Istaknuto

Samopromocija Jelene Veljače na tuđoj tragediji

Published

5 godina ago

21 listopada, 2019

mjukic

U subotu, 19. listopada 2019. održani su prosvjedi pod nazivom „Pravda za djevojčicu“. Ti prosvjedi u više gradova Hrvatske pokazali su samopromociju nekih aktivistica. Jedna od aktivistica je Jelena Veljača koja je 20. listopada 2019. gostovala na HRT-u u emisiji NU2. Evo nekih navoda što je drugarica Veljača kazala:

“Ovaj prosvjed nije samo naš, od ožujka do danas smo uspostavili suradnju s mnogim vrlo važnim akterima NGO scene. To su stručnjaci i stručnjakinje. Ja sam na neki način simbol, a žene i muškarci su stali iza nas i dali nama kao inicijativi sadržaj koji je izuzetno važan. Nikad nismo htjeli raditi prosvjed za neku neopipljivu stvar. Mi smo prosvjed suorganizirale sa Ženskom sobom”.

Samopromocija Jelene Veljače i njenih istomišljenika na tuđoj tragediji je sramotna. Drugarica Veljača za sebe kaže da je ona simbol! Simbol? Čega? Simbol jednoumlja, uskogrudnosti, neznanja i mržnje. Spominjanje lijevo indoktriranih stručnjaka i stručnjakinja je pokazatelj zatucanosti, jednoumlja i mržnje što se vidi iz izjave o gradu Zadru.

“Činjenica je da je HDZ vladao u Zadru. Kao građanka mogu reći da sve vlade do sada, uključujući i SDP-ovu, imaju svoj grijeh u tome. Mislim na glorifikaciju nasilja i neadekvatnu zaštitu žrtava. Bavili su se time kako doći na vlast i održati se na vlasti. To je naprosto činjenica, svaki građanin to može razumjeti”, optužuje Veljača.

Spominjanje Zadra i vlasti HDZ-a u Zadru je pokazatelj mržnje kojom je njen kokošji mozak okupiran. Od Zadra se godinama stvara grad slučaj iako se slične stvari događaju i u drugim gradovima. Prije lupetanja Veljača bi se mogla informisati kako je stanje u Istri gdje HDZ nije bio niti je na vlasti. Evo podataka iz Istre:

„U Puli je danas predstavljen preventivni projekt Lily te su u zrak pušteni crni baloni u spomen na sve ubijene žene u Hrvatskoj – U posljednjih 25 godina na području PU istarske ubijene su 22 osobe ženskog spola, a 17 žena bile su žrtve pokušaja ubojstva.“

Najveći broj osoba ženskog spola usmrtili su njihovi bračni partneri ili osobe s kojima su u srodstvu. Ubijeno je osam supruga, tri izvanbračne supruge, jedna bivša izvanbračna supruga, jedna majka, jedna šogorica i njezina beba (nećakinja počinitelja).

Žrtve ubojstva bile su još dvije žene koje s počiniteljima nisu bile u obiteljskom odnosu. Tako je usmrćena jedna ženska osoba koja je bila djevojka počinitelja te jedna prijateljica, dok pet ubijenih žena nije bilo u srodničkom ili drugom odnosu s počiniteljem.

Prošle je godine na području PU istarske evidentirano 337 kaznenih djela s elementima nasilja među članovima obitelji, a u 285 slučajeva žrtve su bile žene. Što se tiče prekršaja, policija je intervenirala u 340 slučajeva povodom dojava o nasilju u obitelji, od čega su muškarci počinili 243 prekršaja. Statistički podaci za ovu godinu pokazuju pad problematike pa je tako u prvih šest mjeseci evidentirano 42% manje kaznenih djela među članovima obitelji i 16% manje prekršaja.

Dakle, zaključivati da je situacija u Zadru loša jer je HDZ bio i jest na vlasti je znak mržnje drugarice Veljače i ništa drugo.

Drugaricu Veljaču i njene istomišljenice treba podsjetiti na strašnja svjedočanstva Vukovarki o kojima oni nikada nisu govorile niti protestirale. Evo priča iz Vukovara (autori teksta Sandra Sabljak Gojani i Amalija Lovrić):

U Vukovaru su postojali logori za silovanja

OBJAVA 07. RUJNA 2012. 5 KOMENTARA 8800 PRIKAZA

Najčitanije na blogu

BLOG PIŠE Sandra Sabljak Gojani

„14. 10 sam prvi put silovana, silovao me čovjek kojeg sam znala od djetinjstva, koji je dolazio u kuću mojih roditelja. Rekao je da ako to ne bude on, da će dovesti drugih deset. Nakon par dana došla su trojica vojnika i rekli su mi da moram birati jednog od njih. Imala sam 22 godine. Morala sam se smijati, kao da mi je svejedno“, ispričala je.

Zatočenici svjedoče da su čuli vrisak žena koje su silovane. Drugi svjedok svjedoči o trudnici, njegovoj poznanici, i još 15 Hrvatica koje su silovane u logoru. Srpkinja udana za Hrvata također je silovana. Posljednji izvor svjedoči da je Velepromet bilo mjesto brutalnog silovanja. Seksualni napadi zbivali su se i izvan logora. Pred kraj studenoga 1991. Kapetan je silovao dvije djevojčice stare tek 14 godina i to pred njihovom bakom, a onda ih sve tri ubio. U listopadu mlade hrvatske djevojke, koje su služile srpske dobrovoljce, bile su prisiljene na seksualni odnos.

Muškarac je prijetio da će ubiti njihovu obitelj ako ne pristanu. Albanka je prijavila da ju je 12 sati uzastopce ispitivala i silovala skupina JNA vojnika. U drugom slučaju, u prosincu, starija žena je ubijena, a njezina kći silovana. Počinitelj je identificiran. Prema drugom svjedoku, identificirani muškarac uzastopce je silovao Hrvaticu odvodeći ju navečer i vraćajući ujutro. U idućem slučaju 54-godišnja Hrvatica navodi kako su ju terorizirali i silovali srpski vojnici nakon okupacije i pada Vukovara. Dodatni izvor kaže kako je član srpske paravojne grupe optužen od Hrvatske vlasti za ubojstvo 150 osoba i silovanje 30 žena. Optuženi je priznao sudjelovanje u skupnom silovanju.” – samo su neki od iskaza pohranjenih u Hrvatskom društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Tukao ju je i silovao

U studenom i prosincu 1991. Hrvaticu, kasnih tridesetih godina, koja je bila u hrvatskoj Narodnoj gardi, prisiljavala su na seksualni čin dvojica stražara u dva različita zatvora. Oslobođena je u kolovozu 1992., a Amnesty International ju je intervjuirao u prosincu 1992.
Žrtva je zarobljena u selu pokraj Vukovara 25. listopada 1991. Od 1. studenog do 14. prosinca 1991. držana je u logoru Begejci. Misli da je od 460 tamo zatočenih ljudi, civila, osim nje bilo još pet žena. Bilo joj je zabranjeno razgovarati s drugim ženama. U neko doba došlo je nekoliko srpskih rezervista, očito se radilo o stražarima. Jedan od njih ju je svakodnevno dva tjedna odvodio u svoju spavaonicu. Nije se usudila povjeriti ni časniku JNA koju ju je ispitivao i za koga je rekla da se prema njoj odnosio korektno. Nije rekla ni drugim zatvorenicama. Tada je prebačena u vojni zatvor u Beograd gdje ju je, prvih nekoliko tjedana, stražar prisiljavao na oralni odnos, a osim toga ju je tukao i silovao.
Ponovo je žrtva bila previše ustrašena da ikome kaže što se dogodilo, čak i kada je to prestalo. To je bilo nakon što su ju prebacili u ćeliju gdje je već bila jedna Srpkinja. Liječnica, koja ju je tjedno pregledavala, očito je gledala samo leđa jer nije vidjela povrede na prsima koje je zadobila kada ju je stražar tukao. Željela je pričati s nadglednikom zatvora nasamo, ali nikako nije mogla pronaći prigodu u kojoj je stražari ne bi mogli čuti, plašila se da bi oni mogli obavijestiti počinitelja.

Tek dvije presude

Iako je silovanje u Domovinskom ratu okarakterizirano kao ratni zločin, za taj su ratni zločin do sada izrečene tek dvije presude, doznajemo u udruzi Žene u Domovinskom ratu. U jednom slučaju počinitelj je dobio tri godine zatvora zato jer „zločin nije ponovio“, a u drugom slučaju je sudjelovalo više počinitelja koji su osuđeni na sedam godina zatvora dok je jedan i oslobođen budući da je silovana žena za njega izjavila da se, zbog stanja u kojem se tada nalazila, više ne sjeća je li ju i on silovao. Inače, ista je silovana žena svoj iskaz morala davati čak šest puta što ju je dovelo do psihičkog sloma pa se na kraju osjećala kao zločinka, a ne da je nad njom počinjen tako strašan zločin.

Tabu tema

Ratna silovanja žena i muškaraca u Domovinskom ratu godinama su tabu tema hrvatskoga društva. Šute žrtve, šute stručnjaci, šuti pravosuđe. Jedna je takva priča i ona iz okupiranoga Vukovara iz travnja 1992. u kojoj je šest muškaraca silovalo dvije sestre, jedna je tada imala 18, a druga samo šest godina. Počinitelji su dobili po sedam godina zatvora, a njihova brutalnost i svirepost očitovala se i u spolnom zlostavljanju mlađe, tada šestogodišnje djevojčice. Danas ove žrtve doslovno vegetiraju i preživljavaju uz pomoć lijekova. Prije četiri godine na Županijskom sudu u Vukovaru otvoren je i postupak protiv “srpskih teritorijalaca” iz Vukovara, Radeta (53) i Dušana Ivkovića (45) koje je optužnica vukovarskog teretila da su u jesen 1991. silovali tada 23-godišnju sugrađanku Snježanu M. Zlostavljanje je potrajalo više od mjesec dana, do pada Vukovara.
– Nikad si neću oprostiti što ih nisam izazvala da me ubiju, a ne da mi čine to što su činili –najčešće su izjave žena koje su preživjele silovanje, a koje nakon godina šutnje ipak odluče progovoriti.
– Ni 19 godina nakon silovanja žene nad kojima je počinjen ratni zločin ne mogu si oprostiti što su doživjele tako strašno poniženje, fizičko i psihičko zlostavljanje, a danas je u Hrvatskoj taj zločin sveden na nevjerojatnu razinu nevažnosti. Pravosuđe silovanim ženama poručuje da pravdu mogu tražiti privatnim parnicama, a zatim silovateljima, zbog lošeg materijalnog stanja, mi porezni obveznici plaćamo sudske troškove – tvrdi Marija Slišković, predsjednica
udruga Žene u Domovinskom ratu.
Silovanja su se odvijala na okupiranom području i u logorima na teritoriju Srbije i to sustavno. Žene su izvođene iz zatvorskih soba, odvođene u druge prostorije i zatim vraćane natrag u zajedničke prostorije. Svjedoka silovanja tako nema.

Rođeno 240 djece

Nakon rata rođeno je najmanje 240 djece koja su plod silovanja, više od 200 djece rodile su majke iz Slavonije, a najveći je broj među njima Vukovarki.
Koliko je silovanje kao ratni zločin podcijenjeno, govori i podatak iz Županijskog državnog odvjetništva Vukovar gdje je evidentirano 15 kaznenih predmeta u odnosu na 17 žena žrtava silovanja počinjenih tijekom oružane agresije na Republiku Hrvatsku. Znači samo 15 predmeta i samo dvije osude do sada, 19 godina nakon rata. Od navedenih 15 predmeta, 11 spisa se odnosi na silovanja počinjena na području Vukovara. Podatci iz državnog odvjetništva ponešto se razlikuju od onih iz udruge, ali su svejedno poražavajući. Od Miroslava Dasovića, zamjenika županijskog državnog odvjetnika, doznajemo da su dva kaznena predmeta završena pravomoćnim osuđujućim presudama počiniteljima, odnosno zatvorskim kaznama od 10 i 14 godina. Pet spisa nalazi se u fazi optuženja i u tijeku je glavna rasprava na Županijskom sudu u Vukovaru dok su u osam spisa počinitelji nepoznati i državno odvjetništvo poduzima radnje s ciljem utvrđivanja njihova identiteta.

Treba iznijeti istinu

Sigurno bi više počinitelja bilo pronađeno i osuđeno kada bi više silovanih žena progovorilo o onome što su preživjele. Međutim, one za to nemaju hrabrosti jer društvo je u našoj zemlji potpuno ravnodušno prema toj vrsti zločina i one nemaju hrabrosti za daljnju borbu za pravdu. Jedna od onih, koje su smogle snage progovoriti o zločinu koji je nad njom izvršen i boriti se za prava žena silovanih u ratu, Jadranka je Cigelj koja je svoje svjedočanstvo pretočila u knjigu Apartman 102. Bila je zatočena u logoru Omarska kao jedna od tek dvije katolkinje u tom logoru.
– Iz logora Omarska izašle su 32 žene, pet nije preživjelo torture. Po dolasku u Zagreb doznala sam da je kroz Petrovu bolnicu u Zagrebu prošlo više od 240 seksualno zlostavljanih žena iz Slavonije, a ja sam osobno prikupila 63 iskaza Vukovarki silovanih u ratu – izjavila je tijekom posjeta Vukovaru Cigelj naglašavajući da ju je nakon izlaska iz logora vodila samo mržnja.
– Iz logora sam izašla kao zvijer, mržnja me držala dvije godine i vodila me samo želja za osvetom. Sada sam u Vukovaru nakon višegodišnje pauze po prvi put progovorila o ovome jer me ubija ravnodušnost vlastitoga naroda prema ratnom zločinu silovanja -poručila je Cigelj i pozvala sve žene koje su doživjele silovanje u Domovinskom ratu, da daju iskaze kako bi se ratni zločinci konačno počeli kažnjavati.

Trebamo iskaze

– Počinitelj na sudu izjavi da se silovana žena nije protivila tom činu i njega to odmah oslobađa odgovornosti, a kako se ona trebala protiviti, kada su joj zaprijetili da će joj ubiti osmomjesečnu kćer i nju samu? – pita se Jadranka Cigelj i dodaje da je psihička tortura žena prije i nakon silovanja bila neizdrživa.
– Imamo slučaj u kojem su četnici silovali trudnicu koja je zbog toga u petom mjesecu trudnoće izgubila bebu, jedva preživjela pobačaj i oni su ju nakon nekog vremena ponovno nastavili silovati. Kako se ona njima mogla ili trebala usprotiviti? – pita se Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora koje je od 1995. prikupilo 40 iskaza silovanih žena.
– Jedna mi je žena pet dana zaredom prepričavala što su joj radili. Ona je do rata bila vrlo atraktivnoga izgleda, a danas je to bolesna žena polomljenih kostiju lica i vilice. Uništena je. Svaki put, kada bi završili sa silovanjem, oni bi ju iscipelarili po cijelom tijelu, po glavi, licu, gdje su dohvatili i tako iz dana u dan. Dnevno ju je silovalo 5 do 10 muškaraca – iznosi samo djeliće iz iskaza silovanih žena Rehak uz tvrdnju da su u Vukovaru nakon okupacije postojali logori za silovanje. Jedan od njih bio je u Bateksu, a drugi u Veleprometu.

Osobe uništenog zdravlja

– Te su žene uništene psihički i fizički, a što smo mi njima kao društvo pružili? Baš ništa. Država nam je neorganizirana, institucije nesposobne i od njih ne možemo očekivati da će tim ženama pružiti bilo kakvu zaštitu. Kao društvo moramo omogućiti tim ženama da se ne osjećaju kao četničke kurve kako ih neki i nazivaju. Moramo se potruditi da istina izađe na vidjelo – zaključuje Rehak te najavljuje kako njegovo društvo priprema knjigu Žene silovane za vrijeme srpske agresije.
– Silovane se žene vrlo teško vraćaju uobičajenom životnu. Čak i kod ginekologa odlaze ne govoreći mu što su prošle jer bi to značilo da svaki pu ponovno moraju proživjeti strahotu. Nismo uspjeli u cijeloj zemlji otvoriti jednu jedinu ambulantu za silovane žene gdje bi radili ginekolozi specijalizirani za pristup ovim žrtvama – smatra Marija Slišković. Njoj nije jasno kako je prostrijelna rana dovoljna za stupanj invalidnosti, a silovanje nije. Žene su na okupiranom području i u srpskim logorima uz silovanja prolazile razne fizičke i psihičke torture i sigurno su zaslužile status invalida budući da je nad njima izvršen ratni zločin.
Žrtve ratnog zločina silovanja imaju status civilnih žrtava rata i primaju novčanu naknadu u iznosu 2.400 kuna, hrvatske institucije su nesposobne kazniti počinitelje, a civilno društvo potpuno ravnodušno prema patnjama žrtava, moglo se čuti na tribini o silovanjima u srpskim koncentracijskim logorima održanoj u Pastoralnom centru sv. Bone. Tribinu je organizirala udruga Žene u Domovinskom ratu – Zagreb čija je predsjednica Marija Slišković istaknula da je silovanje u Domovinskom ratu bilo planski organizirano i sustavno provođeno, a do sada su donesene tek dvije presude i to na tri, odnosno sedam godina zatvora za počinitelje.
Da se u Hrvatskoj o ovom obliku ratnog zločina do sada zaista brinulo samo površno, dokazuje i podatak da nije obavljeno niti jedno kvalitetnije istraživanje o ratnom zločinu silovanja. U Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti nemaju nikakve podatke o ratnom zločinu silovanja. Kažu da nešto podataka imaju, ali nam ih nisu mogli proslijediti iz Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskoga rata.
– Postoje brojna svjedočanstva o silovanjima, međutim s obzirom na sudske postupke koji se vode, ne mogu vam dati precizne podatke. Tek mogu spomenuti da su slučajevi silovanja zabilježeni na Veleprometu odakle su žene odvođene u posebne prostorije “na ispitivanje” i tamo su silovane od većeg broja pripadnika srpskih snaga (4, 5, 15 vojnika). Zabilježeni su i primjeri silovanja nakon okupacije. Zlostavljane su i djevojčice – navodi Ante Nazor, ravnatelj centra. Civilne udruge, od kojih se neke bave i problemom silovanja žena, također nemaju podatke o ratnom zločinu silovanja tako da su silovane žene doista prepuštene sebi samima. Iako silovanja predstavljaju kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ne mogu zastarjeti, protekom vremena sve je manja realna osnova da će zločini biti procesuirani i počinitelji osuđeni.
– Broj prijavljenih silovanja tijekom Domovinskog rata zasigurno je manji od stvarnog broja počinjenja tih kaznenih djela, najviše zbog emocionalne boli žrtava i stigme koja je povezana sa silovanjem te potiskivanja ove traume budući da je riječ o iznimno teškoj povredi psihičkog i fizičkog integriteta žrtve. Zato žrtve o toj traumi ne progovaraju, a kamoli prijavljuju nadležnim institucijama – navodi Dasović ističući da dodatna saslušanja o svim detaljima događaja u najmanje tri navrata pred policijom, istražnim sucem te tijekom glavne rasprave uzrokuju žrtvama i dodatnu traumu.
Hrvatsko društvo, posebice državne institucije čija je primarna zadaća zaštita ljudskih prava i ljudskog dostojanstva, trebali bi se s puno više odgovornosti i poštovanja odnositi prema žrtvama seksualnog silovanja u koncentracijskim logorima. Da je ratni zločin silovanja zaista tabu tema hrvatskog društva, dokazala je i tribina Ratni zločin – silovanje u srpskim koncentracijskim logorima koju je u Pastoralnom centru posjetilo točno 14 posjetitelja iako je Vukovar grad u kojem je silovano najviše žena u Domovinskom ratu.

Amalija Lovrić
Vukovarske novine

O ovome Veljača i aktivistice šute!

PREŠUĆENI RATNI ZLOČIN

Najmlađa žrtva silovanja imala je šest, najstarija 80 godina

Autor: Vlatka Polšak Palatinuš

Zadnja izmjena 15.09.2011 08:20

‘Tamo su već bila trojica. Jedan od njih određivao je koji će redoslijed biti. Tu noć na Olajnici silovala su me šestorica… mučili su me na sve načine… U istom prostoru bila je moja šestogodišnja sestra i osmomjesečna kćerka koja je jako plakala. Na to je jedan iznerviran na nju bacio vojničku jaknu da je ušutka. Nisam mogla ništa učiniti, mislila sam da su je ugušili…’ Ovo je dramatičan iskaz jedne od mnogih žena koje su silovali pripadnici agresorske vojske i paravojnih formacija 1991. godine u Vukovaru. Iako je osmomjesečna Sunčica preživjela taj horor, nju, njezinu majku te ostale silovane žene, ali i muškarce, ušutkali su nakon rata. Zločinci nisu kažnjeni, žrtve ne samo da nisu obeštećene i da nemaju nikakav status, već su i dalje izložene prijetnjama svojih silovatelja

Koliko je žena silovano u Domovinskom ratu, nitko točno ne zna. No neke od njih, uglavnom s vukovarskog područja, skupile su snagu nakon gotovo 20 godina i ispričale javnosti svoje priče. Knjiga ‘Sunčica’, nazvana po osmomjesečnoj bebi, sadrži simboličnih 14 svjedočanstava žena i jednog muškarca o ratnom zločinu o kojem nitko ne progovara: silovanju.

Radi se o strašnim zločinima za koje nitko nije odgovarao. Sramotno je da Veljača i lijeve aktivistice o ovim silovanjima ne zbore! Ne protestiraju što silovatelji slobodno šeću, pa to govori o njihovu lošem karakteru!

Silovateljima ne može suditi ulica, ne može suditi Jelena Veljača i njene istomišljenice već sud. Prosvjednice nisu tražile ostavku ministra pravosuđa niti reformu bolesnog hrvatskog pravosuđa što je još jedan pokazatelj samopromocije. Sramotno je koristiti tuđu tragediju za samopromociju i beskorisno lupetanje. Sramotno je prešutjeti slučajeve silovanih žena i djevojaka u Vukovaru a to levo orjentisane aktivistice uporno rade!

Veljača i njene istomišljenice stalno vire u tuđe domove, sobe, krevete i znaju što se zbilo pa sude. Njima ne treba neovisna istrage, njima ne trebaju dokazi jer dovoljno je da je nasilnik iz određene stranke i odmah je kriv. Treba ponoviti da na sudu silovanje treba dokazati! Mnoge žene nisu prijavile silovanje jer nisu ponovno htjele proći traumu, nisu htjele opetovana ponavljati kako se to dogodilo (na desetke puta treba ponoviti kako se to dogodilo: policija, liječnik, istražni sudac, branitelj, sudac na glavnoj raspravi, odvjetnici itd.). Prosvjedi Jelene Veljače i aktivistica ne pomažu žrtvama već ih stigmatiziraju. Prosvjedi levih aktivista služe samo za vlastitu promociju!

Sramotno je da mediji pišu i sude, da dežurne leve aktivistice sude a istraga je na samom početku. Žrtva još nije ispitana! Strašno je da se to dogodilo ali treba biti oprezan i sačekati kraj istrage, dobiti dokaze da bi se nekoga osudilo. Je li netko odgovoran što su podatci iz istrage, koja je na početku, dostupni žutom tisku? Nasilnike, silovatelje treba oštro kazniti ali i sve one koji stvaraju slučajeve, stigmatiziraju žrtve. Presuda se može donijeti, u pravnoj državi, temeljem dokaza a ne prosvjeda i mišljenja drugarice Veljače.

Dr. Marko Jukić

Istaknuto

SRAMOTAN GOVOR Bezlične individue bi trebale prvo pročitat “Ministar i pokolji” N. Tolstoya…

Published

2 dana ago

5 lipnja, 2024

Lili Ben

Preporuka Urški Raukar, zastupnicima( 10) političke platforme Možemo, njihovim biračima, osobito onima 2431 koji su joj dali preferencijalni glas neka pročitaju knjigu „ Minister and the Massacres“- MINISTAR I POKOLJI, koju je još 1986. godine napisao Nikolaj Tolstoj (80), ruski grof i engleski povjesničar.

U svojoj knjizi Tolstoj, naime, tvrdi da je Britanska armija zarobljenike izručila sovjetskoj, odnosno, jugoslavenskoj armiji, a one su ih, pak, masovno likvidirale. Odgovornima za to, Nikolay Tolstoy proglasio je britansku armiju i, konkretno, Harolda Macmillana, tada ministra-rezidenta britanske vlade pri Savezničkoj komandi za Sredozemlje, kasnijeg premijera. Ocjenjujući njihovu odluku da se zarobljeni neprijatelji i druge izbjeglice predaju sovjetskoj i jugoslavenskoj armiji, kao nehuman i nedostojan čin, on je izravno odgovorne britanske oficire, zapravo, optužio za ratni zločin. Lord Aldington je dao ključnu naredbu koja je odredila sudbinu kozaka i otkrila ulogu Britanaca u titovom masakru hrvatskih žrtava. Lord Adlington ga je tužio, Tolstoj je izgubio pravnu bitku, proglašen je krivima za klevetu, engleski sud kaznio ga je sa dva milijuna funti globe, koju je Europski sud za ljudska prava poslije povukao.

Knjiga je bila cenzurirana u Britaniji. Sve javne knjižare dobile su službenu naredbu britanske vlade da unište svoje primjerke. Međutim istina uvijek nađe put, ma koliko je zabranjivali i sakrivali! Englezi prema britanskim propisima, nakon 30 godina skidaju embargo s najvećeg dijela diplomatskih spisa, korespondencija vlade i Foreign Officea, te dokumenata Ministarstva rata. Međutim, dio najpovjerljivije dokumentacije, vojne i obavještajne, zadržava se pod embargom 75 godina, pa je trebala biti dostupna istraživačima 2020. godine! Ali Englezi su za još 20 godina produžili tajnost dokumentacije o Bleiburgu!

Titovi zločini konačno su otkriveni unatoč sakrivanju, bezočnom kultu ličnosti i strahu koji je nametnut ljudima ako progovore.

Sramotan, diskriminacijski i isključiv govor suprotan je:

Rezolucijama Vijeća EU 1096 i 1481/2006,
Deklaraciji o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj1945. – 1990. godine, NN 76/ 2006 i
Rezoluciji Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) koje nisu novijeg datuma pa da se za njih ne zna.

Slobodan govor saborska zastupnica Urška Raukar Gamulin svojih je pet minuta iskoristila kako bi progovorila u ustaškim zločinima 1945. godine za vrijeme NDH. Izjednačavanje Republike Hrvatske sa NDH je neprestana mantra jugonostalgičara koji se ne mire sa samostalnom RH , iako sveobuhvatno koriste sve blagodati koje im ta današnja Hrvatska pruža.

Zastupnica Raukar Gamulin je istaknula kako je na godišnjicu Bleiburga, govoreći o ustaškim vojnicima, potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Tomo Medved uz prisustvo predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, rekao kako će Vlada Republike Hrvatske danas i ubuduće komemorirati žrtve i iskazivati im počast i zahvalu. “Na isti dan je ministar Ivan Anušić objavio kako su 1945. godine ubijani hrvatski vojnici.” – dodala je zastupnica Raukar Gamulin. Zastupnica Raukar Gamulin je također istaknula kako ministar Anušić vojnike fašističke i kvislinške NDH naziva hrvatskim vojnicima što je suprotno Ustavu Republike Hrvatske.

Naravno da su bili hrvatski vojnici, kao što su bili njemački ili talijanski. Ne može im se brisati narodnost, bili su Hrvati, kao što su bili Hrvati i mnogi partizanski zločinci!

Zločin je zločin ma tko ga počinio, s time da Urška Raukar osuđuje Hrvate NDH kao fašističke i kvislinške vojnike , a zločine partizana Hrvata kao vojnike iz bivše Titove NOB i Jugoslavije ne osuđuje.

Točno joj je odgovorio predsjednik Hrvatskog sabora porušivši joj kako je napravila ozbiljnu zamjenu teza jer je bio prisutan na komemoraciji, čiji je pokrovitelj Hrvatski sabor, gdje je iskazan pijetet prema žrtvama koje su ubijene bez suda.

Žrtva je žrtva ma od koga zločin počinjen, jer da je po pravdi i pravednosti, svi koji su se predali na Bleiburgu trebali su biti tretirani kao ratni zarobljenici po Ženevskoj konvenciji o predaji ili zarobljavanju vojnika, zaštiti zarobljenika u logorima i pomoći ranjenicima i bolesnicima u vojskama na bojnom polju od 27. srpnja 1929.

Međutim Englezi su prekršili tu konvenciju, zato su i proglasili tajnost dokumentacije vezano uz Bleiburg i kada je istekla 2020 produžili za još 20 godina.

Tito uopće nije poštivao ni primjenjivao nikakve međunarodne konvencije.

O temi Bleiburga opširno i dokumentirano pisao je još 1989. Darko Bekić „Slučaj Bleiburg”: nova istraživanja, nova iskušenja

Institut za suvremenu povijest, Zagreb, SFRJ

https://hrcak.srce.hr/file/315367

Hrvatski Sabor prihvatio je na temelju notifikacije o sukcesiji (“Narodne novine – Međunarodni ugovori”, broj 1/92, bez posebnog sporazuma sve Međunarodne Konvencije u slučaju ratnih sukoba i njihovih posljedica NN 5/1994

Svi zastupnici u Hrvatskom Saboru, prema poštivanju institucije Sabora, kao najviše zakonodavne institucije države Hrvatske, trebali bi proučiti rad i dokumente koje je Hrvatski Sabor u tijeku svoga djelovanja donosio i izglasavao, da se ne dogodi ovakva blamaža i neznanje koje je kao zastupnica pokazala Urša Raukar -Gamulin!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Istaknuto

Zar su Novosti SNV-a medijska „sveta krava“ u Hrvatskoj?

Published

3 dana ago

3 lipnja, 2024

Lili Ben

U Hrvatskom Saboru 17.travnja 2024. potvrđena je nova Vlada RH.

SDSS više nije dio vladajuće koalicije, pa je zanimljivo pratiti izjave predsjednika Milorada Pupovca i naravno pisanje njegovih glasnogovornika u glasilu Novosti.

Milorad Pupovac je na osnivačkoj skupštini Sabora rekao da se u Hrvatskoj mora “graditi vedro, optimistično društvo koje ima jasne ciljeve, koje je okrenuto budućnosti, a ne neprestano prošlosti…“

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/pupovac-ovu-vladu-necemo-podrzati-sanitarni-kordon-oko-sdss-a-je-opasna-politika-foto-20240517?meta_refresh=1

Licemjerno, podlo i pokvareno, čak i od plači mačka Pupovca, koji živi od prošlosti, proziva i uspoređuje sadašnju Hrvatsku sa NDH, koji nikada nije rekao lijepu riječ o Hrvatskoj, a gradio bi „vedro i optimističko društvo“

Plačljivim glasom i tužnim izrazom lica, prijetvorno priča o govoru mržnje u saboru, kako je on često meta govora mržnje i vrijeđanja i kako mu je rečeno da ne bi trebao biti u Hrvatskoj.

“Zato govor mržnje u ovom saboru, kakav smo jučer čuli, sraman je bio, nedopustiv je bio. Govorim to zato jer sam bezbroj puta dobio sličnu poruku. Govorim to zato jer sam i nedavno dobio poruku da mi nije mjesto u Hrvatskoj”, rekao je.

“Mi nećemo moći podržati ovaj program niti ovu vladu, iako se s najvećim dijelom programa slažemo”, rekao je Pupovac.

Milorad Pupovac bi se „ okrenuo“ budućnosti i izgradnji vedrog i optimističnog društva!? Stoga je potrebno malo osvježiti pamćenje hrvatskoj javnosti o okretanju budućnosti Milorada Pupovca, njegova SNV-a , SDSS-a, njegovih Novosti, govoru mržnje i prošlosti.

Miloradu Pupovcu uputila sam više otvorenih pisama i upozoravala na govor mržnje SNV-ovih medija! I ne samo u Hrvatskoj, nego širenja i plasiranja neistina o Hrvatskoj po svijetu. Ali umjesto pristojnog odgovora „demokratski“ sam dobila blokadu pristupa svim SNV-ovim medijima na platformi Facebook.

Znači da nisu mogli ničim osporiti ili opovrgnuti aktivnosti na koje sam upozoravala kao nedopuštene i neprimjerene demokratskom društvu, pa su pribjegli ušutkavanju kao metodi cenzure.

Međutim ta blokada je smiješna, jadna i neučinkovita metoda cenzure u ovoj eri neograničenih mogućnosti interneta.

Sve aktivnosti SNV-a, SDSS-a i Milorada Pupovca kao isturenog i nametnutog predstavnika srpske nacionalne manjine, dakle sve, baš sve u suštini se svode pod zajednički nazivnik, nepriznavanje prava Hrvatima na državu sa njihovim hrvatskim i katoličkim identitetom!

Hrvatska po njima najprije ne bi ni trebala postojati, ali kada je već tu onda joj treba nametnuti njihov svetosavsko-velikosrpsko-jugoslavenski identitet.

I to naravno sredstvima iz Proračuna RH koji pune svi porezni obveznici u državi Hrvatskoj, zlorabeći Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.

Nije problem u pravima nacionalnih manjina, ( u Ustavu su taksativno nabrojene 22 nacionalne manjine) problem je u zloupotrebi tih prava protiv domicilnog hrvatskog naroda.

Financiranje srpske nacionalne manjine iz Proračuna RH

U Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina za ostvarivanje kulturne autonomije iz područja informiranja i izdavaštva, kulturnog amaterizma i manifestacija, programa koji proizlaze iz bilateralnih sporazuma i ugovora te programa kojima se stvaraju pretpostavke za ostvarivanje kulturne autonomije nacionalnih manjina, Vlada RH sufinancira sredstvima iz Državnog proračuna Republike Hrvatske. Za raspodjelu sredstava zadužen je Savjet za nacionalne manjine kao dio Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH.

Evo pregled sredstava za 2024. godinu koja je dobio SNV ( uz napomenu da je Milorad Pupovac član Savjeta za nacionalne manjine, pa je u sukobu interesa, što sam 4.prosinca 2023. i prijavila Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, odgovor još nisam dobila)

Pod kulturne manifestacije koje predstavljaju kulturni identitet srpske nacionalne manjine SNV ubraja ;

– Obilježavanje prve ustaničke puške i pokolja u Banskom Grabovcu – Banski Grabovac, Petrinja
– Obilježavanje godišnjice zločina nad pravoslavnim Srbima kotareva Glina i Vrginmost – Glina
– Komemoracija u Gudovcu i Grubišnom polju – Spomen područje Gudovac
– Dan sjećanja na Jadovno 1941. – Jadovno, Trnovac, Gospić
– Godišnjica partizanskog proboja obruča na Biljegu – Petrova Gora, Selakova Poljana, Vojnić
– Komemoracija za žrtve dječjeg ustaškog logora u Sisku – Park Diane Budisavljević, Sisak
– Dan ustanka naroda Hrvatske – Srb

Prvo, to nisu kulturne manifestacije za održavanje kulturnog identiteta srpske nacionalne manjine, nego su lažne i zlonamjerne komemoracije sa namjerom stigmatizacije Hrvata i države Hrvatske sa NDH ( što SNV-ovi mediji neprestano rade) a drugo, jesu li komemoracije iz 2.svjetskog rata način na koji Pupovac preporučuje za okretanje budućnost ?

Obična laž i manipulacija!

“Pokušaji da se oko SDSS-a napravi sanitarni kordon, je naopaka, zla i za hrvatsku destruktivna i opasna politika. Mi smo ponosni predstavnici srpskog naroda u Hrvatskoj, mi, zastupnici SDSS-a, mi kojima je Hrvatska domovina, kao što je bila našim precima, kao što je bila brojnim generacijama, 200 godina najmanje zajedničke borbe za istu slobodu, da bi danas netko danas takvim nasljednicima i takvim ljudima rekao gdje mogu, a gdje ne mogu biti, gdje im je mjesto, a gdje im nije mjesto. Mi nećemo moći podržati ovaj program i ovu Vladu, iako se s najvećim dijelom slažemo”, rekao je u emotivnom govoru Pupovac.

Srpsku demokratsku samostalnu stranku-SDSS treba brisati iz registra stranaka u RH, a ne samo napraviti sanitarni kordon oko nje.

Evo i zbog čega: “SDSS je od osnivanja do danas posvećen miru, u skladu s najboljom tradicijom politika Bogdana Medakovića i Svetozara Pribičevića, a slijedom te tradicije najveći dio samostalaca se u Drugom svjetskom ratu pridružio antifašističkom partizanskom pokretu. Teroristi nismo, a nismo ni neonacisti kao što nas neki nazivaju”, naglasio je Pupovac.

Pupovac prvi put izjavljuje da je Hrvatska njima domovina! Zar sa glavnim gradom Beogradom? Jer poznata je njegova izjava da je glavni grad Srba iz Hrvatske- BEOGRAD!

Simbolički ili ne to je ono čemu oni teže! Da glavni grad Hrvatske bude Beograd!

https://bljesak.info/vijesti/politika/grabar-kitarovic-hrvatskim-gradanima-je-glavni-grad-zagreb-a-ne-beograd/284162

SDSS je posvećen miru!? A osnovali su ga ratni zločinci u okupiranom Vukovaru u tzv. Republici Srpskoj Krajini!

SDSS su osnovali Goran Hadžić osuđeni ratni zločinac i Vojislav Stanimirović optuženi ratni zločinac, koji usprkos živih svjedoka nije osuđen od Hrvatskog ne lustriranog pravosuđa.

Kako je 1997. osnovan SDSS, opisao je Antun Ivanković, tadašnji predsjednik udruge Dr. Ante Starčević iz Tovarnika:

“Što se točno dogodilo dana 5. ožujka 1997. godine u Borovu: u članku koji je 1997. objavljen u tada još okupacijskim Vukovarskim novinama broj 90 (15. marta) str. 1, pod naslovima: Odluka skupštine, Osnovana Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) navodi se sljedeće:

U Borovu je na zasjedanju tzv. Oblasne Skupštine 5. marta 1997. godine na kojoj su prisustvovali svi relevantni predstavnici političkog života Oblasti, odnosno odbornici općinskih skupština, predstavnici mjesnih zajednica, izbjeglica i općinskih boračkih organizacija, kao i predstavnici bivših političkih stranaka iz razdoblja tzv. RSK-a.

Na prijedlog Gorana Hadžića i Vojislava Stanimirovića osnovana je nova jedinstvena srpska stranka pod nazivom Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS). Tom prilikom jednoglasno je usvojen Statut stranke i formiran je Glavni odbor koji broji 33 člana, dok Nadzorni odbor ima 3 a Statutarni 5 članova SDSS-a, dok predsjednika stranke treba izabrati na prvoj sjednici tog tijela“, objavile su okupacijske

„Vukovarske novine“ u broju 90 od 15. 03. 1997.

Obraćajući se tada 5. marta 1997. godine na osnivačkoj skupštini nazočnima ratni zločinac Goran Hadžić naglasio je da se programom SDSS-a treba izboriti da za stranku glasaju i drugi narodi jer činjenica da živimo u Hrvatskoj, ali želimo da tzv. Oblast bude prihvaćena u Europi. Goran Hadžić je još tada izjavio da je “demokrata po ubeđenju” ali je zaželio da se oko SDSS-a okupe svi Srbi jer je trenutačno najvažnije srpsko jedinstvo”.

Vojislav Stanimirović je u intervjuu tjedniku Novosti od 13. ožujka 2015.godine , povodom punoljetnosti stranke obmanuo hrvatsku javnost vezano za osnivanje stranke: „Ako se uzme u obzir da smo osnivačku skupštinu SDSS-a imali 5. marta 1997.godine, možete shvatiti da smo za pripreme izbora imali manje od mjesec i pol dana. U toj tzv. fuziji Samostalne srpske stranke, čiji je predsjednik bio prof. Milorad Pupovac, i Srpske demokratske stranke, čiji sam bio predsjednik, osnovana je Samostalna demokratska srpska stranka.“

Stranka je onda po tim riječima osnovana neregularno u tzv. Republici srpskoj krajini, na okupiranom području RH. Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) osnovana je 5. ožujka 1997.godine u Vukovaru spajanjem Srpske demokratske stranke (SDS) i Samostalne srpske stranke (SSS) iz Zagreba.

Postavlja se opravdano pitanje kako su se mogle spojiti 1997. godine gore navedene stranke kada je jedna od njih (SDS) kako sam prije opisala 18.veljače 1992.godine brisana iz Registra političkih stranaka Republike Hrvatske pod reg. brojem 21. Knjiga I. Kako je tako osnovanu stranku Ministarstvo uprave moglo upisati u registar stranaka, a osnovana u okupiranom području RH?

Vojislav Stanimirović tada je izjavio; „Naša djeca uče po hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i poučavamo noviju povijest na svoj način, drugačiji nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“

Znači da ne poštuju Ustav RH. To je protuustavna odluka.

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/sto-srpski-skolarci-u-hrvatskim-skolama-uce-o-domovinskom-ratu-20130613

O govoru mržnje

Kada jedan saborski zastupnik bijesno nazove druge zastupnike koji drugačije razmišljaju“ “neostvarenim, neiživljenim pederima u moralnom i svakom drugom smislu riječi” nije li to govor mržnje?

A kada uz to prozove i hrvatski narod;“ Neostvareni Hrvati koji nisu u stanju shvatiti da im nisu Srbi koji su ostali živjeti u Hrvatskoj i koji predstavljaju Srbe problem, problem su oni sami. Ne znaju tko su, što su, kuda će i kako sa sobom. Pa tako kao što su jučer pljuvali po Beogradu, danas pljuju po Bruxellesu. A sebe nikako da pogledaju tamo gdje se treba pogledati – u očima drugih ili u ogledalu”

Eto koliko Pupovac poštuje hrvatski narod, a traži da se njega i njegov narod poštuje i uvažava!?

Narod koji se herojski obranio od velikosrpske i JNA agresije i još pri tome abolirao 20 641 četnika i agresorskih vojnika,
Narod koji je izglasao Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, i dao Srbima veća prava koja ga ustvari diskriminiraju u odnosu na manjine,
Narod koji hrani njegove prohtjeve, koji plaća njegovo iživljavanje i zgradnju 40 srpskih „kulturnih“ centara- odnosno „četničkih štabova“
Narod koji plaća Pupovčeve SNV medije koji pljuju po tom istom narodu

Taj narod Pupovac optužuje da su sami sebi problem, da ne znaju tko su i što su i kuda će i kako sa sobom?

Taj narod, hrvatski narod pokazao je da zna što hoće, miran je i strpljiv, ali i strpljenje ima granice, pa kada je tom hrvatskom narodu dosta ponižavanja, nametanja vrijednosti koje je odbacio, zbog kojih je krv prolio i pretrpio ogromna razaranja, onda su Milorad Pupovac i njegova bulumenta u Novostima opetovano UGROŽENI.

Čim osjete da bi mogao presahnuti izvor novca, odmah zapljušte tipične agitprop optužbe za „ustaštvo, koncentracione logore“ a srpska manjina postaje žrtveno janje!?

Od agresora do žrtvenog janjeta u 30 godina koji je to kameleonski preokret!

O da ispleo je i umrežio SNV sa Novostima, na svojoj platformi uništavanja hrvatskog identiteta, države Hrvatske i hrvatskog naroda i stvorio cijeli sustav udruga, portala, tiskanih medija i društava, kojima nadzire hrvatski medijski prostor.

Od Gonga koji je osnovao Faktograf, do cenzure na društvenim mrežama, vojskom trolova koji bilježe svaki usklik ZDS, svaku sliku i svaku riječ u kritici velikosrpske politike, do Biltena u kojima ih poslije podvaljuje kao dokaz srpske ugroženosti u Hrvatskoj.

Pridruženi su Antifašistički Vjesnik, SABA RH, Tačno.net, Autonomna ženska kuća

Autograf, BIRN, Kulturpunkt, Lupiga, MAZ, Novi plamen, P-portal

Prosvjeta, Srbi.hr, Udruženje Krokodil, Radnička prava, Aktiv…

I sada kada DP traži da se iz državnog Proračuna ne financiraju Novosti, već da se financiraju sami izlaskom na tržište, digli su veliku medijsku viku, obraćaju se svjetskoj javnosti, i primitivno nasrću na legalno osnovanu hrvatsku stranku.

Viktor Ivančić se zbog Novosti obrušio na Ivana Penavu i Domovinski pokret: „Za njih je koncentracioni logor idealna verzija društva.“ Evo još jedna optužba koncentracioni logori, Jasenovac, tipični velikosrpski agitprop, adut uvijek kao Joker.

Nevjerojatno kako mržnja izbezumi čovjeka. Analiza njegova novinarskog djelovanja svodi se pod tri riječi -mržnja, mržnja i opet mržnja prema državi Hrvatskoj i Hrvatima.

Sve njegove kolumne ispunjene su mržnjom i prezirom prema svemu hrvatskom.

I ne samo njegove, nego svih novinara i kolumnista Novosti; Borisa Dežulovića, Hrvoja Šimićevića, Tihomira Ponoša….

Po Viktoru Ivančiću Novosti su kritički medij, oni mogu i smiju u skladu sa slobodom mišljenja i slobodi medija o svemu kritički pisati, samo se njih ne smije kritizirati, jer ako se dirne u Novosti, onda se odmah dirne u prava Srba, njihov opstanak u RH, onda je to „ paket šovinističkih prohtjeva“, onda je to „ politika otvorene diskriminacije i siledžijskog napada na slobodu štampe.“

„Zahtjev da se obustavi financiranje Novosti uključuje paradoks tipičan za hrvatski nacionalizam: depeistima su, naime, Srbi nepoželjni isključivo zato što su Srbi, a Novosti zato što nisu isključivo srpske. Ispune li se njihova očekivanja, Hrvatska će 10. travnja 1941. dobiti novu vladu“

Netočno, manipulativno i zlobno podmetanje. Ne smetaju Novosti zato što su srpske, nego zato što su jedine koje se financiraju iz Proračuna RH. Ne smetaju Hrvatima zato što su Hrvati nacionalisti, nego upravo obrnuto što su Srbi nacionalisti i velikosrbi koji u njima pišu, mrzitelji države Hrvatske i hrvatskog naroda koji ih financira.

Zašto je spomenut 10.travnja 1941. a sada je 2024.godina? Dakle nakon 83 godine! Kakve veze taj datum ima sa sadašnjom Hrvatskom, nakon 2.svjetkog rata 1941-1945 , nakon Domovinskog rata 1991-1995.? Nema, ali u mržnjom obuzetom mozgu Viktora Ivančića očito ima!

Po čemu su to Novosti nedodirljive, posebne i zaštićene u državi Hrvatskoj?

Po čemu, po UCJENJIVANJU. Jer dirne li se u Novosti mi ćemo vas po cijelom svijetu optužiti za šovinizam , nacionalizam , fašizam , ustaštvo, klerofašizam i još niz izama.

ČISTA UCJENA!

https://www.portalnovosti.com/dupe-u-sjecanju

Sa ovakvim tekstovima Milorad Pupovac gradi „ vedro, optimistično društvo koje ima jasne ciljeve, koje je okrenuto budućnosti, a ne neprestano prošlosti…“ !?

Eto koliko je Milorad Pupovac vjerodostojan i politički korektan!

I zbog čega bi se Novosti morale financirati iz Proračuna RH?

Zbog čega hrvatska javnost ne smije preispitati kako se koriste sredstva koja poklanja?

Jesu li Novosti zato što su srpske „sveta krava“ da se ne smije dirati u njihovo financiranje i njihov rad?

Zar se u Hrvatskoj ne smije preispitivati rad SNV-a, SDSS-a i srpske nacionalne manjine?

Jesu li i povlašteni Srbi u Hrvatskoj zaštićene „svete krave“ da se ne smije ukazivati na njihovu subverzivnu djelatnost neprestanog potkopavanja Hrvatske državotvornosti, suverenosti i integriteta?

Zar nije to rušilački udar na same temelje RH „. Ispune li se njihova očekivanja, Hrvatska će 10. travnja 1941. dobiti novu vladu“

Da hrvatsko Pravosuđe štiti suverenitet i integritet RH ovakvo bi pisanje bilo sankcionirano barem po osnovi 32.glave Kaznenog zakona RH, članak 349, Kaznena djela protiv ugleda RH.

Viktoru Ivančiću strašno smetaju riječi Tomislava Karamarka „”morat će se poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su Domovinski rat, naši branitelji, naši poginuli, politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška”

U tome je bit, sam je to razotkrio u ovom tekstu;

SNV, SDSS žive u Hrvatskoj, koriste sve blagodati i novac naravno od države Hrvatske koji daju hrvatski porezni obveznici, ali je ne priznaju kao državu hrvatskog naroda!
Ne priznaju Domovinski rat kao temelj na kojem je nastala RH, već ga neprekidno podrivaju sa 1941.godinom i optuživanjem za NDH.
Umjesto Domovinskog rata, za njih je „građanski rat“ koji po definiciji građanskog rata briše velikosrpsku agresiju i izjednačava krivnju za rat.

Domovinski rat po Ustavu RH je temelj Republike Hrvatske, a SNV i SDSS ne priznaju Domovinski rat. To je PROTUUSTAVNA , neprijateljska djelatnost i narušavanje ustavno-pravnog poretka! DORH bi se trebao uključiti da to spriječi, jer im je dužnost štititi ustavno-pravni poredak RH.

Agresivni medijski rat koji vode ne samo Novosti nego i svi mediji pod kontrolom SNV-a narušavaju ustavno-pravni poredak RH.

To su Novosti, Bulletin i TV VIDA

To je neprestana subverzivna neprijateljska djelatnost i medijski rat protiv RH. Ne samo preko Novosti u Hrvatskoj, nego i preko Biltena koji podjele po svim svjetskim medijskim kućama i veleposlanstvima.

Bilten nitko ne spominje, jer nije toliko medijski eksponiran, ali je još štetniji po RH od Novosti. Do sada su izdana isto novcem iz Proračuna RH 22 broja Biltena

https://snv.hr/vrsta_publikacije/bilteni

Milorad Pupovac prijeti i hrvatskom Pravosuđu u svezi zahtjeva da se očituje o ubojstvu dr, Šretera, za što ga je izravno prozvao Slavko Degoricija u svojim memoarima. Citiram njegovu izjavu objavljenu u Večernjem listu od 19.siječnja 2019. godine; “Mene da se dovodi u vezu s ubojstvom nekoga, da sam nekom dlaku s glave skinuo, uzeo tuđi papir ili da sam potaknuo da uradi neko zlo, to može samo naopak i bolestan um uraditi. Ovo je stvar koja je utuživa i budući da je utuživa tako će biti od mene tretirana. Oni koji misle da se mogu pozivati na satiru i raditi ovakve stvari, jednom za svagda će naučiti i suci i istražni organi razliku između te dvije stvari”

Znači drug Pupovac će po onoj Titovoj izreci da se suci ne drže zakona kao pijan plota „ jednom za svagda“ naučiti hrvatske suce kako trebaju suditi? Osilio se čovjek! Vidi da može i da mu prolazi bez sankcija!

A ako ne nauče lekciju po njegovim kriterijima, ima onda Milorad Pupovac u rezervi međunarodnu zajednicu i veleposlanstva diljem svijeta, kojima će optuživati Hrvatsku za bujanje fašizma, za neoustaštvo, za pokrštavanje 11 000 srpske djece 1991.godine, ugroženost Srba u Hrvatskoj i sve ostale njegove floskule.

Zaboravio je Milorad Pupovac kakvu su “satiru” napisali novinari njegovih Novosti! Odvratnu i gadljivu “satiru ” na Hrvatsku himnu! I himna, Lijepa Naša Domovino, pretvorena je u Lijepa naša haubico!

Osjeća li se Milorad Pupovac doista toliko moćan u Hrvatskoj, da naređuje hrvatskom Pravosuđu i Policiji, ili će ga hrvatsko Pravosuđe i Policija po slovu Zakona tretirati jednako, kao i sve hrvatske građane?

I jest moćan i privilegiran! Sve tužbe protiv njega DORH ekspresno odbija. Pravosuđe u štrajku, svi predmeti stoje, ali meni dođe ekspresna odbijenica tužbe za nenamjensko trošenje sredstava i sukob interesa protiv Milorada Pupovca.

Kaznena prijava zaprimljena 11.12 2023. a Rješenje kojim se odbija 16.siječnja 2024.

Ali odgovor na prijavu o sukobu interesa Milorada Pupovca nisam još dobila, a podnijela sam je 4.prosinca 2023.

4.Milorad Pupovac nikako ne može biti predsjednik Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u Hrvatskom Saboru, jer je u dvostrukom sukobu interesa

I nakon svega navedenog doista se nameće zaključak da su SNV i SDSS „svete krave“ u državi Hrvatskoj! NEDODIRLJIVI !

Do kada? Odgovor imaju Vlada i Sabor RH.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Istaknuto

Don Anđelko Kaćunko u Puli

Published

4 dana ago

2 lipnja, 2024

Lili Ben

Predstavljanje knjige Otmica nevjeste 31.05 2024.

Dobra večer svima!

Predstaviti ću vam Don Kaćunka, kako ga ja zovem, a on neka govori o svojoj novoj knjizi.

Sa radom i djelovanjem Don Kaćunka upoznata sam bila preko medija.

Osobno smo se upoznali prigodom izlaska knjige hrvatske pjesnikinje koja živi u Australiji gđe Marije Dubravac.

Suprug i ja vraćajući se iz Zadra kući u Pulu preko Like, došli smo preuzeti njenu novu knjige kod njega u Kompolje.

Srdačno nas je dočekao i upoznao sa župom i tim slabo naseljenim krajem Gacke, kako on mene ispravlja kada kažem Like.

Naravno upoznala sam Gacku i posjetila Otočac više puta;

Mlinice na Majerovu vrilu u Sincu iz kojeg teče Sinačka pučina, najveća desna pritoka Gacke i
Ribogojilište u Sincu ( dobila sam recept za pripremu pastrve, pržene na domaćoj masti , uvaljane u kukuruzno brašno pomiješano sa malo slatke crvene paprike)
svetišta Majke Božje Karmelske – Kuterevo

Kratki životopis

Anđelko Kaćunko rođen je u Splitu 31.srpnja 1954.Potječe iz brojne obitelji ponosne Poljičke Republike ( devetoro djece)

Nakon osnovne škole u Docu Donjem i sjemenišne klasične gimnazije završio je Teološki fakultet u Splitu i 24.lipnja 1979. zaređen za svećenika.

1980 u Zagrebu upisuje na Filozofskom fakultetu studij klasične filologije, a 1989 studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti.

Paralelno sa studijem angažiran je u Katoličkom zboru MI, gdje je bio direktor lista mladih i izdavačke djelatnosti zajednice MI.( Zajednica MI predstavila je u Puli 2019. je knjige Milovani-Mate Krajine)

1999, preuzeo je dužnost kancelara u Vojnom ordinarijatu, bio kapelan u MUP-u i Ravnateljstvu policije, da bi od 2008 bio premješten u Gospičko-senjsku biskupiju i od 2011-2021 bio župnik u Župi Kompolje, Brlog i Vratnik. Sada je na dužnosti župnog vikara u Župi Presvetog Trojstva u Otočcu.

Njegov literarni opus je veoma bogat, od brojnih članaka i kolumni u Fokusu, Hrvatskom slovu, Vjesniku, Areni do Hrvatskog tjednika.

Aktivan je i u Katoličkim medijima; IKA, Glasu Koncila…

Sudjelovao je u izradi monografije „ Vojni ordinarijat u RH“ (2007) i monografije „ Kompolje-mjesto i župa“ (2021)

Napisao je samostalno dvanaest knjiga, neke ćete imati prigodu kupiti nakon predstavljanja, a sa akademikom Josipom Pečarićem knjige o pjesnikinji Mariji Dubravac i biskupu dr.sc. Mile Bogoviću.

U svezi sa akademikom Pečarićem moram spomenuti da smo akademik Pečarić i ja u suradnji napisali dvije e-knjige:

Dopisivanje s Lili Benčik o Istri

file:///C:/Users/Lili/Documents/BENCIK%23%20knjiga.pdf

knjigu PUPOVAC, o radu i protuhrvatskom djelovanju predsjednika SNV-a i SDSS-a Milorada Pupovca

pupovac2-1.pdf (hrvatskepraviceblog.com)

Moram napomenuti da se don Kaćunko bavi i glazbom. Uglazbio je pjesmu Marije Dubravac HIMNA VATRENIMA

Čitanje pjesama Marije Dubravac o don Kaćunku iz zbirke pjesama DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE, izdane uz pedesetu obljetnicu života u tuđini.

Don Anđelko Kaćunko

Puku zbori „MOLI -RADI-RODI…To je njegova preporuka kao duhovnika!

U to je zbirci i pjesma posvećena meni pod naslovom „ Jednoj lijepoj ruži Hrvatskoj“

Lili Benčik, tajnica Udruge KRIŽ

Osvrt fra Đure Hontića, župnika Župe Sv. Ivana Krstitelja u Puli:

Pula: Predstavljena knjiga don Anđelka Kaćunka “Otmica nevjeste”

U samom predstavljanju knjige „Otmica nevjeste“, don Kaćunko je najprije spomenu kako je došlo uopće do ideje da je on kao novinar počeo pisati knjige, bilo je to na poticaj profesorice Manje Kostelac-Gomerčić, čija je „Baštinica“ izdavač knjige „Otmice nevjeste“.

U prvom dijelu Kaćunko donosi deset pripovijedaka. Prvih osam priča nastalo je u okviru literarnog ciklusa Otočki koronameron (kao nastavak projekta Otočki dekameron), u kojem je dvadesetak sudionika pisalo priče tijekom korona pandemije, a dvije zadnje napisane su poslije. Cijelo ovo djelo možemo svrstati u žanr književne satire i književnog humora. U drugom dijelu ove knjige, Kaćunko pod pseudonimom ženskog autora vrlo dojmljivo komentira društvena, politička i crkvena zbivanja u Dalmaciji i cijeloj Hrvatskoj. Riječ je o deset jedinstvenih pripovijedaka, koje su “pisane pretežito u dijalektu, jednostavno, prohodno, živahno i aktualno. Ovdje je riječ o kolumnama, a one su bile svojedobno objavljene u mjesečniku grada Solina.

Nadalje spomenuo je don Kaćunko da je u tome drugom dijelu nazvanom Cro Nikine priče-kolumne, koje je autor godinu dana pisao za Solinsku kroniku pod pseudonimom Cro Nika, izuzetno zanimljive i duhovite, a ostvarene su trima elementima. Uzevši naoko ‘slabi’ lik, srednjoškolsku profesoricu koja često govori da nešto ne zna ili ne razumije, dobio je lik s kojim se većina nas može poistovjetiti, jer ni mi često ne razumijemo što se to događa u svijetu oko nas i tko zapravo vuče konce. S druge strane dobio je osobu koja može javno reći ono što većina ljudi misli, dakle zagovarati vrijednosti, one kršćanske, domoljubne, obiteljske, i čuditi se, a ponekad i plašiti, nadolazećim rušenjima svega toga.

Budući da don Kaćunko kao svećenik – što je u našem društvu doživljeno kao pozicija moći i kome se svaka riječ procjenjuje kao da je Božja objava pa i kada neprestano napada – u svojemu nastupu ne može na taj način istupati, on to čini kroz ženski ‘alter ego’.

Don Anđelko, u prvi plan stavlja ono bitno: dobro čovjeka, dobro bližnjega, što je uvijek prva zadaća kršćanina, poglavito katolika, bio laik ili svećenik. Ovdje nam je dao svježu i poletnu misao, sazdanu od različitih motiva i tema okupljenih oko intrigantna naslova „Otmica nevjeste“.

Na kraju je don Kaćunko protumačio, da je u stvari ta nevjesta rijeka Gacka, na što nas navodi slika rijeke na naslovnici. Jer rijeku Gacku neki su htjeli oteti, ali zapravo ta nevjesta je naša Hrvatska, koja prolazi kroz različite poteškoće na području vjere i morala, obiteljskih i socijalnih odnosa, ali i svih drugih područja ljudskoga, narodnog i crkvenog života. Stoga na nama nije samo da kukamo nego da postanemo svjesni svoga kršćanskog dostojanstva i poziva na suradnju s Bogom za dobro čovjeka i ovoga svijeta.