I pored vrlo jake konkurencije, gospođa Dalija Orešković zacijelo bi već sada mogla potpuno zasluženo ponijeti titulu “skandal-dame” naše političke i javne scene. U odnosu na nju mnoge face iz lijevo-liberalnog miljea koje su se (svjesno ili ne) upustile u istu utakmicu mogu se slobodno “sakriti” (rečeno narodskim žargonom). Nisu joj ni za mali prst. A tek je nekoliko mjeseci u politici. Što li će od nje biti za koju godinu, pitam se – a iskreno, bojim se i pomisliti. Ja bih joj već sad dao “veliki kristalni globus” ili “nagradu za životno djelo” da se mene pita, (dakako, za kategoriju u kojoj nastupa), ali uz uvjet da se zauvijek povuče u anonimnost i ne zagađuje javni prostor – ne toliko zbog nas koji promatramo taj opskurni teatar apsurda (jer cirkus će kao i svaki drugi završiti prije ili poslije), nego više zbog njezinih bližnjih, pa i nje same – prije izvjesnog vremena donosi Z. Pinter u Kamenjaru.com.

To što ona radi i kako se ponaša, nije više ni “estradizacija” političke scene, ni obično srozavanje homo politicusa, pa čak ni blamaža na kakve smo navikli svih proteklih godina. Sve skupa je do te mjere bljutavo, čak degutantno, da se nitko tko takvo što vidi ne može osjećati dobro, kojem god ideološkom spektru pripadao. I nema to veze s ideologijom ili svjetonazorom, nego prije i iznad svega sa zdravim razumom i dostojanstvom ljudske osobe.

Ovdje je narušeno upravo to: dostojanstvo ljudske osobe.

Ja takvima ne mogu zamjeriti što pokušavaju vrijeđati nas koji mislimo drugačije. Meni je, najiskrenije, žao nje, same Dalije Orešković. Da zna što čini, ne bi, ali, očito ne zna.

Iz tjedna u tjedan dovlače je pred kamere, ne znam iz kojih razloga. To dokučiti nikako ne mogu. Možda misle kako čine uslugu – njoj i opciji koju zastupa. Ako su svojim medijskim “napuhavanjem” htjeli od Dalije stvoriti alternativu potonulom SDP-u, promašili su totalno.

Osobu koja je do te mjere isključiva, nabijena negativnom energijom i mržnjom i u isto vrijeme narcisoidna, prepotentna, bahata, nepristojna i još se povrh svega ponaša kao da je popila svu pamet ovog svijeta a u javnim nastupima nije u stanju kontrolirati vlastite emocije i postupke, nitko razuman ne može smatrati ozbiljnom i kompetentnom ni za što, pogotovu državnički posao.

“Oni koji se pozivaju na Hod za život podržavaju najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji zapravo Hrvatsku žele pretvoriti u nekakvu ustašku tvorevinu i u nasljeđe jednog režima s kojim Hrvatska nema nikakve veze”, jedna je od posljednjih izjava skandal dame koja se slobodno može svrstati u rubriku “s onu stranu pameti”.

“Pila naopako” ili potpuna zamjena teza. Vlastiti ekstremizam i nakaradne stavove podmetati drugima kao kukavičja jaja i prikrivati ih optužbama i klevetama na račun desetaka tisuća ljudi koji mirno koračaju ZA ŽIVOT kao vrhunsku vrijednost ove naše destrukcijom nagrižene civilizacije – to je više od običnog podmetanja, drskosti i ljudske pokvarenosti. Onaj tko u Hodu za život vidi “fašizam”, “totalitarizam” i “ustaštvo” ima ozbiljan problem – u vlastitoj glavi prije svega.

Jednako kao i oni koji su proglasili “državnim udarom” velebnu manifestaciju općenarodnog oduševljenja na najmasovnijem skupu u povijesti slobodne i neovisne Hrvatske kojim je preko pola milijuna ljudi na glavnom trgu svih Hrvata slavilo veličanstveni uspjeh nacionalne nogometne vrste – sjajno, dostojanstveno, ponosno, strastveno i bez ijednog jedinog incidenta.

Nakon svih onih gafova i blamaža vezano za napade na predsjednicu, branitelje, prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, Crkvu i sve drugo što ne spada u njezin skučeni ideološki (autistični) vidokrug, od Dalije nas ništa više ne može iznenaditi. Gospođa je izgubila kompas (ako ga je ikad i imala) i lupa li lupa – out of control, rekli bi Englezi.

Takvo što o manifestaciji Hod za život ne bi izgovorili ni najžešći prvoborci iz redova crvenih fašista, izuzimajući one najradikalnije. To su nebuloze dostojne jednog Neše Stazića, Kreše Beljaka ili Mate Kapovića. Sumnjam da bi slične gafove i nebuloze sebi dopustili čak i Mrak-Taritaš, Pusićka ili onaj nesretni nepromišljeni harlekin bez stranke Davor Bernardić, pa čak i njegova perjanica i klaun Gordan Maras. Sumnjam.

Ne može svatko tako nisko pasti. I to treba znati i moći.

Gledam neki dan skandal-damu (nesretnu Daliju) onako usplahirenu i ustreptalu, izvan sebe, stisnutih usana i iskrivljene face, kako poput stršljena napada Zlatka Hasanbegovića (na nekoj od televizija, čini mi se N1). Čovjek nije mogao otvoriti usta od nje, u doslovnom smislu riječi. Dok zausti, ova ga poklopi i potom slijedi rafalna paljba. Koji parlamentarizam, kakva tolerancija, koji bon-ton, gospođa na to ne daje ni pet para! A voditeljica ne reagira, “Haso” šuti na ove ispade primitivizma …strah ga valjda izljeva još jače agresije. Onako “nabrijana”, drska i natprosječno nekulturna, Dalija mu je ne samo uskakala u riječ, nego nije dopuštala da završi ni jednu jedinu rečenicu.

To je ta njihova “sloboda” i “demokracija”. To su “ljudska prava” što nam ih nude. Primitivizam, agresija, nepristojnost, nasilje nad zdravim razumom i bezočne laži –  metodologija je i “revolucionarna” strategija sljedbenika boljševizma, ideologije koja je njih (komuniste) vezala uz Hitlera i učinila ih prirodnim nacističkim saveznicima u godinama prije Drugoga svjetskog rata.

I što je posebno tragikomično i apsurdno, ona se (u istoj TV emisiji) nakon veličanja Tita, Partije i grčevite obrane masovnih partizanskih zločina ustremila na sirotog “Hasu” (koji se skupio poput siročeta očekujući valjda šaku u glavu) i barem desetak (ako ne i više) puta upitala ga (onako zapovjednim, oštrim tonom, poput stroge učiteljice koja ima posla s đakom koji je netom prije toga razbio prozor na učionici): “Volite li hrvatsku zastavu!?”, “Recite, volite li hrvatsku zastavu!?”, “Volite li hrvatsku zastavu!?”…”Odgovorite!!!”

O tempora o mores!, (rekao bi pokojni Ciceron), što sve još nećemo doživjeti u Lijepoj našoj!

Primitivci i mrzitelji svega što je hrvatsko koji iz petnih žila skaču u zaštitu mega zločinca J.B.T. (na svakoj listi najvećih masovnih zločinaca u povijesti ljudskog roda među prvih je deset), oni koji se žeste na nas samo zato što je istina o genocidu što su ga u ime “svijetle budućnosti” izvršili nad hrvatskim narodom po svršetku rata izašla na vidjelo, ta opskurna rulja koja je mislila da će djevojačke pletenice, kosti žena, djece i zarobljenih vojnika ostati zauvijek zazidane u tami Hude jame i drugih stratišta a dokumenti iz arhiva njihovih bioloških i ideoloških otaca – partizanskih dželata – strogo čuvana tajna, oni od nas Hrvata koji smo se 90-ih godina krvavo borili za slobodu protiv njihove “petokrake” i “kokarde”, oni od nas “brane” državu i državna znamenja!? Oni od nas “BRANE” Hrvatsku i stavljaju pod upitnik našu ljubav prema Domovini!? Ima li veće perverzije od toga!? Eto dokaza da nema tako bolesne konstrukcije ili tako velike laži koju ne može smisliti i iskonstruirati poremećeni boljševičko-fašistički um. NEMA.

Zato su talijanski demokrati i njemački socijaldemokrati komuniste već u drugoj polovici dvadesetih godina nazivali “ljevičarskim fašistima” odnosno “crvenim fašistima”, uviđajući kako je riječ o totalitarnoj svijesti i ideologiji čiji su jedini pokretači (perpetuum mobile) nasilje i krv, a hrana ljudski leševi. Temelj njihove (ljevičarske) ideologije je postavljen na destrukciji i negaciji ljudskog života i svih univerzalnih vrednota. Njima “humanizam”, “sloboda”, “antifašizam” i slični termini služe samo kako bi iza toga sakrili krvave tragove, kosti preko 120 milijuna mrtvih što su ih njihovi prethodnici pobili tijekom XX stoljeća. Iza te krinke proviruju masovne grobnice i nakazna lica Staljina, Mao Ze Donga, Tita…

I što onda drugo od njih kao takvih očekivati nego mržnju, agresiju i isključivost? Zločin je ugrađen u matricu njihovog nakaradnog svjetonazora i u “revolucionarnu” svijest kao sasvim normalna i prihvatljiva posljedica borbe za “novo društvo” (po Marksu je revolucionarni teror tek “skraćivanje i pojednostavljivanje porođajnih muka novog društva” – dakle a priori i neupitno pozitivna i nužna pojava!). Oni bez terora i zločina ne postoje. Zato su njihovi idoli najveći krvnici što ih je dosadašnja civilizacija upoznala.

I kako bi to sakrili, napadaju sve oko sebe poput bijesnih pasa. Vezuju se za  “antifašizam” kao pozitivnu tradiciju zapadnog svijeta koja s njihovim zločinačkim komunizmom nema nikakve veze – ni u teorijskom, kamo li praktičnom smislu.

Sva sreća pa Hrvatska nije više u poziciji u kakvoj je bila u proljeće 1991. godine, inače bi nas čekala slična krvava drama. I nove masovne grobnice koje bi opet punili našim tijelima “u ime slobode”, “svijetle budućnosti” i “socijalne pravde”.

I na kraju, što sa skandal damom koja nije u stanju upravljati vlastitim emocijama i postupcima a vodila bi državu?

Ništa. Neka samo klepeće.

Nju treba promatrati kao pojavu. Zloćudnu pojavu kakvih je bilo i bit će. Uvijek će biti onih koji su zarad svojih bolesnih ambicija, nošeni mržnjom i destrukcijom spremni srušiti sve oko sebe.

Sirota skandal-dama koja je preko debele partijske veze instalirana u ono tragikomično “Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa” gdje je poslušno izvršavala naloge svojih mentora, pojavila se nekoliko puta pod reflektorima i nakon toga joj “svjetla pozornice” udarila u glavu. Umislila jadnica kako je “netko i nešto” i sad bi sve nas “postrojavala” i učila reda, kao da ne znamo da su ona i to otužno Povjerenstvo bili samo puko sredstvo ideološkog razračunavanja s tzv. desnicom. Maske su potpuno spale već u vrijeme progona Karamarka i napada na predsjednicu države, a pogotovu nakon što je “fatalna Dalija” (gospođa ledenih očiju, još ledenije face i ukočenog izraza lica) “dobila pedalu” i morala napustiti dobro plaćenu funkciju (čitaj: debelu hladovinu), te krenula sa svojim političkim performansama u stilu crnohumornih stand up numera, ne bi li se osvetila onima koji su je “nogirali”.

I onda kad znamo što stoji iza te agresije naše skandal-dame koja nije u stanju kontrolirati svoj jezik, ponašanje i dovesti se u kakav-takav red (barem pred kamerama) a ima izrazite (da ne kažemo bolesne) ambicije doći na vlast i upravljati državom, nemamo se razloga previše čuditi.

Ljudska zloća u sinergiji s “revolucionarnim” lijevo-liberalnim ili “progresivističkim” svjetonazorom koji je u suštinskom smislu ideologija sasvim nalik fašizmu, to je taj kompost čiji se smrad širi hrvatskom političkom scenom i stvara mučninu.

Jedino u Hrvatskoj, nigdje dalje na kugli zemaljskoj, nema tako čvrstog saveza tobožnjih “liberala” i radikalnih ljevičara koji iza “antifašizma” kriju svoju totalitarističku fašističko-boljševičku ideologiju koja sa slobodom i demokracijom nema ničega zajedničkog. Naprotiv, to je istinska i suštinska negacija svake slobode i dostojanstva ljudske osobe.

Njihov je obrambeni mehanizam optuživati sve oko sebe i voditi rat do istrebljenja protiv onih koji ne pripadaju njihovom čoporu. Tako su započeli svoj hod kroz povijest i oni se ne znaju i ne mogu ponašati drugačije.

To je ta “budućnost” koju nam nude Dalija i slični njoj.

Zato, samo naprijed, tko je za takvu Hrvatsku, neka je slobodno izabere. Ja sam ipak uvjeren kako su normalni ljudi kod nas još uvijek u većini.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com