U hibridnom ratu između SAD-a i Rusije, pozornost je usmjerena na istočne granice NATO-a – od Baltika, preko Poljske do Ukrajine i Crnog mora.

No istodobno, zanimljiv se razvoj istog nadmetanja SAD-a i Rusije oko granica širenja NATO-a događa u njegovu malom jadranskom “rukavcu” – u Crnoj Gori. Samo što u Crnoj Gori Rusija djeluje pod ruku sa Srbijom, svojim glavnim političkim saveznikom i operativcem na Balkanu. Projekt “srpskog sveta” potpuno je komplementaran s ruskim velikodržavnim projektom.

Dok ovo pišem, crnogorski parlament treba glasati o (ne)povjerenju prosrpskom premijeru Zdravku Krivokapiću. Nakon nešto više od godinu dana vlasti time završava još jedna faza crnogorskog eksperimenta izgradnje države, koji bi mogao imati i širu regionalnu primjenu.

Krivokapićeva vlada bila je sastavljena od prosrpskih stranaka i tzv. opcija trećeg puta i manjinaca, među kojima je najznačajnija URA (Ujedinjena reformska akcija) Dritana Abazovića. Abazović, koji slovi kao američki igrač u Crnoj Gori, bio je presudan i u stvaranju i u padu Krivokapićeve vlade.

‘RUSKI SVET’

No Dritan je ipak proizvedeni, prigodni politički meteor. Da bi se razumjelo što se uistinu događa u Crnoj Gori, valja se vratiti Mili Đukanoviću, aktualnom predsjedniku Crne Gore, najdugovječnijem političaru u europskim razmjerima i ključnoj osobi za uspostavu moderne crnogorske države.

Nekadašnji napredni omladinac i komunist, saveznik Slobodana Miloševića u srpskim osvajanjima devedesetih, kada je Crna Gora slovila za velikosrpsko “drugo oko u glavi”, iskoristio je nove geopolitičke okolnosti stvorene intervencijama NATO-a u BiH i na Kosovu za udaljavanje od Srbije i stvaranje suvremene crnogorske države.

Današnja samostalna Crna Gora, članica NATO-a, rezultat je Đukanovićeva prozapadnog zaokreta i čvrstog savezništva sa SAD-om, ali i njegove iznimne vještine političkoga kormilarenja u uvjetima stalnih srpskih i ruskih nastojanja da Crnu Goru vrate u svoju zonu interesa.

Ti su pokušaji dodatno pojačani posljednjih godina preko različitih političkih i paravojnih skupina i uz snažan angažman Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori, koja djeluje kao glavni institucionalni agent politike “srpskog sveta”. Na širem globalnom planu jednaku ulogu igra Ruska pravoslavna crkva (RPC) u državama “ruskog sveta” (Ukrajina, Bjelorusija…).

Na drugoj strani, vladavina Mila Đukanovićeva i njegova DPS-a (Demokratska partija socijalista) postala je snažno opterećena korupcijom i klijentelizmom, zbog čega je Crna Gora percipirana kao država šverca i mafije, a njezin pristup EU-u je blokiran. Čak i politički Crnogorci počeli su zaboravljati zasluge Đukanovića i njegove stranke za stvaranje države, a sve više primjećivati recentni klijentelizam, koji priječi razvoj Crne Gore u modernu državu, gotovo jednako kao i srpsko-ruska posezanja.

U takvim okolnostima vladajući Đukanovićev DPS je u predizbornoj 2019. godini, donošenjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, povukao politički smion potez koji podrazumijeva razvlaštenje SPC-a od imovine koju je prisvojio nakon državnog ujedinjenja. Bio je to okidač za još snažniji politički angažman Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koja je višemjesečnom organizacijom litija (vrsta pravoslavne procesije), koje su umnogome podsjećale na Miloševićeva “događanja naroda”, uvelike destabilizirala Crnu Goru i dovela Đukanovićev DPS do izbornog poraza ujesen 2020., a potom u oporbu. Ali i omogućila je uspon političkih “trećih puteva”, među kojima i URA-e Dritana Abazovića.

PRAVI GOSPODAR

U koalicijsku vladu ušle su prosrpske stranke, uključujući i otvoreno velikosrpski Demokratski front. Ali king-maker, onaj koji odlučuje dokle će ta vlada trajati i kojim će smjerom ići, postao je – Dritan Abazović. Mnogi su se tada pobojali da je Crna Gora izgubljena za Zapad, da je potpuno prepuštena srpsko-ruskom utjecaju.

No dogodilo se nešto drugo. Da bi održale koalicijsku vladu s “trećim putevima”, srpske su se stranke morale obvezati na proeuropsku politiku. No da su i htjele, obvezu nisu mogle održati zbog svojih primarnih obveza prema Srbiji i SPC-u, koji su obvezni prema Rusiji i RPC-u… Osobito se zorno to vidjelo jesenas na helikoptersko-padobranskom desantu patrijarha SPC-a Porfirija i episkopa pakračko-slavonskog Ćulibrka na Cetinje, prigodom ustoličenja mitropolita SPC-a Joanikija.

U tih godinu dana u vlasti srpske stranke u Crnoj Gori i SPC pokazali su tko im je gospodar. Đukanovićev DPS dobio je prigodu za resetiranje i stvaranje novog lidera. Nazire se da bi to mogao biti mladi doktor međunarodnih odnosa i Fullbrightov stipendist Ivan Vuković, aktualni gradonačelnik Podgorice. Predsjednik Milo Đukanović dobio je manevarski prostor za mirno okončanje mandata (izbori su 2023.) i odlazak u zasluženu političku mirovinu.

Crna Gora vjerojatno ulazi u eksperiment manjinske vlade uz potporu (Đukanovićeva) DPS-a i prigodu da se reformirani i resetirani DPS vrati na vlast u sljedećem krugu. Dritan Abazović je ponovno king-maker. U politički užarenoj Crnoj Gori popratni incidenti su mogući. No mnogi politički lideri u crnogorskom susjedstvu, uključujući i Hrvatsku, svakako bi trebali dobro proučiti crnogorski model generacijske promjene vlasti.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija