Connect with us

Društvo

„S margine političkoga spektra“ – Haška pravna lakrdija

Published

on

Konačno je zločincu Ratku Mladiću izrečena pravomoćna presuda od strane Haškog suda. Haška lakrdija trajala je punih 26 godina. Prva optužnica podignuta je 25. srpnja 1995. godine, druga optužnica podignuta je 16. studenoga 1995.

Dana 11. srpnja 1996. izdat je međunarodni nalog za hapšenje Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Mladić je uhićen tek 26. svibnja 2011. godine, nakon 16 godina. Srbija ga je uz potporu međunarodne zajednice skrivala. On je srpski junak jer je stvorena Republika Srpska, etnički očišćena od Muslimana i Hrvata. Slučaj Mladić je jedan od primjera kako je međunarodna zajednica tolerira ponašanje Srbije, kako nije ništa poduzela da se zločinac uhiti prije 2011. godine. Međunarodna zajednica je dopustila Srbiji da skriva Mladića tijekom 16 godina!

Optužnica je objavljena 16. prosinca 2011. godine, a suđenje je započelo 16. svibnja 2012. (godinu dana nakon hapšenja). Ratko Mladić je optužen samo za zločine u Bosni i Hercegovini. Zločine u Hrvatskoj (koji su se nalazili u prvoj optužnici iz 1995.) glavni tužitelj Brammertz jednostavno je uklonio kao da se nisu ni dogodili! Sramotno, jadno, zločinački! Tako glavni tužitelj UN-ova suda shvaća pravdu i pravo. Objašnjenje da je to učinio zbog brzine postupka je sramotno, to je uvreda svim žrtvama u Hrvatskoj. Za glavnog  tužitelja Brammertza nisu postojale hrvatske žrtve, one nisu imale pravo na nikakvu zadovoljštinu!

Mladić je nepravomoćno osuđen 22. studenoga 2017. Osuđen je na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti u 15 općina u Bosni i Hercegovini, opsadu, snajpersko djelovanje i teroriziranje grada Sarajeva od 1992. do 1995. te držanje pripadnika mirovne misije UN-a kao talaca tijekom NATO bombardiranja.

Od 11 točaka optužnice, Mladić je osuđen po 10 točaka. Nije osuđen po jednoj, za genocid u šest bosanskohercegovačkih općina u kojima su u ratnom periodu jedinice pod njegovom komandom imale kontrolu i činile zločine nad nesrpskim stanovništvom. Među tim općinama je i Prijedor gdje su počinjeni masovni zločini nad Muslimanima i Hrvatima, gdje je potpuno izvršeno etničko čišćenje Muslimana i Hrvata!

Konačna presuda zločincu Ratku Mladiću izrečena je 8. lipnja 2021., potvrđena je prvostupanjska presuda: doživotni zatvor.

Mladić jest pravomoćno osuđen za genocid, ubojstva, etničko čišćenje, razaranje sela i gradova ali je njegovo djelo ostalo (Republika Srpska). Ostala je Republika Srpska etnički očišćena. Hrvati i Muslimani nisu se vratili u svoje domove, niti će se vratiti jer to međunarodna zajednica ne želi! Glavni pokretači agresije (političko i vojno vodstvo Srbije), genocida, razaranja Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova nisu kažnjeni. Haška pravda ima gorak okus jer je nagradila agresora, nije dovela do pomirenja već do novih podjela i neizvjesnosti na Balkanu.

Suditi monstrumu Mladiću bez uključivanja počinjenih zločina u Hrvatskoj pokazatelj je da se radi o političkom sudu, a ne o sudu pravde i prava. Tužitelji i sudci Haškog suda pokazali su nestručnost, neprincipijelnost i pristranost u više sudskih postupaka pa njegovim radom nitko nije zadovoljan. Najviše mogu biti nezadovoljni Hrvati jer zločini nad Hrvatima, u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, nisu procesuirani. Suditi Ratku Mladiću za zločine u Bosni i Hercegovini, a zločine u Hrvatskoj izbaciti iz optužnice je zločin. To je najbolji pokazatelj, jedan od mnogobrojnih kada su u pitanju zločini nad Hrvatima, da se ne radi o sudu pravde već o političkom sudu. Haškim sudom su paradirali nestručni, nemoralni i pristrani tužitelji i sudci. Drugostupanjsku presudu Ratku Mladiću čitala je sutkinja Prisca Matimba Nyambe koja je bila protiv izricanja konačne presude (za potvrđivanje prvostupanjske presude izjasnila su se 4 sudca, a Prisca Matimba Nyambe je imala izdvojeno mišljenje po svih 10 točaka optužnice). Žalosno je da haška sutkinja negira genocid u Srebrenici, da negira počinjene zločine i da čita konačnu presudu monstrumu Mladiću uz napomenu svog izdvojenog mišljenja. Ona je jedan od primjera kakvi su bjednici sudili na Haškom sudu. Evo nekoliko citata iz tiska o sutkinji:

“Pored ostalog, ona je navela da se, suprotno stavovima većine članova Vijeća, ne slaže sa stavom da je među pojedincima u snagama Srba i rukovodstvom Republike Srpske postojao udruženi zločinački pothvat prisilnog uklanjanja nesrpskog stanovništva, prenosi Tanjug.”

“Nyambe je dodala da ne smatra da je postojao zajednički cilj za takav zločinački pothvat, nego da je stanovništvo enklava “željelo otići”. I da je, uz pomoć Armije RBiH i Ratnog predsjedništva Žepe, postiglo sporazum o evakuaciji ljudi iz razloga ratne nužde.”

“Sukladno tome, ne mogu zaključiti da je bilo kakvo prisilno premještanje doprinijelo zaključku o genocidu ili udruživanju radi vršenja genocida. Kao što ne mogu zaključiti, na osnovu ukupnih dokaza iz spisa da su muslimanske civile u srebreničkoj i žepskoj enklavi progonile snage Srba s traženom posebnom namjerom“, napisala je Nyambe u izdvojenom mišljenju.”

Žalosno i sramotno!

“Nyambe je bila članica sudskog vijeća koje je osudilo Zdravka Tolimira za genocid u Srebrenici. Međutim, ona je izdvojila mišljenje na 38 stranica, gdje je rat u BiH nazvala “građanskim”, osporavala razmjere zločina u Srebrenici, stupanj krivice rukovodstva Republike Srpske te je Tolimira smatrala nevinim, javio je Klix.ba.”

Iz navedenoga je vidljivo kakve ljudske spodobe sude u Haagu.

Odvjetnica Sloković, koja je dobro upoznata s radom Haškog suda, je na upit novinarke komentirala rad Haškog suda:

“Velika većina njih nisu bili profesionalni suci, to su u najboljem slučaju bili profesori prava, ali bilo je ljudi koji s tim nisu imali nikakve veze. Tako da meni ova osoba (sutkinja Prisca Matimba Nyambe, nap. aut.) djeluje vrlo sporno, dakle to su bili neki ljudi koji su bili volonteri ili članovi nekakvih organizacija UN-a.” 

“Mislim da je početak suđenja, pripremne radnje u predmetu Čermak – Markač – Gotovina vodio sudac koji je bio predsjednik neke Uprave nekog plinskog poduzeća. To je nešto nečuveno. To su trebali biti najkvalitetniji suci, a ne suci koji se bore i sa obilježjima djela i sa procedurom gdje se dođe i do ovakvih apsurdnih situacija gdje zapravo proglašava

Navedeno pokazuje o kakvom se sudu radi. Izrečene su mnogobrojne opravdane kritike stručnjaka, novinara, političara i laika na rad Haškog suda koji je izjednačio agresora i žrtvu, koji nije sudio agresoru, koji je imao dvostruka mjerila, bio neprincipijalan, neprofesionalan, nemoralan i neetičan. Nisu Hrvati ni Muslimani topništvom, raketama, minobacačima gađali gradove i sela u Srbiji već su se branili (u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini) od agresora. Navedena činjenica nije ništa značila haškim tužiteljima i sudcima pa su donosili optužnice i presude po političkom diktatu i svojim kriterijima, a ne po međunarodnom pravu.

Na svečanosti zatvaranja rada Haškog suda glavni tajnik UN-a Guterres kazao je:

“Zasluga suda Ujedinjenih naroda u Hagu je što se u kolektivnu svijest ukorijenila činjenica da će oni koji su počinili zločine u ratovima morati položiti račune. Haški tribunal označio je kraj nekažnjivosti za ratne zločine”.

Malo morgen rekao bi Milošević.

Nažalost mnogobrojni počinitelji zločina nisu položili račune zahvaljujući lošem radu Haškog suda. Zločinci su dobili Republiku Srpsku, a Hrvati i Muslimani su istjerani sa svojih ognjišta i nikad se ne će moći vratiti na svoju djedovinu.

Haški sud je bio politički sud koji je izjadnačio krvnike i žrtve, agresora i branitelje što je nedopustivo. Nisu Hrvati napali Srbiju već su se branili u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Nisu Hrvati (njih 17%) u Bosni i Hercegovini osvajali područja gdje žive Muslimani već su branili svoju djedovinu (Srednja Bosna) gdje su živjeli tijekom stoljeća.

Do pomirenje nije došlo jer zločinci slobodno šeću, pravda nije zadovoljena, a budućnost na Balkanu je neizvjesna čemu je doprinio i Haški sud jer je bio politički sud, a ne sud pravde.

Zločini u Hrvatskoj

Ratko Mladić je u lipnju 1991. postavljen za komandanta 9. korpusa JNA u Kninu. Kao komandant 9. korpusa JNA podržao je srpske pobunjenike i stvaranje Srpske autonomne oblasti Krajine.  Tijekom ljeta 1991. godine predvodio je napade na selo Kijevo, Vrliku, Sinj, Šibenik, Zadar i drugdje.  Naredio je miniranje brane Peruća. Izvršeni su zločini nad civilima te počinjena velika razaranje gradova i sela. U studenom 1991. predvodio je napad na Škabrnju i Nadin gdje su počinjeni ratni zločini nad civilima. Haški sud je prešutio zločine nad Hrvatima, nije Mladića niti optužio niti sudio za zločine nad Hrvatima što je dobar pokazatelj o kakvom se sudu pravde radilo.

Zahvaljujući međunarodnoj politici (politici velikih sila), zahvaljujući Haškom sudu Srbija se nije suočila s istinom, nije priznala agresiju i počinjene zločine već je i danas čimbenik nestabilnosti (kao primjer može se navesti Crna Gora).

Srbija ne priznaje da je izvršila agresiju na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te na Kosovo, ne priznaje da je izvršila mnogobrojne zločine, ne priznaje mnogobrojne logore, silovanja, etničko čišćenje, mučenja te uništavanje privrednih, stambenih, kulturnih i sakralnih objekata, ne priznaje masovne grobnice i premještanje posmrtnih ostataka. 

 Haški sud je imao dvostruka mjerila: kada su u pitanju Hrvati ističe se postojanje zločinačkog pothvata (skoro u svim slučajevima), a kada su u pitanju Srbi i Muslimani onda se negira postojanje zločinačkog pothvata! Etničko čišćenje Hrvata iz istočne Slavonije, Posavine, Srednje Bosne je za tužitelje i sudce Haškog suda normalna pojava pa se ne može govoriti o sudu pravde.

Izjave Dodika i Vučića nakon konačne presude Ratku Mladiću pokazuju da vuk dlaku mijenja ali ćud nikako. Oni i dalje negiraju zločine srpske strane, negiraju da je Srbija bila agresor, da je izazvala rat u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hrecegovini te Kosovu. Nigiraju da je Srbija aktivno bila uključena u rat, da je naoružavala pobunjenike i slala vojsku i dobrovoljce u Hrvatsku i BiH.

Vučić laže kada kaže da je Srbija dostavila obimu dokumentaciju sudu. Srbija nije dostavila traženu dokumentaciju jer be iz iste bilo razvidno da je bila agresor. Haški sud je dopustio takvo ponašanje, a u slučaju Hrvatske su vršeni, pritisci, izricane prijetnje i sankcije. Srbija još nije vratila dokumentaciju (2021. godina) Vukovarske bolnice, nije vratila kulturna dobra ni arhivske dokumenta koje je otuđila.

Suđenja za ratne zločine koja je provela Srbija su sramota za sudstvo i pravnu državu. Srpski zločinci slobodno šeću, neki zločinci su umrli bez optužnice i suđenja, a za sve je kriva međunarodna zajednica jer je dopustila takvo ponašanje. 

Srbija ne surađuje ni po pitanju izručenja zločinaca, navodno će im suditi srpsko pravosuđe. Dosadašnji postupci pred srpskim sudovima pokazali su da se radi o farsi, a ne o poštenom suđenju ratnim zločincima.

Koliko je Haški sud bio jadan pokazuju i slučajevi Alilović i Kupreškić.

Slučaj Alilović: Čovjek iz Srednje Bosne je optužen za ratni zločin kojega nije počinio i koji u vrijeme navodnog zločina nije bio u Bosni i Hercegovini!

Slučaj Kupreškić je također primjer kako se radi o sudu nepravde. ”Na optuženičkoj klupi namijenjenoj najvećim ratnim zločincima sjedili su braća Zoran i Mirjan Kupreškić. Prije odlaska u Haag, u Lašvanskoj su dolini bili poznati kao muzikaši…Prema Goldsteonovoj optužnici oni su bili istinski monstrumi kao iz najstrašnijeg horora… Ali, kako je proces odmicao, optužbe su se razotkrivale kao monstruozna obavještajna montaža” (Starešina, 2005:9).

Višnja Starješina i Ivana Petrović, novinarke koje su pratile suđenja u Haagu, dale su realne ocjene o radu Haškog suda. Povodom izricannja presude Mladiću Ivana Petrović kazala je: 

“Bilo bi skandalozno da je drugačije”, no smatra da je presuda došla prekasno jer neće polučiti sve što je trebala. Podsjetila je da je prvi haški tužitelj Richard Goldstone u ljeto 1995. optužio Karadžića i Mladića uz silan pritisak zemalja članica NATO-a i međunarodne zajednice da to ne učini, a nakon toga je dao ostavku. Dodala je kako je Louise Arbour optužila Slobodana Miloševića pod istim pritiscima te je nakon toga dala ostavku, a nakon nje je došla Carla Del Ponte.

“Haški sud je u ovom slučaju Ratka Mladića, baš kao i Radovana Karadžića i Tolimira, koji je bio jako važan u srebreničkom genocidu i masakru jer je on bio general KOS-a i zapravo jedan od umova cijele priče, je presudio otprilike 700 godina kazni zatvora za genocid”, rekla je Petrović i pojasnila kako taj sud sudi po individualnoj kaznenoj i zapovjednoj odgovornosti.

Brammertz je u pravu kad kaže da ovo nije presuda protiv srpskoga naroda, ali za Bosnu i Hercegovinu je od ovih presuda puno važnija presuda Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine u predmetu Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid jer je sud tada zločin u Srebrenici proglasio genocidom”, istaknula je Petrović i dodala kako su, iako su im nedostajali obavještajni dokumenti kako bi dokazali genocid, pravno uporište za tu presudu pronašli u odluci krovnog UN-ovog pravosudnog tijela iz 1994. koju Srbija nije poštovala.

Petrović ističe da srebrenički genocid nije rasvijetljen do kraja jer se još ne zna koja je bila uloga međunarodne zajednice. “Tko je podupirao Ratka Mladića? Što je radilo Vijeće sigurnosti UN-a? Što je radila kontaktna skupina?”, neka su od pitanja koja se postavljaju kao i što su radile elitne britanske i francuske postrojbe pokraj Tomislavgrada, zašto nisu pritekli u pomoć, odgovori na ta pitanja morat će se naći u idućim godinama, ističe reporterka Dnevnika Nove TV.

Činjenica da Ratko Mladić nije odgovarao za zločine počinjene u Hrvatskoj ostavlja gorak trag. Petrović je kazala kako su se ti zločini nalazili u optužnici kad je Mladić uhićen, glavni tužitelj Brammertz je tada rekao da će ukloniti zločine počinjene u Hrvatskoj zbog brzine operativnosti postupka. Hrvatska je slala neke podneske koji nisu prihvaćeni pa Petrović smatra da su se trebali uložiti značajniji diplomatski i politički napori.

O radu Haškog suda pisala je i Višnja Starješina. Da bi se razumjelo postupanje tužilaštva treba pročitati (objavljeno 26. 11. 2017.):

http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/48583-graham-blewitt-stjepan-mesic-dvije-hrvatske-sestorke-i-bin-ladenova-akademija

Dana 25. rujna 1991. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda rezolucijom 713. donijelo je odluku o embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju. Tom rezolucijom je onemogućena legalna nabava oružja za obranu suvereniteta Republike Hrvatske. Tom Rezolucijom je ugrožena egzistencija hrvatskog naroda na hrvatskom vjekovnim područjima, prekršeno je pravo hrvatskog naroda na samobranu koje je zajamčeno Poveljom Ujedinjenih naroda.  

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (Haški sud) osnovan je od Vijeća sigurnosti UN-a 1992., a počeo je djelovati 1993. sa sjedištem u Den Haagu u Nizozemskoj. Nakon što je Haški sud prestao s radom može se zaključiti (analizirajući sudske postupke koji su vođeni) da je Haški sud bio politički sud, da je bio dio zločinačkog pothvata protiv samostalne hrvatske države.  Vrijeme će pokazati je li navedeni zaključak točan.

Izdvojeno mišljenje sutkinje Prisce Matimbe Nyambe u slučaju Tolimir i slučaju Mladić jasno pokazuje kakvi su ljudi sudili u Haagu.  Samo loši ljudi mogu negirati dokazani genocide u Srebrenici. Haška pravna lakrdija nije još završena…

Foto: You Tube, AFP

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved