kad šuti”.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

24.3.1992. poginuo je junak Domovinskog rata Goran Kliškić. Vrhunski ratnik, izviđač-diverzant i zapovjednik jedinice diverzantske postrojbe 4. gardijske brigade Pukovnik Kliškić poginuo je u 22. godini spašavajući ranjenog suborca na Južnom bojištu – piše Amor Patriae na X.

Priča o HEROJU

Goran Kliškić rođen je u Splitu 29. rujna 1969. godine.

Bio je bio dragovoljac Domovinskog rata i prvi zapovjednik specijalne jedinice diverzantskog voda za posebne namjene u 4. gardijskoj brigadi

Kruševo, Zadar, Karin, Biograd, pa Južno bojište i fatalni most na Bistrini kod Stona, bio je njegov ratni put

Poginuo je 1992. godine pokušavajući izvući ranjenog suborca Ivicu Vucu usred žestoke neprijateljske topničke paljbe na Bistrini kod Stona. Svoje ljude je poslao u bunker, a on je pod granatama pokušao spasiti svoga suborca…

U listopadu 1991. godine, u obrani Zadra bio je teško ranjen spašavajući suborca. Jugoslavensko-srbski četnici su granatirali njihov položaj na Bilom Brigu, a Goran Kliškić je po zvuku osjetio da će granata pasti blizu.

Bacio se na svog suborca Ivicu Boškovića i spasio ga od sigurne smrti

Granata je pala u njegovoj neposrednoj blizini i teško ga ozlijedila. Operiran je u Zadru, a trebalo je čak tri litre krvi da bi ga liječnici uspjeli održati na životu.

Liječenje je nastavio u splitskoj bolnici, ali ne zadugo. Sa ranama koje su još krvarile i brojnim gelerima u leđima, svojevoljno je napustio bolnicu i vratio se na ratište, unatoč tome što je imao prijedlog da ode u logistiku brigade

Predvodio je svoje diverzante sve do fatalnog 24. ožujka 1992. godine kada je stradao opet spašavajući svog suborca.

Usred noći neprijatelj je granatirao njihov položaj kod mosta na Bistrini, a Goran je zapovjedio odlazak u bunker. Dok su ulazili, granata je pogodila njihovog suborca Ivicu Vucu.

Izjurio je iz bunkera, došao po ranjenog prijatelja i krenuo s njim u rukama natrag prema bunkeru. Pala je još jedna granata i obojicu ih usmrtila.

Bio je to težak udarac za njegove suborce branitelje, ali i još veći motiv za obranu Domovine. Kako su u brojnim prigodama isticali, Goran Kliškić bio je za primjer svima, kao zapovjednik, prijatelj i nadasve čovjek.

‘Vrijeme ne liječi rane, nije mi ništa lakše’ rekao je njegov otac, proslavljeni je hrvatski bariton Ratomir Kliškić. Nakon sinovljeve pogibije život je posvetio uspomeni na svog Gorana

Zbog njega je i nastavio pjevačku karijeru, a svaki svoj nastup počinje riječima: “Idemo moj Gorane”:

Kažu da vrijeme liječi rane, da je lakše. Meni ne liječi. Meni nije lakše. Goran je sa mnom 24 sata dnevno.”

Kao dijete trenirao je plivanje, vaterpolo, a kasnije i taekwondo. Bio je mladić za primjer, uvijek spreman pomoći, nije pio, pušio…
U rat se uključio srcem, kupio je svoje oružje i prijavio se među prvima. Znao bi mi reći; Dat ću i život da više ne slušamo ono “bre”.

Goran je išao na odsluženje redovnog vojnog roka u JNA sa velikim znanjem borilačkih vještina i u tom pravcu se usavršio u vrsnog diverzanta.
Kad je počeo Domovinski rat, on je bio već spreman vojnik, specijalac-diverzant, i general Ivo Jelić imao je u njega imao ogromno povjerenje i Goran je postao prvi zapovjednik specijalaca za posebne namjene u 4. brigadi.

I krenuo je, od Kruševa, preko Zadra, Karina, Biograda, Čepikuća, sve do nesretnog položaja kod Stona…

• Bilo je ključni izdržati taj prvi udar. Kad bi došao kući s terena, a to bilo maksimalno dan, dva, ne bi puno pričao. Vidio je što rade četnici, i rekao bi mi; Nemaj brige, živoga me neće uhvatiti! Ali bi i rekao da su kukavice, da bježe od borbe prsa o prsa. Znao bi doći s terena onako blatnjav u teatar i čekati me dok silazim s pozornice, to su scene koje su stalno sa mnom. Govorio bi: ‘Ti pjevaj, ja ću tjerati četnike.

Kad je spasio suborca u Zadru bio je izrešetan gelerima. Jedva su ga spasili, a još ranjen napustio je bolnicu. Govorio sam mu, ajmo Gorane izvaditi te gelere, ajmo i u Zagreb ako treba, a on bi rekao: Izvadit ćemo ih kad prođe rat…

◾️Pričao sam puno puta s njegovim suborcima, bio je uvijek prvi u akciji, uvijek sve za suborca, prijatelja. Takav je bio i kao dijete, mladić, a onda i u ratu – prisjetio se sina otac Ratomir.

• Najteže je roditelju sahraniti dijete, ali u toj nesreći imam sreću što mu bar mogu otići na Lovrinac zapaliti svijeću. Puno je onih koji to ne mogu, koji ne znaju gdje su njihovi najmiliji i koji žive s pitanjima kako su poginuli. Po tom pitanju ništa se ne radi. Goran bi da je živ teško trpio neke stvari u današnjoj Hrvatskoj. A živio je i dao je život za nju, i ja osjećam koliko se žrtvovao, koliko je želio slobodnu domovinu – ispričao je Ratomir Kliškić, koji je svom sinu napravio spomenik na mjestu pogibije u Bistrinama kod Stona, a izdao je i monografiju u čast uspomeni na svog sina, istinskog heroja Domovinskog rata.

◾️ Moj Goran, ali i svi ti momci koji su se borili za slobodnu Hrvatsku, goloruki su krenuli u rat i ostavili svoje obitelji, ljubavi, prijatelje, poslove, fakultete…Zaslužili su da se nikada ne zaborave

◾️ Ratomir Kliškić, otac poginulog junaka Domovinskog rata Gorana Kliškića, reagirao je i na postavljanje crvene zvijezde na Riječki neboder te na izjavu potpredsjednika SDP-a Split Damira Barbira vezanu za taj slučaj.

◾️ Ovo je odgovor, kako je naveo, ‘svima koji veličaju crvenu zvijezdu‘:
– Gospodine Barbir, ako je vaš stric pod ovom crvenom zvijezdom poginuo boreći se protiv talijanskih fašista i njemačkih nacista, kako se hrvatska Rijeka ne bi zvala Fiume, moj sin Goran poginuo je od iste ove crvene zvijezde boreći se protiv velikosrpskog fašizma, kako hrvatski Dubrovnik ne bi postao srpski, a granica s ‘velikom Srbijom’ bila na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag.

Vi uporno negirate onu tamnu stranu ove crvene zvijezde pod kojom su u Domovinskom ratu izvršeni teški zločini nad Hrvatima i drugim građanima Lijepe naše, a tisuće hrvatskih ratnika položili svoje živote za demokratsku i europsku Hrvatsku – poručio je Kliškić i dodao:

– Kao čovjeku i katoliku, žao mi je gospodine Barbir žrtve Vašeg strica koji se borio za Titovu Jugoslaviju, no ideologija za koju se borio Vaš stric, je nas Hrvate jako, jako i skupo koštala! Cijenu najbolje znamo mi roditelji koji smo ostali bez svoje djece.
Naše rane su još svježe, ali smo neizmjerno ponosni što ideologija nije bila pokretač našim herojima, već borba za svoje obitelji, svoj narod, svoj Split. Borba za domovinu Hrvatsku i slobodu svih nas, a za koju su hrvatski ratnici najzaslužniji.

◾️Goran Kliškić je pokopan na splitskome groblju Lovrinac. Nakon nekog vremena grob je premješten na drugo mjesto koje je predviđeno za domovinske branitelje.

Godine 2017. na njegovoj rodnoj kući postavljena mu je spomen-ploča.

NEKA MU JE VJEČNA HVALA I SLAVA!

24.3.1992. poginuo je junak Domovinskog rata Goran Kliškić Vrhunski ratnik, izviđač-diverzant i zapovjednik jedinice diverzantske postrojbe 4. gardijske brigade Pukovnik Kliškić poginuo je u 22. godini spašavajući ranjenog suborca na Južnom bojištu Priča o HEROJU… pic.twitter.com/die9mZx2JG

— Amor Patriae (@RegnumCroatorum) March 24, 2024

“Pozivamo na prelazak s krute šutnje i poduzimanje radnji kako bi se zaustavili zločini pogubljenja na terenu i zlostavljanja onih koji su okupirani u kompleksu Al-Shifa i njegovoj okolici” – piše X profil @ShaykhSulaiman. Prenosimo…

“Mi u Islamskom pokretu otpora (Hamas) osuđujemo apsolutnu međunarodnu službenu šutnju o humanitarnoj katastrofi koju trenutačno stvara fašistički ratni stroj okupacije u bolnici Al-Shifa i njezinoj okolici, koja traje već šesti dan zaredom.

To uključuje nastavak stravičnih ratnih zločina smaknuća, maltretiranja i paljenja kuća s vlasnicima, opkoljavanja bez vode, hrane i lijekova te prisilne evakuacije pod kišom metaka i granata, bez ikakve reakcije međunarodne zajednice, dotične institucije Ujedinjenih naroda ili međunarodne humanitarne organizacije.

Zahtijevamo od naše arapske i islamske nacije, slobodnih ljudi svijeta i masa našeg naroda na Zapadnoj obali, Al-Qudsu i okupiranoj unutrašnjosti, da odmah djeluju na svim frontama kako bi stvorili najveći pritisak na interese okupaciju i njezine pristaše, te uložiti napore u potporu našem narodu u Pojasu Gaze, u njihovoj borbi protiv cionističkog stroja za ubijanje i genocid.

U tom kontekstu, potvrđujemo da ovi gnusni zločini neće slomiti volju, otpornost i postojanost naših ljudi na njihovoj zemlji, te njihovu predanost pravu na slobodu i samoodređenje.”