Na današnji dan pred dvije godine, baš na blagdan svojeg svetca kojem se utjecao, Sv Franje, za nebo je rođen moj prijatelj, brat u Gospodinu, kum, ma još puno toga, Emil – piše Ivan Pletikos.

Prenosimo cijeli post Ivana Pletikosa s njegovog profila.

Emil Sinčić, profesor i za mene svetac.

Ako sam za ikoga siguran da je na Nebu, u Raju onda sam to za njega. Jer on je jedini živi svetac kraj kojega sam živio. Bio je darovan mnogim talentima, i nije ih zakapao, već kao pravi učenik Tomislava Ivančića, dapače nesebično dijelio. Profesor glazbe, bio je i svjedokom one nebeske. Osim talentima, Bog ga je darovao i brojnim duhovnim dobrima: imao je dar govora u jezicima, dar proroštva, što je dokazano na brojnim primjerima, pa i u mojem životu.

Evo jednog od primjera.

U šestom mjesecu ženine trudnoće sa sinom Tihomilom, u svibnju 1995.g. saznali smo punica i ja od liječnika za fatalnu dijagnozu njezinog oca, dakle moga tasta. Doktor na pulmologiji nam je sumornim tonom objasnio (pa i pokazao na rengenskoj snimci): atelektaza desnog plućnog krila (dakle potpuna smrt tog plućnog krila), polovična atelektaza lijevog i rak preostale žive polovice tog plućnog krila! Dakle on je disao, jednom četvrtinom pluća i to kroz rak! Teškom pušaču, trokutijašu i umirovljenom majstoru u akumulatorskoj stanici Uljanika, koji je cijeli radni vijek udisao otrovne pare, predviđao je doktor u najboljem slućaju tri mjeseca života…

Meni najgore u tome jest bilo, da mi je žena bila strašno vezana za oca i znao sam da joj ionako teška trudnoća može biti tom informacijom još teža, do fatalnosti. Još joj je ostalo tri mjeseca do poroda…Naravno nismo joj ništa rekli. Tu večer ja sam se telefonski požalio Emilu, navevši posebno ovu posljednju okolnost. On je odgovorio:” Čuj, mi kršćani nemamo drugo nego moliti, a ja ću Njega osobno moliti, i pitati ga da pomogne.” On je naime davao svjedočanstva, pričao nam o svojim “razgovorima” sa Njime. Ok, bilo mi je zanimljivo, ali više kao nešto između scarry i fun facta. Zato sam i sada pomislio : dobro, ne može škoditi, besplatno je, ali vrijedi koliko i košta sve što je besplatno…

Nakon par dana Emil me nazove i kaže mi da je “razgovarao sa Njime” i “da Mu je rekao da će sa mojim tastom sve biti u redu, tj da ga ne će sada uzeti”. Moram reći da mi je bilo drago čuti, ali nisam baš povjerovao, čak ni po svojoj lošoj navici da često znam povjerovati u ono što mi je lijepše čuti od istine.

Međutim, nakon par dana, zovu iz bolnice da odvedemo tasta kući, što smo i očekivali od prvog dana, jer smo zamolili da nam pred posljednje njegove dane omoguće da umre u kući (umiranje u bolnici, pogotovo tadašnjoj pulskoj, jest pravo mučeništvo). Kad sam tamo došao, prema meni je žurno došao onaj isti liječnik, i u nekom miksu uzbuđenja smetenosti zbunjenosti ponekad i mucajući (za razliku od prvi puta) objašnjavo “da oni, a radi se o cijelom najvišem konziliju bolnice ovo sa pacijentom ne mogu nikako objasniti”! On je naime po posljednim i ponovljenim nalazima – potpuno zdrav! Da nemaju objašnjenja, osim da je došlo do neke greške sa rengenom i laboratorijem zajedno! Ali s obzirom na pacijentovo stanje kod ulaska u bolnicu i koje je on vidio (moj tast je otišao u bolnicu jer je toliko teško disao da smo se bojali gušenja, bio je mrtvački siv, i nije mogo ništa), misli da je greška u dijagnozi isključena. A ona je jedino zdravorazumsko objašnjenje!

Meni su dok je on to pričao krenule suze (kao i punici) ali meni ne samo radosnice, već žalosnice jer sam se sjetio svake Emilove riječi, i mog pa čak i prezira kojom sam ih dočekao. Plakao sam zbog svoje nevjere!

Poslije sam mu naravno ispričao, ma kakvi poslije, odmah čim sam se dočepao telefona i to uzbuđen, egzaltiran kao i svaki puta kad te Providnost dotakne. On se naravno smijao i rekao: Vjera je dar nama nevjernicima”

Dakle želim reći, iznad svega imao je dar vjere; jer se posve i u svemu predao Gospodnjoj volji. Nakon ovog (pa i kasnijih slučajeva kad mi je dokazao svoj proročki dar) pitao sam ga: “Emile tebi Gospodin govori za druge, a što kaže za tebe?”. Težinu njegovog odgovora tek sam kasnije shvatio. Odgovorio je: “rekao mi je, za tebe sam pripremio poseban dar, poseban križ!”

To je u realnosti života za njega značilo krenuti na tešku Golgotu za Njime. Živio je svetački, nepokolebljivo svjedočanstvo vjere. Umro je mučenički nepokretan od multiple skleroze, ali sa vedrinom nepojmljivom nama grešnim kmečalima.

Gajio je posebnu ljubav i uzdarje prema Svetom Franji. Posebnom se čini milošću da je Gospodinu pozvan na spomendan svoga omiljenog sveca čiji je lik u svom životu i u ovom vremenu utjelovljivao.

Ipak ovo moje svjedočanstvo bilo bi nepotpuno, a ne spomenuti njegovu predivnu Jadranku, po krepostima jednako svetu, a najviše po tomu da je cijeli njegov Križni put i Golgotu, provela ispod njegovog križa, i da na njoj nikada pa ni danas nisam vidio ni traga rezignacije i onog egzistencijalnog životnog umora zvanog depra, na što bi po činjenicama života imala itekakvo pravo. Dapače uvijek je, poput Emila uostalom, bila i jeste tvornica optimizma i vedrine.

Kao i njegova tri sina, nevjeste, a unuke niti ne brojim…

Slugo božji Emile, moli za nas griješnike.