Connect with us

Društvo

“S margine političkoga spektra” – Ministar ne zna što je to “srpski svet”!?

Published

on

Krvavo ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija na Cetinju. Ozlijeđeno je sedam policajaca i desetak prosvjednika, a 14 ih je privedeno.

Ustoličenje metropolita Joanikija, metropolita SPC-a, na Cetinju bio je izraz velikosrpskog nacionalizma i imperijalističke politike Srbije. Srpska pravoslavna crkva (SPC) ponovno se pokazala kao politička organizacija koja promiče velikosrpski nacionalizam, koja negira Crnu Goru kao državu i Crnogorce kao narod.

Crnogorci su imali svoju pravoslavnu crkvu u 18. stoljeću, Autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve dokinula je Srbija 1918. godine (službeno 1920.). Crnogorska pravoslavna crkva pripojena je Srpskoj pravoslavnoj crkvi! Godine 1993. Crnogorska pravoslavna crkva je obnovljena, ima podršku Crnogoraca ali nije dobila crkveno priznanje. Metropolija crnogorsko-primorska (Metropolija SPC-a u Crnoj Gori) promiče velikosrpski nacionalizam pa je u suprotnosti s državnim interesima Crne Gore.

Grb Crnogorske pravoslavne crkve

Ustoličenje metropolita SPC-a na Cetinju je čin agresije na Crnu Goru i crnogorski narod jer su se crnogorski metropoliti birali ispred Cetinjskog manastira prije nasilnog ukidanja Crnogorske pravoslavne crkve 1920. godine.

Srbijanska vlada i vodstvo SPC-a mobilizirali su prosrpske snage tijekom prošlogodišnjih izbora u Crnoj Gori što je rezultiralo formiranjem prosrpska vlade. Za premijera je izabran lider prosrpske koalicije kojeg je podržala SPC. SPC se u Crnoj Gori ponaša kao politička stranka koja vrši promociju velikosrpskog nacionalizma i negacije crnogorskog identiteta.

Crnogorci smatraju uvredom i provokacijom činjenicu da će poglavar SPC-a biti ustoličen u manastiru gdje po tradiciji počivaju moći svetog Petra Cetinjskog, crnogorskog sveca iz dinastije Petrović-Njegoš, pa su uz prijetnju građanskim otporom predložili čelnicima SPC-a da tu ceremoniju održe negdje drugdje. Međutim, svetosavac patrijarh Porfirije nije želio ustoličenje u nekom drugom mjestu već je želio sukob, nasilje i krv.

Nasilno ustoličenje metropolita SPC-a u Cetinjskom manastiru je čin destabilizacije Crne Gore koji podsjeća na događaje devedesetih godina koji su doveli do ratova. Sadašnje vodstvo Srbije i SPC-a provode velikosrpsku imperijalističku politiku i promiču velikosrpski nacionalizam. Ta politika je nastavak politike Slobodana Miloševića. Crnogorci nisu bili protiv ustoličenja metropolita SPC-a već su bili protiv ustoličenja u Cetinjskom manastiru. Inzistiranje SPC-a na ustoličenju u Cetinjskom manastiru je čin agresije SPC-a i Srbije na Crnu Goru.

Patrijarha Porfirija promiče velikosrpsku imperijalističku i nacionalističku politiku pa je inzistirao na ustoličenju u Cetinjskom manastiru. Patrijarh Porfirije i metropolit Joanikije su helikopterom prebačeni do manastira, kao u nekom filmu, gdje je održan obred ustoličenja. Prema dosadašnjem ponašanju novi crnogorski metropolit SPC-a nije čovjek vjere i mira već borbeni promotor velikosrpskog nacionalizma.Srpski popovi su se ponovno iskazali, u manastiru su pjevali o povratku srpske vojske na Kosovo!?

Srpski političari danas govore o stvaranju “srpskog sveta” koji treba štititi Srbe izvan Srbije. Radi se o ostvarivanju plana velike Srbije drugim sredstvima gdje glavnu ulogu ima Srpska pravoslavna crkva. SPC vrši destabilizaciju u susjednim zemljama: Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Makedoniji i Hrvatskoj. Nijeda država od spomenutih nema aspiracija na teritorij Srbije ali Srbija ima aspiracija na teritorij spomenutih država pa se naoružava i prijeti susjedima, a Plenković i njegov ministar to ne shvaćaju (ne žele shvatiti).

Crnogorski književnik Milorad Popović ističe da je jedina misija SPC-a u Crnoj Gori propagiranje velikosrpstva i negiranje ne samo državnosti, nego i etničke, kulturne, društvene i svake druge posebnosti Crnogoraca.

Slično je i u Hrvatskoj gdje sveštenici SPC-a govore o srpskim zemljama, a ne o samostalnoj Hrvatskoj. Plenković i njegov ministar to ne shvaćaju (ne žele shvatiti).   

Nažalost, Europska unija niti međunarodna zajednica ne shvaćaju ozbiljnost situacije na Balkanu. Ne shvaćaju da se radi o destabilizacija šireg prostora u čemu sudjeluje i Rusija. Radi se o širem geopolitičkom i geostrateškom sukobu interesa velikih sila.

Adrianu Vuksanoviću, čelniku stranke hrvatske manjine u Crnoj Gori, upućene su prijetnje na portalu In4s: „sve Hrvate iz tadašnje Jugoslavije trebalo pobiti i protjerati“ te kako će on platiti među prvima i da mu „ne gine ražanj“. Na istoku ništa novoga, samo mržnja i prijetnje.

Srbijanski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin rekao je da je zadatak sadašnje generacije srpskih političara “da stvori srpski svijet da bi zaštitio Srbe”.

Također je kazao kako “srpski svijet” nije poziv na sukobe, već je “odgovor na političko i fizičko nasilje nad Srbima, na šutnju o zločinima u Oluji, na podsmjehivanje poklanim podrinjskim Srbima”. Jasno je Srbija nastavlja nacionalističku politiku Slobodana Miloševića i da vrši destabilizaciju susjednih država. Na prijetnje Vulina nema odgovarajuće reakcije hrvatske države. Umjesto da hrvatska vlada podsjeti Vulina na zločine Srba i Srbije tijekom ratova 1991. – 1995. hrvatska vlada šuti. Sramotno i izdajnički!

MEMORANDUM SANU II (glavni tvorci Dobrica Ćosić i Ljubomir Tadić, 2012. godine, glavne točke):

  • Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;
  • Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu;
  • Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;
  • Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;
  • Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem;
  • Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;
  • Pomagati otcjepljenje Republike Srpske;
  • Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu;
  • Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

Destabilizacija Crne Gore, koja se provodi duže vrijeme, je dio šireg plana Velike Srbije i Velike Rusije. Vodstvo Europske unije nije doraslo novonastaloj geostrateškoj i geopolitičkoj situaciji na Balkanu, kao što nisu bile ni devedesetih godina prošlog stoljeća što je rezultiralo krvavim sukobom na području bivše Jugoslavije.

Novinari, politolozi, pisci shvaćaju što znači “srpski svet”, a hrvatski ministar ne shvaća!?

  • Novinar Vlado Vurušić: ‘Iza Porfirija stoji Vučić, a jasno je i tko je iza njega‘ Vučić želi kompenzirati davni gubitak Kosova i skrenuti pozornost srbijanske javnosti s povezanosti režima i kriminalne skupine Veljka Belivuka
  • Sve te tri “silnice” – SPC, Vučićev režim i sadašnja prosrpsko-proruska vlada u Podgorici, koju inače izjedaju mnogi unutarnji sukobi i razmirice – ujedinili su se na istom zadatku, pokušaju kastriranja crnogorske državnosti te crkvene i nacionalne različitosti. Zanimljivo je da prorežimske snage u Crnoj Gori, ali i provučićevski mediji u Srbiji, bunt u Cetinju nazivaju “pokušajem državnog udara”, a neki moskovski listovi zbivanja u Cetinju uspoređuju s “pučističkim” ukrajinskim Majdanom.
  • Prema Popoviću, cilj je “namjesničke vlasti, koju su postavili Beograd i Moskva da bi mijenjali društveni, politički, identitetski karakter Crne Gore jedan – pretvaranje Crne Gore u projekt tzv. srpsko-ruskog sveta”. U tome je cijela stvar, a da bi se to postiglo, prvi i osnovni cilj je uništenje crnogorske nacije, identiteta, smatra Popović. Maske su pale, pozicije su zauzete i odstupanja nema jer, zasad, teško je naći ili predvidjeti pobjednika, kao i da će se bilo koja strana “predati bez borbe”, što samo komplicira situaciju.
  • Srbijanski politolog Tomislav Marković kaže, iako na prvi pogled izgleda kao trijumf crkvenih i državnih silnika, “krvavo ustoličenje mitropolita Joanikija veliki je poraz i Crkve i političkih snaga kojima služi”.
  • Šeki Radončić, novinar, publicist i član crnogorskog Helsinškog odbora, rekao je kako se provodi plan stvaranja Velike Srbije.  Htio bi ukazati na jedan zlokoban plan napravljen u ovalnim sobama Beograda, Moskve i SPC-a koje je na Cetinju trebalo izazvati građanski rat, da bi u konačnici i Đukanović bio optužen, da je izazvao ubojstva na Cetinju. Taj dan pokazuje da je SPC prešla granicu i postala egzekutor i agresor u Crnoj Gori i postala klasična vojna i politička organizacija. Nemojmo zaboraviti vladu Crne Gore koja je bila lokomotiva europskih integracija, a pretvorena je u vagon i ona je stvorila kaos. On je počeo onog trenutka kad je Irinej došao u Podgoricu i rekao da Srbi u Crnoj Gori žive gore nego pod NDH i da im je kao da su u Jasenovcu. Onda su slijedili izbori, Crkva je postavila Krivokapića, izabrala sve šefove policije, ministre.
  • Nemojmo zaboraviti rusku komponentnu i da je Lavrov samo nekoliko dana prije događaja na Cetinju izjavio da Amerika ruši SPC. Sve to govori o pokušaj urušavanja Crne Gore kao NATO članice.
  • Mitropolit Mihailo (Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorski): Teror Srbije nad nama i okupaciju naše zemlje tumači kao uvođenje reda i poretka u zemlji.

Metropolit crnogorski Mihailo

Hrvatska vlada je šutnjom podržala desant na Crnu Goru (Vjekoslav Krsnik). Srbija i nakon četiri izgubljena rata ne odustaje od svojih imperijalnih ciljeva pa preko SPC-a vrši destabilizaciju država u svom susjedstvu.

Srpske pravoslavne crkve koja je u novim okolnostima postala udarna politička pesnica poražene agresivne velikosrpske imperijalističke politike nakon što je u nedavnoj prošlosti doživjela četiri vojna poraza. Naravno da je u tim novim okolnostima velika odgovornost za ove dramatične događaje u Crnoj Gori na novom patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Porfiriju kojemu je poslije ustoličenja javna Hrvatska televizija intervjuom u udarnom dnevniku poklonila veliku pozornost, što je on iskoristio da spomene kako se osjeća kao obnovitelj velikosrpske države Srba, Hrvata i Slovenaca. (Krsnik)

Ministar Grlić Radman se zapitao: “Što bi to (srpski svijet) trebalo značiti, to bismo htjeli znati“. “Sve one invazivne, osvajačke, hegemonističke politike su poražene. Ovdje nema mjesta takvim politikama i mi ćemo se snažno braniti protiv bilo kakvih njihovih oblika“.

Bilo bi dobro da ministar Grlić Radman pročita i posluša što pišu i govore neovisni novinari, pisci, publicisti o događajima na ovim prostorima. To će mu možda pomoći da shvati što znači “srpski svet” i kuda vodi politika druga Plenkovića. Obrana samostalnosti, nacionalnog, kulturnog i vjerskog identieta Crne Gore mora biti načelan stav jer je to važno za stabilnost šireg područja i same Republike Hrvatske.

Ministar Gordan Grlić Radmna, kao ni premijer Plenković, ne shvaćaju (ne žele shvatiti) da se u Hrvatskoj provodi srpska invazivna, osvajačka i hegemonistička politika (Memorandum SANU II.). Promotorio te politike su Milorad Pupovac i SPC-a uz suglasnost i veliku novčanu podršku premijera Plenkovića (Vlade RH).

Još je Vulin kazao da je “srpski svet‘ odgovor na vraćanje ustaštva u službenu politiku Hrvatske‘. Drug Superman (Plenović) se nije očitovao na izjave ministra Srbije, valjda da ne naljuti svog koalicijskog partnera Pupija, da je njegova službena politika ustaška!?

Ovo je još jedan primjer da je Plenkovićeva pomirba njegova fikcija i čin veleizdaje nacionalnih interesa.

Na novoj covid-karti cijela neokomunistička Hrvatska crvena je (stvarnost i simbolika).

Foto: Vlada RH, wikipedija

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved