Connect with us

Istaknuto

Samopromocija Jelene Veljače na tuđoj tragediji

Published

on

U subotu, 19. listopada 2019. održani su prosvjedi pod nazivom „Pravda za djevojčicu“. Ti prosvjedi u više gradova Hrvatske pokazali su samopromociju nekih aktivistica. Jedna od aktivistica je Jelena Veljača koja je 20. listopada 2019. gostovala na HRT-u u emisiji NU2. Evo nekih navoda što je drugarica Veljača kazala:

“Ovaj prosvjed nije samo naš, od ožujka do danas smo uspostavili suradnju s mnogim vrlo važnim akterima NGO scene. To su stručnjaci i stručnjakinje. Ja sam na neki način simbol, a žene i muškarci su stali iza nas i dali nama kao inicijativi sadržaj koji je izuzetno važan. Nikad nismo htjeli raditi prosvjed za neku neopipljivu stvar. Mi smo prosvjed suorganizirale sa Ženskom sobom”.

Samopromocija Jelene Veljače i njenih istomišljenika na tuđoj tragediji je sramotna. Drugarica Veljača za sebe kaže da je ona simbol! Simbol? Čega? Simbol jednoumlja, uskogrudnosti, neznanja i mržnje. Spominjanje lijevo indoktriranih stručnjaka i stručnjakinja je pokazatelj zatucanosti, jednoumlja i mržnje što se vidi iz izjave o gradu Zadru.   

“Činjenica je da je HDZ vladao u Zadru. Kao građanka mogu reći da sve vlade do sada, uključujući i SDP-ovu, imaju svoj grijeh u tome. Mislim na glorifikaciju nasilja i neadekvatnu zaštitu žrtava. Bavili su se time kako doći na vlast i održati se na vlasti. To je naprosto činjenica, svaki građanin to može razumjeti”, optužuje Veljača.

Spominjanje Zadra i vlasti HDZ-a u Zadru je pokazatelj mržnje kojom je njen kokošji mozak okupiran. Od Zadra se godinama stvara grad slučaj iako se slične stvari događaju i u drugim gradovima. Prije lupetanja Veljača bi se mogla informisati kako je stanje u Istri gdje HDZ nije bio niti je na vlasti. Evo podataka iz Istre:

„U Puli je danas predstavljen preventivni projekt Lily te su u zrak pušteni crni baloni u spomen na sve ubijene žene u Hrvatskoj – U posljednjih 25 godina na području PU istarske ubijene su 22 osobe ženskog spola, a 17 žena bile su žrtve pokušaja ubojstva.“

Najveći broj osoba ženskog spola usmrtili su njihovi bračni partneri ili osobe s kojima su u srodstvu. Ubijeno je osam supruga, tri izvanbračne supruge, jedna bivša izvanbračna supruga, jedna majka, jedna šogorica i njezina beba (nećakinja počinitelja).

Žrtve ubojstva bile su još dvije žene koje s počiniteljima nisu bile u obiteljskom odnosu. Tako je usmrćena jedna ženska osoba koja je bila djevojka počinitelja te jedna prijateljica, dok pet ubijenih žena nije bilo u srodničkom ili drugom odnosu s počiniteljem.

Prošle je godine na području PU istarske evidentirano 337 kaznenih djela s elementima nasilja među članovima obitelji, a u 285 slučajeva žrtve su bile žene. Što se tiče prekršaja, policija je intervenirala u 340 slučajeva povodom dojava o nasilju u obitelji, od čega su muškarci počinili 243 prekršaja. Statistički podaci za ovu godinu pokazuju pad problematike pa je tako u prvih šest mjeseci evidentirano 42% manje kaznenih djela među članovima obitelji i 16% manje prekršaja.

Dakle, zaključivati da je situacija u Zadru loša jer je HDZ bio i jest na vlasti je znak mržnje drugarice Veljače i ništa drugo.

Drugaricu Veljaču i njene istomišljenice treba podsjetiti na strašnja svjedočanstva Vukovarki o kojima oni nikada nisu govorile niti protestirale. Evo priča iz Vukovara (autori teksta Sandra Sabljak Gojani i Amalija Lovrić):

U Vukovaru su postojali logori za silovanja

 OBJAVA 07. RUJNA 2012.  KOMENTARA  8800 PRIKAZA 

Najčitanije na blogu

BLOG PIŠE Sandra Sabljak Gojani

„14. 10 sam prvi put silovana, silovao me čovjek kojeg sam znala od djetinjstva, koji je dolazio u kuću mojih roditelja. Rekao je da ako to ne bude on, da će dovesti drugih deset. Nakon par dana došla su trojica vojnika i rekli su mi da moram birati jednog od njih. Imala sam 22 godine. Morala sam se smijati, kao da mi je svejedno“, ispričala je.

Zatočenici svjedoče da su čuli vrisak žena koje su silovane. Drugi svjedok svjedoči o trudnici, njegovoj poznanici, i još 15 Hrvatica koje su silovane u logoru. Srpkinja udana za Hrvata također je silovana. Posljednji izvor svjedoči da je Velepromet bilo mjesto brutalnog silovanja. Seksualni napadi zbivali su se i izvan logora. Pred kraj studenoga 1991. Kapetan je silovao dvije djevojčice stare tek 14 godina i to pred njihovom bakom, a onda ih sve tri ubio. U listopadu mlade hrvatske djevojke, koje su služile srpske dobrovoljce, bile su prisiljene na seksualni odnos.

Muškarac je prijetio da će ubiti njihovu obitelj ako ne pristanu. Albanka je prijavila da ju je 12 sati uzastopce ispitivala i silovala skupina JNA vojnika. U drugom slučaju, u prosincu, starija žena je ubijena, a njezina kći silovana. Počinitelj je identificiran. Prema drugom svjedoku, identificirani muškarac uzastopce je silovao Hrvaticu odvodeći ju navečer i vraćajući ujutro. U idućem slučaju 54-godišnja Hrvatica navodi kako su ju terorizirali i silovali srpski vojnici nakon okupacije i pada Vukovara. Dodatni izvor kaže kako je član srpske paravojne grupe optužen od Hrvatske vlasti za ubojstvo 150 osoba i silovanje 30 žena. Optuženi je priznao sudjelovanje u skupnom silovanju.” – samo su neki od iskaza pohranjenih u Hrvatskom društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Tukao ju je i silovao

U studenom i prosincu 1991. Hrvaticu, kasnih tridesetih godina, koja je bila u hrvatskoj Narodnoj gardi, prisiljavala su na seksualni čin dvojica stražara u dva različita zatvora. Oslobođena je u kolovozu 1992., a Amnesty International ju je intervjuirao u prosincu 1992.
Žrtva je zarobljena u selu pokraj Vukovara 25. listopada 1991. Od 1. studenog do 14. prosinca 1991. držana je u logoru Begejci. Misli da je od 460 tamo zatočenih ljudi, civila, osim nje bilo još pet žena. Bilo joj je zabranjeno razgovarati s drugim ženama. U neko doba došlo je nekoliko srpskih rezervista, očito se radilo o stražarima. Jedan od njih ju je svakodnevno dva tjedna odvodio u svoju spavaonicu. Nije se usudila povjeriti ni časniku JNA koju ju je ispitivao i za koga je rekla da se prema njoj odnosio korektno. Nije rekla ni drugim zatvorenicama. Tada je prebačena u vojni zatvor u Beograd gdje ju je, prvih nekoliko tjedana, stražar prisiljavao na oralni odnos, a osim toga ju je tukao i silovao.
Ponovo je žrtva bila previše ustrašena da ikome kaže što se dogodilo, čak i kada je to prestalo. To je bilo nakon što su ju prebacili u ćeliju gdje je već bila jedna Srpkinja. Liječnica, koja ju je tjedno pregledavala, očito je gledala samo leđa jer nije vidjela povrede na prsima koje je zadobila kada ju je stražar tukao. Željela je pričati s nadglednikom zatvora nasamo, ali nikako nije mogla pronaći prigodu u kojoj je stražari ne bi mogli čuti, plašila se da bi oni mogli obavijestiti počinitelja.

Tek dvije presude

Iako je silovanje u Domovinskom ratu okarakterizirano kao ratni zločin, za taj su ratni zločin do sada izrečene tek dvije presude, doznajemo u udruzi Žene u Domovinskom ratu. U jednom slučaju počinitelj je dobio tri godine zatvora zato jer „zločin nije ponovio“, a u drugom slučaju je sudjelovalo više počinitelja koji su osuđeni na sedam godina zatvora dok je jedan i oslobođen budući da je silovana žena za njega izjavila da se, zbog stanja u kojem se tada nalazila, više ne sjeća je li ju i on silovao. Inače, ista je silovana žena svoj iskaz morala davati čak šest puta što ju je dovelo do psihičkog sloma pa se na kraju osjećala kao zločinka, a ne da je nad njom počinjen tako strašan zločin.

Tabu tema

Ratna silovanja žena i muškaraca u Domovinskom ratu godinama su tabu tema hrvatskoga društva. Šute žrtve, šute stručnjaci, šuti pravosuđe. Jedna je takva priča i ona iz okupiranoga Vukovara iz travnja 1992. u kojoj je šest muškaraca silovalo dvije sestre, jedna je tada imala 18, a druga samo šest godina. Počinitelji su dobili po sedam godina zatvora, a njihova brutalnost i svirepost očitovala se i u spolnom zlostavljanju mlađe, tada šestogodišnje djevojčice. Danas ove žrtve doslovno vegetiraju i preživljavaju uz pomoć lijekova. Prije četiri godine na Županijskom sudu u Vukovaru otvoren je i postupak protiv “srpskih teritorijalaca” iz Vukovara, Radeta (53) i Dušana Ivkovića (45) koje je optužnica vukovarskog teretila da su u jesen 1991. silovali tada 23-godišnju sugrađanku Snježanu M. Zlostavljanje je potrajalo više od mjesec dana, do pada Vukovara.
– Nikad si neću oprostiti što ih nisam izazvala da me ubiju, a ne da mi čine to što su činili –najčešće su izjave žena koje su preživjele silovanje, a koje nakon godina šutnje ipak odluče progovoriti.
– Ni 19 godina nakon silovanja žene nad kojima je počinjen ratni zločin ne mogu si oprostiti što su doživjele tako strašno poniženje, fizičko i psihičko zlostavljanje, a danas je u Hrvatskoj taj zločin sveden na nevjerojatnu razinu nevažnosti. Pravosuđe silovanim ženama poručuje da pravdu mogu tražiti privatnim parnicama, a zatim silovateljima, zbog lošeg materijalnog stanja, mi porezni obveznici plaćamo sudske troškove – tvrdi Marija Slišković, predsjednica
udruga Žene u Domovinskom ratu.
Silovanja su se odvijala na okupiranom području i u logorima na teritoriju Srbije i to sustavno. Žene su izvođene iz zatvorskih soba, odvođene u druge prostorije i zatim vraćane natrag u zajedničke prostorije. Svjedoka silovanja tako nema.

Rođeno 240 djece

Nakon rata rođeno je najmanje 240 djece koja su plod silovanja, više od 200 djece rodile su majke iz Slavonije, a najveći je broj među njima Vukovarki.
Koliko je silovanje kao ratni zločin podcijenjeno, govori i podatak iz Županijskog državnog odvjetništva Vukovar gdje je evidentirano 15 kaznenih predmeta u odnosu na 17 žena žrtava silovanja počinjenih tijekom oružane agresije na Republiku Hrvatsku. Znači samo 15 predmeta i samo dvije osude do sada, 19 godina nakon rata. Od navedenih 15 predmeta, 11 spisa se odnosi na silovanja počinjena na području Vukovara. Podatci iz državnog odvjetništva ponešto se razlikuju od onih iz udruge, ali su svejedno poražavajući. Od Miroslava Dasovića, zamjenika županijskog državnog odvjetnika, doznajemo da su dva kaznena predmeta završena pravomoćnim osuđujućim presudama počiniteljima, odnosno zatvorskim kaznama od 10 i 14 godina. Pet spisa nalazi se u fazi optuženja i u tijeku je glavna rasprava na Županijskom sudu u Vukovaru dok su u osam spisa počinitelji nepoznati i državno odvjetništvo poduzima radnje s ciljem utvrđivanja njihova identiteta.

Treba iznijeti istinu

Sigurno bi više počinitelja bilo pronađeno i osuđeno kada bi više silovanih žena progovorilo o onome što su preživjele. Međutim, one za to nemaju hrabrosti jer društvo je u našoj zemlji potpuno ravnodušno prema toj vrsti zločina i one nemaju hrabrosti za daljnju borbu za pravdu. Jedna od onih, koje su smogle snage progovoriti o zločinu koji je nad njom izvršen i boriti se za prava žena silovanih u ratu, Jadranka je Cigelj koja je svoje svjedočanstvo pretočila u knjigu Apartman 102. Bila je zatočena u logoru Omarska kao jedna od tek dvije katolkinje u tom logoru.
– Iz logora Omarska izašle su 32 žene, pet nije preživjelo torture. Po dolasku u Zagreb doznala sam da je kroz Petrovu bolnicu u Zagrebu prošlo više od 240 seksualno zlostavljanih žena iz Slavonije, a ja sam osobno prikupila 63 iskaza Vukovarki silovanih u ratu – izjavila je tijekom posjeta Vukovaru Cigelj naglašavajući da ju je nakon izlaska iz logora vodila samo mržnja.
– Iz logora sam izašla kao zvijer, mržnja me držala dvije godine i vodila me samo želja za osvetom. Sada sam u Vukovaru nakon višegodišnje pauze po prvi put progovorila o ovome jer me ubija ravnodušnost vlastitoga naroda prema ratnom zločinu silovanja -poručila je Cigelj i pozvala sve žene koje su doživjele silovanje u Domovinskom ratu, da daju iskaze kako bi se ratni zločinci konačno počeli kažnjavati.

Trebamo iskaze

– Počinitelj na sudu izjavi da se silovana žena nije protivila tom činu i njega to odmah oslobađa odgovornosti, a kako se ona trebala protiviti, kada su joj zaprijetili da će joj ubiti osmomjesečnu kćer i nju samu? – pita se Jadranka Cigelj i dodaje da je psihička tortura žena prije i nakon silovanja bila neizdrživa.
– Imamo slučaj u kojem su četnici silovali trudnicu koja je zbog toga u petom mjesecu trudnoće izgubila bebu, jedva preživjela pobačaj i oni su ju nakon nekog vremena ponovno nastavili silovati. Kako se ona njima mogla ili trebala usprotiviti? – pita se Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora koje je od 1995. prikupilo 40 iskaza silovanih žena.
– Jedna mi je žena pet dana zaredom prepričavala što su joj radili. Ona je do rata bila vrlo atraktivnoga izgleda, a danas je to bolesna žena polomljenih kostiju lica i vilice. Uništena je. Svaki put, kada bi završili sa silovanjem, oni bi ju iscipelarili po cijelom tijelu, po glavi, licu, gdje su dohvatili i tako iz dana u dan. Dnevno ju je silovalo 5 do 10 muškaraca – iznosi samo djeliće iz iskaza silovanih žena Rehak uz tvrdnju da su u Vukovaru nakon okupacije postojali logori za silovanje. Jedan od njih bio je u Bateksu, a drugi u Veleprometu.

Osobe uništenog zdravlja

– Te su žene uništene psihički i fizički, a što smo mi njima kao društvo pružili? Baš ništa. Država nam je neorganizirana, institucije nesposobne i od njih ne možemo očekivati da će tim ženama pružiti bilo kakvu zaštitu. Kao društvo moramo omogućiti tim ženama da se ne osjećaju kao četničke kurve kako ih neki i nazivaju. Moramo se potruditi da istina izađe na vidjelo – zaključuje Rehak te najavljuje kako njegovo društvo priprema knjigu Žene silovane za vrijeme srpske agresije.
– Silovane se žene vrlo teško vraćaju uobičajenom životnu. Čak i kod ginekologa odlaze ne govoreći mu što su prošle jer bi to značilo da svaki pu ponovno moraju proživjeti strahotu. Nismo uspjeli u cijeloj zemlji otvoriti jednu jedinu ambulantu za silovane žene gdje bi radili ginekolozi specijalizirani za pristup ovim žrtvama – smatra Marija Slišković. Njoj nije jasno kako je prostrijelna rana dovoljna za stupanj invalidnosti, a silovanje nije. Žene su na okupiranom području i u srpskim logorima uz silovanja prolazile razne fizičke i psihičke torture i sigurno su zaslužile status invalida budući da je nad njima izvršen ratni zločin.
Žrtve ratnog zločina silovanja imaju status civilnih žrtava rata i primaju novčanu naknadu u iznosu 2.400 kuna, hrvatske institucije su nesposobne kazniti počinitelje, a civilno društvo potpuno ravnodušno prema patnjama žrtava, moglo se čuti na tribini o silovanjima u srpskim koncentracijskim logorima održanoj u Pastoralnom centru sv. Bone. Tribinu je organizirala udruga Žene u Domovinskom ratu – Zagreb čija je predsjednica Marija Slišković istaknula da je silovanje u Domovinskom ratu bilo planski organizirano i sustavno provođeno, a do sada su donesene tek dvije presude i to na tri, odnosno sedam godina zatvora za počinitelje.
Da se u Hrvatskoj o ovom obliku ratnog zločina do sada zaista brinulo samo površno, dokazuje i podatak da nije obavljeno niti jedno kvalitetnije istraživanje o ratnom zločinu silovanja. U Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti nemaju nikakve podatke o ratnom zločinu silovanja. Kažu da nešto podataka imaju, ali nam ih nisu mogli proslijediti iz Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskoga rata.
– Postoje brojna svjedočanstva o silovanjima, međutim s obzirom na sudske postupke koji se vode, ne mogu vam dati precizne podatke. Tek mogu spomenuti da su slučajevi silovanja zabilježeni na Veleprometu odakle su žene odvođene u posebne prostorije “na ispitivanje” i tamo su silovane od većeg broja pripadnika srpskih snaga (4, 5, 15 vojnika). Zabilježeni su i primjeri silovanja nakon okupacije. Zlostavljane su i djevojčice – navodi Ante Nazor, ravnatelj centra. Civilne udruge, od kojih se neke bave i problemom silovanja žena, također nemaju podatke o ratnom zločinu silovanja tako da su silovane žene doista prepuštene sebi samima. Iako silovanja predstavljaju kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ne mogu zastarjeti, protekom vremena sve je manja realna osnova da će zločini biti procesuirani i počinitelji osuđeni.
– Broj prijavljenih silovanja tijekom Domovinskog rata zasigurno je manji od stvarnog broja počinjenja tih kaznenih djela, najviše zbog emocionalne boli žrtava i stigme koja je povezana sa silovanjem te potiskivanja ove traume budući da je riječ o iznimno teškoj povredi psihičkog i fizičkog integriteta žrtve. Zato žrtve o toj traumi ne progovaraju, a kamoli prijavljuju nadležnim institucijama – navodi Dasović ističući da dodatna saslušanja o svim detaljima događaja u najmanje tri navrata pred policijom, istražnim sucem te tijekom glavne rasprave uzrokuju žrtvama i dodatnu traumu.
Hrvatsko društvo, posebice državne institucije čija je primarna zadaća zaštita ljudskih prava i ljudskog dostojanstva, trebali bi se s puno više odgovornosti i poštovanja odnositi prema žrtvama seksualnog silovanja u koncentracijskim logorima. Da je ratni zločin silovanja zaista tabu tema hrvatskog društva, dokazala je i tribina Ratni zločin – silovanje u srpskim koncentracijskim logorima koju je u Pastoralnom centru posjetilo točno 14 posjetitelja iako je Vukovar grad u kojem je silovano najviše žena u Domovinskom ratu.

Amalija Lovrić
Vukovarske novine

O ovome Veljača i aktivistice šute!

PREŠUĆENI RATNI ZLOČIN

Najmlađa žrtva silovanja imala je šest, najstarija 80 godina

Autor: Vlatka Polšak Palatinuš

Zadnja izmjena 15.09.2011 08:20

‘Tamo su već bila trojica. Jedan od njih određivao je koji će redoslijed biti. Tu noć na Olajnici silovala su me šestorica… mučili su me na sve načine… U istom prostoru bila je moja šestogodišnja sestra i osmomjesečna kćerka koja je jako plakala. Na to je jedan iznerviran na nju bacio vojničku jaknu da je ušutka. Nisam mogla ništa učiniti, mislila sam da su je ugušili…’ Ovo je dramatičan iskaz jedne od mnogih žena koje su silovali pripadnici agresorske vojske i paravojnih formacija 1991. godine u Vukovaru. Iako je osmomjesečna Sunčica preživjela taj horor, nju, njezinu majku te ostale silovane žene, ali i muškarce, ušutkali su nakon rata. Zločinci nisu kažnjeni, žrtve ne samo da nisu obeštećene i da nemaju nikakav status, već su i dalje izložene prijetnjama svojih silovatelja

Koliko je žena silovano u Domovinskom ratu, nitko točno ne zna. No neke od njih, uglavnom s vukovarskog područja, skupile su snagu nakon gotovo 20 godina i ispričale javnosti svoje priče. Knjiga ‘Sunčica’, nazvana po osmomjesečnoj bebi, sadrži simboličnih 14 svjedočanstava žena i jednog muškarca o ratnom zločinu o kojem nitko ne progovara: silovanju.

Radi se o strašnim zločinima za koje nitko nije odgovarao. Sramotno je da Veljača i lijeve aktivistice o ovim silovanjima ne zbore! Ne protestiraju što silovatelji slobodno šeću, pa to govori o njihovu lošem karakteru!  

 Silovateljima ne može suditi ulica, ne može suditi Jelena Veljača i njene istomišljenice već sud. Prosvjednice nisu tražile ostavku ministra pravosuđa niti reformu bolesnog hrvatskog pravosuđa što je još jedan pokazatelj samopromocije. Sramotno je koristiti tuđu tragediju za samopromociju i beskorisno lupetanje. Sramotno je prešutjeti slučajeve silovanih žena i djevojaka u Vukovaru a to levo orjentisane aktivistice uporno rade!

Veljača i njene istomišljenice stalno vire u tuđe domove, sobe, krevete i znaju što se zbilo pa sude. Njima ne treba neovisna istrage, njima ne trebaju dokazi jer dovoljno je da je nasilnik iz određene stranke i odmah je kriv. Treba ponoviti da na sudu silovanje treba dokazati! Mnoge žene nisu prijavile silovanje jer nisu ponovno htjele proći traumu, nisu htjele opetovana ponavljati kako se to dogodilo (na desetke puta treba ponoviti kako se to dogodilo: policija, liječnik, istražni sudac, branitelj, sudac na glavnoj raspravi, odvjetnici itd.).  Prosvjedi Jelene Veljače i aktivistica ne pomažu žrtvama već ih stigmatiziraju. Prosvjedi levih aktivista služe samo za vlastitu promociju!

Sramotno je da mediji pišu i sude, da dežurne leve aktivistice sude a istraga je na samom početku. Žrtva još nije ispitana! Strašno je da se to dogodilo ali treba biti oprezan i sačekati kraj istrage, dobiti dokaze da bi se nekoga osudilo. Je li netko odgovoran što su podatci iz istrage, koja je na početku, dostupni žutom tisku? Nasilnike, silovatelje treba oštro kazniti ali i sve one koji stvaraju slučajeve, stigmatiziraju žrtve.  Presuda se može donijeti, u pravnoj državi, temeljem dokaza a ne prosvjeda i mišljenja drugarice Veljače.

Dr. Marko Jukić

Istaknuto

Paulettin duh još uvijek živi u IDS-u

Published

on

„Temeljni alat za razvoj naših regija je decentralizacija! Nužno je potpuno i cjelovito spuštanje ovlasti u svim samoupravnim područjima – u zdravstvu, u obrazovanju, u socijalnim politikama.“

https://www.facebook.com/daliborpaus/posts/807484534730456?comment_id=316234901454883

Plaćeni oglas na platformi FB predsjednika IDS-a Dalibora Pausa, jasno ukazuje da je Paulettin duh duboko ukorijenjen u IDS-u.

Točno prije 30 godina 1994. IDS je izglasao četiri Rovinjske deklaracije po kojima je svaki član IDS-a dužan postupati.

-O demokratizaciji Republike Hrvatske

-O regionalnom ustrojstvu Republike Hrvatske

-O autonomiji Istarske županije i

-O Euroregiji Istri,

Deklaracije koje se nisu ostvarile, a četvrta o Euroregiji Istri doživjela fiasko!

Euroregija Istra nestala je još 1995 kada je Loredana Bogliun-Debeljuh, zastupala projekt Euroregije Istre i kao podžupanica IŽ je na skupu u Brtonigli 15.i 16. lipnja 1995.godine pod pokroviteljstvom Vijeća Europe, iznijela program u šest točaka o brzom rješenju istarskog pitanja koji je neslavno propao. I to zahvaljujući slovenskim intelektualcima, koji su prepoznali projekt Euroregije Istre kao napad na državni suverenitet i integritet Republike Slovenije. I poslije  su Slovenci na granicu postavili žilet-žicu!

Projekt Zemlja Istra Ivana Paulette 27. siječnja 1998. godine pojavio se Ivan Pauletta s inicijativom Zemlja Istra, koju je predstavio zamislite u Rimu u Talijanskom parlamentu. koji je javno podupirao jedan dio istarske dijaspore. Projekt Zemlja Istra počinje rečenicom da je: „Neupitno i neotuđivo pravo građana Istre na samoodređenje, pravo da samostalno odlučuju o svojoj sudbini“. Konkretno rečeno, pravo na samoupravnu autonomiju i domete “Ograničenje odredit će sami građani Istre”. Precizirano bi to bilo „Da svako služenje vojnih, policijskih i drugih službi izvan Istre, građani čine na vlastitu odgovornost”, jer da je „necivilizacijski i ponižavajuće za istarske mladiće da sudjeluju u nazadnim i kriminalnim nacionalističkim ratovima”.

U projektu „Zemlja Istra“ nabrajaju se zahtjevi sa kojima bi se izašlo pred Sabor RH a to su:

-Donošenje Ustava Zemlje Istre

-Vlastiti fiskalni sustav

-Vlastito sudstvo

-Vlastita teritorijalna policija

-Vlastito školstvo

-Demilitarizacija  Istre

-Organiziranje Istre kao federalne jedinice unutar Republike Hrvatske!!!

Ovaj Paulettin projekt je ustvari realizacija njegovih izvornih regionalističkih i separatističkih ideja. Projekt Zemlja Istra izazvao je turbulencije u samom IDS-u, jer lako je svako toliko malo medijski izletiti i provocirati, a drugo je ovakav projekt, koji govori o realizaciji, prezentirati javnosti I to u drugoj državi -u Rimu!

U IDS-u su se već dogodila raslojavanja. Puno je čelnih ljudi izašlo ili izbačeno iz stranke od njenog osnivanja. Jedni zbog  hrvatske nacionalne komponente, a drugi zbog zanemarivanje socijalne i liberalne komponente. Taj je Paulettin projekt doživio neprihvaćanje u samom IDS-u ( bio je preradikalan), ali  je ostao trajno u njegovom duhu i samoj biti postojanja stranke.

Odobravali su ga samo SNV i njihovi novinari iz Novosti, što znači da projekt nije bio dobar za Hrvatsku i hrvatski narod u Istri!

https://www.portalnovosti.com/istra-im-materina

Ivan Pauletta se nakon njegovog neuspjeha povukao iz politike. Oglašavao se u medijima nezadovoljan stanjem u IDS-u i njihovim kriminalnim radnjama.

“Važno je prisjetiti se, i ukazati na činjenicu, kako je taj prevratnički i autonomaški koncept „Zemlje Istre’“ trebao dobiti svoj puni izraz u „događanju naroda’“ poznatom pod imenom Kongres Istrijana, u Puli . Tu se uspjelo okupiti (1995.), brižno pripremljeno i selekcionirano, veliko mnoštvo domaćih i iseljenih  Istrijana, esula, raznih (filo)fašističkih, udbaških, KOS-ovskih, yugo-nostalgičarskih i drugih antihrvatskih snaga sa zadaćom da izglasanom „Istrijanskom Deklaracijom“ postave legitimne  temelje za Republiku Istru.

https://ipress.hr/istra/49962-autonomaski-projekt-zemlja-istra-iznova-vreba

Projekt „Zemlja Istra“ nestao je sa Internet platformi. Ima samo u ponekom tekstu gdje ga se spominje. Toliko je kompromitirajući za IDS, da ga je dao ukloniti.

Međutim njegov duh živ je u IDS-u, nastoje ga barem djelomično realizirati preko lokalne samouprave na kojoj stalno inzistiraju.

Inzistiranje na decentralizaciji, demilitarizaciji istarskoga teritorija vodi prema posebnomu statusu Istra regija u Europi regija. Transgraničnost koju zagovara IDS u svome političkom djelovanju, ideju o stvaranju regionalnoga parlamenta Istre i naglašavanje istrijanstva, kao nositelja regionalnoga identiteta svih stanovnika Istre, u zamjenu za hrvatsku nacionalnu pripadnost, znak je poremećena sustava vrijednosti regionalne stranke i njene neusklađenosti s državnim ustrojstvom Republike Hrvatske i većinskim hrvatskim stanovništvom ( po popisu stanovništva 2021. u Istri se Hrvatima izjasnilo 76,40 % žitelja Istre)

Po Ustavu RH članak 135, jedinice lokalne samouprave obavljaju poslove iz lokalnog djelokruga kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a osobito poslove koji se odnose na uređenje naselja i stanovanja, prostorno i urbanističko planiranje, komunalne djelatnosti, brigu o djeci, socijalnu skrb, primarnu zdravstvenu zaštitu, odgoj i osnovno obrazovanje, kulturu, tjelesnu kulturu i sport, tehničku kulturu, zaštitu potrošača, zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša, protupožarnu i civilnu zaštitu.

I naravno da u  obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave podliježu  nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela.

U 32 godine hrvatske samostalnosti pokazalo se da lokalna samouprava ne funkcionira u korist građana i njihovih potreba. Pokazalo se da se donose odluke i Prostorni planovi koji pogoduju pojedincima i skupinama, u prenamjeni zemljišta, u divljoj gradnji, mitu i korupciji vezanih uz njih.

Obala Istre je devastirana, izbetonirana, ogoljena, sve u svrhu pogodovanja velikim i stranim investitorima, a ne građanima. Koncesionari zatvaraju pristup moru, sve uz dozvolu  lokalne  samouprave.

Nepotizam, mito i korupcija ušli su u sve državne institucije i na lokalnoj razini, tako da svako traženje širih ovlasti izaziva opravdanu sumnju u osobnu korist pojedinaca, stranaka i skupina.

Mnogobrojne afere sa zemljištem, Barbariga i Dragonera, vodnjanske gradonačelnice Delton, vodnjanskog gradonačelnika Vitasovića i mnogih drugih dokazuju da lokalna samouprava ne funkcionira u korist građana,

https://www.istra24.hr/radar/afera-g.u.-barbariga-zasto-su-giankarlo-zupic-i-urbis-72-optuzili-partnere-za-kupoprodajnu-prevaru

Nefunkcioniranje lokalne samouprave u korist građana očituje se i u drugim područjima, kao na primjer:

  • U kontroli medijskog prostora, milijuni proračunskog novca  izvlače se iz proračuna gradova i općina.
  • U kontroli Pravosuđa, u borbi protiv narko-mafije ( uhvaćeni Istrijani u Urugvaju sa 2,3 tone kokaina, počišćen PU odjel za borbu protiv narkotika, u Beogradu zatvoren Darko Šarić čiji su najbliži suradnici iz Pule)
  • Trošenju proračunskog novca na promašene investicije u zastarjelu tehnologiju ( radi se o ogromnim novcima utrošenim u Kaštijun)  ogromnim novcima utrošenim u projekt Brijuni-Rivijera,( sa tim novcima mogao se spasiti Uljanik na pr.)
  • U Istri  se  vodstvo IDS-a pokazalo kao destruktivan faktor, direktno odgovoran za propasti Uljanika, gdje je Ivan Jakovčić bio u direktnom sukobu interesa, na platnoj listi Danka Končara, a istovremeno ga doveo u Istru i Uljanik kao strateškog partnera.

„Istrom se neće upravljati iz Zagreba“

“O Istri će se odlučivati samo u Istri“

 „Regionalizam, decentralizacija i istarski identitet nemaju alternative“

To su IDS-ovi  predizborni slogani pri svakim izborima, pa i ovima koji slijede.

Međutim  predizborna obećanja su samo puste riječi,  jer novog IDS-a nema ni danas, nakon 34 godine.  IDS je izgubio ulogu gubernatora Istre i zlatnu koku koja je čelnicima IDS-a  omogućila enormno bogaćenje!

I nakon svega, nakon 34 godine promašene politike, ništa od odgovornosti, ni materijalne, ni političke,  a još manje moralne!

Ili kao što je nedavno rekao Dino Debeljuh u intervju na portalu Lupiga:

„Neki „sposobni“ pojedinci su dobrano napunili džepove, a narod u Istri nije dobio ništa“.

https://lupiga.com/intervjui/intervju-dino-debeljuh-neki-sposobni-pojedinci-su-dobrano-napunili-dzepove-a-narod-u-istri-nije-dobio-nista

Ne da nije dobio, nego mu oduzeta egzistencija sa nestalim tvrtkama koje su bile prepoznatljive  i izvan Istre, kao već spomenuti Uljanik Pula,  Arena trikotaža Pula, Digitron Buje, Pazinka Pazin, Prvomajska Raša, Agrolaguna Poreč, Istarska banka Pula i mnoge druge. Tisuće radnika ostalo je bez posla i to ne „zahvaljujući“ HDZ-u, nego IDS-u koji na lokalnoj razini vlada istim načinom kao HDZ na državnoj razini.

Ideološki IDS još uvijek živi u Titoizmu, komunističkoj ideologiji po kojoj osuđuje nacionalizam kao nešto negativno, optužuje dr. Tuđmana za hrvatski nacionalizam, a 34 godine istarskim Hrvatima podmeće istrijanstvo kao zamjenu za hrvatstvo.  

Nije li to krajnje licemjerno?

Istarskim Hrvatima koji su  za vladavine Italije usprkos Mussolinijeva fašističkog  terora, talijanizacije i odnarođivanja, zahvaljujući svojem svećenstvu, uspjeli sačuvati hrvatski jezik i identitet, u državi Hrvatskoj, za koju su se referendumom izjasnili,  IDS nameće istrijanstvo, regionalizam i autonomaštvo!? Ne ide!

Plitka, pogrešna i povijesno neutemeljena politika IDS-a, s obzirom na poznati  Proglas o sjedinjenju s hrvatskom braćom koji je temelj  moderne Istre!

Proglas koji je Ljubo Drndić napisao 13.rujna 1943. odmah nakon kapitulacije Italije , u kojem lijepo piše :

ISTARSKI NARODE!

Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.

U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.

Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.

RODOLJUBI ISTRE!

Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke.

Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.

ISTRANI!

Držimo čvrsto oružje u našim rukama!    Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.

IDS- ovci nakon ovoga Proglasa nameću ISTRIJANSTVO! Promašeno i GLUPO!

Ni nakon 34 godine nisu to uvidjeli, nego i dalje inzistiraju na regionalizmu, decentralizaciji, posebnosti ili kako piše u Statutu Istarske županije, koji je napisao IDS, članak 20.Istarska županija njeguje istrijanstvo kao tradicionalni izraz regionalne pripadnosti istarskog plurietnosa.

Sa 5,13 % Istrijana, naspram 76.4 % Hrvata!?

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Počelo je „udarnički“ po Lauri Codruţa Kövesi, uspoređuju je sa omraženom Carlom del Ponte

Published

on

Jugo-komunističko -udbaško-orjunaške i  velikosrpske strukture, pod zajedničkim nazivom „ duboka država“, a  po meni  naprosto jugo-politička mafija,  osjetila se ugrožena nadležnošću EPPO-Ureda europskog javnog tužitelja u Hrvatskoj.

Do sada je hrvatsko pravosuđe uživalo  slobodu u osuđivanju hrvatskih branitelja, tvrdeći da su bili na pogrešnoj strani povijesti ( Tomislav Merčep), dijeljenju odšteta srpskim dragovoljcima, ne osuđivanju očitih protuhrvatskih djelatnosti (Lijepa naša haubico-SNV-ovih Novosti),  maratonskim suđenjima i očitoj nevoljkosti i  neučinkovitosti i kada im se umiješala Laura Kövesi  odmah je trebalo dati do znanja da je u Hrvatskoj dirnula -nedodirljive.

Laura Codruţa Kövesi, prva je europska tužiteljica koju je izabrao EU  Parlament u rujnu  2019. a  dužnost je preuzela početkom  2020.godine. Na čelu je Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO-a) zaduženog za istraživanje financijskih kaznenih djela, nenamjensko trošenje sredstava iz EU fondova, prekograničnih prevara povezanih s PDV-om, pranja novca i korupcije.

https://www.consilium.europa.eu/hr/press/press-releases/2019/10/14/eu-public-prosecutor-s-office-eppo-laura-codruta-kovesi-to-become-the-first-european-chief-prosecutor/

EU Parlament je dugo pozivao na osnivanje neovisnog tijela EU koje će s baviti ovim pitanjima u nizu rezolucija, naglašavajući važnost neovisnosti tužitelja. Osnivanje EPPO-a odobreno je 2017. godine, a dogovor o osobi na čelu postignut je kao što se vidi tek 2019.godine

Do sada su se 22 države članice pridružile EPPO-u, a pet država koje trenutno nisu dio Ureda (Švedska, Mađarska, Poljska, Irska i Danska) mogu se pridružiti u bilo kojem trenutku.

Sjedište Ureda europskog javnog tužitelja , skraćeno EPPO je  u Luxembourgu, A  i u Zagrebu imaju svoj ured.

Laura Codruţa Kövesi  rođena  je 1973. u  Rumunjskoj. Roditelji su joj bili maltretirani od komunističkog režima i tajne službe Securitate, pa se Laura svjesna da se Rumunjska nije oslobodila komunističkog nasljeđa  školovala  i doktorirala pravo na Zapadnom Sveučilištu u Temišvaru s temom o borbi protiv organiziranog kriminala.

Bila je bivša glavna tužiteljica rumunjske Nacionalne uprave za borbu protiv korupcije (rum.: Direcția Națională Anticorupție – DNA), dužnost je obnašala od 2013. do smjene 9. srpnja 2018. po nalogu ministra pravosuđa Tudorela Toadera. Između 2006. i 2012.Laura Kövesi bila je glavna državna tužiteljica pri Visokom kasacijskom sudu. Nakon imenovanja 2006., Kövesi je bila prva žena i najmlađa glavna tužiteljica u povijesti Rumunjske.

Progonila je desetke gradonačelnika, pet parlamentarnih zastupnika, dva bivša ministra i bivšeg premijera. Stotine bivših sudaca i tužitelja izvedene su pred sud, sa stopom osuđenosti iznad 90 posto. Kao rezultat godišnjeg izvješća DNA za 2015., Kövesi je izjavila je da je u slučajevima koje je obradio njezin ured dokazano davanje 431 milijun eura mita.

Procjenjuje se kako gubitak od prijevara,  povezanih s organiziranim kriminalom, na godišnjoj razini u EU iznosi 60 milijardi eura.

Korupcija je posvuda i nema „čiste“ zemlje u Europi, a Hrvatska samo deklarativno  pokazuje volju da se otkriju ta kaznena djela koja štete financijskim interesima EU  i Hrvatske, da ih se istražuje,  sve dok se ne dirne u „nedodorljive.“

Kövesi je uputila i poruku hrvatskim građanima. “EPPO je stvoren da vas zaštiti, mi nismo stranci, imamo ured u Zagreb. Naši delegirani predstavnici govore hrvatski, radimo s hrvatskom policijom, idemo pred hrvatske suce, štitimo vaš novac, štitimo vas. Svatko je jednak pred zakonom i želimo zadobiti vaše povjerenje”, poručila je ona i pozvala građane da prijave bilo kakve sumnje u nezakonite radnje.

https://vijesti.hrt.hr/hrvatska/kovesi-sto-smo-mi-ucinkovitiji-to-bi-ministri-financija-trebali-biti-sretniji-10421943

Pod njezinim vodstvom,  uhićeni su bivši ministri Tomislav Tolušić i Gabrijela Žalac, a za HRT je otkrila kako se trenutačno u Hrvatskoj istražuju deseci slučajeva:

 „Primili smo više od 4000 prijava o kaznenim djelima, više od polovine ih je od pojedinaca što pokazuje povjerenje građana u EPPO. Pokrenuli smo više od 1200 istraga i što je najvažnije zaplijenili smo 250 milijuna eura, pet puta više od svog proračuna“ rekla je Kövesi.

EPPO je 16. veljače objavio da provodi hitne pretrage i istražne radnje u sklopu istrage koja se provodi zbog sumnje u počinjenje subvencijske prijevare i korupcije na Geodetskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prije toga, u studenome 2023. EPPO je objavio da 29 osumnjičenih, među kojima je i bivši dekan Geodetskog fakulteta, tereti za zlouporabe u projektima financiranima europskim novcem među kojima je i snimanje objekata kulturne baštine oštećenih u potresu ugovoreno s Ministarstvom kulture bez natječaja.

Premijer Plenković je prije nekoliko dana izjavio da je provjeravao s ministarstvom financija jesu li ta sredstva bila iz Fonda solidarnosti ili državnog proračuna te da je dobio četiri izvješća prema kojima su sredstva trošena iz državnog proračuna te da “niti centa” nije deklarirano kroz Fond solidarnosti. Istaknuo je da EPPO u Hrvatskoj radi svoj posao, a da DORH mora vidjeti što je njegova nadležnost.

Međutim  Zlati Hrvoj Šipek  ne pada na pamet ići protiv  EPPO-a u velikoj istrazi izvlačenje 2,5 milijuna eura  Ministarstva kulture u aferi Geodezija. A ne planira se ni povući i prepustiti mjesto Ivanu Turudiću prije isteka mandata. Sada postaju jasni motivi zbog čega je Plenković predložio suca Turudića za državnog odvjetnika.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek pred saborskim je odborom u siječnju otklonila tvrdnje da je posao snimanja oštećenja na zgradama nakon potresa koje je obavio Geodetski fakultet preplaćen te da nije nadziran. Ponovila je i da su za plaćanje korištena nacionalna sredstva, a ne europski novac.

Europsko tužiteljstvo potvrdilo je da je tzv. afera Geodezija u njihovoj nadležnosti, jer su knjigovodstveno prikazana ta sredstva kao sredstva iz EU fondova,  te da sve nadgleda Stalno vijeće s tri europska tužitelja iz drugih država članica.

I tu je došlo do otvorenog sukoba premijera Plenkovića sa EPPO i tužiteljicom Laurom Codruţa Kövesi. Znači li to da je ministrica Nina Obuljen Koržinek u toj kategoriji „nedodirljivih“, jer ih  veže dugogodišnje prijateljstvo po  francusko-pariškoj vezi rada u veleposlanstvu u Parizu!?

https://www.vecernji.hr/vijesti/zbog-geodezije-plenkovic-se-okomio-i-na-seficu-eppo-a-1748795

Kövesi je na kraju bez imalo uvijanja poručila da bi miješanje politike u istrage EPPO-a u Hrvatskoj moglo imati i ozbiljne posljedice za Hrvatsku i to u obliku sankcija.

I onda je krenula medijska „ obrada“ tužiteljice Kövesi tipična za titoističko-komunistički  agitprop,  za osobe koje se zamjere neokomunističkoj nomenklaturi na vlasti.

Sredstvima EU obnavljaju i pomažu neokomunističke nomenklature u zemljama  u kojima nije provedena lustracija, da zadrže i učvrste vlast, a time i sve privilegije i način upravljanja,  stečene u vrijeme komunizma.  EU administracija koja odobrava sredstva čini to ili  iz neznanja, nepoznavanja ili nerazumijevanja tih licemjernih i prepredenih jugo-komunističkih struktura.

Prijevara i manipulacija EU fondovima

Evo primjera kako se izvlači novac EU po više osnova:

  • raznih udruga civilnog društva koje su u pravilu antihrvatske,
  • preko nacionalnih manjina , koje predvodi velikosrpska manjina na čelu sa Miloradom Pupovcem i
  • SAABA RH, koji sa Pupovcem i usko surađuje, a posebno  na  kontroli medija od strane srpsko-četničko-hrvatske Vlade i zašto je važna Nina Obuljen Koržinek:

Pupovčev SDSS u Saboru  diže svoje tri ruke za proračun, iz kojeg se financiraju nacionalne manjine,  a time i SNV-ove Novosti s najmanje 600 tisuća eura godišnje,. U Saboru se biraju članove Vijeća za elektroničke medije – koje nadzire rad svih medija, po Zakonu o elektroničkim medijima kojega je  između ostalih su kreirala i Nina Obuljen Koržinek.

Previše plaćeni novinari  Pupovčevih ‘Novosti’, prijavljuju druge medije VEM-u što  VEM pokušao sakriti od javnosti…ali prijave protiv medija se moraju „obraditi“ i zabraniti ili kazniti, pa izađu u javnost, kao na pr. Z1 TV koja je kažnjena sa tri sata neemitiranja zbog Bujice.

Međutim Agencija za elektroničke medije je 21. prosinca prošle godine donijela odluku kojom se Srpskom privrednom društvu “Privrednik” dodjeljuje 173.359 eura za projekt “Razotkrivanje dezinformacija protiv međunacionalne netrpeljivosti i razdora”, što je u stvari klasična cenzura medija, zamotana u celofan za provjeru točnosti informacija unutar privrednikova  P-portal-a. Tema projekta je kao tema od općeg interesa , jer doprinosi objavljivanju (i označavanju) provjerenih informacija vezanih uz temu manjina u Hrvatskoj.

No, navedena područja su široka, a prijavitelj nije  dovoljno dobro  u prijavi objasnio kako se misli baviti svim navedenim temama, pa se na kraju sve  svodi  na kontrolu medija, ustvari na klasičnu cenzuru.

Projekt je u cijelosti financiran novcem EU u sklopu projekta Mehanizma za oporavak i otpornost. Za dodjelu bespovratnih sredstava odabrano je ukupno 9 projekata u ukupnom iznosu 1.719.223 eura, sve za kontrolu medija:

  • Srpsko privredno društva “Privrednik”:  Razotkrivanjem dezinformacija protiv međunacionalne netrpeljivosti i razdora 173.359,49 €
  • Hrvatska udruga za odnose s javnošću, Zagreb:  Unaprjeđenje kulture provjere činjenica 194.515,00 €
  • Institut za istraživanje hibridnih sukoba, Zagreb: Projekt ATENA -Analiza točnost i medijskih napisa 198.775,00 €
  • Fakultet elektrotehnike, računarstva informacijskih tehnologija Osijek: Projekt Uspostava novog neovisnog provjeravatelja 198.049,29 €
  • Prehrambeno-tehnološki fakultet u Osijeku: „Food Facts, internetski sustav provjere točnosti informacija o hrani” 198.325,12 €
  • Ekonomski fakultet Rijeka: Ekon Info Checker – Uspostava novog, neovisnog provjeravatelja informacija 194.601,05 €
  • Fakultet političkih znanosti Zagreb: FPZG FACT CHECK: jačanje sustava i procedure provjere točnosti informacija i mehanizama izobrazbe novih provjeravatelja informacija  171.608,65 €
  • Veleučilište s pravom javnosti Baltazar Zaprešić:  Održiva istina 193.040,61 €
  • Zagrebačka škola ekonomije i managementa, Zagreb: Prepoznavanje i razotkrivanje dezinformacija – nove tehnologije iskustvo i znanje kao alati 196.949,15 €

Po istom obrascu je Rumunjska obavještajna služba dobila milijune eura iz Europske unije kako bi uspostavila sustav koji će joj omogućiti provođenje masovnog nadzora građana.

https://www.liberties.eu/hr/stories/rumunjska-obavjestajna-sluzba-dobila-novac-iz-europskih-fondova-za-masovni-nadzor/9555

Primjera ima mnogo kako se manipulacijom i na koje sve  perfidne načine  zlorabe sredstva EU fondova.  Komunisti su se poslije strašnih  počinjenih zločina u vrijeme dok su bili na vlasti,  nakon pada Berlinskog zida i pada komunizma preobukli u antifašiste. Prisvojili su antifašizam da ne bi odgovarali za zločine koje su počinili kao komunisti. To se odnosi na sve zemlje istočnog komunističkog bloka i Jugoslaviju u kojima nije provedena lustracija.

Kao antifašisti prijavljuju se za programe i projekte EU fondova i dobivaju sredstva. Tako EU financira one koje je osudila u  nizu  Rezolucija i Deklaracija. I ne samo to, nego ih financiranjem jača i omogućava  im da se ponovno vraćaju na vlast i provode ideologiju koju je osudila. APSURDNO, ali nažalost istinito.

Zorni i očiti primjer Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, SABA RH.  Citiram sa njihova portala https://sabh.hr/saba-hr/ :

 „ Savez antifašističkih boraca i antifašista RH je pravni slijednik Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Hrvatske (SUBNOR H) osnovanog 16. svibnja 1948., koji je na Skupštini održanoj 16. travnja 1992. promijenio ime u Savez antifašističkih boraca Republike Hrvatske (SAB RH), na Skupštini održanoj 27. studenog 1997. u Savez antifašističkih boraca Hrvatske (SAB H), a na Skupštini održanoj 7. veljače 2002. u Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH)“

Programski ciljevi SABA RH su:

  • okupljanje sudionika Narodnooslobodilačke borbe i antifašistički opredjeljenih građana Republike Hrvatske, bez obzira na spol i dob, nacionalnu, vjersku, rasnu ili stranačku pripadnost;
  • očuvanje i njegovanje antifašističke tradicije;
  • za čuvanje od zaborava i objektivno utvrđivanje značajnih činjenica iz NOB, njegovih sudionika, a posebno Josipa Broza Tita, kao vrhovnog komandanta NOV-e i POJ;
  • za osudu barbarskog uništenja spomeničke baštine i dostojno obilježavanje značajnih lokacija i razvijanje pijeteta prema žrtvama Narodnooslobodilačkog rata.

Veliča se Tito, od njegova lika lokalne vladajuće strukture rade turistički brand. 

U Kumrovcu za 25.svibnja,  u Jugoslaviji Dan Mladosti, Titov rođendan u veličanju kulta  ličnosti, a u Fažani isto u svibnju Titovi dani.

https://www.vecernji.hr/vijesti/tisuce-ljudi-na-danu-mladosti-radosti-u-kumrovcu-1683357

https://www.istra.hr/hr/destinacije/fazana/dogadjanja/12723

Međutim nitko ne postavlja pitanje, kako se u Ministarstvu uprave mogla registrirati udruga koja je pravni sljednik udruge iz Jugoslavije, kada je Republika Hrvatska Ustavnom odlukom od 8. listopada 1991.prekinula sve državno-pravne sveze sa SFR Jugoslavijom?

1. Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida sve državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ,

2. Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije – SFRJ,

3. Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ,  NN 53/1991 

EU je donijela niz rezolucija o osudi zločina komunizma.

  • Rezolucija Parlamentarne skupštine broj 1096 prihvaćena je 27. lipnja 1996. na 23. zasjedanju na temelju Izvještaja s nacrtom Rezolucije broj 7568 od 3. lipnja 1996., koji je pripremio rumunjski parlamentarni zastupnik Adrian Severin. U Izvještaju se navodi da se on temelji na dvostranom pristupu – prvo se objašnjava važnost rješavanja svih nasljeđa bivših komunističkih režima, a zatim se daju konkretne smjernice kako osigurati da lustracija bude u skladu sa zahtjevima države koja se temelji na vladavini prava i koja ne krši ljudska prava.
  • Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006. temelji se na Izvještaju s nacrtom Rezolucije 10765  od 16. prosinca 2005., koji je pripremio švedski parlamentarni zastupnik, Göran Lindblad. U Izvještaju je istaknuto da su totalitarni komunistički režimi koji su vladali u središnjoj i istočnoj Europi, bez iznimke, obilježili masovna kršenja ljudskih prava i da je nizak stupanj javne svijesti o zločinima koji su počinjeni pod tim sustavima. Dalje se navodi da kriminalna dimenzija komunističkih režima nije bila rezultat okolnosti, nego posljedica namjerne politike koju su razradili osnivači takvih režima, čak i prije nego što su preuzeli vlast. Komunistički lideri nikad nisu skrivali svoje ciljeve, koji su bili diktatura proletarijata i uklanjanje političkih protivnika i onih kategorija stanovništva koje su nespojive s novim modelom društva. Rezultat tih ciljeva bio je masovni teror, zločini i gruba kršenja ljudskih prava.
  • Europski je parlament 2. travnja 2009. usvojio Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu temeljeći je na Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, Rezoluciji Opće skupštine Ujedinjenih naroda broj 260 (III) A od 9. prosinca 1948. o genocidu, Povelji o temeljnim pravima Europske unije i već spomenutoj Rezoluciji 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe. U Preambuli  Rezolucije se ističe da su milijuni žrtava deportirani, zatvarani, mučeni i ubijeni od totalitarnih i autoritarnih režima tijekom 20. stoljeća u Europi, te se snažno i nedvosmisleno osuđuju svi zločini protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava počinjena od totalitarnih i autoritarnih režima, s uvjerenjem da je krajnji cilj otkrivanja i procjenjivanja zločina počinjenih od komunističkih totalitarnih režima.  Pomirenje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove.
  • Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, podsjeća na činjenicu da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije, doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću, u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti i da su počinjena djela agresije, zločini protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava. Europski parlament pozvao je sve države članice EU da jasno i principijelno preispitaju zločine i djela agresije koja su počinili totalitarni komunistički i nacistički režimi, izrazio je zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe (nekoliko europskih zemalja zabranilo je upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola), te je napomenuo da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.

Ustanovljen je dan žrtava komunizma 23. kolovoz, ali evo EU institucije same sebe poništavaju.

Citiram rezoluciju EU Parlamenta od 19.9 2019.

https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html

Članak 3. podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;

Članak 18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;

Po članku 3 EU osuđuje agresiju i zločine, a dodjeljuje sredstva sljednicima zločinačke komunističke JNA, SABA RH.

Po članku 18, komunističke spomenike treba rušiti, a po SABA ih treba čuvati i  obilježavati. I naravno dobiju bespovratna sredstva iz EU fondova.

Tako potaknuti financiranjem iz EU fondova nameću svoju jugo-komunističku ideologiju kao moralne vrijednosti, negiraju komunističke zločine ili ih opravdavaju, titoističko naslijeđe nameću kao temelj Republike Hrvatske, NOB iz 2.svjetskog rata izjednačavaju sa Domovinskim ratom, a Domovinski rat je upravo poništavanje Jugoslavije za koju su se borili SAAB-ovci u NOB-u.

Financiranjem ovih jugo-komunističkih i titoističkih struktura društva EU postiže suprotan efekt za koji je namijenila sredstva iz EU fondova. Umjesto pomirenja i jačanja demokratskih vrijednosti,  te strukture osnažene potporom EU fondova, otvoreno iskazuju  mržnju  prema hrvatskoj državotvornoj ideji i svemu što čini hrvatski identitet, jeziku, vjeri, kulturi i tradiciji. Traže od Hrvatskog Sabora zabranu hrvatskih simbola i pokliča, ali ne i komunističkih, što je cilj EU politike.  Ponovnim vraćanjem  jugoslavenskih komunističkih vrijednosti stvoreno je podijeljeno društvo sa velikom opasnosti od eskalacije sukoba iz medijskog i političkog u stvarni fizički sukob građanskog rata.

Obratila sam se EU administraciji tražeći odgovor zašto Vlade zemalja u sastavu EU ne ratificiraju EU Rezolucije? Dobila sam odgovor da je EU Parlament politička i zakonodavna institucija EU, koja ne može intervenirati u nadležnost tijela država članica.

Stoga bi EU administracija trebala biti dobro educirana, da može  prepoznati koje se udruge i organizacije javljaju na natječaje za odobravanje sredstava iz EU fondova.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Meloni dalje prste od Istre, upravo su Talijani  istarskim  Hrvatima oduzeli identitet u razdoblju od 1918-1943.

Published

on

I ne samo identitet, nego su proglasili da su „Slavi-schiavi“ odnosno-robovi i barbari.

„Talijani iz Istre su otišli da bi zadržali identitet. To im Tito nije mogao oduzeti“ razvikala se talijanska premijerka Giorgia Meloni, ne spomenuvši da su upravo Talijani pod Mussolinijem, Hrvatima i Slovencima u Istri oduzeli identitet i pretvoriti ih u roblje i to u 20-tom stoljeću !

Za Mussolinija su Hrvati i Slovenci bili Schiavi-robovi“ Slavi-schiavi“

„Slavi -schiavi „ ili Cigani „ Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano .Non vi scandalizzate Sloveni“ u prijevodu“ Gledajte da je Slaven sinonim za Cigana. Nemojte se čuditi Slaveni“

Očito je da se u suštini Talijani nikako ne mogu pomiriti sa gubitkom teritorija, koji oni smatraju povijesno svojim, a usput ne priznaju zločine koje su počinili talijanski fašisti, ne priznaju talijanizaciju, jer je to za njih bilo normalno, pa to je „njihova zemlja.“ ( le nostre terre) Oni i dalje imaju općinske i gradske vlasti, istarskih i dalmatinskih općina i gradova u egzilu, koji slobodno dolaze u Hrvatsku.

Povijesni kontekst talijanskih posezanja za Istrom

Talijani se smatraju sljednicima Rimskog carstva i njegove kulturne baštine, mada to nije točno. Nakon pada Rima 476. godine, Italija je bila rascjepkana na brojne gradove-države i regionalne države. Pomorske republike, posebno Venecija i Genova, razvile su se kroz pomorstvo, trgovinu i bankarstvo. Genova  kao glavna europska luka za ulazak uvezene robe iz Azije i Bliskog istoka i postavljajući temelje za kapitalizam. Središnja Italija ostala je pod Papinskom državom, dok je južna Italija ostala uglavnom feudalna zbog niza  vladavina, bizantske, arapske, normanske, španjolske i burbonske krune.

U Istri su se nakon pada Rimskog carstva počeli naseljavati Hrvati oko 619.godine i primili Katoličku vjeru pod Vatikanom. Istra 789 godine postaje dio Franačke države. U unutrašnjosti Istre vladaju njemačke feudalne obitelji, sa hrvatskim pučanstvom, a priobalni dio zauzima Venecija sa pretežno talijanskim stanovništvom. Po Rižanskoj listini, 804. održan je Sabor u Rižani kraj Kopra, kada se prvi puta spominju biskupi Pule, Poreča, Trsta, Pićna i Novigrada, na kojem  istarski Hrvati zahtijevaju od nove franačke vlasti da poštuje njihova starosjedilačka prava u odnosu na  doseljenike, koji naseljavaju opustjelu zemlju u to nemirno doba barbarskih prodora sa istoka.

Godine 1275. nastaje prvi glagoljički hrvatski spis, Istarski razvod, zapisnik o razgraničenju općina srednje i jugoistočne Istre, pisan na tri jezika, latinskom,  njemačkom i hrvatskom.[1]

Propašću Venecije i padom Napoleona, cijela Istra 1815. godine postaje djelom Habsburške  Monarhije. 1861. osnovan je Istarski Sabor sa sjedištem u Poreču, kojeg su prisvojili Talijanaši iz primorskih gradova. Buđenjem nacionalne svijesti istarskih Hrvata, pod biskupom Jurjom Dobrilom počinje borba i za hrvatski jezik.

Prvi govor na hrvatskom jeziku u Istarskom Saboru u Poreču, održao je Matko Laginja 21. kolovoza 1883. ali je bio prekinut bučnim negodovanjem vijećnika Talijana koji su u znak protesta napustili sabornicu. Već tu se iskazuje talijansko posezanje i želja za ovladavanje  cijelom Istrom. Međutim dekretom Vlade iz Beča počelo je financiranje i izgradnja hrvatskih škola, čitaonica i tiskara u Istri, jer je popisima stanovništva koje je radila Austrija  hrvatsko stanovništvo bilo brojnije  od talijanskog, što se vidi iz priloženih tablica.

God. 1847. u Italiji jača pokret za ujedinjenjem, C. Balbo i Camillo Benso di Cavour pokreću list Risorgimento u kojemu se zalažu za ujedinjenje Italije po čemu je revolucionarni pokreti pod vodstvom Giuseppea Garibaldija i dobio ime.  Nova Kraljevina Italija, osnovana 1861., brzo se modernizirala i izgradila kolonijalno carstvo, kontrolirajući dijelove Afrike i zemlje duž Sredozemlja. U isto vrijeme, južna Italija ostala je ruralna i siromašna, iz čega je proizašla brojna talijanska dijaspora. U Prvom svjetskom ratu, Italija je dovršila ujedinjenje stjecanjem Trenta, Julijske krajine sa Istrom i djelom Dalmacije,  te stekla stalno mjesto u izvršnom vijeću Lige naroda.

Predviđajući raspad Austro-Ugarske monarhije, velike sile su kao hijene trgale i dijelile još postojeću monarhiju. Velika Britanija, Francuska i Rusija s jedne i Italija s druge strane sklopile su  u Londonu 26.travnja 1915 ugovor o dodjeli djela teritorija Istru, Rijeku, otoke Cres i Lošinj te grad Zadar,  Italiji, kako bi je uvele u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske monarhije.

Talijanski nacionalisti smatrali su Prvi svjetski rat osakaćenom pobjedom,  jer Italija nije dobila  sve teritorije obećane Londonskim ugovorom (1915.) i to je raspoloženje dovelo do uspona fašističke diktature Benita Mussolinija.

Fašizam Benita Mussolinija 1918-1943

„ …U sukobu s rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku slatkiša, već batine… Mi se ne bojimo više odricanja… talijanske granice bit će Brenner, Snježnik i Dinaridi (…) vjerujem da lakše mogu žrtvovati 500.000 barbarskih Slavena od 50.000 Talijana“  grmio je Mussolini s govornice u pulskom kazalištu 21.rujna 1920.godine.

Međutim nije naišao na odobravanje, već je dobio dvije pljuske. Naime : „ kad je Mussolini izišao iz kazališta bila sam udaljena od njega desetak metara. Bio je uvjeren da će ga dočekati buran pljesak. Prevario se, jer ono što smo mu priredili rijetko je gdje doživio. Ljudi su bili ogorčeni, pokazali su mu šake i vikali: ‘Dolje Mussolini!’. A onda se dogodilo ono najvažnije: prišao mu je radnik i prilijepio mu dvije snažne pljuske, a zatim nestao među mnoštvom. Mussolini se sav tresao od bijesa i požurio prema automobilu”, ispričala je Palmira Albanese još 70-tih godina novinaru Armandu Černjulu.

Da bi umanjili odjek tih pljuski talijanska administracija nazvala je taj događaj “vulgarni napad”[2] Mussolini više nikada nije došao u Pulu.

Bio je to teror režima, koji je imao potporu Talijana u Istri!

Prijevod proglasa

„Pažnja!

Zabranjuje se apsolutno da se na ulicama Vodnjana pjeva i govori slavenski jezik.

I u trgovinama svih vrsta treba upotrebljavati SAMO TALIJANSKI JEZIK.

Mi Squadristi ćemo na svaki način osigurati poštivanje ove naredbe“

Podsjećam da tada još nije bio potpisan Rapalski ugovor, a Mussolini je već Istru bio okupirao. Rapalski ugovor potpisan je 12.studenog 1920.

Talijanski squadristi ( fašistički jurišni odredi) ulaze u Pulu dvije godine prije potpisivanja Rapalskog ugovora.

Međutim Italija je nasilno ušla u Istru odmah po završetku 1.svjetskog rata, na prepad. U noći između 31. listopada na 1.studenog 1918.godine dvojica talijanskih diverzanata ušla su malom podmornicom u pulsku luku gdje je bila stacionirana hrvatska mornarica, preuzeta od Austro-Ugarske, i postavili podvodne mine na admiralski brod Viribus Unitis. Brod je potonuo u pulskoj luci povukavši na morsko dno 400 mornara većinom Hrvata, sa admiralom Janko Vuković Potkapelskim. Talijanske squadre ušle su u Pulu i Istru i odmah započele sa talijanizacijom i terorom prema domicilnom  hrvatskom stanovništvu.

Spaljen Narodni dom u Puli

13 i 14 srpnja  1920. zapaljeni su Narodni domovi u Puli i Trstu. Narodni dom u Puli izgorio je do temelja. Dakle prije potpisivanja Rapalskog ugovora,  spaljeno središte inteligencije i gospodarstva istarskih Hrvata.Požarom je bila uništena sva imovina hrvatskih društava smještenih u toj zgradi, među ostalim i oko 7.000 knjiga. Bila je to jedna od prvih fašističkih lomača knjiga u Europi, prvi izraz fašističkog terora koji će se ubrzo provoditi diljem Europe. Na lomačama se pale knjige pisane hrvatskim jezikom, ne zato jer imaju “neprihvatljiv sadržaj”, već zato jer je jezik kojim su pisane neprihvatljiv. Takvo barbarstvo ne poznaje ni njemački nacizam koji u idućem desetljeću pali knjige, ali ne zbog jezika kojim su pisane, već zbog njima neprihvatljivog sadržaja! Na isti način uništene su i pučke knjižnice u Buzetu i Voloskom, hrvatska tiskara u Pazinu.

Kojeg li cinizma ! Mi smo za njih „zingani -schiavi „,a oni su nas htjeli samo naučiti kulturi ! Pa su valjda u cilju da nas nauče kulturi spalili Narodni dom u Puli sa bibliotekom od oko 7 000 knjiga. Ne znam za takve metode kulturnog uzdizanje jednog naroda, da mu se kultura donosi paljenjem knjiga, zatvaranjem škola, zabranom korištenja materinjeg jezika, progonom intelektualaca, zatvaranjem tiskara i zabranom tiskanja novina i drugih medija.

“Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljstva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa… imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili.” (Ernest Radetić, „Istarski zapisi“).[3]

Radetić navodi primjere na području Baderne – njegovog rodnog mjesta odakle je 1920. godine emigrirao u Jugoslaviju – u kontekstu protuhrvatskog nasilja povodom talijanskih parlamentarnih izbora od 15. svibnja 1921. godine: dan prije izbora skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila je benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića, u nekoliko kilometara dalekim selima Pajarima su zapalili kuće Gašpara Heraka i Antuna Heraka. Nekoliko dana ranije, 7. svibnja 1921. godine, fašisti su spalili i župni ured u nekoliko kilometara dalekoj Kringi i teško zlostavljali župnika Božu Milanovića. Tomo Herak, koji je bio kandidat na parlamentarnim izborima, uhićen je prije izbora, a čitavo selo Heraki (nekoliko kilometara daleko od Baderne) je zapaljeno.

Prvi veliki ustanak protiv talijanskog fašističkog terora je pobuna seljaka Proštine početkom veljače 1921 godine  Proštinska buna. Proština je područje jugoistočne Istre 20-tak kilometara od Pule, koja obuhvaća sela od Kavrana do Krnice i Raklja. Pobuna je ugušena 05.travnja 1921 godine kada su talijanski fašisti spalili selo Šegotići i odveli u pulski zatvor oko 400 seljaka, 12 njih je optuženo i kasnije pomilovano. Proštinska buna je prvi organizirani oružani otpor fašizmu u Europi.

Druga velika pobuna bila je gotovo istovremeno Labinska republika, pobuna rudara u Labinu 02.ožujka 1921 godine, kada su rudari preuzeli upravljanje rudnikom i prvi uveli samoupravu pod geslom “Kova je naša” (jama je naša).Labinska republika trajala je oko mjesec dana  dok nije ugušena!

Tim terorom izazvan je veliki egzodus oko 60 000 Hrvata iz Istre po cijelome svijetu od Jugoslavije ( preko granice na Sušaku u Zagreb, Višnjevac kraj Osijeka do Subotice,) Švedsku , Sjevernu i Južnu Ameriku.

Plan o istjerivanju i ugnjetavanju domicilnog stanovništva u Istri utemeljen je na politici Kraljevine Pijemonta iz prve polovice XIX st. i talijanskog iredentizma od prve pol. XX st.; usmjeravani egzodus Hrvata i Slovenaca jedno je od prvih etničkih čišćenja u Evropi u XX st. koje je organizirala i provela sama država.

Mussolini je naselio oko 39 000 Talijana iz Južne Italije. Njihovih potomaka ima i danas u Galižani kraj Pule.

Meloni bi trebala podučavat uzrok, prisilnu talijanizaciju, negiranje postojanja hrvatskog entiteta u Istri i teror povezan s time i po Italiji, a ne samo posljedicu.

-Kraljevim dekretom od 1. listopada 1923. (br. 2185) uvedena je u Julijskoj krajini, početkom školske godine 1923./1924. u prvim razredima «inojezičnih» škola obuka na talijanskom jeziku.

Autor te reforme je bio filozof i sveučilišni profesor Giovanni Gentile, pa je prema njemu zapamćena kao Gentileova reforma.

Zabranjena je i međusobna komunikacija na narječju hrvatskog jezika, istarskoj čakavici kojom su djeca međusobno razgovarala. Djeca kao djeca međusobno su pričali „ po našu-domaću“, na što bi im maestra (učiteljica) govorila „parlate italiano“ i sa šibom ih tukla po dlanovima ( po svjedočenju moje mame), mnogi su morali klečati na krupnoj soli, a ponavljače toga „teškog „ kaznenog djela često odvodili i karabinjerima na ispitivanje.

-Zakonskom odredbom od 15. listopada 1925., (br. 1796), uvedena je u svim sudskim uredima uporaba talijanskog jezika kao jedinog; u druge urede i u upravu talijanski je jezik već prije uveden kao jedini službeni jezik.

-Dekretom od 11.veljače 1926. školski nadzornik za Julijsku krajinu, Trst i Zadar ukida čak i privatne škole i pitanje dovodi do apsurda da čak i roditelji koji imaju više od troje djece moraju tražiti dozvolu vlasti ako bi htjeli djecu podučavati u svojoj kući.

– Kraljevskim dekretom od 7. travnja 1927. (br. 494) obuhvaćaju se zakonski propisi od 25. svibnja 1926. kojim se uvodi toponomastika, a koja je u funkciji talijanizacije stoljetnih hrvatskih imena mjesta, zemljopisnih i zemljišnih imena; tim dekretom također su nasilnim putem mijenjana slavenska imena i prezimena u talijanski oblik – pravo žalbe na promjenu prezimena nije postojalo, a kazne za neprihvaćanje novog prezimena su bile vrlo stroge i iznosile su od 500 do 5000 lira; samo od travnja do rujna 1928. prefekt (upravitelj) je dekretima promijenio više od 2300 hrvatskih i slovenskih prezimena. Na pr.: Bratulich( Bratulić),  Bencich (Benčić), Calcich (Kalčić),  Zuccon (Cukon)…

Donijeti su još i Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni red ili nacionalne osjećaje iz 1928. godine i Zakona o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima iz 1936.godine.

Pored prisilne talijanizacije Talijani su otvorili i koncentracijske logore:[4]

U vriieme talijanske okupacije u Istri i Hrvatskom primorju bilo je više logora: Lovran, Bakar, Kraljevica, Kampor i Molat. Ukupno je bilo zatočeno  oko 23.000 interniraca, od čega 3.000 djece, a život je izgubilo 1.500 osoba.

Talijanski koncentracijski logor Bakar 1941-1943. Pretpostavlja se da je u prolazu bilo u njemu i nekoliko tisuća ljudi. Mnogo je naroda bilo odvedeno u zatvore u unutrašnjost Italije, a mortalitet je bio među logorašima velik, napose među djecom. Djeca su u logoru umirala od dizenterije, tifusa i drugih bolesti. Evidencija o logorašima nije sačuvana.

Od srpnja 1942. do rujna 1943. na otoku Rabu postojao je talijanski koncentracijski logor Kampor. U logoru je bilo zatočeno oko 14 000 Hrvata, Slovenaca i Židova. Neljudski životni uvjeti, glad, bolesti i nasilje prouzročili su masovno umiranje logoraša.

Zloglasan je bio logor i na otoku Molatu. [5] Neki tvrde da je kroz molatski logor prošlo oko 10 000 ljudi, dok neki zagovaraju brojku oko 20 000 ljudi. Već 20. srpnja 1942. u logoru je bilo 1320 osoba, u rujnu 2227, a u sljedeća 2 mjeseca dovezeno ih je još 2895. Tijekom postojanja logora umrlo je 700, a strijeljano je 300- tinjak ljudi.

Za zločine počinjene u ovim logorima koji su bili gubilište nevinih, uglavnom žena i djece nitko nije nikad odgovarao. Predsjednik  zaklade Ferramonti, Carlo Spartaco  Capogreco jedan od najpoznatijih stručnjaka za talijanski fašistički pokret, u svojoj knjizi „Mussolinijevi logori, internacija civila u fašističkoj Italiji 1940.- 1943.“ opisao je patnje fašističkih zatočenika na Rabu i Molatu, a izdanje te knjige šokiralo je Talijane.

On je jedini postavio 1998. spomen-ploču svim žrtvama logora Kampor u ime Fondazione Ferramonti na kojoj piše“ U spomen onima koji su 1942/1943. bili zatočeni, trpjeli i umirali po nalogu fašističke Italije“

Uloga istarskog svećenstva u očuvanju hrvatskog identiteta Istre

Posijano sjeme fašističkog zla vraća se Talijanima. Ne može se drugima činiti zlo bez posljedica. U Bibliji Isus je rekao, po Mateju 26:52 KOK

“Vrati mač u korice”, reče mu Isus, “jer tko se mača laća, od mača će i poginuti.“

Uloga Katoličke crkve kao zaštitnice naroda je bila presudna! Katolička crkva jednako je štitila svo stanovništvo Istre!

Talijanske vlasti protjerale su hrvatske učitelje ili su sami pobjegli pred represijom u Jugoslaviju.  Čak su iz pazinskog franjevačkog samostana protjerani hrvatski fratri i zamijenjeni  talijanskim franjevcima. Istarsko svećenstvo ostalo je uz narod kao jedina brana toj nasilnoj talijanizaciji.

Istarski svećenici potekli su iz naroda i ostali uz narod. Slavili su mise na hrvatskom jeziku, dijelili hrvatsku literaturu, koju je u Trstu tiskao Božo Milanović, a po nju brodom iz Rovinja odlazio narodnjak Ivan Milovan, otac biskupa u miru Ivana Milovana.

To su bili najviše molitvenik, Otče budi volja tvoja, biskupa Jurja Dobrile i kalendar istarska Danica, koji su bili u svakoj kući istarskih seljaka.

Istarska Danica bila je hrvatski katolički kalendar neprocjenjive vrijednosti za cijelu obitelj, koji donosi astronomske i vremenske podatke, vrelo je različitih informacija: opisuje crkvenu i društvenu stvarnost i povijesne trenutke, osobe, velikane Crkve i naroda, kulturnu baštinu, jednostavnim jezikom govori o gospodarskim i inim temama, pruža liječničke savjete, informacije ratarima, uzgajivačima stoke, ljubiteljima prirode, umjetnosti, folklora i dr.

Zanimljivost je da je molitvenik Otče budi volja tvoja, nosio u džepu i veliki istarski rodoljub, partizan Joakim Rakovac.  Katolička crkva  bila je jedini nositelj opstanka istarskih Hrvata pod Mussolinijevim fašizmom.

Italija je kapitulirala 8.rujna 1943.

Odmah nakon kapitulacije Italije, narod predvođen istarskim narodnjacima, počinje masovni narodni ustanak. 13. rujna donosi se Proglas kojim se zahtjeva prisajedinjenje  Istre sa maticom Hrvatskom. Ustanici se odmah povezuju sa ZAVNOH- om, i stavljaju pod zapovjedništvo NOV J Iako  ustanici zauzimaju cijelu Istru izuzev Pule, vojna pomoć NOV je vrlo mala, gotovo nikakva. Nijemci u listopadu 1943. godine provode u Istri veliku Romelovu ofenzivu,  u kojoj slamaju ustanak.

Nakon kapitulacije Italije počinje odmazda  prema fašističkim funkcionerima i njihovim obiteljima. Među žrtvama fojbi-jama nisu bili samo Talijani, kao što to Meloni  prikazuje, već i Nijemci i istarski Hrvati narodnjaci, koje su likvidirali partizani, da nemaju oporbu kada osvoje vlast. Koje li ironije sudbine istarskih narodnjaka, borili su se protiv fašizma i onda ih “njihovi” partizani, komunisti likvidiraju.Nedorasli polupismeni NOO i narodni sud, sastavljen od komunista donosio je pojedinačne i masovne smrtne presude pretežno nevinih ljudi koji su prijavljivani zbog raznih privatnih osveta, proglasili bi ih  klasnim i narodnim neprijateljima, suradnicima okupatora, špijunima i fašistima, ubijali  i punili jame-fojbe. Njihov točan broj neće se nikada utvrditi, a brojke se kreću od 4 000, do 6 000. ubijenih i nestalih.

Zločine koje je JA počinila za vrijeme okupacije Trsta i okolice i masovne likvidacije pravdaju se borbom protiv fašizma, a ustvari su zločin komunističkog režima protiv domicilnog stanovništva.  Tito je u 40 dana 1945.godine, što je držao Trst dao pobiti 15 000 ljudi, sa izlikom da se ubijaju fašisti, a fašista nije bilo, jer su otišli kada je Italija kapitulirala još 8.rujna 1943. godine.

Kao odgovor na ta zlodjela,  nezadovoljni maršal Alexander u pismu Titu  19. svibnja 1945. prisutnost jugoslavenskih snaga u tim krajevima usporedio  je s Hitlerovim, Mussolinijevim i japanskim osvajačkim metodama, koje su bile pojam neprihvatljivog ponašanja.

Tada se uključio Staljin i početkom lipnja 1945., naredio Titu da u roku od 48 sati mora povući trupe iz Trsta, sklopljen je Beogradski sporazum,  9. lipnja 1945. između vlada Jugoslavije, Velike Britanije  i SAD-a, Julijska krajina je bila podijeljena na Zone A i B, međusobno razdijeljene Morganovom linijom.

Zona A, koja je uključivala Trst i Pulu, došla je pod Savezničku vojnu upravu, a Zona B, koja je obuhvaćala Rijeku i najveći dio Istre, došla je pod Vojnu upravu Jugoslavenske armije. Linija povučena između anglo-američke Zone A i jugoslavenske Zone B dobila je ime po generalu Williamu Morganu, načelniku stožera Savezničkoga vrhovnog zapovjedništva za Sredozemlje, koji je dogovorio razgraničenje između Zona A i B s načelnikom Generalštaba JA, generalom Arsom Jovanovićem. Na temelju Beogradskog sporazuma od 9. lipnja 1945., Saveznici su 16. lipnja 1945. preuzeli okupacijsku vlast u Puli.

Diplomatska borba za priključenje Istre Hrvatskoj, odnosno FNRJ

Kako nisu uspjeli riješiti pitanje zona A i B, jugoslavensko partijsko i državno vodstvo uvidjelo je da nemaju ni dokumenata, a ni osoba koji poznaju problematiku Istre koje bi im vodile pregovore sa Saveznicima. Savjetovavši se sa lokalnim predstavnicima  tek formirane vlasti odlučili su da ipak pokušaju nagovoriti istaknute svećenike da im pomognu. Stoga je u Trstu na inicijativu Ivana Motike i Dušana Diminića održan sastanak 16.srpnja 1945 godine sa mons. Božom Milanovićem, na kojem su dogovoreni uvjeti međusobne suradnje. Predstavnici NOO dobili su od Milanovića obećanje da će istarsko svećenstvo podržati NOV, a Motika i Diminić da će osigurati svećenstvu normalno pastoralno djelovanje. Milanović je naivno vjerovao u tu mogućnost.

Poznata je rečenica Vladimira Bakarića na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946.godine „U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše“

Miroslav Bulešić  je tada 19.lipnja 1945.godine  upisao u svoj Dnevnik župe Baderna „Partizani su zauzeli upravu u Istri preko svojih odbora. Na odborima nagomilavanje ljudi, većinom nesposobnih za uredni rad. Rukovodi sve Komunistička partija…“!

Presudna je bila Spomenica Zbora svećenika Sv. Pavla u kojoj je bila točno navedena nacionalna struktura stanovništva, rađena po matičnim župnim i katastarskim knjigama, 132 župe bile su hrvatske,  21 talijanska i 23 mješovite, među koje računamo samo one, koje imaju više od 10% druge narodnosti. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija 75% hrvatskih, 12% talijanskih, i 13% mješovitih. U spomenici su naglašene sve nepravde koje su Hrvati i Slovenci proživljavali u vrijeme Talijanske vladavine.

Sa tim je dokumentom   Edvard Kardelj otišao na Konferenciju o razgraničenju između Italije i Jugoslavije u London (od 11.rujna do 2. listopada 1945). U Spomenici  su  između ostalog navedeni etnički razlozi, brojnost, gustoća i sastav stanovništva kao najvažniji faktor u odlučivanju kome će koji teritorij pripasti. Sa talijanske strane njihov predstavnik  Alcide De Gasperi, koji je imao potporu Trščansko -Koparskog Biskupa Santinia, žestoko se usprotivio takvom kriteriju.

Londonskom konferencijom 1945.zaključeno je da će se poštivati etnički sastav stanovništva, sa time da što manje Hrvata ostane u Italiji, a što manje Talijana u Jugoslaviji. Formirana je posebna saveznička Komisija koja će izaći na teren i utvrditi stvarno stanje. Saveznička komisija imala je 37 članova od toga 7 Engleza, 8 Amerikanaca,13 Rusa i 9 Francuza. Obje strane pokušavale su pridobiti članove Komisije na svoju stranu.

Na Mirovnu konferenciju u Pariz od 11,svibnja do 13. srpnja otišli su svećenici mons, Božo Milanović kao Hrvat i Anton Piščanec kao Slovenac, gdje su izazvali čuđenje opredijelivši se za komunističku Jugoslaviju. Tada je Mons. Božo Milanović izjavio  ” Državne se granice određuju za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda”

Savezničko vijeće Ministara donijelo je odluku 10.veljače 1947.godine,  da će Jugoslaviji pripasti cijela Istra, osim Buja i Kopra, a područje od rijeke Mirne  do Trsta, tzv. Slobodni teritorij Trsta biti će pod upravom UN, dok će sam grad Trst sa okolicom biti pod savezničkom upravom.

Talijanski Biskup Radossi bio je strašno razočaran takvim ishodom, pa je sa 50 tak svećenika napustio Istru. Tada je nastupio drugi egzodus Istrana, ali ovaj puta Talijana. I Trščanski biskup Santini bio je također pogođen takvim rješenjem ,jer mu je Biskupija podijeljena i nikako to nije mogao prihvatiti. Za njega je to bila “nepravedna okupacija „

Ustvari ni  jedna strana nije bila posve zadovoljna, misleći da je ovo rješenje samo privremeno. Tako  je i bilo. Izvor  stalnih napetosti bila je zona Trsta, pa je 1952. izbila velika kriza poznata kao “Trščanska kriza”

Tada su komunističke vlasti tjerale stanovništvo Istre na velike prosvjede. Na njima su se uzvikivale parole „ Trst je naš“ , “Život damo — Trst ne damo!”,  “Zona A, Zona B — biće naše obadve!” Kriza je ipak riješena tako da je Trst po etničkom sastavu stanovništva pripao Italiji. Konačno rješenje granice sa Italijom postignuto je 10.studenog 1975. sporazumom potpisanim  u gradiću Osimu kraj Ancone poznatim pod nazivom ” Osimski sporazum”

Egzodus Talijana nakon potpisivanja Pariškog mirovnog sporazuma

Talijani nikako ne mogu prihvatiti da su Pariškim mirovnim sporazumom izgubili teritorije koje su im poklonile sile Antante Londonskim ugovorom, pa je pod pritiskom talijanske desnice, esula i optanata u talijanskom parlamentu 30. ožujka 2004. godine izglasan Zakon o Danu sjećanja na iseljavanje iz tih teritorija nakon 2. svjetskog rata. Talijani naravno sebe prikazuju kao velike žrtve titoizma i komunizma, potpuno preskačući svoju krivnju, odnosno krivnju fašističkog Mussolinijeva režima. A sve je povijesno uvjetovano jedno sa drugim. I sam talijanski predsjednik  Giorgio Napolitano izjavio je 10 veljače 2007.godine da je “Slavenska krvoločna mržnja i bjes poprimila je obrise etničkog čišćenja”, ne spominjući uopće prvi egzodus iz Istre nakon potpisivanja Rapalskog ugovora 12.studenog 2020. i njegov razlog potpuno poništavanje hrvatskog identiteta, smatrajući Hrvate nižom vrstom, robovima, talijanizaciju i represiju kao način vladanja, kojim su vladale talijanske vlasti.

Uzroci iseljavanja bili su razni: međunarodna kriza početkom hladnog rata, sukob Italije i Jugoslavije radi utvrđivanja granice, rezolucija Informbiroa 1948., talijanska akcija i propaganda, uzroci koji su bili rezultat posredne ili neposredne jugoslavenske represije u područjima kojima je ona upravljala, teško gospodarsko stanje te prisilni radovi  ili “radne akcije”(npr. prisilni rad na izgradnji željezničke pruge Lupoglav-Štalije).

Prijem optanata i ostalih iseljenika  u Italiji nije imao uvijek oblik dobrodošlice. Njihova sjećanja govore o pogrdnim riječima koje su im upućivali sunarodnjaci s obale u venecijanskoj luci. Davali su im do znanja da ne računaju na povlastice. Oni koji se nisu sami snašli vlada je naselila na Siciliju, Sardiniju, u Južnu Italiju i manje atraktivna mjesta. Neki su zbog toga nastavili put u prekomorske zemlje, SAD i Argentinu.

Talijanska strana preuveličava broj iseljenika, čak i preko 350 000, što realno gledajući nije moguće kada se zna da se broj stanovnika Istre kretao oko 200 tisuća. Prema demografu Vladimiru Žerjaviću Istru i Primorje napustilo je ne više od  230 tisuća stanovnika. Preuveličava se i broj žrtava fojbi, uzima se broj od 17 000 , ali to je ukupan broj žrtava u 2. svjetskom ratu za cijelu Istru, a ne žrtava fojbi. SAAB Istre priznaje oko 350 žrtava fojbi, ali prema različitim izvorima ne premašuje 1000 stradalnika. Svaka žrtva je previše i stoga je nezahvalno licitirati sa brojkama, jer samo jame nisu istražene i nije više moguće doći do točnih brojki.

Zaključak

Retorika koja se čuje na Dan sjećanja u Italiji je kao što smo vidjeli, često veoma neprimjerena . Osimskim sporazumima, definirana su sva prava Talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Ta su im prava i potvrđena Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama koji je donio Hrvatski Sabor 29,srpnja 2011.godine. Čitajući izjave u talijanskim medijima ispunjene netrpeljivošću i mržnjom zbog „gubitka teritorija“  kojeg Talijani smatraju svojim, jer se oni drže  sljednicima  starog Rima i Mletačke republike, njihova se retorika u odnosu prema Slavenima (Hrvatima i Slovencima) nije promjenila. Mi smo i dalje za njih „Slavi -schiavi „ ili Cigani „ Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano .Non vi scandalizzate Sloveni“ Slaven je sinonim za Cigana.

Talijanska nacionalna manjina u Istri i Hrvatskoj ima sva prava, čak i veća od hrvatskog stanovništva, jer kao manjina imaju prednost kod zapošljavanja. Imaju škole, fakultete  na talijanskom jeziku, tisak, radio i TV emisije, dvojezičnost, svoja kulturno -umjetnička društva, pa čak i mise na talijanskom jeziku u lokalnim crkvama!

Sve su to Talijani oduzeli hrvatskom i slovenskom stanovništvu u vrijeme kada su bili na vlasti u Istri, otocima i gradu Zadru između dva rata od 1918-1943. godine.

Mussolinijev fašizam i Titov komunizam jednako su označeni kao totalitarni zločinački režimi po Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP).[6]

Stoga osim sjećanja i suosjećanja sa žrtvama nikakvim  drugim namjerama  i neprimjerenim  izjavama nema mjesta ni opravdanja.

Lili Benčik/hrvatskepravice


[1] https://glagoljica.hr/?rukopisi=i&id=14616  

[2] https://www.glasistre.hr/pula/duce-je-ocekivao-buran-pljesak-a-dobio-je-pulski-povjesnicar-dr-sc-milan-radosevic-pronasao-je-dokaze-koji-potvrduju-vjerodostojnost-incidenta-ispred-pulskog-kazalista-21-rujna-1920-667617

[3] https://www.glas-koncila.hr/knjizevnik-i-publicist-ernest-radetic-zaboravljeni-katolik-antifasist/

[4] https://www.academia.edu/41131565/Pam%C4%87enje_talijanskih_logora_iz_Drugoga_svjetskog_rata_od_pam%C4%87enja_straha_do_straha_od_pam%C4%87enja

[5] https://www.antenazadar.hr/clanak/2015/11/koncentracijski-logor-na-molatu-fasisticki-horor-iz-2-svjetskog-rata/

[6] https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved