Ljudima se nudi da se, preko jednostavnoga poklona Sotoni, priklone pobjedničkoj strani koja ima novac, medije i moć, pa će biti nagrađeni a prijeti im se da će u protivnom biti kažnjeni

Piše: don Josip Mužić slika: Vezanje Sotone (Binding Satan), PracticallyKnownTheology

Već smo toliko navikli da nas zasipaju očitovanjima sotonizma u javnosti da to više nikoga ne iznenađuje i postaje zamorna ta ponavljajuća ružnoća, neukusna bestidnost i zaglupljujuća vulgarnost.

Promjena strategije

Donedavno je đavlova strategija bila uvjeriti nas da ne postoji kako bi mogao uspješnije djelovati. Što se dogodilo da on sada „izlazi iz ormara” i obznanjuje svima da postoji? Promijenile su se okolnosti jer je sada, nakon dugoga i mukotrpnoga rada koji je trajao stoljećima, đavao došao vrlo blizu ostvarenja svoga cilja da vlada Zapadom i da preko njega uspostavi svoj novi svjetski poredak. Zato se više ne skriva, nego procjenjuje da mu je isplativije da se javno očituje pred svima. Bolje reći, sada se bahato razmeće svojim „sjajem” svjestan da ga u tome nitko ne može spriječiti. U tu svrhu bira događaje koji imaju veliku simboličku vrijednost i utjecaj, kao primjerice Eurovizija 2024. ili otvaranje Olimpijskih igara u Parizu. Taj proces samopromidžbe je sustavan, kontinuiran i progresivan. Događa se preko svetogrdnih izrugivanja sa svetinjama paralelno s veličanjem đavla u raznim inačicama.

Više nego znakovito je da se ovi izljevi netrpeljivosti i mržnje odnose samo na kršćanstvo a druge religije se ostavlja na miru. Razlog je svijest da će pripadnici drugih religija reagirati a da kršćani, makar na Zapadu, neće jer su brojčano desetkovani, demoralizirani i obezglavljeni. No to je ujedno i potvrda da sotonizam drži jedino kršćanstvo za istinskoga neprijatelja i tako neizravno svjedoči da ga prepoznaje kao jedinu pravu vjeru.

Razlozi

Što se želi postići ovim paklenim marketingom? Sotona je svjestan da je ljude pretvorio u praktične bezbošce na Zapadu i sada kreće u svoj proces masovne regrutacije. Dosada se objavljivao, uglavnom podmuklo, preko podzemne kulture, a sada to čini kroz popularnu kulturu kao i kroz sport, politiku, ekonomiju i sva druga područja života.

Ova demonska očitovanja su demonstracija sile u kojoj najveći predstavnici javnoga života i vlasti spremno prihvaćaju izljeve mržnje na kršćanstvo za koje paradoksalno mnogi od njih kažu da mu pripadaju. Svi ti dužnosnici odgovorni su pred Bogom i pred ljudima ako ništa drugo onda za grijeh propusta. Jer kakvi su to kršćani političari koji se, primjerice u Parizu kada se zbivala LGBTQ parodija posljednje večere, nisu digli, napustili svoja počasna mjesta ili na bilo koji način protestirali? Oni ni nominalno ne drže do kršćanstva kao ni do kršćana koji su za njih glasovali. Štoviše, oni svojim sudjelovanjem u ovakvim nakaradnim svetogrđima obznanjuju da su prodali, ili se spremaju prodati, dušu i da im nije sporno služiti đavlu.

Kapitulacija elite pred sotonskom demonstracijom sile je također snažna poruka upravljena običnim ljudima koja bi ih trebala paralizirati i obezglaviti. Daje im se do znanja da su premaleni i preslabi da pruže otpor, da imaju cijeli sustav sa svojim strukturama protiv sebe te da ne mogu ništa učiniti. Nudi im se da se, preko jednostavnoga poklona Sotoni, priklone pobjedničkoj strani koja ima novac, medije i moć, pa će biti nagrađeni. Prijeti im se da će u protivnom biti kažnjeni. Ruganje i „umjetničko” iskazivanje mržnje prati već sada sustavno paljenje crkava u Francuskoj i drugdje. Sljedeći korak, koji se time najavljuje, osobni je obračun u kojem nitko neće biti pošteđen ako se ne pokori. Svaki neistomišljenik bit će etiketiran, osramoćen, progonjen, procesuiran kao fanatik, osuđen, novčano kažnjavan, zatvoren, a neki će biti i fizički eliminirani.

Javni sotonizam ima i obrednu funkciju koja je možda u ovome i najvažnija. Naime, kako se kod krštenja kandidat odriče Sotone i svih djela njegovih da bi mogao postati Kristov, sada se događa obratno. Prihvaćanjem, makar samo pasivnoga, sotonizma događa se odreknuće od Krista i tako utire put za primanje demonske inicijacije odnosno izokrenutoga krštenja. Nešto od toga se događalo u komunizmu preko para-sakramenata, kao što su bili primanje u pionire i omladince, što je bilo nametnuto svima, ali ogromna većina ljudi nije na to davala svoj nutarnji pristanak. No sada se, zahvaljujući ovisnosti o medijima i prevladavajućem praktičnom materijalizmu, postiže da se ljudi masovno, bez ikakva otpora i kritičnosti, svrstavaju na stranu đavla.

Otajstvo bezakonja

Pavao piše Solunjanima: „Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen” (2 Sol 2,7). Kako raste otpad i mlakost među kršćanima to i zadržavanje đavlova djelovanja sve više slabi pa se on sve drskije otkriva i u samoj Crkvi. Najnoviji primjer dogodio se u Linzu kada je mjesni biskup u katedralu dao postaviti eksplicitni prikaz Majke Božje kako rađa, raširenih muških nogu i obnaženu u donjem dijelu tijela. Tako nešto nismo imali nikad u povijesti. To je s naravnoga gledišta prosto, sramotno i nakaradno jer nitko ne radi sliku svoje majke u trenutku poroda i izlaže je na zid. S vjerskoga pak gledišta posrijedi je bogohuljenje jer se vrijeđa Bogorodicu. Ovakva bezakonja spadaju u najveća svetogrđa jer ih promiču javno Bogu posvećene osobe, koji umjesto da brane vjeru ustaju protiv nje, i to još u Božjem hramu. Iza toga stoji i krivovjerje tih klerika, koje je pogubnije od nemorala jer opravdava i veliča naravnu i nadnaravnu izopačenost. Najizravnija posljedica toga je velika sablazan zbog koje će mnogi napustiti Crkvu i dovesti u pitanje svoje spasenje. Posrijedi je izdaja koja sadrži sve elemente sotonizma: protunaravni grijeh, svetogrđe, uvreda Boga, mržnja na sveto, sablazan. Čudi što se još ustručavamo nazvati stvari svojim imenom. To je najava ili jedan od načina uvođenja grozote pustoši (Mt 24,15-17). Odnosno zloguka prijetnja koju đavao upućuje vjernicima da je njegova moć toliko porasla u Crkvi da je samo pitanje vremena kada će je „vrata paklena” nadvladati.

Demonska demonstracija sile u Crkvi je daleko pogubnija za duše od one u svijetu. No, kako je to unutarcrkveno pitanje nema nikakvih zapreka da se tome odlučno i brzo ne stane na kraj. Pasivnost, ravnodušnost i ignoriranje od strane svih onih katolika koji su dužni i mogu očistiti ovu đavolsku ljagu njih same čini dionicima istoga grijeha. Zagonetka je zašto Sveta Stolica nije odmah kaznila toga biskupa oduzevši mu službu, svevši ga na laički stalež i izopćujući ga iz Crkve? Toleriranje ovakvoga sramotnog zločina ostavlja dojam da je to dopušteno i prihvatljivo te ohrabruje druge Jude da poduzmu još gora svetogrđa. Pohvalno je što se u međuvremenu našao jedan odvažni vjernik koji je kipu otkinuo i odnio glavu. No to nije dovoljno, već vjernici trebaju odgovornoga biskupa bojkotirati na sve legitimne načine, pa i ekonomski, dok se ne pokaje i javno okaje svoj grijeh, a u dotičnu katedralu ne treba ulaziti u nikakvoj prigodi dok se ne da odgovarajuća zadovoljština.

Križ

Zašto Bog dopušta ovo drsko izazivanje đavla? Bog koji upravlja svime služi se i ovim opačinama za dobro. Zlo se samo razotkriva, svatko ga može jasno prepoznati, izići iz pogubne bolesti relativizma i vratiti se na pravi put. Nema više prostora za nesvrstane, sada se otkrivaju namisli srdaca, i svaki kršćanin ima priliku izići iz mlakosti i opredijeliti se za dobro. Kome je stalo do Krista ima brojne prilike za posvjedočiti za njega i tako steći izobilne milosti. „Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima” (Mt 10,32-33). Ovo su milosna vremena koje nam pružaju tolike prečice do raja da moramo biti beskrajno zahvalni. Molimo za hrabrost kako se ne bismo dali zastrašiti ni od čega. Budimo ponosni što se borimo pod znamenom križa koji donosi pobjedu.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se
na digitalno i/ili tiskano izdanje revije. Čitajte prvi i čitajte odmah!

Kraljevsko dostojanstvo Tomislavu priznao je papa kao najviši autoritet zapadnoga kršćanskog svijeta u to doba, a time je ujedno „zapečatio” državnost i samostalnost Hrvatske priznatu prvi put 7. lipnja 879. u doba kneza Branimira

Oton Iveković, Krunidba kralja Tomislava, 1905

Sljedeće – svete i jubilarne 2025. godine navršit će se i 1100 godina otkako je Hrvatska postala kraljevstvo, odnosno otkako je prvi hrvatski vladar prozvan kraljem. Bio je to kralj Tomislav, koji je prema predaji okrunjen na Duvanjskom polju. Iako o njemu povijesni izvori ne govore mnogo, pripada mu povlašteno mjesto u kolektivnom sjećanju hrvatskoga naroda kao jednom od najvećih i najpopularnijih hrvatskih velikana jer je u njegovo doba započelo okupljanje i oblikovanje hrvatskoga etničkog prostora.

Naime, pod kraljem Tomislavom država s hrvatskim imenom na obali Jadranskoga mora, sa središtem u Dalmaciji obranila se od najezdi s istoka (od Bugara) i sjevera (od Mađara) te se tako ojačana proširila i na prostor Panonije. Ujedno je započeo i proces pune integracije dalmatinskih gradova pod vlašću Bizanta u Hrvatsku, čime su oni i njihova antička baština postali sastavni dio hrvatske baštine i kulture, a Hrvatska postala mediteranska zemlja u punom smislu riječi, kao što će kasnije, u državnoj zajednici sa zemljama srednje Europe postati i srednjoeuropska. Iako se radi o davnom događaju, njegove posljedice osjećamo i danas, jer je u mnogome odredio daljnju sudbinu hrvatskoga naroda, ali i državnost Hrvatske tijekom kasnijih stoljeća.

Kraljevsko dostojanstvo Tomislavu priznao je papa kao najviši autoritet zapadnoga kršćanskog svijeta u to doba, a time je ujedno „zapečatio” državnost i samostalnost Hrvatske priznatu prvi put 7. lipnja 879. u doba kneza Branimira (taj dan danas obilježavamo kao Dan hrvatske diplomacije).

Dva hrvatska nacionalna jubileja

Zbog te snažne simbolike suvremena hrvatska država, i Crkva u Hrvata ozbiljno su pristupili pripremama za obilježavanje ove značajne obljetnice. Hrvatski sabor je tako na svome zadnjem zasjedanju u prošlom sazivu proglasio 2025. godinu „Godinom obilježavanja 1100. obljetnice hrvatskoga kraljevstva”.

Hrvatska biskupska konferencija na svome zasjedanju krajem prošle godine također je najavila kako će sljedeća godina biti u znaku dvaju hrvatskih nacionalnih jubileja. Naime, osim proslave 1100. obljetnice hrvatskoga kraljevstva, obilježit ćemo i 1100. obljetnicu održavanja nacionalnih sinoda 925. i 928. u Splitu, u vrijeme hrvatskoga kralja Tomislava. Istaknuto je kako te sinode u ovom našem vremenu koje na osobit način obnavlja osjetljivost za sinodalnost, nedvojbeno predstavljaju onu baštinu na koju se vrijedi iznova vraćati. A o načinu obilježavanja tih visokih crkvenih i nacionalnih obljetnica nastavilo se razgovarati i na ovogodišnjim zasjedanjima.

Sretna je slučajnost da je prvi biskup Crkve u Hrvata – zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražen Kutleša, rodom iz Tomislavgrada, kojega je starija historiografija odredila mjestom Tomislavove krunidbe. Čak i u svome biskupskom grbu uz ostale elemente ima prikaz krune hrvatskih kraljeva iz domaće dinastije Trpimirovića, poznat s reljefa iz krstionice splitske katedrale.

Očito su i Crkva i država svjesne da ova bogata baština nadahnjuje, ali i obvezuje. Tim više kad znamo kako su naši pređi obilježili ovaj jubilej prije stotinu godina, dok nismo imali vlastite države. Naime, Hrvati su tada živjeli u nepovoljnim političkim okolnostima, u državi koja je doduše imala i hrvatsko ime u nazivu (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca), ali u kojoj je hrvatska državnost bila dokinuta, a nacionalna samobitnost Hrvata bila potiskivana. To je međutim bio dodatan poticaj da se slavljenjem kralja Tomislava homogenizira hrvatski narod te osnaži njegova samosvijest i sposobnost da stvori vlastitu nacionalnu državu. Tisućita obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine tako je svečano obilježena, uz ostalo velikim manifestacijama, misnim slavljima te postavljanjem brojnih spomen-obilježja diljem domovine, kao i spomen-ploča na trgovima i crkvama, pa i onim katedralnim, primjerice u Kotoru, koja, unatoč svim nevoljama, i danas tamo stoji. U to doba obavljena je i velika priprava za jubilej 1300. obljetnice pokrštenja Hrvata, ali je njegova proslava izostavljena zbog rata 1941.

Postojanost narodnoga i državnoga identiteta

Sjećajući se kralja Tomislava i nakon 1100 godina, prisjećamo se svojih korijena, ali i teške i turbulentne prošlosti tijekom koje su Hrvatska i hrvatski narod često bili u opasnosti da nestanu poput mnogih drugih naroda. Međutim, hrvatski narod je opstao, a Hrvatska kao država postoji i danas, kao i u Tomislavovo doba, te će – uz Božju pomoć i naša zalaganja – postojati i dalje. Stoga je, i radi našega naraštaja, ali i onih prethodnih i onih budućih, iznimno važno dostojanstveno proslaviti predstojeći jubilej. A u tome veliku, možda i presudnu ulogu može imati Katolička Crkva koja uz svoje osnovno poslanje ujedno ima ulogu čuvarice identiteta hrvatskoga naroda i njegovih povijesnih uspomena. To se na najbolji način pokazalo prije gotovo pola stoljeća kada je od 1975. do 1984., u doba komunističke Jugoslavije i „hrvatske šutnje” nizom liturgijskih slavlja i drugih manifestacija uz prisutnost golemoga broja hrvatskih katolika proslavljen jubilej Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata prisjećanjem na važne događaje iz davne prošlosti hrvatskoga naroda. Zauzimanjem tadašnjih biskupa, klera i vjernika velebnim su slavljima obilježene solinska i ninska obljetnica kraljice Jelene 1976. i kneza Branimira 1979., s velikim zaključnim Nacionalnim euharistijskim kongresom 1984. u Mariji Bistrici. Svi ti veliki crkveni događaji imali su, osim pastoralnoga, društveni i nacionalni značaj. Oni su mobilizirali duhovne snage naše Crkve, obnovili vjeru i ojačali duh hrvatskoga naroda u suočavanjima s raznim izazovima. Iz današnje perspektive može se reći da je to bila duhovna priprema za ono što će uslijediti desetak godina kasnije – uspostavom samostalne hrvatske države temeljem slobodno izražene volje hrvatskoga naroda.

Ciklus proslava jubileja: 2025.-2041.

Za razliku od proslave Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata koja je trajala devet godina, poput devetnice, jubilej 1100 godina od uspostave Hrvatskoga Kraljevstva može biti početak desetogodišnje proslave koja bi završila 2035. proslavom stote godišnjice krunidbe kipa Majke Božje Bistričke replikom hrvatske kraljevske krune. Budući da je papa Franjo pozvao sveopću Crkvu na proslavu Jubileja 2025. godine pod geslom „Hodočasnici nade” time bi se povezala dva jubileja, jedan vezan uz Isusa, a drugi uz njegovu Majku, koju Hrvati nazivaju svojom kraljicom. Hrvatsko Kraljevstvo uspostavljeno 925. više ne postoji, jer je Hrvatska danas republika, pa je jedini koga Hrvati mogu smatrati svojim kraljem upravo Isus Krist, a njegova Majka, koja se štuje i kao Kraljica Hrvata, na simbolički način jedina nositeljica hrvatske kraljevske titule, pa i same krune, što je činom iz 1935. i vidljivo naznačeno.

Također, proslava 1100. godišnjice uspostave Hrvatskoga Kraljevstva i eventualni desetogodišnji ciklus proslava koji bi trajao do 2035. bili bi prilika za ponovno afirmiranje hrvatske duhovne baštine utemeljene na kršćanstvu i pripadnosti Katoličkoj Crkvi.

Osim toga, takvo slavlje moglo bi biti i početak priprave proslave 1400. obljetnice pokrštenja Hrvata 2041. godine, kada već ona od prije sto godina nije mogla biti dostojno obilježena. Vjerovati je da će u tom nizu veliko značenje između tih jubileja imati i Sveta godina 2033., koja će zacijelo biti proslavljena i na razini opće Crkve. Vidljiva dobrobit i kasnije vidljivi učinci takvih slavlja bili bi mnogostruki, počevši od priprave i iščekivanja kao svojevrsne duhovne i nacionalne obnove, koji će pridonijeti jačanju hrvatskoga identiteta i katoličkoga duha, sve do odjeka i zajedništva koje bi ono imalo među hrvatskim katoličkim vjernicima diljem svijeta i u široj društvenoj zajednici.

Božo Skoko/Svjetlo Vjere

Dok rekreacijski katolicizam – zamršeno klupko terapeutskog, političkog i kazališnog trenda koji opsjeda Crkvu, ide svome kraju – na pragu smo uskrsnuća.

Rekreacijski katolicizam. Dopustite mi da objasnim.

To je atribucija koja identificira trenutačnu fazu kolapsa u Rimskoj crkvi. Faza u kojoj se promicala terapeutska, politička i kazališna forma u životu Crkve, a proizvodila je neku vrstu zombi katolika, koji se svakodnevno hrane onim što je Huxley u Vrlom novom svijetu nazvao ‘osjećaji’: projektirani užici koji svoje žrtve održavaju u stanju lebdeće euforije.

Glavno sredstvo za rekreacijski katolicizam je liturgija, gdje su nedjeljna ‘slavlja’ pomno planirana od strane liturgijskih odbora za maksimalni izljev ne prijetećih poruka ‘dobrodošlice’. Dok se normalni muškarci bore zbog prevelike sentimentalnosti, određene grupe katolika žude za time. Nedjelja za nedjeljom. To je kao narkotik.

Glazba je pomno odabrana kako bi ostavila sudionike u nesvjestici zadovoljne samozaokupljenosti. Otrovni jezik, kao što je definirana doktrina ili moralni zakon, zabranjen je. Zapravo, nemali broj biskupa inzistira na tome da linija pričesti (namjerno malim slovima radi točnosti) bude apsolutno nediskriminirajuća. Istupite svi, glase pastiri, jer sakrament nije mjesto osude nego mjesto toplog zajedništva.

Sve to nadopunjuju svećenici koji svoju ulogu vide kao voditelji talk showa. Svaki je dovoljno otrcano obučen da telegrafira ležernost u skladu s ispijanjem nekog alkoholnog pića. Tome su pridodane crkve koje nalikuju salonima zračnih luka. Naravno, rekreacijska birokracija uvijek teži poboljšanju. Tako su sada crkve opremljene jumbo ekranima koji jamče ugođaj sportskog bara.

Postoje i drugi načini za promicanje rekreacijskog katolicizma. Cijeli obrazovni aparat Katoličke crkve, na primjer. Ono što je nekoć bilo oruđe bez presedana za usađivanje katoličke istine i pobožnosti postalo je tvornica protukatolicizma. Svaki aspekt – od gimnazija, srednjih škola, sveučilišta i koledža, do sjemeništa i samostana formacije – postao je privjesak rasprostranjenog rekreacijskog katolicizma. Čak su i obraćenici uronjeni u izokrenuti katolicizam u kojem je Nicejsko vjerovanje strano poput sanskrta.

Na najvišim razinama crkvenog upravljanja, obrana vjere sada je zamijenjena drugim vrstom rekreacijskog katolicizma – sinodalnim slušanjem. Ovo su vježbe u pješčaniku u kojima sudionici brbljaju o redizajniranju katoličke vjere koja bi više odgovarala modernom senzibilitetu. Tzv. ‘dijalogu’ ustupljeno je mjesto doktrine, stvarajući Katoličku crkvu drugačijom, točnije jedva usporedivoj s povijesnim kršćanstvom. Različiti dikasteriji Svete Stolice smišljaju katoličanstvo bez krivnje gdje se ukidanje moralnog zakona ubrzano odvija uz tisuće rezova, a tradicionalna katolička dogma trpi udarce namjerne dvosmislenosti.

Ovaj rekreacijski katolicizam samo je sljedeća iteracija povijesnog modernizma. Ovo sve podsjeća na. Renanovu studiju „Vie de Jesus“ iz 1893., šokantnu reinterpretaciju Novog zavjeta, ‘pročišćenu’ od bilo kakvog traga nadnaravnog. Ili, prema naglašenim riječima njegovog učenika C.A. Sainte-Beuve, „prisilili smo Isusa da podnese svoju ostavku kao Bog“. Ovo je bio ništa manje nego napad na doktrinarni katolicizam. Do završnih godina devetnaestog stoljeća pojavili su se katolički modernisti. Teolozi Loisy, Tyrrell i drugi inzistirali su na ‘duhovnijem’ katolicizmu, gdje predmet vjere nije grubo uplitanje Božanskog otkrivenja i njegovih doktrina, već nježnija ‘duhovna vjera’. Doktrinarni katolicizam trebao je biti prepušten religiji osobnog elana.

G.K. Chesterton je primijetio: „Čuvajte se onih koji vape za duhom kršćanstva, jer ono što oni zapravo žele je privid kršćanstva“.

Modernizam je kršćanski privid.

Rekreacijski katolicizam je katolički privid.

Kao što je već spomenuti Chesterton govorio o pet uskrsnuća Crkve, u svom nezaboravnom Vječnom čovjeku, mi smo na pragu šestog. Ili, da posudimo iz Prve poslanice pape Klementa iz I. stoljeća, Crkva je poput feniksa koji se diže iz pepela. Pažljivo pogledajte i vidjet ćete. I to se događa danas. Pred našim očima.

Budući da vjetrovi krize još uvijek udaraju u naša lice, mnogima bi to moglo promaknuti. Štoviše, počeci su uvijek mali, kao i sve velike stvari. Ali Crkve posjeduje izuzetnu snagu. Pokazuje se na svim kontinentima – ali, iznenađujuće, najviše je u Americi.

Prvo, i najvažnije, ova se renesansa očituje među vjernicima – osobito mladima. Oni su bili svjedoci rekreacijskog katolicizma i gledaju na to kao na gozbu u piljevini. Mnogi od njih su se probudili i otkrivaju bogatstvo vjere u klasičnoj teologiji i filozofiji za koje se nekada mislilo da su ih sigurno pokopali elitni ideolozi modernizma. Oduševljavaju ih klasični autori poput o. Garrigou-Lagrangea, o. Ambroisea Gardeila, mons. Ronalda Knoxa, vlč. Geralda Vanna, o. Basila Maturina, o. Edwarda Leena. Ne trebamo ni govoriti o Lewisu, Chestertonu, Pieperu, Danielu-Ropsu, Gilsonu i Maritainu. Dodajmo ovima mons. Roberta Bensona, vlč. Martindalea i Hilairea Belloca.

Novi naraštaj katolika osniva izdavačke kuće (kao što su Sophia Institute Press, Ignatius Press, Os Justi Press, Emmaus Press, Cluny Press i Angelico Press, spomenuo sam samo neke), elektroničke publikacije (kao što su Crisis, LifeSiteNews i OnePeterFive), stvarajući rutinske podcaste i dnevne radijske emisije (kao što je The Catholic Current s Robertom McTeigueom)—a sve se to može usporediti s Radio Slobodnom Europom prije pada Sovjetskog Saveza. S vještinom i domišljatošću, oni emitiraju poruku doktrinarnog katolicizma pored umorne crkvene birokracije koja djeluje kao da nema viziju kako naviještati Krista. Ovi dinamični katolici postali su sićušni kao David, bacajući sićušno uglačano kamenje Krista Pobjednika protiv masivnog i dolarima napuhanog modernističkog Golijata.

Ova moćna skupina mladih katolika zaokupljena je naelektriziranom ljubavlju prema nauku i rađaju renesansu pred našim očima. Iz njihovih redova dolazi veliki broj svećenika. Mnogi ulaze u tradicionalne kongregacije kao što su Bratstvo sv. Petra ili Instituta Krista Kralja. Obje kongregacije nikad nisu imali već broj sjemeništaraca – obučavajući mladiće na način kleričkog života prije Drugog vatikanskog sabora.

Katolici trebaju upoznati ovu impresivnu grupu koja nastoji živjeti svetački. Novozaređeni svećenici ovih kongregacija idu kao ovce među vukove. U tu svrhu, njihova obuka ima dojam otoka Parrisa (centar za obuku marinaca), s redom i disciplinom koji stoje na kruni njihove asketske/teološke/filozofske formacije poput dragulja umetnutih u zlatni dijadem. Nakon osam godina ove blagoslovljene strogosti, oni su pokrenuti, prema riječima Henrija Daniel-Ropsa, donijeti svijetu i Crkvi „revoluciju križa“.

Čak su i neke biskupije počele oponašati klasični program tradicionalističkih bogoslovnih sjemeništa i postižu zapanjujuće rezultate. Diskrecija zabranjuje njihovo imenovanje zbog sadašnje klime u kojoj se Crkva nalazi. Ali katolici noću mogu sigurnije nasloniti glavu na jastuk znajući da Duh Sveti poziva legije mladih ljudi da vode ovu novu renesansu.

Ne treba nas čuditi što ovi novozaređeni svećenici u rekordnom roku postaju župnici. Pravilan način razmišljanja može nas uputiti kako nedostatak zvanja djeluje kao blagoslov. To dopušta svećenicima koji bi inače čekali desetljećima da postanu pastiri da preuzmu tu ulogu u naizgled kratkom vremenu.

Ne bojeći se duhovnih, doktrinarnih i liturgijskih ruševina s kojima se suočavaju, oni se suočavaju s i kreativnom, pažljivom i herojskom brzinom, ponekad na granici dramatičnosti. Vrlo mladi župnik u južnom New Jerseyju nedavno je pročitao da lokalna crkva zatvara svoja vrata radi preuređenja. Nije gubio vrijeme angažirajući inženjere da osmisle plan za prijevoz svih mramornih oltara svetišta i oltarne ograde i ponovno ih postave u njegovu crkvu. Nakon nekoliko mjeseci brižljivog premještanja i uređenja, crkva zamišljena sedamdesetih godina da izgleda poput zubarske čekaonice doživjela je čudesnu preobrazbu u mramoru. Zapravo, izvanredni župnik nazvao je svoju renesansu „vjera pokreće mramor”. Ali nije završio. On je sada u fazi planiranja izgradnje srednjovjekovnog tornja koji će se pridružiti njegovoj crkvi.

Ova nova legija tradicionalnih svećenika ne djeluje polovično. Priznaju da su vjernici dovoljno dugo gladovali zbog nedostatka kvalitetnog vodstva.

Usred ovih nevjerojatnih dobrih vijesti, ima ih još. Raste broj katolika koji pohađaju tradicionalnu misu, što je time više upečatljivo s obzirom na okolnost njezina trogodišnjeg potiskivanja. Opet, samo će nadnaravni stav biti dovoljan. Na mnogo načina, ovaj eksplozivni rast ovisio je o mnoštvu mladih katolika koji su istraživali internet kako bi saznali više o onome što im je rečeno da je zloćudna bolest koja raste u utrobi Crkve. Ono što su pronašli nije odgovaralo upozorenjima o zloćudnosti na koje su bili upozoreni. I pohrlili su na tradicionalnu misu. Naime, uskoro će u okolici Washingtona skupina mladih katolika marširati za očuvanje tradicionalne mise.

Sve to na zaprepaštenje ovih mladih ljudi. Citirat ću Grahama Greenea (iz romana Brighton Rocku): „Ne mogu razumjeti, kao ni Vi, užasnu neobičnost Božjeg milosrđa“.

Tuga i bijes zbog proteklih šezdeset godina neće pomoći. Umjesto toga došlo je vrijeme proljeća u Crkvu.

Vlč. John A. Perricone

Izvor: Crisis Magazine