Connect with us

Društvo

„S margine političkoga spektra“ – Jugočetnici i jugofili protiv „Vatrenih“

Published

on

Naslovnica Hrvatskog tjednika

Jugočetnicima i jugofilima smeta hrvatska država, ne napadaju ju direktno već preko sportskih, kulturnih i drugih institucija. Napadi na nogometnu vrstu i izbornika nogometne vrste napadi su na hrvatsku državu i narod. 

Baba Vedrana se oglasila povodom nastupa hrvatske nogometne vrste u Kataru. Baba je u svom osvrtu pokazala svoju mržnju prema hrvatskoj državi, lupetala je o praznim ulicama za vrijeme utakmica, lupetala je o klitorisu Hrvateka te o socijali u neokomunističkoj Plenkovićevoj Hrvatskoj. Baba se ne može načuditi Hrvatekima koji se vesele uspjesima naših športaša. Uspjesima svojih športaša vesele se Njemci, Španjolci, Talijani, Englezi, Francuzi, Argentinci, Brazilci itd. pa Hrvateki nisu nikakav patološki izuzetak. Baba svojim objavama izražava svoju patološku mržnju prema hrvatskoj državi i Tuđmanu koji je uspio obnoviti hrvatsku državu nakon tisuću godina. Baba je opet spomenula laž o 200 Tuđmanovih obitelji zanemarujući činjenicu da današnju Hrvatsku ne vode Tuđmanovi ljudi već potomci komunista koji nastavljaju komunističku vladavinu. Kaže Vedrana da se bolje osjeća u susjednoj državi ali se ne miče iz Hrvatske u kojoj zagađuje javni prostor svojim prostotama i izražavanjem svoje mržnje. Zašto Vedrana ne ode u voljenu Srbiju budući da je grozno živjeti u „ustaškoj“ Hrvatskoj?

 Uoči utakmice s Brazilom jugonovinarčić Slobodanke napisao je: „Zlatko Dalić je slučajno postao izbornik i još slučajnije je to i danas. A svi se boje izgovoriti bjelodano – naprosto smo miljenici sreće.“

Priča kako je Dalić slučajno postao izbornik još bi mogla proći ali rezultati koje je Dalić postigao nisu slučajnost, niti sreća kako orijunaško piskaralo piše. Orijunaško piskaralo obezvrijeđuju svaki uspjeh Hrvatske bez obzira na kojem planu je postignut. Mržnja izražena prema Daliću je ustvari mržnja prema Hrvatima i Hrvatskoj jer je izbornik Dalić s nogometnom vrstom promovirao Hrvatsku. Činjenice su da je Dalić poveo Hrvatsku na svjetsko prvenstvo u Rusiji da je Hrvatska igrala finale i bila druga 2018. godine, da je nakon četiri godine Hrvatska opet u polufinalu svjetskog prvenstva. Na aparatima su Vedrana, Sašenka, Ivica, Ante posranko, Boris četo, Miljenko izbjeglica, Žarko lažljivac i ostala bagra koja pljuje po hrvatskoj državi ali od iste dobro živi zahvaljujući neokomunističkoj Plenkovićevoj vlasti koja nagrađuje mrzitelje hrvatske države. Plenkovićeva vlast financira govor mržnje (npr. tjednik „Novosti“, HAVC) prema Katoličkoj crkvi, prema domoljubima, prema stvarnim braniteljima i svima koji danas brane hrvatski identitet.  

Slika 2. Financiranje iz proračuna

Novinarčić Slobodanke napisao je i ovo: Tri su temelja na kojima počiva suvremena Hrvatska: branitelji, Katolička crkva i nogomet (naravno, reprezentativni, a ne klupski). I s ta tri temelja nema zajebancije.

Kao da su u pitanju grb, zastava i himna, o njima se ima govoriti samo s poštovanjem ili, još bolje, s obožavanjem. Ne dao vam bog zezati se na račun neke od svetih sastavnica našeg identiteta.

One, doduše, nisu službeno zaštićene kao grb, zastava i himna, ali podliježu jednakom konsenzusu da s njima nema zajebancije. A opet, kako se ne zezati kad je svaki od ta tri temelja groteskno napuhan?“

Mrzitelju Hrvata i hrvatske države smeta hrvatski grb, himna i zastava. Smeta mu Katolička crkva, smetaju mu branitelji i nogometna vrsta. Napadajući izbornika Dalića orijunaško piskaralo izražava svoju mržnju prema domoljubima, vjernicima i svemu onome što promiče hrvatsku državu. Novinarčić spominje slabosti Plenkovićeve neokomunističke Hrvatske (broj branitelja i braniteljski udruga) pa želi zakamuflira svoju mržnju. To je jeftin, proziran, pokušaj koji ne prolazi. Pati mali novinarčić Slobodanke zbog uspjeha nogometne vrste, pati zbog veselja domoljuba, vjernika i navijača nogometne vrste. Ne  možemo pomoći mrzitelju Ivici, neka pati!

U Budimpešti možete vidjeti hrvatski grb s prvim bijelim poljem, iz 1880. godine kojega mrzitelji Hrvata i hrvatske države nazivaju ustaškim (pedeset godina prije nego su se pojavile ustraše!).

Slika 3. Grb Ugarske iz 1880. (Budimpešta)

Novinarčić Slobodanke piše: „Konačno, s časnom iznimkom Vedre, sve funkcioniraju na daljinsko upravljanje: kad HDZ-u ili nekoj još desnijoj političkoj formaciji ustreba potpora iz baze, one se rado uključe iskazujući prigodnu podršku svojim visokim političkim pokroviteljima“. Iz navedenoga se vidi koga podržava novinarčić i kako uspjeh Vatrenih obezvrjeđuje mješajući politiku i nogomet. Smeta velikom orijunašu što je izbornik stvorio jedinstvo u reprezentaciji pa izbornika časti izrazom „sitna duša“. Nitko orijunašu Ivici ne brani pravo da ne voli izbornika ali nema pravo na širenje mržnje. Kaže orijunaš da je on kao mušterija uvijek u pravu. OK! Ali takozvanih mušterija, hrvatskih branitelja i domoljuba ima mnogo više nego orijunaša i mrzitelja Hrvatske pa oni imaju pravo prvenstva.   

Nitko nikada nije tvrdio da je izbornik Dalić nenadmašni trener kako orijunaško piskaralo piše. Rezultati govore kakav je Dalić trener: odveo je Vatrene u Rusiju, igrao u finalu i osvoji drugo mjesto, uspješno vodio Vatrene u Ligi nacija, pa ponovo odveo Vatrene na Svjetsko prvenstvo u Kataru gdje je izborio polufinale. Dakle rezultati govore kakav je trener. U Hrvatskoj ima barem milijun „izbornika“ koji bi momčad posložili drugačije, koji bi izabrali drugačiju strategiju ali samo jedan može biti izbornik. Izbornik Zlatko Dalić  je sjajno odradio svoj posao. Mogao je otići nakon uspjeha u Rusije jer je jasno da je teško ponoviti taj sjajni uspjeh. Nije otišao jer je vjeran svojoj domovini, svom narodu.  Sada je opet napravio sjajan rezultat  i to je ono što mrziteljima Hrvatske strašno smeta. Neka pate kada ne vole Hrvatsku!

Mrziteljima smeta što je izbornik Zlatko Dalić gospodin, domoljub i vjernik. Zlatko Dalić je gospodin koji čestita protivniku koji je bio bolji, ponizan je (nikada se nije razbacivao izjavama: samljet ćemo protivnika, kao što se radili drugi koje orijunaši jako vole), dostojanstven u pobjedi i porazu. To ga čini velikim čovjekom. Neka orijunaš Ivica pati, to je njegovo pravo koje mu hrvatski navijači i branitelji ne će osporiti.

Mrziteljima Hrvata i hrvatske države zasmetala je izjava izbornika Zlatka Dalića:  Ovo je baš za hrvatski narod. Ovo nam treba i zaista svaka čast dečkima. Sjajna utakmica od prve do zadnje minute. Izbacili smo najvećeg favorita. Ovo je Hrvatska, ponos, hrabrost, vjera i domoljublje.

Ovo je pobjeda svih nas, svi su dali maksimum. Hvala i onima na klupi, koji isto žive za ovu reprezentaciju. Pozdravio bih sve moje prijatelje koji pišu i komentiraju. Neka uživaju svi Hrvati u cijelom svijetu. Mi možemo puno napraviti. Uživajte i hrvatski branitelji, ovo je bilo za vas!“

Što je sporno u navedenoj izjavi? Ništa!

Jugočetnicima i jugofilima smeta što je izbornik pobjedu posvetio hrvatskom narodu, a posebno hrvatskim braniteljima. Tom izjavom izbornik Dalić nije nikoga isključio niti uvrijedio. Neprijateljima hrvatske države smetaju hrvatski branitelji koji su najzaslužniji da imamo svoju državu. Jugočetnička bagra složna je u izražavanju mržnje prema hrvatskoj državi, identitetu, grbu, zastavi, himni, kuni, svemu što je obilježje hrvatskog identiteta.

Kažu da je Plenkovićeva neokomunistička Hrvatska „ustaška“ država ali ne žele otići iz te „ustaške“ države jer ih ista nagrađuje za govor mržnje prema hrvatskim braniteljima i domoljubima. Zašto ne otiđu iz „ustaške“ Plenkovićeve Hrvatske u voljenu zemlju po svom izboru, a nas puste na miru. Pitanja za druga Andreja: Zar nije dosta izražavanja mržnje prema svemu hrvatskom, prema braniteljima, Katoličkoj crkvi, Tuđmanu i svima onima koji dišu i misle za Hrvatsku? Do kada će porezni obveznici financirati (tjednik „Novosti“, HAVC) govor mržnje prema hrvatskoj državi i narodu?

Hrvatski sportaši pojedinačno (Janica i Ivica Kostelić, Goran Ivanišević, Marin Čilić, Mate Pavić, Nikola Mektić, Barbara Matić i mnogi drugi), momčadski sastavi (nogometna, rukometna, vaterpolo reprezentacija…) su najbolji ambasadori naše zemlje i zaslužni su da se za malu Hrvatsku zna u svim djelovima svijeta. Nogomet kao najpopularniji šport pronio je ime male Hrvatske u sve djelove svijeta i to je ono što jugočetnicima i jugofilima smeta.

Smeta im što su ulice naših gradova i malih mjesta puste kada igra reprezentacija, smeta im veselje navijača, smetaju im crveno bijeli kvadratići, smetaju im zastave, baklje, smeta im dostojanstveno slavljenje Modrića i ostalih pa izmišljaju svađe, nezadovoljstvo i raspad sustava. E taj film nisu gledali već su ga sanjali.    

Kada se zna da Italija i drugi put uzastopce nije izborila odlazak na završni turnir, da je Njemačka opet ispala već u skupini, Španjolska se nanovo oprostila od natjecanja već u osmini finala slabije izvodeći jedanaesterce, Brazil i Portugal su se oprostili u četvrtfinalu… uspjeh Vatrenih je veličanstven i to nas domoljube veseli, a mrzitelje žalosti pa rigaju mržnju prema domoljubnim Hrvatekima.

Izjava izbornika da je pobjeda protiv Brazila za hrvatske branitelje iživcirala je i Sašenku, unuku zločinca Tita, pa se Sašenka pita: Zašto je ova pobjeda rezervirana isključivo za Hrvate domoljube, branitelje i vjernike?“ Izjavom Dalić nije isključio nikoga već je naglasio da je pobjedu posvećuje domoljubnim Hrvatima, braniteljima i vjernicima. Pa nije mogao posvetiti pobjedu jugočetničkim mrziteljima (Sašenki, Vedrani, Anti, Ivici, Žarku, Aleksandru i sličnima). Da je pobjedu posvetio njima to bi bila velika uvreda za njih jer oni ne vole domoljubne Hrvate niti Hrvatsku.   Sašenka je ponosna na svog dedu, zločinca Tita, kojeg su međunarodni stručnjaci i istraživačke institucije svrstali u skupinu najvećih zločinaca dvadesetoga stoljeća. Sašenka se pita zar pobjeda nije i za nju i njene istomišljenike, mrzitelje Hrvata i hrvatske države? Nitko nije kazao da nije za sve dobronamjerne ljude u Hrvatskoj i svijetu, ali Sašenka i njoj slični su svojim komentarima pokazali da pate zbog uspjeha hrvatske vrste.  Sašenka, unuka zločinca Tita, pita o biti športa zaboravljajući da je nju uspjeh nogometne vrste rastužio i da ga doživljava suprotno od branitelja, domoljuba i vjernika Hrvata. Nitko Sašenki ne brani da bude ponosna na uspjeh vrste ali ona je svojim  komentarom pokazala da nije ponosna već tužna.

Žarko kaže: U pozadini iza Luke Modrića uvijek viri Plenković ili Franjo Tuđman i to se ne može zaboraviti”.

Moralni jadnik vidi ono što želi vidjeti, tako je lagao kada je svjedočio protiv studenata 1972. godine, lagao je u Haagu pa ne treba ozbiljno shvaćati što  mrzitelj hrvatske države lupeta.

Mrzitelj Boris je u podcastu Sportligt rekao: „Ne volim hrvatsku reprezentaciju jer su mali debili doveli Thompsona da im pjeva“. Ovaj govor mržnje financira Andrej Plenković našim novcem! Boris širi mržnju, svoje neistomišljenike naziva „desničarskom stokom“ i „katoličkim talibanima“. Nažalost, tjednik „Novosti“ Srpskog narodnog vijeća, koji širi mržnju financira se iz proračuna pa na taj način ministarka Ninočka i njen šef Andrej potiču nacionalnu i vjersku netrpeljivost, potiču širenje mržnje prema Hrvatima i hrvatskoj državi.  

Komesarka Mirela (potpredsjednica saborskog Odbora za informatizaciju i medije) okomila se na naslovnicu Hrvatskog tjednika pa kaže: ‘Očekujem reakciju nadležnih’.

Komesarka kaže: „Ovim postupkom, Hrvatski tjednik krši Zakon o medijima koji jasno i nedvosmisleno zabranjuje poticanje i veličanje nacionalne, rasne, vjerske, spolne ili druge neravnopravnosti ili neravnopravnosti na temelju spolne orijentacije kao i ideološke ili državne tvorevine nastale na takvim osnovama. Također, ovakvo, neprihvatljivo djelovanje Hrvatskog tjednika predstavlja grubo nanošenje štete po ugled i dostojanstvo Hrvatske i njezinih građana u civiliziranom svijetu, pa pozivam i očekujem adekvatnu reakciju svih nadležnih institucija Republike Hrvatske na ovakvo neodgovorno i neprihvatljivo postupanje Hrvatskog tjednika“.  

Gdje komesarka Mirela vidi „veličanje nacionalne, rasne, vjerske, spolne ili druge neravnopravnosti ili neravnopravnosti na temelju spolne orijentacije“.? Očito radi se o mržnji komsesarke koja u naslovnici vidi ono čega nema. Nikada komesarka Mirela nije reagovala na naslovnice „Novosti“ (koje šire nacionalnu netrpeljivost i mržnju) pa je jasno o čemu se radi. Pijanci vide bijele miševe na svakom uglu, a komesarka vidi „ustaše“ u Plenkovićevoj neokomunističkoj Hrvatskoj.

Slika 4. Naslovnice „Novosti“

Očito je da komesarka pati zbog uspjeha nogometne vrste i veselja hrvatskih domoljuba. Neka pati kada je zadojena neizmjernom mržnjom.

Hrvatska nogometna vrsta ostvarila je sjajan uspjeh! Neka pati koga smeta!

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved