Konačno je zločincu Ratku Mladiću izrečena pravomoćna presuda od strane Haškog suda. Haška lakrdija trajala je punih 26 godina. Prva optužnica podignuta je 25. srpnja 1995. godine, druga optužnica podignuta je 16. studenoga 1995.

Dana 11. srpnja 1996. izdat je međunarodni nalog za hapšenje Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Mladić je uhićen tek 26. svibnja 2011. godine, nakon 16 godina. Srbija ga je uz potporu međunarodne zajednice skrivala. On je srpski junak jer je stvorena Republika Srpska, etnički očišćena od Muslimana i Hrvata. Slučaj Mladić je jedan od primjera kako je međunarodna zajednica tolerira ponašanje Srbije, kako nije ništa poduzela da se zločinac uhiti prije 2011. godine. Međunarodna zajednica je dopustila Srbiji da skriva Mladića tijekom 16 godina!

Optužnica je objavljena 16. prosinca 2011. godine, a suđenje je započelo 16. svibnja 2012. (godinu dana nakon hapšenja). Ratko Mladić je optužen samo za zločine u Bosni i Hercegovini. Zločine u Hrvatskoj (koji su se nalazili u prvoj optužnici iz 1995.) glavni tužitelj Brammertz jednostavno je uklonio kao da se nisu ni dogodili! Sramotno, jadno, zločinački! Tako glavni tužitelj UN-ova suda shvaća pravdu i pravo. Objašnjenje da je to učinio zbog brzine postupka je sramotno, to je uvreda svim žrtvama u Hrvatskoj. Za glavnog  tužitelja Brammertza nisu postojale hrvatske žrtve, one nisu imale pravo na nikakvu zadovoljštinu!

Mladić je nepravomoćno osuđen 22. studenoga 2017. Osuđen je na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti u 15 općina u Bosni i Hercegovini, opsadu, snajpersko djelovanje i teroriziranje grada Sarajeva od 1992. do 1995. te držanje pripadnika mirovne misije UN-a kao talaca tijekom NATO bombardiranja.

Od 11 točaka optužnice, Mladić je osuđen po 10 točaka. Nije osuđen po jednoj, za genocid u šest bosanskohercegovačkih općina u kojima su u ratnom periodu jedinice pod njegovom komandom imale kontrolu i činile zločine nad nesrpskim stanovništvom. Među tim općinama je i Prijedor gdje su počinjeni masovni zločini nad Muslimanima i Hrvatima, gdje je potpuno izvršeno etničko čišćenje Muslimana i Hrvata!

Konačna presuda zločincu Ratku Mladiću izrečena je 8. lipnja 2021., potvrđena je prvostupanjska presuda: doživotni zatvor.

Mladić jest pravomoćno osuđen za genocid, ubojstva, etničko čišćenje, razaranje sela i gradova ali je njegovo djelo ostalo (Republika Srpska). Ostala je Republika Srpska etnički očišćena. Hrvati i Muslimani nisu se vratili u svoje domove, niti će se vratiti jer to međunarodna zajednica ne želi! Glavni pokretači agresije (političko i vojno vodstvo Srbije), genocida, razaranja Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova nisu kažnjeni. Haška pravda ima gorak okus jer je nagradila agresora, nije dovela do pomirenja već do novih podjela i neizvjesnosti na Balkanu.

Suditi monstrumu Mladiću bez uključivanja počinjenih zločina u Hrvatskoj pokazatelj je da se radi o političkom sudu, a ne o sudu pravde i prava. Tužitelji i sudci Haškog suda pokazali su nestručnost, neprincipijelnost i pristranost u više sudskih postupaka pa njegovim radom nitko nije zadovoljan. Najviše mogu biti nezadovoljni Hrvati jer zločini nad Hrvatima, u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, nisu procesuirani. Suditi Ratku Mladiću za zločine u Bosni i Hercegovini, a zločine u Hrvatskoj izbaciti iz optužnice je zločin. To je najbolji pokazatelj, jedan od mnogobrojnih kada su u pitanju zločini nad Hrvatima, da se ne radi o sudu pravde već o političkom sudu. Haškim sudom su paradirali nestručni, nemoralni i pristrani tužitelji i sudci. Drugostupanjsku presudu Ratku Mladiću čitala je sutkinja Prisca Matimba Nyambe koja je bila protiv izricanja konačne presude (za potvrđivanje prvostupanjske presude izjasnila su se 4 sudca, a Prisca Matimba Nyambe je imala izdvojeno mišljenje po svih 10 točaka optužnice). Žalosno je da haška sutkinja negira genocid u Srebrenici, da negira počinjene zločine i da čita konačnu presudu monstrumu Mladiću uz napomenu svog izdvojenog mišljenja. Ona je jedan od primjera kakvi su bjednici sudili na Haškom sudu. Evo nekoliko citata iz tiska o sutkinji:

“Pored ostalog, ona je navela da se, suprotno stavovima većine članova Vijeća, ne slaže sa stavom da je među pojedincima u snagama Srba i rukovodstvom Republike Srpske postojao udruženi zločinački pothvat prisilnog uklanjanja nesrpskog stanovništva, prenosi Tanjug.”

“Nyambe je dodala da ne smatra da je postojao zajednički cilj za takav zločinački pothvat, nego da je stanovništvo enklava “željelo otići”. I da je, uz pomoć Armije RBiH i Ratnog predsjedništva Žepe, postiglo sporazum o evakuaciji ljudi iz razloga ratne nužde.”

“Sukladno tome, ne mogu zaključiti da je bilo kakvo prisilno premještanje doprinijelo zaključku o genocidu ili udruživanju radi vršenja genocida. Kao što ne mogu zaključiti, na osnovu ukupnih dokaza iz spisa da su muslimanske civile u srebreničkoj i žepskoj enklavi progonile snage Srba s traženom posebnom namjerom“, napisala je Nyambe u izdvojenom mišljenju.”

Žalosno i sramotno!

“Nyambe je bila članica sudskog vijeća koje je osudilo Zdravka Tolimira za genocid u Srebrenici. Međutim, ona je izdvojila mišljenje na 38 stranica, gdje je rat u BiH nazvala “građanskim”, osporavala razmjere zločina u Srebrenici, stupanj krivice rukovodstva Republike Srpske te je Tolimira smatrala nevinim, javio je Klix.ba.”

Iz navedenoga je vidljivo kakve ljudske spodobe sude u Haagu.

Odvjetnica Sloković, koja je dobro upoznata s radom Haškog suda, je na upit novinarke komentirala rad Haškog suda:

“Velika većina njih nisu bili profesionalni suci, to su u najboljem slučaju bili profesori prava, ali bilo je ljudi koji s tim nisu imali nikakve veze. Tako da meni ova osoba (sutkinja Prisca Matimba Nyambe, nap. aut.) djeluje vrlo sporno, dakle to su bili neki ljudi koji su bili volonteri ili članovi nekakvih organizacija UN-a.” 

“Mislim da je početak suđenja, pripremne radnje u predmetu Čermak – Markač – Gotovina vodio sudac koji je bio predsjednik neke Uprave nekog plinskog poduzeća. To je nešto nečuveno. To su trebali biti najkvalitetniji suci, a ne suci koji se bore i sa obilježjima djela i sa procedurom gdje se dođe i do ovakvih apsurdnih situacija gdje zapravo proglašava

Navedeno pokazuje o kakvom se sudu radi. Izrečene su mnogobrojne opravdane kritike stručnjaka, novinara, političara i laika na rad Haškog suda koji je izjednačio agresora i žrtvu, koji nije sudio agresoru, koji je imao dvostruka mjerila, bio neprincipijalan, neprofesionalan, nemoralan i neetičan. Nisu Hrvati ni Muslimani topništvom, raketama, minobacačima gađali gradove i sela u Srbiji već su se branili (u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini) od agresora. Navedena činjenica nije ništa značila haškim tužiteljima i sudcima pa su donosili optužnice i presude po političkom diktatu i svojim kriterijima, a ne po međunarodnom pravu.

Na svečanosti zatvaranja rada Haškog suda glavni tajnik UN-a Guterres kazao je:

“Zasluga suda Ujedinjenih naroda u Hagu je što se u kolektivnu svijest ukorijenila činjenica da će oni koji su počinili zločine u ratovima morati položiti račune. Haški tribunal označio je kraj nekažnjivosti za ratne zločine”.

Malo morgen rekao bi Milošević.

Nažalost mnogobrojni počinitelji zločina nisu položili račune zahvaljujući lošem radu Haškog suda. Zločinci su dobili Republiku Srpsku, a Hrvati i Muslimani su istjerani sa svojih ognjišta i nikad se ne će moći vratiti na svoju djedovinu.

Haški sud je bio politički sud koji je izjadnačio krvnike i žrtve, agresora i branitelje što je nedopustivo. Nisu Hrvati napali Srbiju već su se branili u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Nisu Hrvati (njih 17%) u Bosni i Hercegovini osvajali područja gdje žive Muslimani već su branili svoju djedovinu (Srednja Bosna) gdje su živjeli tijekom stoljeća.

Do pomirenje nije došlo jer zločinci slobodno šeću, pravda nije zadovoljena, a budućnost na Balkanu je neizvjesna čemu je doprinio i Haški sud jer je bio politički sud, a ne sud pravde.

Zločini u Hrvatskoj

Ratko Mladić je u lipnju 1991. postavljen za komandanta 9. korpusa JNA u Kninu. Kao komandant 9. korpusa JNA podržao je srpske pobunjenike i stvaranje Srpske autonomne oblasti Krajine.  Tijekom ljeta 1991. godine predvodio je napade na selo Kijevo, Vrliku, Sinj, Šibenik, Zadar i drugdje.  Naredio je miniranje brane Peruća. Izvršeni su zločini nad civilima te počinjena velika razaranje gradova i sela. U studenom 1991. predvodio je napad na Škabrnju i Nadin gdje su počinjeni ratni zločini nad civilima. Haški sud je prešutio zločine nad Hrvatima, nije Mladića niti optužio niti sudio za zločine nad Hrvatima što je dobar pokazatelj o kakvom se sudu pravde radilo.

Zahvaljujući međunarodnoj politici (politici velikih sila), zahvaljujući Haškom sudu Srbija se nije suočila s istinom, nije priznala agresiju i počinjene zločine već je i danas čimbenik nestabilnosti (kao primjer može se navesti Crna Gora).

Srbija ne priznaje da je izvršila agresiju na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te na Kosovo, ne priznaje da je izvršila mnogobrojne zločine, ne priznaje mnogobrojne logore, silovanja, etničko čišćenje, mučenja te uništavanje privrednih, stambenih, kulturnih i sakralnih objekata, ne priznaje masovne grobnice i premještanje posmrtnih ostataka. 

 Haški sud je imao dvostruka mjerila: kada su u pitanju Hrvati ističe se postojanje zločinačkog pothvata (skoro u svim slučajevima), a kada su u pitanju Srbi i Muslimani onda se negira postojanje zločinačkog pothvata! Etničko čišćenje Hrvata iz istočne Slavonije, Posavine, Srednje Bosne je za tužitelje i sudce Haškog suda normalna pojava pa se ne može govoriti o sudu pravde.

Izjave Dodika i Vučića nakon konačne presude Ratku Mladiću pokazuju da vuk dlaku mijenja ali ćud nikako. Oni i dalje negiraju zločine srpske strane, negiraju da je Srbija bila agresor, da je izazvala rat u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hrecegovini te Kosovu. Nigiraju da je Srbija aktivno bila uključena u rat, da je naoružavala pobunjenike i slala vojsku i dobrovoljce u Hrvatsku i BiH.

Vučić laže kada kaže da je Srbija dostavila obimu dokumentaciju sudu. Srbija nije dostavila traženu dokumentaciju jer be iz iste bilo razvidno da je bila agresor. Haški sud je dopustio takvo ponašanje, a u slučaju Hrvatske su vršeni, pritisci, izricane prijetnje i sankcije. Srbija još nije vratila dokumentaciju (2021. godina) Vukovarske bolnice, nije vratila kulturna dobra ni arhivske dokumenta koje je otuđila.

Suđenja za ratne zločine koja je provela Srbija su sramota za sudstvo i pravnu državu. Srpski zločinci slobodno šeću, neki zločinci su umrli bez optužnice i suđenja, a za sve je kriva međunarodna zajednica jer je dopustila takvo ponašanje. 

Srbija ne surađuje ni po pitanju izručenja zločinaca, navodno će im suditi srpsko pravosuđe. Dosadašnji postupci pred srpskim sudovima pokazali su da se radi o farsi, a ne o poštenom suđenju ratnim zločincima.

Koliko je Haški sud bio jadan pokazuju i slučajevi Alilović i Kupreškić.

Slučaj Alilović: Čovjek iz Srednje Bosne je optužen za ratni zločin kojega nije počinio i koji u vrijeme navodnog zločina nije bio u Bosni i Hercegovini!

Slučaj Kupreškić je također primjer kako se radi o sudu nepravde. ”Na optuženičkoj klupi namijenjenoj najvećim ratnim zločincima sjedili su braća Zoran i Mirjan Kupreškić. Prije odlaska u Haag, u Lašvanskoj su dolini bili poznati kao muzikaši…Prema Goldsteonovoj optužnici oni su bili istinski monstrumi kao iz najstrašnijeg horora… Ali, kako je proces odmicao, optužbe su se razotkrivale kao monstruozna obavještajna montaža” (Starešina, 2005:9).

Višnja Starješina i Ivana Petrović, novinarke koje su pratile suđenja u Haagu, dale su realne ocjene o radu Haškog suda. Povodom izricannja presude Mladiću Ivana Petrović kazala je: 

“Bilo bi skandalozno da je drugačije”, no smatra da je presuda došla prekasno jer neće polučiti sve što je trebala. Podsjetila je da je prvi haški tužitelj Richard Goldstone u ljeto 1995. optužio Karadžića i Mladića uz silan pritisak zemalja članica NATO-a i međunarodne zajednice da to ne učini, a nakon toga je dao ostavku. Dodala je kako je Louise Arbour optužila Slobodana Miloševića pod istim pritiscima te je nakon toga dala ostavku, a nakon nje je došla Carla Del Ponte.

“Haški sud je u ovom slučaju Ratka Mladića, baš kao i Radovana Karadžića i Tolimira, koji je bio jako važan u srebreničkom genocidu i masakru jer je on bio general KOS-a i zapravo jedan od umova cijele priče, je presudio otprilike 700 godina kazni zatvora za genocid”, rekla je Petrović i pojasnila kako taj sud sudi po individualnoj kaznenoj i zapovjednoj odgovornosti.

“Brammertz je u pravu kad kaže da ovo nije presuda protiv srpskoga naroda, ali za Bosnu i Hercegovinu je od ovih presuda puno važnija presuda Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine u predmetu Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid jer je sud tada zločin u Srebrenici proglasio genocidom”, istaknula je Petrović i dodala kako su, iako su im nedostajali obavještajni dokumenti kako bi dokazali genocid, pravno uporište za tu presudu pronašli u odluci krovnog UN-ovog pravosudnog tijela iz 1994. koju Srbija nije poštovala.

Petrović ističe da srebrenički genocid nije rasvijetljen do kraja jer se još ne zna koja je bila uloga međunarodne zajednice. “Tko je podupirao Ratka Mladića? Što je radilo Vijeće sigurnosti UN-a? Što je radila kontaktna skupina?”, neka su od pitanja koja se postavljaju kao i što su radile elitne britanske i francuske postrojbe pokraj Tomislavgrada, zašto nisu pritekli u pomoć, odgovori na ta pitanja morat će se naći u idućim godinama, ističe reporterka Dnevnika Nove TV.

Činjenica da Ratko Mladić nije odgovarao za zločine počinjene u Hrvatskoj ostavlja gorak trag. Petrović je kazala kako su se ti zločini nalazili u optužnici kad je Mladić uhićen, glavni tužitelj Brammertz je tada rekao da će ukloniti zločine počinjene u Hrvatskoj zbog brzine operativnosti postupka. Hrvatska je slala neke podneske koji nisu prihvaćeni pa Petrović smatra da su se trebali uložiti značajniji diplomatski i politički napori.

O radu Haškog suda pisala je i Višnja Starješina. Da bi se razumjelo postupanje tužilaštva treba pročitati (objavljeno 26. 11. 2017.):

http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/48583-graham-blewitt-stjepan-mesic-dvije-hrvatske-sestorke-i-bin-ladenova-akademija

Dana 25. rujna 1991. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda rezolucijom 713. donijelo je odluku o embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju. Tom rezolucijom je onemogućena legalna nabava oružja za obranu suvereniteta Republike Hrvatske. Tom Rezolucijom je ugrožena egzistencija hrvatskog naroda na hrvatskom vjekovnim područjima, prekršeno je pravo hrvatskog naroda na samobranu koje je zajamčeno Poveljom Ujedinjenih naroda.  

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (Haški sud) osnovan je od Vijeća sigurnosti UN-a 1992., a počeo je djelovati 1993. sa sjedištem u Den Haagu u Nizozemskoj. Nakon što je Haški sud prestao s radom može se zaključiti (analizirajući sudske postupke koji su vođeni) da je Haški sud bio politički sud, da je bio dio zločinačkog pothvata protiv samostalne hrvatske države.  Vrijeme će pokazati je li navedeni zaključak točan.

Izdvojeno mišljenje sutkinje Prisce Matimbe Nyambe u slučaju Tolimir i slučaju Mladić jasno pokazuje kakvi su ljudi sudili u Haagu.  Samo loši ljudi mogu negirati dokazani genocide u Srebrenici. Haška pravna lakrdija nije još završena…

Foto: You Tube, AFP

Dr. Marko Jukić