Connect with us

Istaknuto

“Škola za život” je floskula

Published

4 godine ago

on

Slika 1. Iluzija (MJ)

Reforma školstva takozvana “Škola za život” je projekt ministrice (bolje rečeno ministarke) Divjak koji se može nazvati i nova Šuvarica jer je cilj isti: urušavanje (dodatno) obrazovnog sustava u Hrvatskoj. Mnogo je toga napisano o reformi obrazovanja u režiji ministrice Divjak. Vrijedno je ponoviti djelove nekih objava jer daju pravu sliku o takozvanoj reformi obrazovanja u režiji ministrice (ministarke) Blaženke Divjak. Evo nekih navoda:

Prim. dr. sc. Darko Richter (5. rujna 2017.): Blažen(k)a političarka

Dr. Richter se osvrnuo na autorski tekst ministrice Blaženke Divjak: „Moj manifest” pa je pored ostaloga napisao:

  • „Manifest“ ministrice Divjak odiše bezidejnošću, oskudnim jezičnim vještinama, gramatičkim i pravopisnim pogrješkama i siromaštvom duha.
  • Nema čvrstu vlastitu koncepciju odgoja i obrazovanja, a o znanosti govori tek sporadično i šablonski.
  • Ostavlja dojam da nema pojma kako znanost uklopiti u potrebe naroda, gospodarstva i zemlje. Nabacuje otrcane fraze o „vrhunskom aktivnom znanstvenom kadru, kompetitivnoj projektnoj uspješnosti, puno kvalitetnijim doktorskim školama, europskim projektima itd“. Pa europski projekt može biti i nešto što Hrvatsku savršeno ne mora zanimati, a najčešće i jest tako. Naše znanstvene institucije i znanstvenici bave se vrlo često sterilnom, sporednom znanosti koja s potrebama naroda i zemlje nema organske veze. Makar im se ne može odreći izvornost, znanstvenost i svjetska vrijednost (istakao MJ).
  • Nije jasno kako kani pristupiti provedbi preoblikovanja odgojno-obrazovnoga kurikula. Ne zna koje su poluge promjena. Nabrojala je niz institucija i tijela da je očito da njoj samoj nije jasno tko je tko u odgojno-obrazovnom procesu. No, jasno joj je da ne želi biti odgovornom za taj proces, tako da svoje nadležnosti i odgovornost delegira na druge („Posebno stručno povjerenstvo, Ekspertna skupina, tri nacionalna vijeća koja pokrivaju područje obrazovanja, znanosti i razvoja ljudskih potencijala, HAZU, Rektorski zbor, Vijeće veleučilišta i visokih škola, predsjednici relevantnih udruženja učenika i studenata i sl.“) (istakao MJ). Osobito je neprikladno ovo nabrajanje završiti nedorečenim „i slično“. To upućuje na to da ministrica ne zna koje su konačne poluge reforme o kojoj izdaje svoj manifest, te s kime, kako, i čime ostvariti tu reformu. A takav je manifest propustila predočiti Saboru pri svojemu izboru.
  • Jedino što jasno predlaže jest uvođenje predmeta informatike kao obvezatnoga u 5. i 6. razredu osnovne škole. Osim što je nepristojno na mjestu ministra isticati poglavito problem kojim se u karijeri osobno bavi, postavlja se pitanje na koji će način podučavanje informatike uvesti Hrvatsku u 21. stoljeće. Baš informatike, i ničega drugoga! Kao ilustraciju navest ću da je s aspekta naroda i države sterilno podučavati djecu algoritmima i vještinama programiranja, kada na toj razini nitko ne stvara kompetitivnoga informatičkoga stručnjaka. Ta je tehnologija u razvijenim zemljama nemasovna, iako se masovno koristi, i koncentrirana je u vrhunskim sveučilišnim i industrijskim institutima, dobrim dijelom se drži pod patentnim zaštitama ili kao klasificirana tajna, i apsurdno je maštati da će se Hrvatska uvesti u 21. stoljeće podučavanjem informatike na osnovnoškolskoj razini.
  • Isticanje poučavanja informatike kao posebnoga (tehničkoga) predmeta, a da se ne izrekne niti jedna riječ o obrazovanju u društvenim predmetima predstavlja teški konceptualni defekt. Dapače, izgradnja odnosa prema uporabi informacijske i komunikacijske tehnologije se ne spominje, a ostaje nejasnom svrha informatičkoga obrazovanja u odnosu na društveno-humanističke ciljeve.
  • Hrvatski građani moraju poznavati svoju zemlju i ljude u njoj, moraju u toj zemlji znati organizirati svoj život, život svoje obitelji i uže i šire zajednice. Moraju poznavati prilike i izazove i znati na njih odgovoriti. Svakodnevni život nije samo STEM, i, čak, nije poglavito STEM, nego ono što zovemo socijalnom inteligencijom. Pritom su mu potrebna i umijeća stvaranja preduvjeta za svakodnevni život. Među ostalim prihvaćanjem vrjednota i stjecanjem navika i umijeća. U institucionalnom smislu riječ je o odgoju personalnoga dinamizma u skladu s individualnim obdarenostima te znanjima i kompetencijama koje se u odgojno-obrazovnom tijeku u tu svrhu moraju ponuditi. Ne bih rekao kako je teško uočiti da bi hrvatske strateške odluke trebale uključivati demokratski uređeno društvo, socijalnu sigurnost, energetsku neovisnost, poljodjelstvo, turizam, promet, industriju i izvrsnu vojsku. Kada se to sve stavi kao cilj, onda se tomu može prilagoditi i odgojno-obrazovni kurikul, ne kao suhi destilat znanja u službi nabrojanih strateških ciljeva, nego kao široka osnova iz koje se mogu ostvarivati osobni, narodni i državni strateški ciljevi.
  • Hrvatska mora znati komunicirati sa svijetom u kojem treba braniti svoje interese, tražiti svoja tržišta, pribavljati prijatelje i otupljivati neprijatelje. Prvo i osnovno jest poznavanje svojega položaja: tko smo, što o sebi znamo, što drugi o nama znaju ili nam nameću kao znanje o nama? Znamo li s njima komunicirati? Znamo li povijesni kontekst svoje geneze i opstanka u svojoj zemlji? Znamo li svoje prednosti, i znamo li svoje nedostatke? Znamo li omjere veličina na globusu: demografske, financijske, resursne, itd.? Poznajemo li svoje narodne grijehe i poznajemo li grijehe drugih? (istaknuo MJ) Koji se strani jezici u Hrvatskoj moraju znati? Je li to samo engleski i eventualno njemački, ili želimo da određeni postotak ljudi vlada francuskim, ruskim, španjolskim, portugalskim, arapskim i kineskim? Možemo li ući u plodnu komunikaciju s drugima – diplomatsku, kulturnu, trgovačku – ako ne znamo kako se predstaviti, kako se postaviti i drugima se približiti, na njihovom jeziku i u okviru njihovih kulturnih navika? Figurativno, Hrvatska bi mogla živjeti od izvoza u jedan kineski grad, ruski kotar, saveznu indijsku državu ili arapsku zemlju.
  • Uporno se izbjegava riječ odgoj. Tko je zadužen reći koji odgoj i koje obrazovanje treba hrvatskomu djetetu na pragu punoljetnosti? Uporno se izbjegava riječ odgoj, kao da to nije dio odrastanja u školi. Jokićeva Ekspertna skupina za provedbu kurikularne reforme glumila je da se bavi isključivo uzvišenim sadržajima obrazovanja (znanja), ali se nedeklarirano bavila podmetanjem lijevo-liberalnih vrijednosnih stajališta. Teško da bih to mogao priznati vrijednostima, prije no što se u ovoj zemlji provede poštena lustracija ideoloških vrijednosti koje pronose ljudi koji su komunističko-totalitarne dogme modificirali i pretvorili u „suvremene, sekularne, liberalne i napredne vrijednosti“ s bezuvjetnim antifašističkim epitetom, da ih se netko ne bi, kojim slučajem, usudio kontestirati.
  • I zato dokumenti te Ekspertne skupine ne mogu biti temeljem reforme školskoga kurikula. Možemo djecu odgajati i obrazovati za istinu, demokraciju, pristojnost i suživot, ali ne možemo dopustiti da se odgoj svodi na partikularne lijevo-liberalne projekte poput: sekularističkoga apsolutizma, rodne ideologije, „odgovornoga ponašanja“ (a da se ne precizira kojega), pozitivne diskriminacije (oksimoron u službi političke demagogije) ili prava na bilo što bez poduke o obvezama.
  • Je li Manifest potvrda sposobnosti za odgovornu političku funkciju? Neshvatljivo jest da se Blaženka Divjak tako brzo i lako našla u ulozi ministrice, bez ijednoga pitanja javnosti je li ona tomu dorasla. Politika koja ju je dovela na to mjesto niti jednom rječju nije obrazložila da je to zato što bi u Hrvatskoj gorući problem bilo nepoznavanje informatike u osnovnoj školi. Zato su moguće razne negativne spekulacije o njezinim interesima i o politici koja ju je gurnula u prvi plan. Sve to zavrjeđuje da je javnost pozove na odgovornost, ako već sama nema dovoljno kritičnosti u odnosu na svoju poziciju. Nedostatak transparentnoga programa ne će nadomjestiti nikakve političke struje koje se površinski bave opstankom na vlasti i koje su spremne reformu odgojno-obrazovnoga procesa i sadržaja žrtvovati efemernim političkim zbližavanjima.

Ovo je nešto kraća verzija teksta objavljenog 5. rujna 2017. Autor je prim. dr. sc. Darko Richter, specijaliste pedijatrije i uže specijalnosti pedijatrijske alergologije i kliničke imunologije, liječnika na Rebru (KBC Zagreb). Nakon dvije godine očito je da je dr. Richter imao pravo, da je točno detektirao slabosti ministrice i njenog programa reforme.

I drugi su pisali o propasti takozvane reforme školstva koja nam se servira pod nazivom “Škola za život”.

Objava Marcela Holjevca (26. Prosinca 2018.): Reforma školstva je propala i prije nego je počela – zbog politizacije,   

“I tu sad dolazimo do suštine problema – a to je uvjerenje koje vlada u velikom dijelu javnosti, pa i stručnim krugovima, da će se znanje učenika iz matematike bitno popraviti ukoliko se iz škola izbaci vjeronauk i uvede građanski odgoj.”

“Šuvarova reforma iz sedamdesetih je postala paradigma za sve promašene pokušaje reforme školstva: ona se ravnala po logici planske privrede, te otvoreno pokazivala prezir prema obrazovanju kao putu do prosvjećenosti, kapitalu jedne nacije i svela ga na puko “osposobljavanje za rad” u “socijalističkom okruženju”. Gimnazije su ukinute, a djecu se već tjeralo da se i prije završetka srednje odluče – hoće li nakon nje ići raditi, ili se dalje školovati, pri čemu se – u tome i jest katastrofa Šuvarove reforme – preferiralo ono prvo.”

Autor je pojasnio da postoji “Kontinuitet od Šuvara do Divjak” (podnaslov), također je napisao da je reforma mrtva pod podnaslovom “Reforme nema, a kad će je biti ne zna se”.

Uvođenje novih tehnologija u školu neće samo po sebi donijeti nikakav napredak u znanju, a uvođenje digitalnih tehnologija bez striktne ideje za što će se one točno koristiti može imati i vrlo negativne posljedice, na što upozoravaju brojni stručnjaci, kao i na činjenicu da neke razvijene zemlje poučene iskustvom sad izbacuju tablete iz škola i vraćaju pisanje rukom – ne zato što će ono ikad ikom u praksi trebati, već zbog razvoja mozga i psihomotorike u djece.

No reforma je u Hrvatskoj uglavnom svedena na eksperimente s nepoznatim posljedicama, lamentira se o težini školskih knjiga – što je rasprava koja traje od moje osnovne škole, tamo negdje od ranih sedamdesetih, bez da se itko sjetio riješiti to kao svugdje u svijetu, da djeca ostavljaju knjige u školi i da se one nasljeđuju, o tome hoće li udžbenici biti besplatni, o tome treba li nam i kakav građanski odgoj i je li vjeronauku mjesto u školi ili ne. I dok na zapadu velike tvrtke već u srednjoj regrutiraju stipendiste koji će biti njihovi budući radnici, u Hrvatskoj bitne stvari, poput povezanosti ekonomije i školstva, sustava stipendiranja i financiranja, znanstvene metodologije, te neovisnosti školstva od dnevne politike i politike uopće, ostaju negdje na marginama”

Bivša ministrica profesorica Ljilja Vokić je izjavila (napisala): Od mature smo dobili – ništa!

“Rezultati prošlogodišnje državne mature bili su dotad najgori, no kako pokazuju prvi neslužbeni podaci, ovogodišnji su još gori. Zvono za uzbunu je upaljeno.”

Privatne pripreme za državnu maturu su postale veliki biznis a rezultati su sve gori (Boris Jokić)

Koliko nas košta reforme školstva?

Autor B. S. (06. 12. 2018.) piše: Kako to da su udžbenici koje je kupovala Ljilja Vokić bili 10 puta jeftiniji?

Marinko Bobanović napisao je: “Što donosi frontalna “Škola za život”? Profitirat će dobavljači 300.000 tableta, najveći gubitnici djeca i roditelji.”

Najglasniji kritičari “Škole za život” za sada su roditelji koji s nevjericom i zabrinutošću gledaju kako im djeca donose računala doma i s njima se igraju. Profesori i učitelji koji su uključeni u eksperimentalni program za sada ne žele javno govoriti o svim problemima s kojima se suočavaju, vjerojatno strahujući za posao, no čini se da će takvom metodom neki ionako ostati bez posla, ići u prekvalifikaciju ili prijevremenu mirovinu.

Naglasak Škole za život je na digitalizaciji. No, je li trebalo toliko žuriti ako je očito da škole, svi profesori i učitelji nisu još spremni za digitalizaciju, te s obzirom na kritike, koje smo čuli od naših sugovornika, da Škola za život neće unaprijediti obrazovni sustav.

 “Problem je što oni misle da će se s tabletom riješiti problem obrazovanja, a ti tableti će biti neupotrebljivi i pitanje je tko će za pet godina nabaviti nove i tko će to sve na kraju platiti”, ističe Sladoljev.

“Djeca se s tabletima igraju kod kuće, a ne uče iz njih. Nadalje, profesori koji nemaju svoj tablet moraju ga sami nabaviti kako bi mogli pratiti nastavu, iako nigdje ne piše da moraju imati tablet”, rekao nam je Sladoljev.

Saborska zastupnica SDP-a i potpredsjednica saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Sabina Glasovac u izjavi za Teleskop.hr smatra da “kupovina tableta i informatizacija škola neće bitno unaprijediti obrazovni sustav, ali će otvoriti mogućnost da neki na tome dobro zarade.”

Slika 2. Iluzija (MJ)

S obzirom na to opravdano je sumnjati da se iza žurbe za uvođenje 300.000 tableta za frontalnu primjenu “Škole za život”  krije pogodovanje proizvođačima i dobavljačima tableta i druge informatičke opreme. Riječ je o 300 milijuna kuna samo za tablete, što znači da će dobavljači koji dobiju ovaj posao ostvariti zavidan profit. Kada se tomu pridodaju  i popratni sadržaji i poslovi koji idu uz tablete, onda zaista nije pretjerano reći da je riječ o “poslu stoljeća”.

Profesorica Tamara Šoić (urednica nastavničkog portala 45minuta.com) napisala je za portal srednja.hr:  

“Dio smo povijesne školske godine u kojoj je krenula tzv. reforma.
Ukratko, sve što ta reforma nudi, hrpa je novih obveza i omalovažavanje našeg znanja. Uvođenje novogovora, šifriranih ishoda i “novootkrivenih” aktivnosti učenika, samo su dio plana radnog naziva: Kako nastavnika uvjeriti u njegovu nemoć i neznanje. Prestrašen nastavnik, dobar je nastavnik!

Posjeti mlađahnih savjetnika koji nastavnicima s 20 i više godina staža tumače kako “po novom” moraju raditi i što je sve u njihovu radu krenulo po zlu – nije ništa drugo do pljuska našem znanju i iskustvu.

U stvarnosti ova reforma izgleda ponešto drukčije.
Konkretno, u srednjim strukovnim školama u koje frontalna provedba ulazi samo iz Hrvatskoga, stranog jezika i Matematike, od pustih obećanja i zavaravanja javnosti bajkama o nekakvim nastavnim pomagalima – učenici uglavnom imaju samo nastavnika.

Postoje digitalni sadržaji. O da!
Ali ne postoje tableti. U srednjim školama neće ih niti biti.
Dobit će ih nastavnici.
Jednog dana. Možda.

Pa ćemo valjda učenicima prepričavati i dočaravati što vidimo na laptopu koji nam je MZO dobrohotno dao.

Kao da je ikada bio problem u nama!
Pa teglimo i nosimo vlastita računala, kupujemo oduvijek sav mogući pribor koji nam škole ne daju, a MZO se slavodobitno hvali nečim što mi odavno imamo i koristimo.

U nekim su školama učionice nalik na 21. stoljeće, a u nekima nalik na 18. stoljeće.
Ovisno o Osnivaču.
Ali ministrica i svita ne haju za Osnivača već guraju reformu u razrede s raspadnutim klupama, parketima, zidovima, a ako slučajno netko prigovori – uvijek mogu okriviti Osnivača.
Nabacivanje loptice krivnje, također je jedan od uvježbanih rituala.
A učenici i nastavnici su ti koji se trebaju znati nositi s tuđom krivnjom i odgovornošću.

E pa zbog svega ovoga ću štrajkati.

Jer me više nije briga tko je trebao kupiti nove klupe mojim učenicima, nije me briga zbog koje točno osobe moji učenici podmeću šperploču ispod papira na kojem pišu provjeru znanja, nije me briga tko je točno kriv za gnjile parkete mog razreda, udžbenike koji kasne, neopremljenost knjižnica novom literaturom…
Ne zanima me tko je osmislio uvođenje novih pojmova i metoda koje je nemoguće u praksi provesti i realizirati.

Ne zanima me čak ni tko je za svu ovu lakrdiju dobio nekakav novac.
Neka im ga, pretpostavljam da je neopisivo zadovoljstvo trošiti nešto zarađeno na prodavanju magle i laži.

Da je mene ili bilo kojeg nastavnika iz hrvatskih učionica ikad zanimao novac, ne bi bili tu gdje smo sada.
U razredima.

Jednako tako, ministricu istinski ne zanima naš položaj i dostojanstvo.
Iskoristiti gotovo čitav mandat, a ne učiniti ništa za nastavnike – veliko je umijeće. Gotovo dar.
Kada bi ikakav interes postojao, 17. rujna 2019. ista ta ministrica udostojila bi se primiti nastavnike koji traže zaštitu vlastitoga položaja. Neometan rad. Zaštitu.
Ali lakše je pričati o zabrinutosti i brizi nego nešto konkretno učiniti.

I sada tu reformu za koju su novce razdijelili jednakiji, trebamo odraditi mi, nastavnici – najlošije plaćeni službenici s visokom stručnom spremom u RH.

Tamara Šoić, profesorica i jedna od urednica portala 45 minuta.com.

Iz gore navedenih (citiranih) objava jasno je da ne možemo govoriti o reformi obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj već o jednom eksperimentu koji nanosi veliku štetu obrazovnom sustavu (učenicima i nastavnicima) i društvu u cjelini.

Related Topics:
Advertisement

Istaknuto

Milorade Pupovac izgradite  nama Hrvatima u Istri  kulturni centar, pa da svi budemo ravnopravni građani ove zemlje.

Published

4 sata ago

on

6 ožujka, 2024

By

Pišem vam ovo otvoreno pismo, jer su me vaši administratori blokirali pa vam se ne mogu drugačije obratiti!

Članak 14. Ustava RH kaže:

 „Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.“

E pa kada smo svi jednaki , nema socijalnih,  a pogotovo nema nacionalnih razlika, izgradite i vi nama Hrvatima kulturne centre; eto prigode, bili ste u Istri.  Razgovarali ste sa predstavnicima LGBT populacije o virtualnom muzeju LGBT iz cijelog svijeta COME, pa bi se i oni mogli vama priključiti u izgradnji. Neka i oni uzidaju koju ciglu!

https://www.portalnovosti.com/muzej-prihvacanja

U Istri mi Hrvati nemamo Kulturne centre, znate popalili su nam ih Talijani još u vrijeme Mussolinijeve  vladavine, a drugdje po Hrvatskoj popalili su vaša braća četnici za vrijeme  Domovinskog  rata, a našim vladajućima više  ste vi manjinci prirasli srcu od nas Hrvata da bi nama gradili kulturne centre.

I  kako nismo ugrožena srpska ili  talijanska nacionalna manjina, nego domicilni Hrvati, Vlada RH nema nas razloga nagraditi, nemamo za nju dovoljno ruku.

Red bi bio brte Milorade da u ime bratstva i jedinstva, istarskoga antifašizma i tolerancije budemo ravnopravni.

Svake godine Vlada RH, presretna što ste tu, što je podržavate, obilno vas nagrađuje velikim novčanim iznosima.

Nagrađuje vaše ručice u Saboru, nagrađuje vašu predanost Hrvatskoj, koju izražavate putem svojih medija. Posebno nagrađuje Novosti, za hvalospjeve koje o Vladi i Hrvatima pišu vaši nagrađeni novinari -kolumnisti Dežulovići, Šimićevići, Ivančići,  koje  im vi skupa sa HND-om  dijelite. Zahvaljuje na ponosnoj hrvatskoj himni Lijepa naša haubico! To je nas Hrvate posebno oduševilo,  kako se vi sa poštovanjem odnosite prema hrvatskim vrijednostima, hrvatskoj  himni! Vrh!

Imate vi novaca, vidim da ste ostvarili dobitak od 308.815,98 eura za prošlu godinu, ali ako vam pofali, iza vas se zadovoljno smješka Eugen Jakovčić, pa neka se obrati svom zrmanu Niniju  Jakovčiću, Capu d’Istria  da mu pokloni koji šoldo, od onih ča se nakupija od Istrijana koji su mu dali povjerenje. Neka mu reče da malo skrati put oko svita i pomogne izgradnju Hrvatskog kulturnog centra u Istri.

Pa oko je zrman Nini, Capo d’Istria  u nekoj prašumi Nove Gvineje bez mobitela, neka se javi njegovom nasljedniku u EU Parlamenu , zrmanu po šoldima Valteru Flegu, forši bi on moga dati koji milijunčić  od onih ča je zaradija u 200 lit ča je dela u Uljaniku.

Škužajte  brte Milorade, mi istarski Hrvati volimo predikati po našu, po našen lipom i milozvučnom ČA. Naša čakavica i glagoljica starije su od vaše ćirilice, pa nam nemojte uzeti za zlo ča nismo stili vašu ćirilicu. Ki bi to sve zapametija tolike zajike, tolika pisma u toj našoj maloj multietničkoj i multukulturalnoj Istri? Moji zrmani Istrijani jako teško. Oni znaju samo za istrijanski zajik  i glagoljicu.

Tako bi brte Milorade bilo dobro graditi novo bratstvo i jedinstvo u Istri, pa bi je lakše mogli prodati Talijanima, braći Rusima ili još  bolje nekom novokomponiranom srpskom tajkunu, koji će vam osigurati hotele i privatne plaže , da se ne mišate sa domaćim sčavima-robovima koji će vas služiti.

Eto brte Milorade pozdravite mi vrlog i prikopametnog  premijera Plenkovića sa kojim ćete vi Srbi, pored naših Hrvatina, još dugo i sretno vladati! Kao u bajci!

Lili Benčik, istarska Hrvatica/ hrvatskepravice

„ Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna”

 

 

 

Continue Reading

Istaknuto

Marija Jurić Zagorka i Bl. Alojzije Stepinac

Published

1 dan ago

on

5 ožujka, 2024

By

Kada se napiše Marija Jurić Zagorka, automatski se pred očima pojave hrvatski povijesni romani Kći Lotrščaka, Grička vještica, Gordana, Vitez slavonske ravni, Plameni inkvizitori i mnogi  drugi.

Nije Zagorka pisala samo povijesne romane. Bila je veliki borac za prava žena, pravo na rad, i socijalnu pravdu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije.

Marija Jurić Zagorka prva je hrvatska politička novinarka, koja je sudjelovala  u osnivanju Hrvatskog novinarskog društva. Zalagala se za radna i socijalna prava novinara i novinarki.

Marija Jurić Zagorka rođena je Negovec kraj Vrbovca, 2. ožujka 1873. a umrla je u Zagrebu, 30. studenoga 1957.  Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica.

Uređivala je list Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Velika potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer.

Međutim malo je poznato, jer se nije uklapalo u ljevičarsku sliku o njoj, da je Marija Jurić Zagorka još u djetinjstvu otkrila da je Bog ljubi, i onako prezren od ljudi, odbačen, vičan patnjama, ponižen, razapet i proboden (usp. Iz 53,3-5), Isus Krist privukao ju je k sebi.

Bogu se molila, ispovijedala, pričešćivala, u slavlju Mise sudjelovala, zahvaljivala Bogu. Bila je kršćanka koja se svoje vjere nije odrekla niti ju zanijekala. Kao mlada djevojka napisala je: „Mučeničkim životom ja ću živjeti i umrijeti, ali vjeru svoje duše nikad neću izdati. Ni za čast ni bogatstvo.“

U romanu Kamen na cesti pisala je: „Bog ljubi ljepotu kad je tako divno uresio zemlju. Ne, ne, nije kriva sudbina. Čovjek sam uništava ono što mu je dao Bog“

Iz čvrste vjere i stvaralaštva Marija Jurić Zagorka pokazala je da čovjek koji u Boga vjeruje nije kamen na cesti kojega gaze  kotači svih kola što voze svakojako smeće. On postaje stijena kojoj Bog daje čvrstinu i dostojanstvo ljudskosti.

U romanu Kći Lotrščaka opisala je požar koji je harao Zagrebom, odnosno Gričom  1731. godine. Kako piše tadašnji kanonik Baltazar Adam Krčelić, udovica Modlar, kojoj nije zabilježeno ime, na zgarištu izgorenih kuća, u pepelu je pronašla praktički neoštećenu sliku blažene djevice Marije s malim Isusom. Udovica Modlar i njeni sugrađani neoštećenost slike smatrali su čudom, podigli su oltar, postavili  na oltar sliku i zapalili  svijeće vjere u čudotvornu Bogorodicu pod Kamenitim vratima.

„Majka Božja na Kamenitim vratima! Ostani u toj kuli s nama, na sve vjekove!… I dolazit će k tebi hrvatske duše, da prime utjehu jadu svome, potporu nadama svojim, zaštitu od pogibelji od zlotvora svojih!… I tebe slavit će grad naš rođeni, dragi, dok u njemu bude roda hrvatskoga!’…i tako do današnjih dana.

Tako vjerom obogaćenog duha Marija Jurić Zagorka pokrenula je 1939. časopis Hrvatica i pred Uskrs 1940. zamolila je nadbiskupa Stepinca da za časopis Hrvatica,  radi prosvjećivanja hrvatskih žena i djevojaka, javnosti predoči kršćanski pogled na dostojanstvo žene i njezinu ulogu u društvu. S te novinske propovjedaonice on je, ne kao privatno mišljenje, nego kao nauk Crkve, navijestio potrebu primjene kršćanskih načela u duhovnoj obnovi hrvatskog naroda shvaćajući da je za taj preporod prevažna uloga žene.

Na portalu  Stari hrvatski časopisi, Narodne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, hrvatska kulturna baština, digitalizirani su primjerci časopisa Hrvatica, pa se može u originalnoj verziji pročitati cijeli tekst kao dio stepinčeve baštine o dostojanstvu kršćanskog braka između muškarca i žene, kršćanskom  odgoj djece i mladih, dostojanstvu žene roditeljice i vjeroučiteljice, vrijedne divljenja i ponosa.

Marija Jurić Zagorka objavila je Nadbiskupov intervju u časopisu Hrvatica, a nadbiskupu Stepincu poslala zahvalno pismo u kojem je napisala:

„Izjava Vaše Preuzvišenosti čita se na sastancima pojedinih ženskih društava javno, te je svuda proizvela dubok dojam i spontano oduševljenje. Sve žene naglasuju, da im još nikad nitko do Vaše Preuzvišenosti nije tako divno protumačio, da Katolička Crkva postavlja ženu na toliko uzvišeno mjesto, a dubokoumni komentar Vaše Preuzvišenosti i mišljenje Vaše ostat će neizbrisivo“

 Zagreb, 15. ožujka 1940. M. Jurić Zagorka.

Lili Benčik/hrvatskepravice

U privitku stranice iz časopisa Hrvatica.

Continue Reading

Istaknuto

Paulettin duh još uvijek živi u IDS-u

Published

3 dana ago

on

3 ožujka, 2024

By

„Temeljni alat za razvoj naših regija je decentralizacija! Nužno je potpuno i cjelovito spuštanje ovlasti u svim samoupravnim područjima – u zdravstvu, u obrazovanju, u socijalnim politikama.“

https://www.facebook.com/daliborpaus/posts/807484534730456?comment_id=316234901454883

Plaćeni oglas na platformi FB predsjednika IDS-a Dalibora Pausa, jasno ukazuje da je Paulettin duh duboko ukorijenjen u IDS-u.

Točno prije 30 godina 1994. IDS je izglasao četiri Rovinjske deklaracije po kojima je svaki član IDS-a dužan postupati.

-O demokratizaciji Republike Hrvatske

-O regionalnom ustrojstvu Republike Hrvatske

-O autonomiji Istarske županije i

-O Euroregiji Istri,

Deklaracije koje se nisu ostvarile, a četvrta o Euroregiji Istri doživjela fiasko!

Euroregija Istra nestala je još 1995 kada je Loredana Bogliun-Debeljuh, zastupala projekt Euroregije Istre i kao podžupanica IŽ je na skupu u Brtonigli 15.i 16. lipnja 1995.godine pod pokroviteljstvom Vijeća Europe, iznijela program u šest točaka o brzom rješenju istarskog pitanja koji je neslavno propao. I to zahvaljujući slovenskim intelektualcima, koji su prepoznali projekt Euroregije Istre kao napad na državni suverenitet i integritet Republike Slovenije. I poslije  su Slovenci na granicu postavili žilet-žicu!

Projekt Zemlja Istra Ivana Paulette 27. siječnja 1998. godine pojavio se Ivan Pauletta s inicijativom Zemlja Istra, koju je predstavio zamislite u Rimu u Talijanskom parlamentu. koji je javno podupirao jedan dio istarske dijaspore. Projekt Zemlja Istra počinje rečenicom da je: „Neupitno i neotuđivo pravo građana Istre na samoodređenje, pravo da samostalno odlučuju o svojoj sudbini“. Konkretno rečeno, pravo na samoupravnu autonomiju i domete “Ograničenje odredit će sami građani Istre”. Precizirano bi to bilo „Da svako služenje vojnih, policijskih i drugih službi izvan Istre, građani čine na vlastitu odgovornost”, jer da je „necivilizacijski i ponižavajuće za istarske mladiće da sudjeluju u nazadnim i kriminalnim nacionalističkim ratovima”.

Stvarali ste Republiku Istru izvan Hrvatske

U projektu „Zemlja Istra“ nabrajaju se zahtjevi sa kojima bi se izašlo pred Sabor RH a to su:

-Donošenje Ustava Zemlje Istre

-Vlastiti fiskalni sustav

-Vlastito sudstvo

-Vlastita teritorijalna policija

-Vlastito školstvo

-Demilitarizacija  Istre

-Organiziranje Istre kao federalne jedinice unutar Republike Hrvatske!!!

Ovaj Paulettin projekt je ustvari realizacija njegovih izvornih regionalističkih i separatističkih ideja. Projekt Zemlja Istra izazvao je turbulencije u samom IDS-u, jer lako je svako toliko malo medijski izletiti i provocirati, a drugo je ovakav projekt, koji govori o realizaciji, prezentirati javnosti I to u drugoj državi -u Rimu!

U IDS-u su se već dogodila raslojavanja. Puno je čelnih ljudi izašlo ili izbačeno iz stranke od njenog osnivanja. Jedni zbog  hrvatske nacionalne komponente, a drugi zbog zanemarivanje socijalne i liberalne komponente. Taj je Paulettin projekt doživio neprihvaćanje u samom IDS-u ( bio je preradikalan), ali  je ostao trajno u njegovom duhu i samoj biti postojanja stranke.

Odobravali su ga samo SNV i njihovi novinari iz Novosti, što znači da projekt nije bio dobar za Hrvatsku i hrvatski narod u Istri!

https://www.portalnovosti.com/istra-im-materina

Ivan Pauletta se nakon njegovog neuspjeha povukao iz politike. Oglašavao se u medijima nezadovoljan stanjem u IDS-u i njihovim kriminalnim radnjama.

“Važno je prisjetiti se, i ukazati na činjenicu, kako je taj prevratnički i autonomaški koncept „Zemlje Istre’“ trebao dobiti svoj puni izraz u „događanju naroda’“ poznatom pod imenom Kongres Istrijana, u Puli . Tu se uspjelo okupiti (1995.), brižno pripremljeno i selekcionirano, veliko mnoštvo domaćih i iseljenih  Istrijana, esula, raznih (filo)fašističkih, udbaških, KOS-ovskih, yugo-nostalgičarskih i drugih antihrvatskih snaga sa zadaćom da izglasanom „Istrijanskom Deklaracijom“ postave legitimne  temelje za Republiku Istru.

https://ipress.hr/istra/49962-autonomaski-projekt-zemlja-istra-iznova-vreba

Projekt „Zemlja Istra“ nestao je sa Internet platformi. Ima samo u ponekom tekstu gdje ga se spominje. Toliko je kompromitirajući za IDS, da ga je dao ukloniti.

Međutim njegov duh živ je u IDS-u, nastoje ga barem djelomično realizirati preko lokalne samouprave na kojoj stalno inzistiraju.

Inzistiranje na decentralizaciji, demilitarizaciji istarskoga teritorija vodi prema posebnomu statusu Istra regija u Europi regija. Transgraničnost koju zagovara IDS u svome političkom djelovanju, ideju o stvaranju regionalnoga parlamenta Istre i naglašavanje istrijanstva, kao nositelja regionalnoga identiteta svih stanovnika Istre, u zamjenu za hrvatsku nacionalnu pripadnost, znak je poremećena sustava vrijednosti regionalne stranke i njene neusklađenosti s državnim ustrojstvom Republike Hrvatske i većinskim hrvatskim stanovništvom ( po popisu stanovništva 2021. u Istri se Hrvatima izjasnilo 76,40 % žitelja Istre)

Po Ustavu RH članak 135, jedinice lokalne samouprave obavljaju poslove iz lokalnog djelokruga kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a osobito poslove koji se odnose na uređenje naselja i stanovanja, prostorno i urbanističko planiranje, komunalne djelatnosti, brigu o djeci, socijalnu skrb, primarnu zdravstvenu zaštitu, odgoj i osnovno obrazovanje, kulturu, tjelesnu kulturu i sport, tehničku kulturu, zaštitu potrošača, zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša, protupožarnu i civilnu zaštitu.

I naravno da u  obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave podliježu  nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela.

U 32 godine hrvatske samostalnosti pokazalo se da lokalna samouprava ne funkcionira u korist građana i njihovih potreba. Pokazalo se da se donose odluke i Prostorni planovi koji pogoduju pojedincima i skupinama, u prenamjeni zemljišta, u divljoj gradnji, mitu i korupciji vezanih uz njih.

Obala Istre je devastirana, izbetonirana, ogoljena, sve u svrhu pogodovanja velikim i stranim investitorima, a ne građanima. Koncesionari zatvaraju pristup moru, sve uz dozvolu  lokalne  samouprave.

Nepotizam, mito i korupcija ušli su u sve državne institucije i na lokalnoj razini, tako da svako traženje širih ovlasti izaziva opravdanu sumnju u osobnu korist pojedinaca, stranaka i skupina.

Mnogobrojne afere sa zemljištem, Barbariga i Dragonera, vodnjanske gradonačelnice Delton, vodnjanskog gradonačelnika Vitasovića i mnogih drugih dokazuju da lokalna samouprava ne funkcionira u korist građana,

https://www.istra24.hr/radar/afera-g.u.-barbariga-zasto-su-giankarlo-zupic-i-urbis-72-optuzili-partnere-za-kupoprodajnu-prevaru

Nefunkcioniranje lokalne samouprave u korist građana očituje se i u drugim područjima, kao na primjer:

  • U kontroli medijskog prostora, milijuni proračunskog novca  izvlače se iz proračuna gradova i općina.
  • U kontroli Pravosuđa, u borbi protiv narko-mafije ( uhvaćeni Istrijani u Urugvaju sa 2,3 tone kokaina, počišćen PU odjel za borbu protiv narkotika, u Beogradu zatvoren Darko Šarić čiji su najbliži suradnici iz Pule)
  • Trošenju proračunskog novca na promašene investicije u zastarjelu tehnologiju ( radi se o ogromnim novcima utrošenim u Kaštijun)  ogromnim novcima utrošenim u projekt Brijuni-Rivijera,( sa tim novcima mogao se spasiti Uljanik na pr.)
  • U Istri  se  vodstvo IDS-a pokazalo kao destruktivan faktor, direktno odgovoran za propasti Uljanika, gdje je Ivan Jakovčić bio u direktnom sukobu interesa, na platnoj listi Danka Končara, a istovremeno ga doveo u Istru i Uljanik kao strateškog partnera.

„Istrom se neće upravljati iz Zagreba“

“O Istri će se odlučivati samo u Istri“

 „Regionalizam, decentralizacija i istarski identitet nemaju alternative“

To su IDS-ovi  predizborni slogani pri svakim izborima, pa i ovima koji slijede.

Međutim  predizborna obećanja su samo puste riječi,  jer novog IDS-a nema ni danas, nakon 34 godine.  IDS je izgubio ulogu gubernatora Istre i zlatnu koku koja je čelnicima IDS-a  omogućila enormno bogaćenje!

I nakon svega, nakon 34 godine promašene politike, ništa od odgovornosti, ni materijalne, ni političke,  a još manje moralne!

Ili kao što je nedavno rekao Dino Debeljuh u intervju na portalu Lupiga:

„Neki „sposobni“ pojedinci su dobrano napunili džepove, a narod u Istri nije dobio ništa“.

https://lupiga.com/intervjui/intervju-dino-debeljuh-neki-sposobni-pojedinci-su-dobrano-napunili-dzepove-a-narod-u-istri-nije-dobio-nista

Ne da nije dobio, nego mu oduzeta egzistencija sa nestalim tvrtkama koje su bile prepoznatljive  i izvan Istre, kao već spomenuti Uljanik Pula,  Arena trikotaža Pula, Digitron Buje, Pazinka Pazin, Prvomajska Raša, Agrolaguna Poreč, Istarska banka Pula i mnoge druge. Tisuće radnika ostalo je bez posla i to ne „zahvaljujući“ HDZ-u, nego IDS-u koji na lokalnoj razini vlada istim načinom kao HDZ na državnoj razini.

Ideološki IDS još uvijek živi u Titoizmu, komunističkoj ideologiji po kojoj osuđuje nacionalizam kao nešto negativno, optužuje dr. Tuđmana za hrvatski nacionalizam, a 34 godine istarskim Hrvatima podmeće istrijanstvo kao zamjenu za hrvatstvo.  

Nije li to krajnje licemjerno?

Istarskim Hrvatima koji su  za vladavine Italije usprkos Mussolinijeva fašističkog  terora, talijanizacije i odnarođivanja, zahvaljujući svojem svećenstvu, uspjeli sačuvati hrvatski jezik i identitet, u državi Hrvatskoj, za koju su se referendumom izjasnili,  IDS nameće istrijanstvo, regionalizam i autonomaštvo!? Ne ide!

Plitka, pogrešna i povijesno neutemeljena politika IDS-a, s obzirom na poznati  Proglas o sjedinjenju s hrvatskom braćom koji je temelj  moderne Istre!

Proglas koji je Ljubo Drndić napisao 13.rujna 1943. odmah nakon kapitulacije Italije , u kojem lijepo piše :

ISTARSKI NARODE!

Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.

U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.

Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.

RODOLJUBI ISTRE!

Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke.

Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.

ISTRANI!

Držimo čvrsto oružje u našim rukama!    Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.

IDS- ovci nakon ovoga Proglasa nameću ISTRIJANSTVO! Promašeno i GLUPO!

Ni nakon 34 godine nisu to uvidjeli, nego i dalje inzistiraju na regionalizmu, decentralizaciji, posebnosti ili kako piše u Statutu Istarske županije, koji je napisao IDS, članak 20.Istarska županija njeguje istrijanstvo kao tradicionalni izraz regionalne pripadnosti istarskog plurietnosa.

Sa 5,13 % Istrijana, naspram 76.4 % Hrvata!?

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved